Pretražujući referencu o von Hidebrandu, naišao sam na članak Comprehensive Sex Education Undermines Students’ Moral Development koji se pita o ulozi sveobuhvatnog spolnog odgoja i seksualnog iskorištavanja djece; osvrće se na ideju da normalizacija (maloljetničkih) odnosa izlaže djecu i mlade riziku seksualnog iskorištavanja.
Govoreći o zlostavljanjima u Rotherhamu primjećuje;
Vlasti u Rotherhamu bile su popustljive prema seksualnim aktivnostima maloljetnika jer su pretpostavljale da se radi samo o životnom stilu mladih. Istraga Rotherhama istaknula je da se "za djecu od samo 11 godina smatralo da imaju konsenzualni spolni odnos, dok su ih zapravo odrasli silovali i zlostavljali." Vlasti su odbacile zabrinutost koju su izrazili neki roditelji. "U dva slučaja... očevi su pronašli svoje kćeri i pokušali ih izvući iz kuća u kojima su bile zlostavljane, samo da bi i sami bili uhićeni kada je policija pozvana na mjesto događaja."
Socijalni radnici smatrali su da zabrinuti roditelji nisu mogli prihvatiti odrastanje svoje djece. Prema Wellsu, „sveobuhvatni spolni odgoj“ stvorio je kod mladih ljudi očekivanje da će imati niz neobaveznih seksualnih veza. Unutar takve kulture, seksualno iskorištavanje je neotkriveno, a ranjivi mladi ljudi su lišeni zaštite.
U predgovoru Wellsove knjige, profesor David Paton s Poslovne škole Sveučilišta Nottingham zaključuje:
"Pojavljuje se jasna slika kulture u kojoj se maloljetnička seksualna aktivnost smatra normalnim dijelom odrastanja i relativno bezopasnom sve dok postoji pristanak. U kombinaciji sa službenim programima koji potiču diskretno pružanje kontracepcije maloljetnicima, postaje jasno da su trenutni pristupi usmjereni na poboljšanje seksualnog zdravlja tinejdžera često olakšavali i održavali seksualno zlostavljanje ranjivih mladih ljudi."
Paton tvrdi da „kreatori programa i stručnjaci koji rade u području seksualnog zdravlja više nemaju izgovor za ignoriranje dokaza“. To su ozbiljne optužbe. Ali što točno Paton i Wells osuđuju? Što je tako loše u sveobuhvatnom spolnom odgoju?
Odvajanje seksa od ljubavi i morala
I Paton i Wells impliciraju da je osnovni problem sveobuhvatnog spolnog odgoja njegov amoralni i relativistički pristup, koji odvaja ljudsku seksualnost od njezine inherentne veze s bračnom ljubavlju. Ovu kritiku filozofski je razvio Dietrich von Hildebrand.
Von Hildebrand ističe da umjesto poticanja objektivnosti, kritičkog mišljenja i autonomije, amoralni spolni odgoj ne razvija potencijal mladih ljudi za vrijednosne odgovore i time ne doprinosi razvijanju njihovog ljudskog potencijala. Ukoliko njihov moralni kapacitet ostane nerazvijen, postaju nesposobni razaznati i oduprijeti se seksualnom iskorištavanju.
Von Hildebrand je smatrao njegovanje vrijednosnih odgovora poput ljubavi, vjernosti, divljenja, štovanja i poštovanja ključnim za spolni odgoj. Odvojen od moralnih vrijednosti, spolni odgoj postaje način sužavanja i ograničavanja ljudske osobnosti. Amoralni spolni odgoj potkopava moralnu aktivnost učenika, njihovu sposobnost da procjenjuju želje, razmatraju razloge, oblikuju namjere te donose i provode odluke na temelju svog vrijednosnog iskustva. Ne podržava razvoj moralno osviještenih osoba sposobnih za formiranje zrelih moralnih sudova na temelju svoje percepcije vrijednosti kao moralnih subjekata koji mogu donositi evaluativne sudove bez podleganja relativizmu.
