O istospolnom "braku" – Scruton

Heteroseksualno zajedništvo je prožeto osjećajem da vam je spolna priroda vašeg partnera nepoznata, područje u koje ulazite bez prethodna znanja, i u kojem je drugi, a ne ja, jedini pouzdani vodič. To iskustvo ima duboke posljedice za naš osjećaj opasnosti i misterija spolnog sjedinjenja; a posljedice su sigurno dio razloga zašto su ljudi shvatili brak kao sakrament, i svečanost braka kao obred prijelaza iz jednog oblika sigurnosti u drugi. Tradicionalni brak nije bio samo obred prijelaza iz adolescencije u odrasli život; niti je bio samo način odobravanja i garancije podizanja djece; tradicionalni brak je također bio dramatizacija spolne razlike. Brak je držao spolove na takvoj udaljenosti da bi njihovo spajanje postalo egzistencijalni korak, a ne prolazni eksperiment. Intencionalnost želje je bila oblikovana time, a iako je oblikovanje bilo – na nekoj dubokoj razini - kulturni, a ne ljudski univerzal, obdarila je želju s intrinzičnom bračnošću, a brak s transformativnim ciljem.

Smatrati istospolni brak samo još jednom opcijom unutar institucije znači ignorirati činjenicu da institucija oblikuje motive zbog kojih joj se pridružujete. Brak je razvijen oko ideje spolne razlike i onoga što ta spolna razlika znači. Pretvoriti tu značajku u akcidentalnu, a ne esencijalnu znači promijeniti brak do neprepoznatljivosti. Homoseksualci žele brak zato što žele društveno odobravanje; ali priznavanjem "istospolnog braka" lišavamo brak njegovog društvenog značenja, kao blagoslova koji nerođeni dodjeljuju živima. Pritisak za "istospolne brakove" je dakle u određenoj mjeri samoporažavajuć. Sličan je pokušaju Henrika VIII. da dobije crkvenu podršku za svoj razvod tako što se proglasio poglavarom Crkve. Crkva koja je prihvatila njegov razvod time je prestala biti Crkva čije je prihvaćanje tražio.

To ne mijenja činjenicu da "istospolni brak" pojačava skrivenu tendenciju postmoderne Države, odnosno preoblikovanje svih obveza kao ugovore među živima. [...]

Oni koji se na slažu s time, i koji žele izreći svoje mišljenje, morat će se boriti protiv moćnih oblika cenzure. Ljude koji imaju različito mišljenje od onoga što brzo postaje pravovjere po pitanju "gay prava" se danas redovno optužuje zbog "homofobije". Diljem Amerike imenovana su povjerenstva kojima je cilj ispitivanje kandidata zbog navodne homofobije te odbacivanje kada ih se optuži: "Ne možete tu ženu postaviti za suca, ona je kršćanski fundamentalist i homofob"; "Ne, nema veze što je on svjetski autoritet za egiptologiju, ne možete mu dati posao nakon onog homofobnog istupa prošlog petka." Ova cenzura će promovirati cilj onih koji su se odlučili "normalizirati" ideju istospolnih zajednica. Neće joj se moći oduprijeti; Ali možda će biti moguće razgovarati, među punoljetnim osobama koje daju svoj pristanak, o tome kako "istospolni brak" zapravo nije takva stvar (brak).

Roger Scruton, A Political Philosophy

U eseju Sacrilege and Sacrament Scruton također spominje navedene ideje (i nudi širu analizu promjene).
PS

Ne možete vezu istospolnog para nazivati "brakom" bez da pritom ne uništite značenje tog pojma i institucije (a zatim je zamijenite sa nekim ugovorom o kohabitaciji kojeg ćete i dalje zvati "brak"). "Istospolni brak" ne može biti "matrimonium" jer nije sjedinjenje "muža" i "žene". Nitko nema pravo iskrivljivati instituciju kako bi zadovoljila njegove želje.

O braku i djeci – Sidgwick

Osebujni intezitet i delikatnost moralnih sentimenata koji reguliraju odnose između spolova su potpuno opravdani velikom važnošću, za društvo, cilja čije su očito sredstvo – odnosno, održavanje trajnog sjedinjenja koje se smatra nužnim za pravilno odgajanje i osposobljavanje djece. Stoga je prvo i osnovno pravilo u tom području ono koje izravno osigurava bračnu vjernosti: a utilitaristički temelji za zaštitu braka, osuđujući svu vanbračnu aktivnost spolova, su očiti. Ukloniti moralnu osudu koja se oslanja na takvom odnosu bi značilo ozbiljno umanjiti motive za prihvaćanje ograničenja i opterećenja koje brak podrazumijeva; Mladi oba spola bi formirali navike osjećanja i ponašanja zbog kojih bi postali nepodobni za brak; a ukoliko bi takvi odnosi bili plodni, uslijedila bi nepotpuna briga za slijedeću generacija – čini se kako je cilj trajnog sjedinjenja sprečavanje te pojave; a ukoliko bi takvi odnosi bili neplodni, budućnost ljudske vrste bi i dalje, koliko to možemo predvidjeti, bila temeljito ugrožena.

