Oni koji se samo nazivaju kršćanima

Predlažem [BGC] akronim CHINO [christian in name only, ~kršćanin samo imenom] kao kraticu za uobičajenu situaciju sa samoidentificiranim kršćanima na Zapadu – posebice među vodstvom (npr. Biskupi, pastori, svećenici) glavnih samoidentificiranih kršćanskih denominacija.

Oni su kršćani samo imenom jer, prema definiciji, nazivaju se kršćanima, ali njihova fundamentalna predanost je sekularnoj mješavini Ljevičarska ideologije.

Nazivaju se kršćanima, i koriste kršćanski jezik i koncepte – ali koriste ih da bi racionalizirali i obranili ideologiju koja je izvedena iz moderne, sekularne kulture: uobičajeni raspon politički korektnih zabrinutosti poput jednakosti, raznolikosti, društvene pravde, socijalističke ekonomije, feminizma, antirasizma i seksualne revolucije.

Umjesto misionarkog rada, CHINOi imaju socijalni rad, stranu ekonomsku pomoć i međunarodne projekte; brinu se o globalnom zatopljenju i reduciranju njihova ugljičnog otiska umjesto da brinu o grijehu i pokajanju; umjesto proučavanja Biblije imaju seminare o patrijarhatu, rasizmu i okolišu; umjesto učenja povijesti kršćanstva, oni proučavaju druge religije.

CHINOi nisu uznemireni zbog napada na kršćane i (gotovo potpuno) istrebljenje kršćanstva na Bliskom istoku; nego su "strastveni" oko svoje politike.

CHINOi su "uključivi" prema anti-kršćanskim ideologijama i stilovima življenja, ali podržavanje anti-Ljevičarskih grupa se smatra ultimativnim zlom ("fašizmom") i apsolutno je zabranjeno među CHINO vođama. Propustiti aktivno i eksplicitno podržati CHINO progresivnu agendu (posebno povezanu sa seksualnom revolucijom) se smatra anti-kršćanskim činom mržnje.

Za CHINOe, glavni prioritet nije kolaps kršćanskog vjerovanja i sve veći progoni (pravih) kršćana na Zapadu – čak niti istrebljenje i etničko čišćenje kršćana i kršćanstva na Bliskom Istoku, subsaharskoj Africi, Južnoj Aziji... nego to da se birokracija Zapadne crkve mora pridružiti revoluciji šezdeset godina i biti više "inkluzivna" (a to znači "prihvaćanje", pomak prema pozitivnom ohrabrivanju seksualne aktivnosti van tradicionalnog braka, uključujući sve zakone i propise koji su nužni za podržavanje istoga).

Nagli rast (pravog) kršćanstva u Africi, Južnoj Americi i Kini je nešto što je je ili ignorirano ili se doživljava stravično – jer se ti novi kršćani protive progresivnoj ideologiji kojoj su CHINOi odani. Kada dođe do konflikta između kršćanstva i političke korektnosti, za CHINOe je Ljevičarska ideologija i progresivna politika uvijek pobjednik.

Postoji puno više CHINOa nego pravih kršćana danas, posebno u Engleskoj. Službeno kršćanstvo vode CHINOi za CHINOe. CHINOi imaju moć, novac, status i časti, pozicije podučavanja; CHINOi objavljuju najvažnije knjige o kršćanstvu, i CHINOi imaju megafon masovnih medija.

Oduzmite CHINOe, i "pravi kršćani" ostaju u maloj manjini – tek nekoliko postotaka – i mnogi od njih su u malim crkvama koje se smatraju heretičnom od strane sljedbenika (trenutno) većih i moćnih denominacija.

Uglavnom, CHINOi o kojima ovdje govorim je nešto što pravi kršćani dobro poznaju.

Bruce G. Charlton, CHINOs = Christians In Name Only

PS

Oni koji su upoznati sa političkom situacijom u SAD-u, sigurno su prepoznali da je spomenuti akronim CHINO osmišljen po uzoru na RINO-e, republikance samo po nazivu. Radi se o onim republikancima (~desničarima) koji se zapravo ponašaju poput demokrata (~ljevičara). Kao što je netko primijetio, trenutna desničarska većina je najbolja ljevičarska vlada.

Inače, BGC pod "prave kršćane" ubraja sve one samoidentificirane kršćane koji smatraju da je njihova religija važnija od političke ideologije.

Srećom, kod nas je situacija bolja nego u Britaniji, ali s obzirom na njihovu situaciju, ne radi se o posebno visokom standaru kojeg je potrebno premašiti. (Doduše, u medijima svakodnevno možete pročitati izjave poput "Ja sam kršćanin/ katolik, ne volim Crkvu, volim papu Franju, mislim da bi svi trebali uvoditi, prihvatiti i slaviti X"; a X je nešto izvedeno iz ljevičarske ideologije - naravno protivno Istini, Dobru i Ljepoti; te pravdi, naravi, tradiciji, nauku, razumu...)

Zašto liberalni kršćani ne priznaju da razaraju svoje crkve?

