Heteroseksualno zajedništvo je prožeto
osjećajem da vam je spolna priroda vašeg partnera nepoznata,
područje u koje ulazite bez prethodna znanja, i u kojem je drugi,
a ne ja, jedini pouzdani vodič. To iskustvo ima duboke
posljedice za naš osjećaj opasnosti i misterija spolnog
sjedinjenja; a posljedice su sigurno dio razloga zašto su ljudi
shvatili brak kao sakrament, i svečanost braka kao obred prijelaza
iz jednog oblika sigurnosti u drugi. Tradicionalni brak nije bio samo
obred prijelaza iz adolescencije u odrasli život; niti je bio samo
način odobravanja i garancije podizanja djece; tradicionalni brak je
također bio dramatizacija spolne razlike. Brak je držao spolove na
takvoj udaljenosti da bi njihovo spajanje postalo egzistencijalni
korak, a ne prolazni eksperiment. Intencionalnost želje je bila
oblikovana time, a iako je oblikovanje bilo – na nekoj dubokoj
razini - kulturni, a ne ljudski univerzal, obdarila je želju s
intrinzičnom bračnošću, a brak s transformativnim ciljem.
Smatrati istospolni brak samo još
jednom opcijom unutar institucije znači ignorirati činjenicu da
institucija oblikuje motive zbog kojih joj se pridružujete. Brak je
razvijen oko ideje spolne razlike i onoga što ta spolna razlika
znači. Pretvoriti tu značajku u akcidentalnu, a ne esencijalnu
znači promijeniti brak do neprepoznatljivosti. Homoseksualci žele
brak zato što žele društveno odobravanje; ali priznavanjem
"istospolnog braka" lišavamo brak njegovog društvenog
značenja, kao blagoslova koji nerođeni dodjeljuju živima. Pritisak
za "istospolne brakove" je dakle u određenoj mjeri
samoporažavajuć. Sličan je pokušaju Henrika VIII. da dobije
crkvenu podršku za svoj razvod tako što se proglasio poglavarom
Crkve. Crkva koja je prihvatila njegov razvod time je prestala biti
Crkva čije je prihvaćanje tražio.
To ne mijenja činjenicu da "istospolni
brak" pojačava skrivenu tendenciju postmoderne Države, odnosno
preoblikovanje svih obveza kao ugovore među živima. [...]
Oni koji se na slažu s time, i koji
žele izreći svoje mišljenje, morat će se boriti protiv moćnih
oblika cenzure. Ljude koji imaju različito mišljenje od onoga što
brzo postaje pravovjere po pitanju "gay prava" se danas
redovno optužuje zbog "homofobije". Diljem Amerike
imenovana su povjerenstva kojima je cilj ispitivanje kandidata zbog
navodne homofobije te odbacivanje kada ih se optuži: "Ne
možete tu ženu postaviti za suca, ona je kršćanski fundamentalist
i homofob"; "Ne, nema veze što je on svjetski autoritet za
egiptologiju, ne možete mu dati posao nakon onog homofobnog istupa
prošlog petka." Ova cenzura će promovirati cilj onih koji su
se odlučili "normalizirati" ideju istospolnih zajednica.
Neće joj se moći oduprijeti; Ali možda će biti moguće
razgovarati, među punoljetnim osobama koje daju svoj pristanak, o
tome kako "istospolni brak" zapravo nije takva stvar (brak).
Roger Scruton, A
Political Philosophy
U eseju Sacrilege and Sacrament Scruton također spominje navedene ideje (i nudi širu analizu promjene).
PS
PS
Ne možete vezu
istospolnog para nazivati "brakom" bez da pritom ne uništite
značenje tog pojma i institucije (a zatim je zamijenite sa nekim
ugovorom o kohabitaciji kojeg ćete i dalje zvati "brak").
"Istospolni brak" ne može biti "matrimonium" jer
nije sjedinjenje "muža" i "žene". Nitko nema
pravo iskrivljivati instituciju kako bi zadovoljila njegove želje.