Henry Sidgwick (1838–1900), The Methods of Ethics

PS

Iako utilitarizam ne smatram ispravnim pristupom, ovo je nešto sa čime se slažem.

Maggie ne skače, rasprava o braku, svijetlo doba

Tri video preporuke;

Za razliku od većine političara koji su spremni na svašta, Maggie ne skače

Margaret Thatcher don't wanna jump

***

Kao što sam spomenuo u više postova, Srednji Vijek bi mogli zvati svijetlim dobom, sjajan video u nastavku ukratko objašnjava zašto. (Mala greška je što spominje da je Kopernik bio svećenik, ali to nije točno, bio je kanonik.)

Were the Middle Ages Dark?

***

Ako Vas zanima kako u pravilu izgledaju rasprave o braku, možete pogledati video u nastavku;

Ryan Anderson on Piers Morgan Live

(i 2.dio)

Uključeni su zagovornik "istospolnih brakova", objektivni moderator i netko tko se protivi takvim brakovima. (Točnije, smatra da ne postoji takva stvar, kao što ne postoji niti okrugli kvadrat. Možda bi prikaz bio još točniji da konzervativac nije niti pozvan, zašto bi htjeli nekog takvog za stolom?)

Zagovornica istospolnih brakova sjedi zajedno sa "objektivnim" promatračem (odnosno medijima koji su danas primarni sustav evaluacije vrijednosti). Konzervativni predstavnik nije za istim stolom, udaljen je pet metara od stola za kojim se odlučuje o tom pitanju, postavljen je i na nižu razinu kako bi svima bilo očito gdje je mjesto takvim argumentima, i (sasvim prikladno) sjedi među publikom – narodom. Nakon što konzervativni predstavnik ukratko izloži što je, prema njemu, brak, koja mu je funkcija, i zašto bi se država time bavila, riječ preuzima zagovornica "istospolnih brakova" (medijska ličnost) .

Kreće sa prozivanjem; iako treba priznati da se suzdržala od nekih popularnijih izraza, svog sugovornika odmah proziva neukim, a publika to prati pljeskom. Naravno, to ne misli bezobrazno, ipak ga poslije oslovljava sa dušice (očito misli da je i dalje kod Oprah). Spominje određena javna prava koja traži za sebe i svoju partnericu.

Istovremeno, "objektivni promatrač"/mediji je šokiran konzervativcem. Ne može vjerovati da netko definira brak kao zajednicu muškarca i žene, da smatra kako bi takva zajednica trebala imati posebnu poziciju u društvu. Zatim ga zajedno napadaju jer je mlad, a veliki broj mladih ljudi se ne slaže s njime, iz nekog razloga to pokazuje problem s njegovom pozicijom. Vezano uz javna prava, konzervativac odgovara da je jedan dio problema rezultat pogrešne uloge države u društvu, a druga dio prava se s podjednako opravdanja može tražiti za bilo koji par odraslih osoba, primjerice za dobre prijatelje, ili za dvije sestre. 

Za kraj, zagovornica "istospolnih brakova" spominje neku priču koja nema veze sa pitanjem zašto bi se država uplitala u njen odnos, ili zašto bi društvo to trebalo proglasiti brakom, ali priča je emotivna, i kao takva, jača od argumenata.

Vjerojatno bi se moglo još svašta prokomentirati vezano uz sadržaj, ali odlučio sam istaknuti samo par stvari o formi, rasprava puna simbolike. Inače, dobar nastup Andersona, izgledao je malo uzbuđen, pretpostavljam nenavikao na ovakve nastupe, i raspravljanja sa poznatim medijskim ličnostima.

Koliko sam shvatio njegove osnovne ideje u ovom nastupu; (1) bitno je odrediti što je brak i koji interes država ima u očuvanju te institucije; (2) ne postoji dobar razlog zbog kojeg bi dali istospolnim parovima određena "javna prava", a da pritom isključite davanje tih istih prava ljudima koji imaju neromatične vezanosti sa osoba u svom životu; svojom braćom, roditeljima ili bliskim prijateljima. Iz (2) je lagano vidljivo da je problematično redefinirati brak zbog takvih prava.

Signum Crucis

In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti. Amen.