Liberali su kroz nekoliko posljednjih generacija zadominirali svim glavnim kršćanskim denominacijama; i sve te zajednice su doživjeli pad. Najliberalniji dijelovi tih denominacija su doživjeli najbrže propadanje. Vrlo često najkonzervativniji dijelovi crkvi su rasli, a većina liberalnih dijelova je propala.

Na vrlo očiti način; čini se barem uvjerljivim tvrditi da je liberalizam bio loš za kršćanske crkve, i da je značajno (iako ne potpuno) odgovoran za njihovu smrt.

Liberali bi se mogli barem pozabaviti tom hipotezom; Ili bi barem mogli priznati istinitost tvrdnje, ali reći da je liberalizacija bila nužna; ili bi mogli priznati da je liberalizacija dovela do krakotrajnog pada, ali će dugoročno uslijediti oživljavanje... ali ne.

Liberalni kršćani nisu nikada – koliko sam upoznat – niti priznali da postoji izravna i potencijalno značajna korelacija između liberalizacije i propadanja.

Primjerice zagovornici žena svećenica, ili biskupica, nikada ozbiljno ne uzimaju u obzir snažno dokazanu hipotezu da bi takva promjena, na temelju značajnog iskustva, gotovo sigurno dovela do propadanja te denominacije?

(Naravno, netko je negdje možda rekao nešto takvog; ali nisam nikada vidio da se o toj hipotezi raspravlja u stotinama tisuća riječi kojima se zagovara liberalizacije bilo specifične denominacije ili kršćanstva općenito.)

Zašto je to tako? Radi li se o običnom nepoznavanju korelacije? Možda, ali ako je to slučaj, neznanje bi bilo željno – dakle ne i stvarno. Ili se radi o običnom nepoštenju? Znaju li oni da liberalizam ubija njihove crkve – ali negiraju činjenicu zato jer žele da se liberalizam nastavi?

Da, mislim da se radi o tome.

A to bi značilo da liberalni kršćani, koji dominiraju svim glavnim crkvama, objektivno vrednuju liberalizam više od svojih crkvi – interpretacija koja se čine u skladu sa svim činjenicama.

Bruce G Charlton, I have never once... 

---

[...] naravno da oni vrednuju liberalizam više od kršćanstva, to pokazuje činjenica da liberalni kršćani uvijek redefiniraju kršćanstvo kako bi bilo u skladu sa Ljevičarskom ideologijom, nikada obrnuto.

BGC

Neću valjda staviti prizor iz neke "liberalne" zajednice...

BGC komentira različite "kršćanske zajednice" i upotrebljava pojam liberalnog.
Ipak, angloamerička podjela na liberale-konzervativce pripada politici, a 
podjela tradicionalisti-progresivci pripada kulturi. Bitno je pitanje pravovjerja-
krivovjera. Ne znam koliki je doseg BGC-ove uporabe pojma "liberalnog", ali
neke od stvari koje nabraja spadaju u krivovjere.

Tko će moliti sa siromašnima?

Ross Douthat u kolumni Do Churches Fail the Poor?, između ostaloga, kaže;

Crkva koja financira pomaganje siromašnima, ali ne moli s njima, ne izgleda kao crkva nego ... tek kao još jedna nevladina organizacija

Bruce G. Charlton dodaje;

Kada sam razmišljao o tome da postanem kršćanin, upravo su mi se takvim činile crkve. Iz oglasnog materijala izvana, ili brošura i dekora iznutra, nisam mogao primijetiti da se išta duhovno događa u njima; samo dodatak sveprisutnoj ljevičarskoj, osjećaj-se-dobrim politici i dobročinstvu. Ništa što bi preokrenulo moj otuđeni život; ništa što bi preokrenulo demotiviranu i nihilističku naciju.

U Britaniji nema stvarnog "biblijskog" siromaštva – umjesto toga ogromna većina populacije je duhovno osiromašena, gotovo izgladnjela na smrt, gladuje i žeđe za smislom.

PS

Oni koji zagovaraju Crkvu kao još jednu ljevičarsku organizaciju sa čisto, ili primarno, sekularnim ciljevima zagovaraju, namjerno ili ne, njeno uništenje. Sekularni ljevičari žele Crkvu koja će biti poput njih, a to znači prestati biti Crkva. (Iako se spominje siromaštvo, ista stvar vrijedi i za druga pitanja. Raniji postovi Crkva se mora prilagoditi očekivanjima, (Tradicionalna i Konzervativna) Crkva).

U spomenutom članku, Ross Douthat spominje optužbe iz različitih izvora kako se Crkva fokusira na kulturni rat (seksualni moral, pobačaj, istospolni brak i slično) umjesto na pitanje siromaštva. No, kao što ističe Douthat, takvo shvaćanje stvari je prisutno samo kod onih koji su sa situacijom upoznati kroz filtar medija. (Možete godinama posjećivati crkve bez da čujete išta o tim stvarima. Uvjerenje da je religija organizirana oko kulturnog rata je stvar poimanja ireligioznih ljudi.)

