Nekim dušama je apsolutno potrebna molitva, intimna i duboka molitva; drugačiji oblik molitve im neće biti dovoljan. Postoje inteligentni ljudi teškog karaktera; intelektualci koji će presušiti u svom radu, u istraživanju, tražeći se u ponosu; osim ako vode život istinske molitve, a za njih bi to trebao biti život mentalne molitve. Jedino im ona može pružiti djetinju dušu u odnosu s Bogom... Jedino ih ona može poučiti dubokom značenju Kristovih riječi: "ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko". Stoga je važno, posebno za određene duše, ustrajati u molitvi; ako to ne čine, gotovo je sigurno da će napustiti unutarnji život i možda propasti.
Reginald Garrigou-Lagrange, The Three Ages of the Interior Life, vol. I
PS
Pronašao davno na blogu gdje se autor zapitao kakva molitva je prikladna oholom intelektualcu?
Pretpostavljam da pojam "mentalna molitva" znači isto što i misaona molitva odnosno "unutarnja molitva" - kontemplacija. (Primjerice kao što navodi katekizam, u usporedbi s usmenom molitvom, i razmatranjem.)
Sveta Terezija je poznata upravo po razmišljanjima o toj temi. Kanal Hrvatskihkarmelićana na yt, objavio je više razmatranja o tome; primjerice Misaona molitva u tradiciji Karmela, Karmelićani o molitvi 3 - Štoje nutarnja molitva?, Duhovni razvoj čovjeka: Tri puta duhovnog života itd.
(Nisam previše koncentirano pogledao izlaganja jer mi je yt preporučio jedan franjevački kanal s nekoliko zanimljivih snimaka, uz današnji blagdan Memorare - Spomeni se)
PPS
Naravno, nutarnja molitva nije samo za "intelektualce", možda joj najmlađi ili jednostavnijeg razmišljanja neće posvećivati toliko pažnje, ali nutarnje promišljanje i molitva bi trebala pratiti ono što proživljavamo.
Sjećam se jednog američkog komentatora koji je ustvrdio da uvijek u crkvi razmišlja o njenoj fascinantnoj povijesti, arhitekturi, umijeću ljudi koji su je izradili, činjenici da se ljudi okupljaju s istim ciljom itd. Iako takve stvari mogu biti dio argumenta (ljepote, istine, reda, želje itd.), kada se govori o unutarnjoj molitvi misli se na nešto drugo. (Netko je opisao tog komentatora kao loše katehetiziranog – zbog nekih drugih razloga. Njegov komentar nije imao veze s unutarnjom molitvom, samo sam se sjetio njegove primjedbe kao primjera "nutarnjeg" razmišljanja koje se ipak bavi nečime drugim.)
Misli bi nam ipak trebale biti okrenuti čemu svjedočimo i čemu prisustvujemo; pretvorbi, činjenici da je to ista stvar koja je prisutna na posljednjoj večeri itd. Misa nije simbol, nije "sjećanje", nije kopija, nego je ista stvar kao posljednja večera. Kada ste na Misi to je kao da ste na onom istom mjestu (Posljednje Večere) gdje Vas Isus poziva poznatim rječima.
(No, to je opet tema o kojoj nisam u stanju pisati. I molitva je puno širi pojam, o unutarnjoj molitvi možete pronaći više yt snimki. Garrigou-Lagrange je također objavljivao opširno o duhovnom životu.)