Znak križa nije samo čin, nego i izjava vjere. U toj jednostavnoj gesti ne činimo samo znak našeg otkupljenja, nego i izražavamo vjeru u Preveto Trojstvo. S tim jednostavnim činom vjernici rane Crkve utvrđivali su svoju vjeru u teškim vremenima. Tertulijan, zapisujući u trećem stoljeću, spominje kako su kršćani činili Znak Križa nakon što su ustali, dok su se oblačili, nakon što su ušli ili napustili svoje kuće, kada su išli na kupanje, kada su sjeli za stol, kada su palili lampu, zapravo, početkom svakog čina. Sv. Augustin nam kaže da "Znakom Križa Tijelo Gospodinovo se posvećuje, posvećuju se krstionice, svećenici i drugi redovnici Crkve se primaju u svoju službu, sve što se treba učiniti svetim se posvećuje znakom Gospodinova križa, uz zazivanje Kristova imena."  

Izvorni Znak Križa je vjerojatno bio "mini-križ" načinjenjen označivanjem križa na čelu, usnama, ili grudima sa palcem, nešto poput današnjeg običaja prije čitanja Evanđelja. Teško je odrediti kada je točno nastao današnji običaj blagoslova velikim križom od čela do grudi, pa od ramena do ramena. Povijesni zapisi o tome su podložni različitim interpretacijama, a Crkveni povjesničari imaju različita razmišljanja. I očekivali bi da će pisani izvori biti nejasni jer bi se takav običaj podučavao prije primjerom nego pisanim instrukcijama. Vjerojatno je da se veliki križ prvo koristio prilikom formalnog blagoslivljanja od strane svećenstva u vrijeme Arijanske kontroverze u četvrtom stoljeću, nakon čega su ga prihvatili i laici. Poznato je da pisane instrukcije za korištenje forme velikog križa za blagoslov postoje u dvanaestom stoljeću, a do tada je i jasno kako se običaj koristio u sličnoj formi već duže vrijeme, vjerojatno od 8. stoljeća.

Kao što su primijetili različiti srednjovjekovni autori, veliki Znak Križa je bogat simbolizmom. Kada je Krist došao otkupiti svijet, On je sišao od Oca, rođen je od Djevice Marije, raspet, umro i pokopan. Zatim je uskrsnuo od mrtvih i uzašao nad nebesa, sjedi o desnu Boga Oca. Dakle kada radimo Znak Križa, koristimo desnu ruku koju simbolizira Krista koji sjedi s desna Ocu. Počinjemo od čela, koje simbolizira Oca, Stvoritelja i izvora svih stvari, zatim se spuštamo na donji dio prsa. To simbolizira Utjelovljenje jer je Krist sišao s nebesa od Oca i postao tijelom u utrobi Djevice Marije kroz snagu Duha Svetoga.

Na Zapadu, nastavljamo od lijevog do desnog ramena kako bi završili Znak Križa. Lijevo je u ovom slučaju obično povezano sa smrću i tamom, a desno simbolizira istinu i svjetlo. Prema tome čin predstavlja prijelaz iz muke u slavu, iz smrti u život, iz pakla u raj. Kao što je Krist prešao iz smrti u život i sjedi s desne Ocu (lijevo prema desnom), tako i mi možemo preći iz smrti u život u Kristu kroz posvećenje Duha Svetoga. U tradiciji Istočnog Kršćanstva, smjer je suprotan tako da je i simbolizam nešto drugačiji.

"Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" (Mat 28,19)

Izvorni članak Signum Crucis, preuzeto sa Treasury of Latin Prayers - stranice koja nudi slična objašnjenja za različite himne i molitve, zajedno sa lat-eng prijevodima.

O Trojstvu

Mi kršćani štujemo jednog Boga u Trojstvu i Trojstvo u Jedinstvu, ne miješajući Osobe niti dijeljeći supstancu. Ali kako je to moguće? Nije li ova doktrina ili kontradiktorna ili nerazumljiva?

Niti jedno. Uzmimo, prema važnom radu Richarda Cartwrighta "On the Logical Problem of the Trinity", sažetak Trojstvenog pravovjerja preko propozicija:

1. Otac je Bog
2. Sin je Bog
3. Duh Sveti je Bog
4. Otac nije Sin.
5. Otac nije Duh Sveti.
6. Sin nije Duh Sveti.
7. Postoji točno jedan Bog.

Nije li ovo nekonzistentan skup? Ne, nije. Ono što moramo znati (među puno drugih stvari) je što predstavlja "je" u svakoj od ovih propozicija. Ako (1) shvatimo kao "Otac=Bog" te u skladu sa time protumačimo (2)-(6), onda naravno da ćemo dobiti nekonzistentan skup. Ali to nije ono što trinitarijanski teolozi misle pod "je" u ovom kontekstu; drugim riječima, ne koriste ovaj izraz onako kako moderni logičari shvaćaju relaciju identiteta. Ako umjesto toga protumačimo (1)-(3) kao "Otac je jedan Bog", "Sin je jedan Bog", itd. te (4)-(6) u svjetlu relacije identiteta – tako da (1)-(6) shvaćamo kao tvrdnju da su Otac, Sin i Duh Sveti različiti članovi klase "Bogova" – onda opet dolazimo do (s obzirom na 7) nekozistentnog skupa. Ali, još jednom, to nije ono što trinitarijanski teolozi misle pod "Otac je Bog" itd.