Douthat ističe da su crkve možda stvarno iznevjerile siromašne, ali tako što ih nisu uspjele zadržati u svojim redovima.

Što nudi Ljevica, što Desnica, a što religija?

Bruce G. Charlton u postu Choose your religion - or else religion will choose you piše o tome što nudi politička Ljevica, a što nudi politička Desnica. Njegovi se komentari primarno odnose na situaciju u Velikoj Britaniji, odnosno Zapadnom svijetu. (Situacija je nešto drugačija u, primjerice, Istočnoj Europi gdje se poruke razlikuju.)

Zanimljivo je da toliko grupa ljudi – bilo da se radi o vjerskim ili političkim, zapravo eksplicitno izlažu ono što mogu ponuditi. Radi se o nekoj vrsti osnovne poštenosti koja povezuje čak i najgore ljude i skupine.

Kada govorimo o religiji, zanimljivo je koliko malo većina religija nudi svojim sljedbenicima. Kršćanstvo nudi puno više od bilo koje druge velike religije (Kao što je Pascal primijetio, jedini smisleni razlog što ne želite biti kršćanin je taj što mislite da nije istinito – inače nudi puno više od bilo koje druge religije ili ideologije), a unutar kršćanstva neke denominacije nude više od drugih.

To je iznenađujuće jer bi mogli pretpostaviti da će doći do aukcijskog sukoba između religija, svaka bi pokušavala nuditi divniji život na ovome ili drugome svijetu.

Nekako se to ne događa.

Primjerice, moderno liberalno kršćanstvo može pretpostavljati da nudi svojim sljedbenicima više od nekih tradicionalnih tipova – u smislu da ne postoji pakao, nema strogih pravila o seksu, postu, pohođenju službi itd.

Ali zapravo liberalno kršćanstvo svojim sljedbenicima ne nudi ništa – nema čuda, nema odgovorenih molitvi, nema ozdravljenja, nema iskustva kontakta s božanskim, nema života poslije smrti, nema uskrnuća tijela....

Sudbina liberalnog kršćanina je ista kao i svake druge sekularne moderne osobe – čisto subjektivan "bog" i anhilacija u trenutku smrti.

Nešto slično je primjenjivo na politiku. Stranke sekularne ljevice su naravno fundamentalno nepoštene – ali su neobično poštene oko toga što nude i što ne nude.

Nude fokusiranje (razgovor, birokracija, porezi) na jednakost, raznolikost, uključivost itd. Koriste sredstva afirmativne akcije – preferencije prema spolu, seksualnosti, rasi, religiji, ideologiji.

Ali zanimljivo Ljevičarske stranke ne nude veću ekonomsku učinkovitost i rast, bolju znanost i više otkrića, nepristran pravni sustav, veću vojnu silu, građanski mir i javno dobro vladanje, kontrolu granica... ili bilo koju drugu stvar koju Desnica nudi.

Naravno Ljevica ponekad ponudi sporadičnu (i nepoštenu) tvrdnju da će popraviti svašta nešto – ali svakodnevno, što se tiče strategije i propagande Ljevica jedva spominje takve stvari, izbjegava temu, mijenja temu. Očito je da Ljevica neće učinit ništa od tih stvari, niti se pokušava ozbiljno pretvara da će išta takvog učiniti.

Zašto jednostavno ne kažu da će ostvariti takve stvari? Zašto se ne pretvaraju da će učiniti sve? Možda zato što su neskloni takvim "dobrima" – sigurno je da su nezainteresirani, ne vole raspravljati o tim temama... ali čini se kako se ne žele naći u situaciji gdje moraju lagati o tome.

Kao da su ti navikli i fundamentalni lašci ograničeni nekim osnovnim istinama; jer kada Ljevica uništi društvo namečući jednakost, uništavajući kršćanstvo, uništavajući gospodarstvo, razarajući obitelji, ohrabrujući neograničenu masovnu imigraciju... ili što god – onda barem mogu tvrditi da su radili upravo ono što su rekli da rade.

Čudno je to jer Ljevica laže o mnogim, mnogim stvarima, godinama i desetljećima, i to im prolazi jer Ljevica je masovni mediji, a moderna populacija je ovisna o masovnim medijima. Ali postoje stvari o kojima ne lažu...[...]

BGC dalje objašnjava da je slično poštenje (oko toga što nude) pisutno i kod Desničarskih Lijevih stanaka (prema njemu, sve moderne politike su Ljevičarske, sudeći po povijesnim standardima – uključujući i sekularne reakcionare i libertarijance.) Jedine "desničarske" stranke su vjerske stranke. 

Desne "ljevičarske" stranke se, prema njemu, pozivaju na Zdrav Razum, žele učinkovitije, djelotvornije, sigurnije i moćnije društvo; nude više onoga što već imamo. Sekularna Desnica nudi noćnu moru sredstava bez cilja; nema nikakvog cilja, nedostatak istog se proglašava vrlinom, slobodom, individualizmom. (Izostavio sam njegovo objašnjenje i prenio samo sažetak.)