Moralno „neutralni“ spolni odgoj uči da ne postoje apsolutne seksualne norme: svi oblici seksualnog ponašanja temeljeni na obostranom pristanku su normalni i prihvatljivi. U određenom smislu, mladima je prepušteno da sami odlučuju. Ali ukoliko ne postoje adekvatni normativni kriteriji koji bi im pomogli da biraju između konkurentnih stilova života, njihovi izbori neće biti slobodni u bilo kojem smislenom smislu te riječi. Umjesto toga, njihovi će izbori biti proizvoljni, temeljeni samo na hirovima trenutka, kako ističe Hanan Alexander. Kada se sve seksualne alternative predstave kao jednako vrijedne, mladima će biti teško uočiti različite moralne implikacije i društvene posljedice različitih stilova života.
Seksualno eksperimentiranje otupljuje osjetljivost potrebnu za uočavanje prave prirode ljubavi i vrijednosti koje su joj svojstvene.
Amoralni spolni odgoj otupljuje moralnu osjetljivost
Problem nije samo redukcionistička i neutralizirajuća priroda amoralnog spolnog odgoja, već iskrivljavanje osobne, individualne i intimne prirode seksualnosti. Amoralni spolni odgoj prikriva činjenicu da seksualnost dobiva svoje istinsko značenje u jedinstvenom cjeloživotnom ljubavnom odnosu između bračnih supružnika temeljenom na potpunom i neopozivom samodarivanju.
Zbog svog „objektivnog“ i biološki redukcionističkog pristupa, amoralni spolni odgoj sklon je korištenju eksplicitnog seksualnog materijala, što krši moralnu osjetljivost mladih i prirodnu stidljivost te time potkopava njihovu sposobnost moralnog djelovanja. Lišava djecu njihove prirodne nevinosti, što uključuje slobodu od seksualnih misli, slika, želja i ponašanja. Potkopava njihovu sposobnost za ono što von Hildebrand naziva „plemenitim sramom“ ili čednošću, „koja nešto prekriva jer je posebno intimno“. Potonje se temelji na privatnosti i intimnosti seksa i „u intrinzičnom strahopoštovanju koje on izaziva, strahopoštovanju prema njegovoj izvanrednoj i tajanstvenoj kvaliteti“, kao i na „instinktivnoj odbojnosti prema bestidnom, bezobzirnom, oskvrnjujućem i zlokobnom“.
Potkopavanje prirodne svijesti mladih ljudi da je spolnost personalna, individualna i intimna može imati negativne učinke. Može potaknuti promiskuitetan način života, otežati otpor seksualnom zlostavljanju i općenito oslabiti sposobnost otpora vlastitim impulsima. Odvojena od ljubavi, piše von Hildebrand, seksualnost postaje „opojni šarm koji čovjeka spušta na životinjsku razinu, oskvrnuće velikog dara seksa“. „Objektivni“ prikaz seksa, lišen moralnih vrijednosti, „vrijeđa naš osjećaj čednosti jer ne uzima u obzir tu stidljivost“.
Zaštita dječje prirodne nevinosti opravdana je i pedagoškim razlozima. Seksualizirana djeca izmiču roditeljskom vodstvu, što ugrožava dobre odnose roditelj-dijete. Čak je i Sigmund Freud priznao da seksualizacija djece ometa njihov odgoj: „Iz iskustva smo vidjeli da zavodljivi vanjski utjecaji mogu uzrokovati prerano probijanje latentne faze ili njezino izumiranje... i da svaka takva prerana seksualna aktivnost narušava odgoj djeteta.“
Amoralni spolni odgoj potkopava moralnu slobodu djelovanja
Bez moralnog okvira, mladi ljudi nemaju odgovarajuće kriterije za odabir između konkurentnih životnih stilova, što znači da njihovi izbori postaju proizvoljni. Amoralnost pogrešno predstavlja prirodu ljudske seksualnosti čak i radikalnije od nemorala. Amoralni pristup zanemaruje same kategorije moralno ispravnog i pogrešnog te time ne uspijeva poticati osnovne preduvjete ljudske slobode djelovanja.