Jesmo li time iscrpili sve mogućnosti? Nipošto. Kao što Cartwright napominje na kraju svog nedvojbeno skeptičnog eseja, postoji još barem deset drugih mogućih značenja "je" koje treba ispitati prije nego što možete reći da doktrina sadrži implicitne kontradikcije. Ali pretpostavimo da istražimo tih deset, i sve druge koje se mogu javiti, i nijedan od njih nam neda interno konzistentan skup. Bi li to pokazalo da je doktrina kontradiktorna? Ne, zato što može postojati značenje (construal) prema kojem su konzistentni, ali još ga nismo pronašli, možda čak i neko značenje koje nikada nećemo niti pronaći.

No znači li to izbjegavanje kontradikcije na štetu razumljivosti (intelligibility)? Ovisi o tome na što mislite. Nešto može biti samo po sebi nerazumljivo, ili može biti nerazumljivo samo za nas. Ono što je nerazumljivo u prvom smislu nema koherentan sadržaj, ono što je nerazumljivo u drugom smislu ima koherentan sadržaj, ali njega, s obzirom na naše kognitivna ograničenja, nismo u stanju shvatiti. Trinitarianizam možete falsificirati jedino ako se pokaže da je nerazumljiv u prvom smislu, ali ne i ako je nerazumljiv u drugom smislu. Upravo da je "nerazumljiv" u drugom smislu je točno ono što trinitarianski teolozi misle kada kažu da je doktrina Trojstva "misterij". Oni pritom NE misle da doktrina sadrži kontradikcije, ili da je sama po sebi nerazumljiva, ili da ne možemo imati ikakvo razumijevanja o njoj. Pritom misle da su ograničenja našeg uma takva da, iako je doktrina savršeno konzistentna i razumljiva po sebi, nismo je u stanju adekvatno shvatiti.

Stoga čak i da pokažete kako nijedno od danih tumačenja (1)-(7) ne daje konzistentan skup rečenica ne bi značilo da doktrina Trojstva sadrži kontradikciju, ili da je nerazumljiva u smislu u kojem skeptici kažu da je.

Možemo li ikada imati racionalni temelj za vjerovanje da je stvarno konzistentna i razumljiva (iako ne možemo vidjeti kako)? Naravno da možemo. Imali bi takve osnove ukoliko bi imali osnove vjerovanja da je doktrina Trojstva točna. Jer ako je točna, onda mora biti logički konzistentna i razumljiva po sebi, iako nije potpuno razumljiva za nas; a naša osnova za vjerovanje da je istinita i (stoga) konzistentna i razumljiva bi bila čak snažnija ukoliko bi imali nezavisni temelj da vjerujemo kako je to upravo vrsta stvari kakva bi bila misteriozna ako bi bila istinita.

Imamo sve te druge osnove jer možemo znati kroz sam razum da Bog postoji, i možemo znati kroz sam razum da Bog ima različite atribute koji mu se tradicionalno pripisuju. Konkretno, znamo da je On Actus purus, Sam Bitak, Vrhovna Inteligencija, i apsolutno jednostavan. No, s obzirom na način kako ljudski intelekt radi (npr. shvaćanjem stvari u terminima roda i vrsta), i s obzirom da Božje posjedovanje ovih atributa znači i njegovo smještanje van svakog roda (genus), također možemo znati je nemoguća za ljudski intelekt da potpuno shvati božansku prirodu. Stoga možemo znati da je doktrina Trojstva upravo ona vrsta stvari za koju bi očekivali da bude misteriozna čak i ako je istinita, zapravo pogotovo ako je istinita.

Ali je li istinita? Pa, uzmite u obzir i činjenicu da su nematerijalnost i besmrtnost duše također spoznatljive kroz sam razum; a egzistencijom Boga i besmrtnosti duše, možete krenuti u obranu Kristova Uskrsnuća kao povijesne činjenice jer iako postoje dokazi za Kristovo Uskrsnuće van tog znanja, u svjetlu toga postaju prevladavajući. Ako već znamo kroz sam razum da postoji Bog koji može podići čovjeka od mrtvih i besmrtna duša čije ponovno utjelovljenje garantira da je uskrsli čovjek isti čovjek kao onaj koji je umro, onda standardni prigovori skeptika prihvaćanju uskrsnuća (npr. Flewov humeanski poziv na a prirori nevjerojatnost uskrsnuća) ne vrijede.

Također možemo znati da je Krist tvrdio da je božanski, a pozivao se na Boga i Duha Svetog kao Osobe različite od samog sebe. S obzirom da je On uskrnuo – nešto što (na temelju ispravne metafizičke analize duše i njenog odnosa sa tijelom) samo Bog može ostvariti – slijedi da On i Njegov nauk imaju božanski pečat odobrenja. Stoga možemo zaključiti da ono što je On podučavao – što uključuje (implicitno) doktrinu Trojstva – mora biti istinito.