Moderni život je podijeljen između tih opcija – Zdrav Razum vs Ljevičarstvo – a Ljevičarstvo je pobijedilo. Nema izlaza osim ako, i sve dok, se ne pojavi stranka koja će ponuditi hranu za vjersku glad u duši Čovjeka. U konačnici će se to dogoditi, neka od religija će zamijeniti Ljevicu jer religije imaju toliko toga za ponuditi. Odjednom će se promijeniti čitav ton i sadržaj javnog diskurza, predstaviti će se vizija koja će biti potpuno različita od vizija koju predstavljaju moderne politike. (Odjednom će se zabrinutosti moderne zapadnjačke politike činiti patetično dosadnim, plitkim i trivijalnim u usporedbi sa religioznom perspektivom.) Promjena će bit brza jer je ništa neće spriječiti, alternative su posve slabe.

Stabilnost modernog sekularnog Zapada je ekstremno slaba, potrebno joj je rasprostranjeno i sve veće mito i propaganda. Zapad je "metastabilan", može se u svakom trenutku pomaknuti u stabilniju točku – religiju.

Ima sve manje motivacije jer ima sve manje razloga za motivaciju, moderna sekularna "religija" (ideologija) tvrdi da život nema smisla, i da ćemo svi nestati po smrti. Nije teško ponuditi više od toga. Koja će to religija biti nije poznato, i sam proces neće bit nužno dobar, stvari će možda postati gore nego što su bile. (I možda će ta religija prema standarima kršćanstvima biti strašna stvar.)

BGC završava; 

Poruka za svaku Zapadnu osobu, odaberite religiju inače će religija odabrati vas.

PS

Korisna razmišljanja o razlici između Ljevice i Desnice, kao i njihovim nedostacima. Malo sam se pogubio u njegovim predviđanjima oko povratka "religije" koji mi ne djeluju uvjerljivo. (Iako mi se općenito činit izglednim da će se nešto takvo događati.)

Ljevica nudi (kvaziutopijske) ciljeve, desnica nudi više sredstava. U konačnici i ljevica i desnica propuštaju odgovoriti na dublje ljudske potrebe (iako nude distrakciju da o tome niti ne razmišljamo).

BGC je općenito kritičan prema sekularnim desničarima, kao i prema nedavnim trendovima u tzv. manosferi i sličnome.

U postu A secular society cannothave Good government, and will always choose Leftist government također objašnjava da su Ljevica i Desnica ista stvar – Ljevica. Jedina alternativa je Religija. Ne radi se o sukobu Desnice i Ljevice nego Ljevice i Religije. (Iz kršćanske perspektive sve te rasprave izgledaju izgubljeno, "dobre namjere" zapravo nisu takva stvar.)

Obje strane nude sekularne ciljeve, neku vrstu utilitarnog izračuna; Vlast je sredstvo za neki cilj. Ali koji bi to trebao biti cilj? Čemu naše društvo teži? Ima li to smisla i je li Dobro?

Je li Nova Ljevica samoubilački kult?

Već sam pisao o tome da je Ljevica svojevrsna religija. (Vidi npr. Treba nam odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva, O neliberalnosti liberalizma itd.)

Kada netko govori o Ljevici kao religiji onda najčešće misli ili na to da Ljevica u životima ljudi koji je prihvaćaju ima ulogu koju obično ima religija, ili, povezano, da Ljevičarska uvjerenja počivaju na kontroverznim pretpostavkama s kojima se mnogi ne slažu. (Ne postoji razlog zašto bi odabrali baš religiju Ljevice da nam određuje život, društvo i zakone.)

BGC tvrdi da je točnije reći kako je (Nova) Ljevica zapravo samoubilački kult, a ne religija jer je negativna, opozicijska, fluidna i samokonzumirajuća. Stara Ljevica je bila poput bezbožne religije, imala je svoje svece popu Marksa, Lenjina itd; Ali Nova Ljevica od vremena prihvaćanja Socijalne Pravde i Političke Korektnosti ima samo prolazne idole. Većina ličnosti koje ljevica mrzi su nekoć i sami bili ljevičari. Rani istraživači IQ-a su bili socijalisti; ljudi poput Watsona i Summersa su Ljevičari [Demokrati], bivši premijer Blair je bio socijalist. Pa i sami nacisti su bili socijalisti.

Davilin aforizam sažima fenomen;

"Imena poznatih Ljevičara na kraju završe kao uvredljivi pridjevi iz usta ljevičara. "

Moderno Ljevičarstvo je roditeljoubilačko (kao i bratoubilačko), nitko nije siguran- niti jedna osoba, niti jedna grupa nije sigurno u svom statusu: čak je i Marksov proletarijat redefiniran kao zli bijeli muškarci. Današnji bogovi su sutrašnji vragovi.