Ovo nije samo intelektualni problem. To je egzistencijalni problem. Neutralizirajući spolni odgoj koji se stječe u školi potkopava sposobnost mladih ljudi da shvate duboke moralne implikacije seksualnog ponašanja. Čini ih neosjetljivima na moralne razlike ostavljajući dojam da ne postoje apsolutne seksualne norme: svi oblici seksualnog ponašanja temeljeni na obostranom pristanku smatraju se normalnima i prihvatljivima. Stoga, neutralizirajući spolni odgoj lišava mlade ljude sposobnosti razlikovanja istinske ljubavi od eksploatatorske seksualnosti.
Svođenjem seksualnosti na biološki instinkt, amoralni spolni odgoj stvara ljude koji su vođeni onim što je subjektivno zadovoljavajuće i kontrolirani njihovim nagonima, apetitima i željama, a ne onim što je intrinzično vrijedno. Ne uspijeva pomoći mladima da postignu moralnu transcedenciju i razviju se kao osobe vođene vrijednosnim odgovorom. Biološki reduktivni spolni odgoj ne samo da ne uspijeva razviti sposobnost mladih za transcedenciju implicitnu u stavu koji reagira na vrijednosti, već i ne uspijeva osigurati preduvjete za razvoj njihove autentične subjektivnosti. Umjesto da postanu življi, oni se otuđuju od sebe.
Iako njegovi izvođači mogu biti dobronamjerni, sveobuhvatni spolni odgoj ne nudi rješenje za seksualno iskorištavanje. Naprotiv, on je dio problema, jer ne uspijeva razviti sposobnost učenika da razlikuju istinsku ljubav od seksualnog iskorištavanja. Ono što je potrebno jest oblik seksualnog odgoja koji je usmjeren na bračnu ljubav i vrline koje zahtijeva stabilna nuklearna obitelj.
PS
"Britanski psihijatar A. Daniels proveo je karijeru u londonskim bolnicama te opisuje živote svojih pacijentica (maloljetnih i punoljetnih) u Tough Love. Pišući o posljedicama; "
Svi ti entuzijasti [seksualni revolucionari] vjerovali su da bi, ako bi se seksualni odnosi mogli osloboditi umjetnih društvenih inhibicija i zakonskih ograničenja pojavilo nešto preljepo: život u kojem nijedna želja ne bi bila frustrirama, život u kojem bi se ljudska sitničavost topila poput snijega u proljeće. Sukob i nejednakost među spolovima također bi nestali, jer bi svatko dobio ono što želi, kada i gdje to želi. Nestali bi i razlozi za sitnograđanske emocije poput ljubomore i zavisti: u svijetu savršenog ispunjenja, svaka bi osoba bila sretna.
Program seksualnih revolucionara manje-više je proveden, posebno u nižim slojevima društva, ali rezultati su se uvelike razlikovali od onih koji su se tako blesavo očekivali. Revolucija se uništila u sudaru sa stijenom nepriznate stvarnosti: da su žene ranjivije na zlostavljanje od muškaraca već zbog svoje biologije i da je želja za isključivim seksualnim posjedovanjem drugog ostala jednako jaka kao i uvijek. Ta želja je, naravno, nespojiva s jednako snažnom željom - vječnom u ljudskim grudima, ali do sada kontroliranom društvenim i pravnim inhibicijama - za potpunom seksualnom slobodom. Zbog ovih bioloških i psiholoških stvarnosti, plod seksualne revolucije nije bio hrabri novi svijet ljudske sreće, već enormno povećanje nasilja među spolovima, iz lako razumljivih razloga.
Naravno, čak i prije bilo kakvog objašnjenja, stvarnost ovog porasta nailazi na ljutito poricanje onih s osobnim ideološkim interesom u prikrivanju rezultata promjena koje su pomogli izazvati i koje srdačno pozdravljaju. Koristiti će vrstu zamagljivanja koju su liberalni kriminolozi tako dugo koristili kako bi nas uvjerili da se povećao strah od kriminala, a ne sam kriminal. Reći će (sasvim ispravno) da je nasilje između muškaraca i žena postojalo oduvijek i svugdje, ali da se naš stav prema njemu promijenio (možda također točno), tako da se o njemu češće izvještava nego prije.