Očito, sve ovo podiže puno bitnih pitanja. Shvaćam to, ali samo dajem sažetak. (Za neke detalje vidi radove Lanea Craiga i Swinburnea, te nedavni članak Tima i LydieMcGrew o uskrsnuću.) Pretpostavivši da se sve to može pokazati, kao što ja tvrdim da se može, doktrina Trojstva bi bila racionalno opravdana. Naravno, u to bi bili uvjereni vjerom, ali tu "vjera" znači, ne neutemeljenu "želju za vjerovanjem," nego prihvaćanje učenja autoriteta za kojeg nam je sam razum rekao da je nepogrešiv.

Osim toga, kada kažemo da je Trojstvo misterij to ne znači da razum ne može nimalo napredovati u njegovu shvaćanju. Trinitarijanski teolozi imaju uvide koje mogu podijeliti s nama. ( npr. Vidi 10. poglavlje knjige The Thought of Thomas Aquinas, Briana Daviesa za sažetak trinitarijanske teologije Akvinskoga.) Tu je također bitno shvatiti da – kao što je naglasio Gyula Klima u seriji članaka – radove srednjovjekovnih filozofa ne možemo ispravno shvatiti odvojeno od logičkih i semantičkih doktrina kojima su bili predani, doktrina koje su često različite, ali podjednako rigorozne i obranjive kao logičke i semantičke pretpostavke koje suvremeni filozofi uzimaju zdravo za gotovo. Te doktrine nas moraju voditi kroz razumijevanje njihova rada o Trojstvu, baš kao i kroz njihove radove o čistoj filozofiji.

Trebamo se prisjetiti i kako je nekoliko istaknutih i cijenjenih suvremenih filozofa uma – primjerice Chomsky, McGinn, i Fodor – barem provizorno u svoj rad ugradilo vrstu vlastitog "misterijanizma" kao načina objašnjavanja određenog fenomena za kojeg se čini da nema naturalističko objašnjenje. Primjerice, možda naši umovi nisu u stanju shvatiti svijest. Možda postoji ispravno naturalističko objašnjenje, ali ga naši umovi ne mogu shvatiti s obzirom na ograničenja koja je postavila priroda. Trinitarijance često optužuju da pribjegavaju skrivanju iza misterijanizma kao očajnog i nepoštenog načina izbjegavanja falsifikacije njihova vjerovanja. Ali iz nekog razloga ovi naturalistički "novi misterijanci" nikada nisu optuženi (barem ne od stane svojih kolega naturalista) zbog intelektualnog nepoštenja ili očaja. Čudno je to. U svakom slučaju, ako postoji Bog, i s obzirom na ono što bi On trebao biti, manje je vjerojatno, zapravo izrazito manje vjerojatno, da bi ga naši umovi bili u stanju adekvatno shvatiti, nego što bi bili u stanju shvatiti svijest (ili što god drugo). Drugim riječima, ako je pozivanje na "misterijanizam" uvjerljivi način branjenja naturalizma – ne kažem da je, ali pretpostavimo da je – onda je još uvjerljivije kao obrana Trinitarianizma.

Ipak, postoji razlika. Naturalizam je demonstrabilno pogrešan (još jednom, vidi The Last Superstition).

U svakom slučaju: tvrdnje skeptika da je doktrina Trojstva racionalno neopravdana – tvrdnja koje ja je bila ključna komponenta mog ateizma mladosti – je sama po sebi neutemljena. Bog je stvaran, i On je Otac, Sin i Duh Sveti.

***

Gornji tekst napisan je prema postu Trinity Sunday, autor je filozof Feser. Spominje puno stvari za koje je potrebna duža filozofska analiza tako da se, kao i uvijek, referencira na svoje druge radove, većinom knjigu TLS. No, da nastavimo o Trojstvu;

Kao što sam već napomenuo, kada trinitarijanski teolozi kažu da je doktrina Trojstva "misterij", ne misle da je ona kontradiktorna ili nerazumljiva. Niti ne misle kako ne postoji racionalni temelji za vjerovanje u nju. Misle da je doktrina savršeno konzistentna i razumljiva u sebi, ali naši umovi su ograničeni da je potpuno shvate. Iako zbog toga doktrinu ne možete prepoznati "od nule", samo filozofskim argumentima, racionalno ste opravdani vjerovati u nju na temelju svjedočanstva, viz. Svjedočanstva Isusa Krista, čija je pouzdanost pokazana Njegovim uskrsnućem, a za Njegovo uskrsnuće možemo znati da se dogodilo kroz čisto racionalno argumente. Osim toga, iako ljudski razum ne može potpuno shvatiti Trojstvo čak niti nakon što je obavljeno, može pokazati da nijedan pokušaj dokazivanja kontradiktornosti doktrine nije uspješan; a može postići nesavršeno razumijevanje doktrine putem analogija.