I to je suština zvijeri; negativna je, opozicijska, živi od subverzije, inverzije i destrukcije Dobra; njen stav je stalna opozicija. Napada se stabilnost, status quo i tradicija, ali ne postoji alternativno stabilno stanje; nema utopije prema kojoj se cilja, nema točke u kojoj bi "politička korektnost" rekla "dovoljno", "to je to"...

Dakle, prema BGC-u, radi se o nečemu novom, ne religiji nego nečemu što je moguće samo nakon smrti religije kao političke sile; nakon masovne apostazije i prisilnog izbacivanja religije iz javnog diskurza.

U nastavku BGC-ov odgovor na prijedlog da je nova ljevica "samoubilački kult". (Izvorni post Since Social Justice/ Political Correctness/ New Leftism is essentially a suicide cult (not a religion) - what next?);

---

"Samoubilački kult" se čini kao razumna, radna definicija onoga s čime su suočeni kršćani – enkapsulira standard, stav među moćnim vođama poput političara, službenika, edukatora i masovnih medija;

Dokaza da je Ljevica, kroz desetljeća, evoluirala (ili mutirala) u samoubilački kult ima mnoštvo – Ljevica je izgubila svoj utopijski cilj, i postala je gotovo potpuno opozicijska i destruktivna, aktivizam se bavi lovom i uništavanjem onih koji se ne slažu – neovisno o tome koliko je mala skala, nitko nije izuzet, nema osjećaja za mjeru.

Stvarno zagovaranje smrti se trenutno fokusira na krajnosti života, djetinjstvo i starost – potiče se kontracepciju, pobačaj, sterilnost ili najmanje moguće obitelji. (U kontekstu medija, službenih i obrazovanih institucija, ohrabruju se česta i neograničena seksualna aktivnost.)

Na drugom kraju života postoji dugotrajna i nepopustljiva kampanja da stariji, i terminalno ili neizlječivo bolesni ljudi koji imaju (ili se očekuje da će imati) nisku kvalitetu života imaju "pravo" da ih se humano ubije kako bi skratili, minimizirali ili izbjegli patnju.

Sve u svemu, moderna Ljevica ne nudi nikakvu osnovu za življenje propitanog života među intelektualcima, a među ne-intelektualcima se radi o kršenju zdravog razuma i direktnog osobnog iskustva. Preživljava na temelju mita i distrakcije, a motivaciju dobiva ugrađujući krivnju (među elitama), zamjeranje (među masama) i stalne povlastice među koalicijom povlaštenih skupina "žrtvi".

***

Kako će trijumf Ljevice postajati sve potpuniji dvije stvari će se dogoditi:

1. Velika nedostatanost ljevičarskog modela svijeta kao temelja ljudskog života će postati sve teža za prikrivanje.
2. Trajnim poticanjem destruktivne mržnje, povlastica i paralizirajuće krivnje; Ljevica će uništiti svoju vlastitu osnovu koja je nužna za podmićivanje, distrakciju i štićenje populacije.

Ako se ovo dogodi postepeno i linearno, onda se ovisna većina može održavati dulji period prikrivenom inflacijom, posuđivanje i sve većom eksproprijacijom od sve manje produktivne manjine. Do trenutka kada stvarna situacija postane očita, moderno društvo će biti izgubljeno i neće se moći oporaviti – a kršćani će biti svedeni na malu, zgnječenu i iskorištenu manjinu.

Ali ako situacija postane gora odjednom i eksponencijalno, svjesnost situacije može postati jasna prije nego što dođe do potpunog uništenja, i možda će biti vremena za masovno pokajanje i kršćansku obnovu; Veliko Buđenje.

***

Pravi kršćani moraju biti spremni na to, svaki zapadni kršćanin će morati postati misionar prema svojim mogućnostima. Pojavit će se i antikršćanske figure – lažni kršćani. Misionari mogu pomoći samo onima koji na to pristaju, a veliku prepreku predstavlja iskvareno i izopačeno stanje masa moderne populacije; njihova moralna inverzija, njihovo odbacivanje vrlina, ljepote i poštenja; njihovo prihvaćanje izopačenosti, ružnoće i laži. [...]

Dakle odgovor na pitanje; Što bi kršćani trebali raditi suočeni s velikom moći samoubilačkog kulta većine? Moraju jednostavno činiti ispravne stvari, kao i uvijek, koliko god to mogu, i u kojoj god situaciji se nađu.

Imati nadu u vjeri da se sve dobro primjećuje i koristi, ništa ne propada, pod Božjim okom koje sve vidi.

Ljevica evoluira, evoluira protiv Kršćanstva - BGC

Ljevica je sada glavna, i gotovo univerzalna, na Zapadu – primjerice 2010. u britaniji je ljevičarska vlada "laburističke stranke" zamijenjena ljevičarskom "konzervativnom strankom" – i među njima nema apsolutno nikakve razlike što se tiče ljevičarstva – i doista, pravno "redefinirajući" brak, upravo je konzervativna vlada forsirala uvođenje najznačajnijeg ekstremistički ljevičarskog zakona u posljednjih nekoliko desetljeća.