[...] Seksualni revolucionari željeli su osloboditi seksualne odnose od svega osim biološkog sadržaja. Takvi odnosi nisu smjeli biti podložni restriktivnim buržoaskim ugovornim aranžmanima - ili, ne daj Bože, sakramentima - poput braka; nikakva društvena stigma nije se smjela vezati za bilo kakvo seksualno ponašanje koje se dotad smatralo neprihvatljivim. Jedini kriterij koji je određivao prihvatljivost seksualnih odnosa bio je uzajamni pristanak onih koji su u njih stupali: nikakva pomisao na dužnost prema drugima (npr. vlastitoj djeci) nije trebala stati na put ispunjenju želje. Seksualna frustracija koja je proizašla iz umjetnih društvenih obveza i ograničenja bila je neprijatelj, a licemjerje - neizbježna posljedica prisiljavanja ljudi na bilo kakav standard ponašanja - bio je najgori grijeh.
Da srce želi kontradiktorne, nekompatibilne stvari; da su društvene konvencije nastale kako bi se riješili neki sukobi naših vlastitih impulsa; da je vječna frustracija neizbježna popratna pojava civilizacije, kako je Freud primijetio - sve te neposlušne istine izbjegle su pažnji zagovornika seksualnog oslobođenja, osuđujući njihovu revoluciju na konačni neuspjeh.
Neuspjeh je najteže pogodio nižu klasu. Ni na trenutak seksualni osloboditelji nisu stali da razmotre učinke na siromašne zbog uništenja snažnih obiteljskih veza koje su jedine omogućile izlazak iz siromaštva velikom broju ljudi. Bili su zabrinuti samo za sitne drame vlastitih života i nezadovoljstva. Nezapažajući najočitije činjenice stvarnosti, kao što je to činila moja sedamnaestogodišnja pacijentica koja je misili da je muška superiorna fizička snaga društveno konstruirani seksistički mit, njihovi su napori u velikoj mjeri pridonijeli neukrotivosti siromaštva u modernim gradovima, unatoč ogromnom povećanju općeg bogatstva: jer je seksualna revolucija pretvorila siromašne iz klase u kastu, iz koje je bijeg onemogućen sve dok ta revolucija traje.
***
U zaključku je psihijatar spomenuo svoju sedamnaestogodišnju pacijenticu. Radi se o djevojci sklonoj alkoholu koja je u vezi s mladićem kriminalcem koji je sklon nasilju zbog čega je izrazio svoju zabrinutost. Nakon što mu je odgovorila da se u stanju brinuti za sebe upozorio ju je; "Ali muškarci su snažniji od žena. Kada dođe do nasilja, imaju prednost." Odgovorila mu je; "Radi se o seksističkoj izjavi."
Navodi kako ta djevojka koja nije usvojila standardno gradivo u školi (primjerice misli da je svjetski rat bio u sedamdesetima), je ipak usvojila fraze političke korektnosti i feminizma.
Psihijator joj je još jednom ponovio; "Ali to je jednostavna, očita i neizbježna činjenica“. Ipak, samo je ponovila "To je seksistički".
***
Iz gornjih opisa možemo prepoznati na koji način dolazi do raznih patologija. (Iskorištavanje nije problem samo "nižih" slojeva. Statistike s američkih sveučilišta i skandali poznatih osoba pokazuju sličnu konfuziju.)
Tradicionalno shvaćanje morala osiguravalo je stabilnost obitelji i prijenos društvenog kapitala s generaciju na generaciju. Razjašnjavalo je i usmjeravalo ljubav, predanost, ljubomoru, udvaranje, frustracije i dramu odnosa između spolova.
"Moderni" odgoj lišava mlade ljude zaštite koja je tradicionalno postojala. Poručuje im se da je potrebno sve istražiti, to je normalna stvar. Jedino je bitan pristanak. Svatko postavlja granice za sebe, svatko voli neke druge stvari. (tzv. sex positivity movement, "razvoj pozitivnog odnosa prema svojoj spolnosti i spolnosti drugih".)