Sažeto, pravovjerna Trinitarijanska teologija tvrdi:

A. Doktrina Trojstva je koherentna i razumljiva po sebi.

B. Unatoč tome, ljudski um je preograničen da bi je adekvatno shvatio

C. U skladu s tim, do doktrine nikada ne bi došli samo čistim filozofskim argumentima.

D. Ipak, racionalno smo opravdani držati je se na temelju svjedočanstva.

E. Možemo pokazati da nijedan pokušaj dokazivanja kontradiktornosti doktrine nije uspješan.

F. Možemo postići ograničeno shvaćanje doktrine putem različitih analogija.

[...] Kada se tvrdnja [misterijanizam] pravilno shvati, jasno je kako skeptik nema temelja da odbaci doktrinu Trojstva zato jer je misterij. Možda je odbija na nekim drugim temeljima, ali nema osnove smatrati da je "misterij" (u specifičnom smislu o kojem govorimo) per se protivan razumu.

Gornji odlomak teksta preuzet iz Trinity and mystery, također Feser. Nakon određenih prigovora oko misterijanizma, napisao je još Trinity and mystery, Part II odnosno Tuggy contra mysterianism. Vallicella je izdvojio nekoliko članaka Trinitarian Reading Material; kao što je i sam napomenuo, time se samo zagrebe površina, ali dovoljno da se zabavite neko vrijeme. Inače, puno toga je napisano o Trojstvu, čak i ako se ne slažete sa Feserovim pristupom, mislim da donosi koristan pregled.

Osvrt na ekumenizam

Vjerujem da je Katolička vjera istinita. Prepostavimo da se želim približiti duhovno ne-katoličkim kršćanima. Što bih trebao učiniti? Pa, vrsta duhovne blizine koju bih trebao tražiti je blizina Kristu. Prema tome, da bih bio bliže ne-katoličkim kršćanima, moram biti bliži Kristu. Ali ako je Katolička vjera istinita, onda sam bliži Kristu tako što sam vjeran Katoličkoj vjeri. Iako kontraintuitivno, teško je to negirati (osim ako negirate istinitost Katoličke vjere). Ukoliko naučimo tu lekciju, onda će se mnoga iskrivljenja ekumenizma izbjeći.

Jedan drugačiji način razmišljanja; Prema Vatikanu II, ne-katolički kršćani imaju nesavršeno zajedništvo sa Katoličkom Crkvom kroz krštenje, i mislim da je vjerojatno teološko čitanje toga da sam ujedinjen na prikladan način sa ne-katoličkim kršćanima upravo kroz njihovo i svoje zajedništvo sa Katoličkom Crkvom. Dakle ako se želim duhovno približiti na prikladan način, moram se držati bliže Katoličkoj Crkvi. Nadalje, ne-katolički kršćani su ujedinjeni duhovno jedni s drugim na prikladan način samo u mjeri u kojoj su ujedinjeni s Kristom. I ujedinjeni su s Kristom u mjeri u kojoj su ujedinjeni s Katoličkom Crkvom, tijelom Kristovim. Prema tome, jedinstvo ne-katoličkih kršćana, ovisi o njihovom jedinstvu s Katoličkom Crkvom.

Autor gornjeg razmišljanje je filozof Alexander Pruss (preuzeto sa njegova bloga tako da se radi samo o usputnom razmišljanju). Učinilo mi se zanimljivim, iako mi ekumenizam nije posebno zanimljiv. (Osim toga, ne vidim sličnost pitanja pravoslavlja - i različitih crkvi po istoku, i pitanja protestanata, ali to je već posebna tema... )

Jesu li sve religije iste?

Postoji izjava koju neprestano čujemo: "sve religije se razlikuju u obredima i obrascima, ali su iste u onome što uče." Izjava je pogrešna, upravo je suprotno točno. Sve religije se ne razlikuju uvelike u obredima i obrascima; razlikuju se značajno u onome što naučavaju. To je kao da kažete "Nemojte se zavarati činjenicom da ljevičarske i desničarske novine izgledaju drugačije, pročitajte ih pa ćete shvatiti da govore istu stvar." Naravno, činjenica je sa da su slične u svemu osim u činjenici da ne poručuju istu stvar. [...]

 Dakle ne vrijedi jeftina maksima: da se vjerovanja slažu u značenju, ali razlikuju u obredima. Upravo je suprotno. Slažu se u mehanizmima; gotovo svaka velika religija ima iste vanjske metode, svećenike, pisma, oltare, bratstva, posebne blagdane. Slažu se u načinima poučavanje, ali se razlikuju u onome što treba podučavati. I Poganski optimisti i Istočnjački pesimisti će imati hramove, baš kao što će i ljevičari i desničari imati novine.