Dakle, trenutno na Zapadu; Ljevica su zapravo svi koji imaju moć u javnom životu – jedine ne-ljevičarske grupe su relativno male tradicionalne vjerske denominacije.

Ljevica je, po svom podrijetlu, reakcija protiv Zapadnog kršćanstva; to znači da Ljevičarstvo nije specifični skup doktrina ili vjerovanja, nego reakcija protiv religije – stoga se Ljevica promijenila, i evoluirala – i postala vrlo različita stvar u različitim trenucima i mjestima u povijesti.

Ali mnogi ljudi su zbunjeni činjenicom da se Ljevica promijenila. Primjerice, možete čuti da su SAD ili VB "komunističke" države ... To je točno u određenom smislu, ali potpuno netočno u drugom – jer je moderno Ljevičarstvo na Zapadu jako različito od Sovjetskog ili Kineskog komunizma.

Činjenica je da je kroz uspjeh Ljevičarstva na Zapadu, Ljevičarstvo evoluiralo; i ne radi se o slučajnosti, nego je to glavni razlog njegovog uspjeha. Ljevica odgovara na situaciju, i kada uspije poraziti kršćanstvo, mijenja svoju strategiju kako bi uklonilo sljedeći problem.

Ljevičarstvo je u početku bilo vrlo jasno anti-kršćanstva (često protiv etablirane crkve). Najveća promjena u Ljevici se dogodila sredinom šezdesetih prošlog stoljeća (Ali naravno postoji sivo područje, i promjena je bila postepena). Sve do šezdesetih, Ljevičarstvo se bavilo "racionalnom" ekonomijom – nacionaliziranjem, planiranjem, jednakošću prilika itd; ali poslije šezdesetih Ljevica se bavi kulturom – i posebno seksualnom revolucijom – jednakošću ishoda, i fluidnom agendom antirasizma, feminizma, i najnovijom multi-kulti/ raznolikost/ uključivost agendom.

Radilo se o velikoj promjeni u doktrini – promjena od prijašnje revolucije u vječnu utopiju; utvrđivanje stanja stalne revolucije bez ikakvog krajnjeg cilja.

Glavna stvar o kojoj govorim je da Ljevica evoluira i da se transformira – ali postoji kontinuitet, a taj kontinuitet je da je Ljevica opozicija, reakcija – Ljevica je "protiv" ne za. Glavna stvar protiv koje je Ljevica, jest kršćanstvo (pravo tradicionalno kršćanstvo, bilo kojeg tipa); i protiv svega što ima veze s kršćanstvom.

Zašto bi inače obje strane redefiniciju braka smatrali tako velikom pobjedom za Ljevicu? Radi se o velikoj pobijedi jer predstavlja veliki udarac kršćanskom moralu – točnije, radi se o završnoj fazi eliminiranja kršćanskog morala iz pravnog sustava Zapada.

(Naravno, još jedna strategija Ljevice je potkopati Kršćanske crkve, da postanu ne-kršćanske, zapravo anti-kršćanske. Većina glavnih kršćanskih crkvi (koje se takvim prozivaju) je rekonstruirana – kao što pokazuje njihova potpora seksualnoj revoluciji i redefiniciji braka. Jedan od najvećih trijumfa Ljevice je što su na taj način diskreditirali Kršćanstvo kao izvorno podrijetlo Ljevice! Tako je u nekim sekularnim krugovima - među onima koji si zamišljaju da su suprotstavljeni Ljevičarstvu – kršćanstvo prokletno/osuđeno i kada je uspješno i prokleto je kada propada! Prokleto jer je uzrokovalo Ljevičarstvo, prokleto jer kapitulira pred Ljevičarstvom!)

Ljevica je trenutno opsjednuta redefiniranjem braka, a tko još na Zapadu mari za tradicionalni brak (tj. pravi brak) osim kršćana? Stara Ljevica, prije 1965. - smatrala bi fokusiranje na seksualnost i politiku identiteta trivijalnim i nezrelim – fokusirali su se na racionalno restrukturiranje društva, ohrabrivanje i iskorištavanje tehnoloških otkrića, učinkovitost i djelotvornost...

Moderni naglasak na ovo pitanje, i druga pitanja vezana uz seksualnost, otkriva prikrivenu i često nesvjesnu agendu "Nove" Ljevice, koja otkriva što dijeli sa Starom Ljevicom – Ljevica nije za ništa posebno, nego je bila, i još uvijek je, usmjerena protiv kršćanstva, posebice kršćanskog morala – i to je razlog njene evolucije.

Ljevica postaje što god je učinkovito protiv kršćanstva, čak i kada se radi o ostacima kršćanstva. Kroz desetljeća, Ljevica je evoluirala kako bi pobijedila svaku obranu kršćanstva; i to je mogla učiniti upravo zato jer Ljevicu ne mari kakvo društvo stvara, i ne mari kakav kaos i uništenje potiče – jednostavno mijenja svoj napad sve dok ne pronađe nešto učinkovito protiv kršćanstva; a ako napad ne prođe Ljevica će se opet promijeniti.