Jasno je da takav stav i takvo ponašanje povećava mogućnost iskorištavanja i zlostavljanja. (To što će vas usmjeriti na takav životni put uz uputu da je bitno poštovati "načela ljudskih prava" i da je iskorištavanje loše neće promijeniti vrstu ponašanja i opasnosti koja ga prate.)
Poznate kartice pitaju mlade "Stvara li ti bol ikada užitak? Osjećaš li užitak u submisivnosti ili dominantnosti?" ili "Kako postavljaš i održavaš granice u romantičnim ili seksualnim odnosima?"i "Misliš li da se pristanak treba provjeravati tijekom seksa? Zašto? " i "Koje su tvoje granice u seksu? Kako ih komuniciraš?", "Kako definiraš prevaru? Koje sve vrste prevare postoje? ", Što bi sve napravio_la da ne osjećaš sram? itd.
Odbacujući tradicionalne odgovore na gornja pitanja i općenito tradicionalne norme koje vezujemo uz spolnost, jasno je na koji način je mlada osoba izloženija opasnostima. Sram je emocija koja vas štiti od zlostavljanja, bilo od strane drugoga ili vas samih. Kada se riješimo srama nećemo steći nevinost životinje nego postajemo bestidni, a to znači da više nismo zaštićeni od seksualne predacije.
To vrijedi i za punoljetne , a posebno vrijedi za maloljetne osobe.
Ukoliko iskažete zabrinutost oko svega toga, posebno oko promoviranja "alternativnih" oblika odnosa, edukatori će poručiti da se roditelji jednostavno boje da se ta djeca neće ponašati* kako oni žele.
***
Kao što je ekonomist Sowell objasnio na američkom primjeru; Radikalne feministkinje su ostvarile širenje vizije i agende seksualnog 'oslobađanja' što je rezultiralo propadanjem tradicionalnih obitelji. Također su otežale stvaranje novih obitelji, stvorivši napetu atmosferu među spolovima. Na različite načine, u svemu tome izgubili su i muškarci i žene. Djeca su, naravno, najviše izgubila u propadanju obitelji. Unatoč tome, feministkinje su se proglasile zaštitnicama djece i njihovih interesa. Besramne su.
Sowell je mislio na njihovo političko djelovanje koje je besramno, ali one stvarno jesu bez srama i stida u svim područjima. Moderni spolni odgoj ne želi samo ukloniti stid nego i ljubav.
Filozof Scuton u Shameless and loveless;
"Ovu bestidnost potiče spolni odgoj u našim školama, odgoj pokušava istodobno zanemariti razlike između nas i drugih životinja; i ukloniti svaki nagovještaj zabranjenog, opasnog ili svetog. Sram je, prema standardnoj literaturi koju danas podržavaju službene institucije, dugotrajni invaliditet. Seksualna inicijacija znači učenje prevladavanja takvih "negativnih" emocija, odbacivanje oklijevanja i uživanje u "dobrom seksu". Pitanja o tome "tko", "koga" ili "kojeg spola" stvar su osobnog izbora; spolni odgoj nije tu da bi donosio izbor, već samo da ga olakšava. Na taj način potičemo djecu na preuranjeni i depersonalizirani interes za vlastitu seksualnost. [...]
Četiri desetljeća prkosimo ljudskoj prirodi, donoseći isključivo teorijske pretpostavke koje su u suprotnosti s običajima i instinktima koji postoje, u jednom ili drugom obliku, od početka zabilježene povijesti. Seksualna liberacija je raširena; ali trebali bismo pokušati ublažiti ju, spasiti prirodni poredak kojemu prijeti te zaštititi dva velika projekta koja su od 1963. godine u takvom ozbiljnom propadanju; projekt ljubavi i projekt odgoja djece."
PPS
Naravno, na ovo sve će zagovornici reći da (seksualna) revolucija nije bila dovoljno revolucionarna, istinska revolucija će tek uslijediti, samo ih moramo nastaviti slušati i slijediti, predati im djecu.
Mislim da su eseji dovoljno razumljivi, ali sigurno će ih netko krivo shvatiti.
Napomenuo bih samo da se ne radi o katoličkim kritikama, nitko od navedenih autora nije katolik, neki nisu uopće ni teisti.