G.K. Chesterton

"Studij komparativnih religija najbolji je način da postanete komparativno religiozni", izjavio je to Ronald Knox. Razlog leži u tome što, kao što je Chesterton istaknuo, prema većini "istraživača" komparativne religije, "Kršćanstvo i Budizam su vrlo slični, posebno Budizam."

Najpopularniji prigovor Kršćanstvu danas dolazi iz tog područja, prigovor nije da kršćanstvo nije istinito nego da nije istina; ne da se radi o lažnoj religiji nego da se radi o samo jednoj religiji. Prema prigovaraču, svijet je veliko mjesto, svatko ima svoj izbor. Nepodnošljivo je uskogrudno tvrditi da je Kršćanstvo jedina prava religija! Bog jednostavno mora biti otvorenija uma od toga.

Radi se o najčešćem prigovoru Vjeri kojeg danas možemo čuti jer "danas" ne štuje Boga nego štuje jednakost. Boji se da će biti u pravu dok su ostali u krivu više nego što se boji da će biti u krivu. Štuje demokraciju i zamjera činjenici da je Bog apsolutni monarh. Promijenilo je značenje riječi poštovanje iz toga da vas poštuju jer ste superiorni na neki način u to da vas prihvaćaju zato što niste superiorni na bilo koji način nego ste baš poput nas. Neodgovorljiva uvreda, apsolutno najgore ima kojim možete prozvati osobu u današnjem društvo je "fanatik"; posebno "religiozni fanatik". Ako na nekoj zabavi priznate da planirate svrgnuti vladu, ili da ste terorist ili špijun, ili da odgrizate šišmišima glavu, ubrzo ćete oko sebe okupiti krug slušatelja. Ali ako priznate da vjerujete u Isusa Krista, Sina Boga živoga, ubrzo ćete ostati sami, okruženi hladnom atmosferom.

U nastavku nekoliko najčešćih oblika tog prigovora;

1. "Sve religije su u svojoj srži iste."

To je jednostavno činjenično netočno. Nitko ne izjavljuje takvo što osim ako je (1) beskrajno neupućen u to što različite religije svijeta stvarno podučavaju ili je (2) intelektualno neodgovoran u razumijevanju tih učenja ili je (3) moralno neodgovoran ravnodušnošću prema njima. Prigovarač implicitno pretpostavlja da su različita učenja svjetskih religija nevažna, da suština religija nije istina nego nešto drugo: transformacija svijesti ili dijeljenje i briga ili kultura i ugoda ili nešto te vrste - ne konverzija nego konverzacija. Kršćanstvo uči mnoge stvari koje druge religije ne uče, a neke od njih izravno proturječe tim religijama. Ako kršćanstvo nije istinito, zašto biti kršćaninom?

Prema katoličkim standardima, religije svijeta možemo poredati prema tome koliko istine podučavaju;

Katoličanstvo je prvo, a Pravoslavlje podjednako s iznimkom pitanja papinskog autoriteta.

Zatim slijedi protestantizam i ostala "odijeljena braća" koja se drže stvari koje pišu u Pismu.

Treće je tradicionalni Judaizam, koji štuje istog Boga, ali ne putem Krista.

Četvrto je Islam, najveća teistička hereza.

Peto, Hinduizam, mistični panteizam;

Šesto, Budizam, panteizam bez teosa;

Sedmo, suvremeni Judaizam, unitarijanizam, konfucijanizam, modernizam, i sekularni humanizam, nijedno od njih nema niti misticizam niti nadnaravnu religiju nego samo etiku;

Osmo, idolopoklonstvo; i

Deveto, Sotonizam.

Smatrati da je svih tih devet razina ista stvar nema smisla.

2. "Ali suština religije je ista; sve religije se barem slažu da su religiozne."

Što je uopće suština religije? Izazivam bilo koga da je definira dovoljno široko da uključi Konfucijanizam, Budizam i moderni Reformirani Judaizam, ali dovoljno usko da isključi Platonizam, ateistički Marksizam i Nacizam.

Nedokazana i nedokaziva pretpostavka ovog drugog prigovara jest kako je suština religije neka vrsta zajedničkog nazivnika ili zajedničkih faktora. Možda je takav faktor tek slaba, a ne bitna stvar. Možda uopće ne postoji. Nitko ga još nije odredio.

3. "Ali ako usporedite Govor na Gori sa učenjima Bude, Lao Tzua, Konfucija ili Bhagavad Gitom, Mudrim Izrekama, Platonovim Dijalozima, pronaći ćete; stvarno, duboko i snažno slaganje."

Da, ali to je etika, ne religija. Prigovarač pretpostavlja kako je suština religije etika. Ali to nije točno. Svatko ima etiku, svatko nema religiju. Recite ateistu da je etika ista stvar kao religija pa će se uvrijediti.