Ljevica nema dosljednosti ili koherenciju; i nema potrebe za dosljednošću ili koherencijom – dosljednost i koherencija smetaju napadanju kršćanstva svakim dostupnim sredstvom.

Ljevica evoluira, a kršćanstvo je ono oko čega Ljevica evoluira.

Bruce G. Charlton,  The Left has evolved, continues to evolve, to defeat Christianity

PS

Ljevičari su nekoć imali utopijske planove, a sada se sve više nalaze u onome što je BGC nazvao "stanjem stalne revolucije bez ikakvog krajnjeg cilja". Ne postoji nešto što žele postići, ne postoji točka u kojoj će reći dosta.

Ljevica želi uništiti kršćanstvo, i pritom ne bira sredstva, destrukciji nema kraja. Tko god, i što god, je protiv kršćana može poslužiti – makar imao vrijednosti nespojive s Ljevičarima. Ljevičari danas imaju jednostavnu viziju budućnosti; razrušite postojeće društvo i prepustite budućnosti da se pojavi.

Ljevičari stalno napadaju kršćanstvo (i tradicionalne vrijednosti), kada jedan napad ne prođe spreman je drugi. (Ako ne prođe otvoreni napad na važne institucije ili uvođenje različitih preodgoja, uvede se postepene zakonske promjene koje to omogućuju. Zakoni koji zabranjuju da im se suprotstavite, promjene dokumenata itd.)

Nekoć su glavna publika Ljevice bili muškarci radničke klase, danas ih (Zapadna) Ljevica prezire – nema ništa gore od bijelog oženjenog muškarca radnika, ne može podnijeti njihove vrijednosti i njihovo odupiranje novim Ljevičarskim planovima. (I kod nas se članovi KP nisu imali problema prebaciti u kamp PK.)

Situacija je složenija no što BGC objašnjava u ovom kratkom promišljanju, ali u pravu je da Ljevica danas nije ono što je Ljevica bila nekoć - mijenja se prema onome što je učinkovitije. (Slučajno ili ne, uvijek je tu povezano i napadanje kršćanstva). Iako spominje da nema razlike između ljevičarstva (britanskih) konzervativaca i laburista, razlika je ta da laburisti barem priznaju otvoreno za što se zalažu; konzervativci izgleda nisu niti svjesni da zvuče ko trockisti.

Prijašnji postovi; Scruton o Ljevičarskom stanju uma, Evolucija liberalizma ( i "konzervatizma"), Drugi val sekularizacije - II, kategorija kulturna Ljevica  itd.

Ljevica je (samo)obmanjujuć neprijatelj Kršćanstva - BGC

Bruce G. Charlton u The Left isa (self-) deceptive enemy of Christianity komentira odnos Ljevice prema kršćanstvu. Pritom najviše misli na situaciju Ljevice i kršćanstva na Zapadu, posebno Velikoj Britaniji . Da ne duljim, BGC objašnjava;

Je li Ljevica neprijatelj kršćanstva?

Naravno da je! Koliko vam je objektivnih dokaza potrebno? I ne samo da je neprijatelj nego i pobjeđuje protiv kršćanstva. Ipak, nekako ta jasna činjenica nije očita, negiraju je i Ljevica i Kršćani. Nije li to čudno. Što je onda neprijatelj?

Neprijatelj nije netko sa kime se ne slažete (gotovo se nitko u potpunosti ne slaže s drugim) – neprijatelj je netko tko vas napada, tko vodi rat protiv vas, koji vas želi uništiti (ili uništiti nešto kod vas što vam je važno). Mislim da takvim predstavljanjem stvari postaju malo jasnije. Ljevica je neprijatelj kršćanstva jer napada kršćanstvo i napada ga već dugo vremena.

Ljevica je sada pobijedila ""službeno" kršćanstvo – koje trenutno postoji kao vrsta višajskog režima ili upravljane vlasti, sa kvinzliškim vodstvom.

Međutim, postoji problem tajnih neprijatelja – neprijatelja koji se prave da ne napadaju ili ne vode rat ili ne pokušavaju uništiti; a sekularna Ljevica /liberalizam je takva vrsta neprijatelja. Doista; Ljevica sama zapravo ne shvaća da je specifično anti-kršćanska, izgrađena je na anti-kršćanstvu. Prema tome Ljevica negira da je neprijatelj Kršćanstva, a pojedinačni Ljevičar ne razmišlja o sebi kao neprijatelju kršćanstva.

A to je nešto s čime se kršćani (specifično kršćani) teško nose!

Primjerice, Ljevica jednostavno ne može vidjeti da je masovno mučenje i pokolj biskupa, svećenika, monaha i pobožnih laika u Ruskoj Revoluciji bio namjeran i fokusiran pokušaj uništenja (ono što danas ljudi zovu genocid). Smatra da se radi samo o kolateralnoj šteti ideološke/ političke razlike.

Nitko ne sumnja da su nacisti željeli uništiti židove – zato jer su tako i rekli; ali komunisti negiraju da su željeli uništiti kršćane – i doista, moguće je da pojedinačni sovjetski komunist (koji su zatvarali, mučili kršćane, zato jer su bili kršćani) nisu u svome srcu osjetili da su anti-kršćani – jednostavno su smatrali da implementiraju apstraktnu ideologiju..

Slično je primjenjivo na modernu politički korektnu Ljevicu – smatraju da se bore za apstrakciju poput jednakosti, socijalne pravde, različitosti, inkluzije ... a činjenica da su kršćanstvo i kršćani (ne i druge religije) gotovo uništene u zapadnim nacijama je pomalo nesretna, iako potrebna, neželjena posljedica.

To također objašnjava zašto "etničko čišćenje" i genocid kršćana u Africi, Bliskom Istoku i dijelovima Južne Azije nije zanimljivo Zapadnim Ljevičarima. (Posljednjih 15 godina živimo kroz brojčano i geografski možda najgori period eksplicitnih kršćanskih progona – posebno eliminacija kršćanstva na većini Bliskog istoka – ali Zapad to uopće nije niti primijetio!)

Pleme se ujedinjuje protiv neprijatelja koji ga otvoreno napada i eksplicitno vodi rat protiv njega- pleme kršćana je bilo često ujedinjeno, tragično, prečesto jedno pleme kršćana protiv drugog –

a postoji jedan neprijatelj ovoga tipa: da bi ga smatrali neprijateljem kršćanstva, jedino što trebate jest povjerovati ono što govore.

Ali glavno neprijateljstvo Sekularnog Ljevičarstva nije jednostavno za shvaćanje zapadnim kršćanima, jer kulturni rat protiv kršćanstva nije priznat; negiraju ga čak i dok napadaju, čak i dok vode rad, čak i dok pobjeđuju kršćanstvo – čak i dok plešu po ulicama i u masovnim medijima kako bi proslavili posljednjih trijumf eliminiranja kršćanskog morala iz Zakona!

Kršćani su suočeni s neprijateljem koji negira da je neprijatelj; neprijatelj koji niti ne zna da je neprijatelji – neprijatelj koji preoblikuje svoje stalne i strateške pokušaje uništavanja kršćanstva pod različitim apstraktnim univerzalnim konceptima.

Kršćani su suočeni s neprijateljem koji napada stvarajući pravila koja su samo slučajno, samo potencijalno, samo nenamjerno protumačena tako da se primjenjuju posebno na kršćane – i koji se, rijetko ili nikada primjenjuju na druge religije.

U svakoj etapi rata protiv kršćanstva postoji samo-negiranje i javno negiranja bilo kakve strateške namjere napadanja kršćana.

Kršćani su tako u poziciji da uvjeravaju dominatno sekularno Ljevičarstvo da nam je neprijatelj – suočeni s iskrenim negiranjem Liberala da to čine. To je nešto što kršćanima, specifično kršćanima, nije lagano činiti.

Mislim da je kršćanima teško druge nazivati svojim neprijateljem kada neprijatelj negira takve neprijateljske namjere, i posebno kada ti neprijatelji niti ne osjećaju neprijateljske namjere. Čini se kao da tražite borbu, kao da suditi – čini se kao nekršćanska stvar.

Moje shvaćanje je da Ljevičarska strategija negiranja evoluira nekom vrstom prirodne selekcije tijekom nekoliko generacija, evoluirala jer je to ono što najbolje funkcionira protiv kršćana.

Mislim da je Ljevica evoluirala kako bi bila maksimalno ubojita za kršćanstvo u kontekstu onoga što je bilo manje ili više kršćansko društvo – stoga je oružje i obrana ljevice optimizirano za korištenje protiv kršćana, i sile Ljevice su usklađene protiv kršćana; ljevičarsko oružje je okrenuto protiv kršćana.

(Možda je to razlog zašto je Ljevica potpuno bespomoćna, samoubilački bespomoćna, protiv drugih i nekršćanskih religija, koji napadaju iz drugi smjerova i pod drugom zastavom.)

Ljevica je evoluirala da bi uništila kršćanstvo, negira da je to ono što radi, i nije svjesna da je to ono što radi.

Moderne zapadne kršćane je pobijedio neprijatelj koji nikada nije priznao da je neprijatelj kršćanstva – čak niti samome sebi.

PS

BGC je pomalo reakcionaran - i defetističan.

Dotako sam se sličnih tema u postovima: Scruton o Ljevičarskom stanju uma, O kritiziranju nečega zato što je to što je, Korupcija Milosrđa, Crkva se mora prilagoditi očekivanjima ljudi, (Tradicionalna i Konzervativna) Crkva, Ono što je za konzervativce negativno, za naprednjake je pozitivno, V. o totalitarnoj Ljevici, V. o liberalnoj kulturi itd. O poziciji kršćana na Bliskom Istoku sam također objavio par postova; Progoni kršćana u svijetu, Situacija kršćana u Svetoj Zemlji