4. "Kada već spominjemo gore, sjetio sam se svoje najdraže analogije. Mnogi putevi vode kroz jedinu goru religija do Boga na vrhu. Provincijalno je i uskogrudno negirati valjanost puteva koji se razliku od tvoga."

Nedokazana pretpostavka ove česte analogije je da putevi vode gore, a ne dolje; da čovjek stvara puteve, ne Bog; da je religija čovjekova potraga za Bogom, ne Božja potraga za čovjekom. Lewis kaže da to zvuči kao da kažete "mišja potraga za mačkom".

Kršćanstvo nije sustav ljudske potrage za Bogom, nego priča o Božjoj potrazi za čovjekom. Kroz Bibliju, religije koje je čovjek osmislio ne uspijevaju. Nema ljudskog puta do vrha gore, samo božanskog puta dolje. "Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani."

Ako smo mi ti koji stvaraju puteve, onda bi stvarni bilo arogantno tvrditi da je jedan put jedini valjan, jer svi ljudi su jednaki, barem u tome što su svi ljudi, ograničeni, smjesa dobrog i zla. Ako mi stvaramo puteve, bilo bi glupo apsolutizirati jedan od njih, ali ako Bog stvara puteve, moramo saznati je li stvorio jednog ili više njih. Ako je stvorio samo jedan, onda je skromnost, a ne arogancija, prihvatiti taj put od Boga; a arogancija je, a ne skromnost, inzistirati da su naši putevi dobri kao i onaj Božji put.

Ali koja je pretpostavka točna? Čak i ako je pluralistička točna, nisu sve religije jednake jer je jedna od njih gora i arogantnija od svih ostalih, temelji se na onome tko je proglasio "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. "

5. "Ipak, inzistirati da je vaš put jedini put znači religiozni imperijalizam."

Ne, mi ne vjerujemo jer je to nešto što želimo, jer smo imperijalisti, ili zato što smo to osmislili, nego zato što je to Krist naučavao. To nije naš put, to je njegov put, to je jedini put. Samo smo vjerni njemu i onome što je rekao. Pretpostavka prigovarača je da od religije možemo učiniti što god želimo.

6. "Ako ta doktrina jednog puta dolazi od Krista, a ne vas, onda je on bio arogantan."

Kakva ironija je misliti da je Krist arogantan. Nijedan čovjek nije pokazivao više milosrđa, krotkosti, ljubavi i suosjećanja.

Prigovarač uvijek pretpostavlja stvar koju treba dokazati: da je Krist samo jedan među mnogim osnivačima religije, ljudski učitelj. Ali on je tvrdio da je Put, Istina, i Život; ako ta tvrdnja nije točna, on nije među mnogim religijskim mudracima nego među mnogim luđacima. Ako je tvrdnja istinita, onda također nije među mnogim religijskim mudracima, nego je Put, Istina, i Život.

7. "Želite oživjeti Inkviziciju? Ne želite li vjersku toleranciju?"

Inkvizicija nije razlikovala herezu od heretika; prigovarač čini istu pogrešku suprotnog smjera: on ne osuđuje nijedno. Naravno, država nije ta koja bi trebala definirati i osuđivati herezu, ali vjernik to mora činiti, ako ne kroz Crkvu, onda samostalno. Vjerovati X ujedno znači osuditi ne-X kao pogrešno. Ukoliko ne vjerujete da je ne-X pogrešno, onda niti ne vjerujete da je X točno.

8. "Iznenađen sam takvom netolerancijom. Mislio sam da je Kršćanstvo religija ljubavi."

Kršćanstvo jest religija ljubavi. Također je i religija istine. Prigovarač razdvaja dva božanska atributa. Mi to ne radimo. Djelujemo po istini u ljubavi ("Istinujući u ljubavi").

9. "Ali sve što Bog očekuje od nas je iskrenost."

Kako ti znaš što Bog očekuje od nas? Jesi li slušao Božju objavu? Nije li opasno pretpostaviti bez ikakvog pitanja ili sumnje da Bog mora učiniti upravo ono što bi ti činio? Pretpostavimo da iskrenost nije dovoljna; pretpostavimo da je potrebna i istina. Je li to nezamislivo? U svakom drugom području života potrebna nam je istina. Je li iskrenost dovoljna za kirurga? Istraživača? Ne trebaju li nam precizne karte stvarnosti?

Prigovarač implicitno pretpostavlja kako ne postoji objektivna istina u religiji, samo subjektivna iskrenosti, pa je zbog toga nemoguće biti i iskren i u krivu. Prava iskrenost želi znati istinu.

[prigovori 10, 11, 12]

Uz male izmjene preuzeto iz The Uniqueness of Christianity: Twelve Objections Answered, autor je Peter Kreeft.

Jedan stariji post, donekle povezan: Je li religija iracionalna?