O čemu brinu konzervativci? - R.Kirk

Konzervativac je zabrinut. prije svega, oživljavanjem duha i karaktera – trajnim problemom unutarnjeg uređenja duše, obnovom etičkog shvaćanja, i vjerskim sankcija na kojima je utemeljen svaki život vrijedan življenja. To je konzervatizam u najvišem obliku.

Russell Kirk

PS

Već sam objavio više postova slične tematike pa navodim samo kategoriju konzervatizam (2.dio, 3.dio, 4.dio, 5.dio); nekoliko razmišljanja Russella Kirka, post Deset konzervativnih načela! nudi jednu verziju principa koje njeguju konzervativci..

Ispričavanje zbog konzervatizma?

Barry M. Goldwater u The Conscience of a Conservative zapisuje;

Brine me što se danas toliko ljudi s konzervativnim instinktima osjeća primoranim ispričavati zbog njih. Ili ako ne već direktno ispričavati, opisivati svoje predanosti kao da se radi o nečemu vrijednom pokajanju. "Republikanski kandidati," rekao je Nixon, "trebaju biti ekonomski konzervativci, ali konzervativci sa srcem." Predsjednik Eisenhower je najavio tijekom svog prvog mandata, "Konzervativan sam kada se radi o ekonomskim problemima, ali sam liberalan kada se govori o ljudskim problemima." Drugi republikanski vođe inzistirali su da ih se prozove "progresivnim" konzervativcima. Navedene formulacije su jednake priznanju da je konzervatizam uska, mehanička ekonomska teorija koja možda može biti uspješna kao vodič za knjigovođe, ali ne može se na njega osloniti kao sveobuhvatnu političku filozofiju.

Isti sud, samo u obliku napada ne priznanja, zagovara se u kampu radikala. Kažu; "Mi liberali smo zainteresirani za ljude. Naša briga je za ljudska bića, a vi konzervativci ste zaokupljeni očuvanjem ekonomskih privilegija i statusa". Liberali će čak optužbu pretvoriti u argument klasa: nas brinu mali ljudi, ne "zlikavci velikog bogatstva."

Takve izjave, i od prijatelja i od neprijatelja, nanose veliku nepravdu Konzervativnom gledištu. Konzervatizam nije ekonomska teorija, iako ima ekonomske implikacije. Upravo je obrnuto; socijalizam je taj koji podređuje sve druge okolnosti čovjeka materijalnom blagostanju. Konzervatizam je taj koji postavlja materijalne stvari na njihov ispravna položaj – ima stukturirani pogled na ljudska bića i ljudsko društvo, u kojem ekonomija ima samo podređenu ulogu.

Razlika između konzervativaca i liberala, danas je [1960.], ta što konzervativci uzimaju u obzir čitavog čovjeka, a liberali gledaju samo materijalnu stranu ljudske prirode. Konzervativci vjeruje da je čovjek, djelomice, ekonomsko, animalno stvorenje; ali da je također i duhovno stvorenje s duhovnim potrebama i duhovnim željama. Osim toga, te potrebe i želje reflektiraju superiornu stranu ljudske prirode, stoga imaju i prednost pred njegovim ekonomskim željama.

Konzervatizam stoga gleda na unapređenje ljudske duhovne prirode kao primarni interes političke filozofije. S druge pak strane, liberali - u ime zabrinutosti oko "ljudskih bića" – smatraju da je zadovoljavanje ekonomskih želja glavni cilj društva. Osim toga, oni su u žurbi; tako da je njihov karakteristični pristup upregnuti političke i ekonomske sile društva u kolektivni pokušaj nametanja "Napretka". Takvim pristupom, vjerujem da se bore protiv Prirode.

Prva obveza političkog mislioca je shvatiti čovjekovu prirodu. Konzervativac ne tvrdi da ima posebne sposobnosti percepcije u tome, ali tvrdi upoznatost s akumuliranom mudrošću i iskustvom povijesti, i nije preponosan učiti od velikih povijesnih umova.

PS

Liberalno zagovaranje ekonomskih rješenja na socijalna pitanja me podsjetilo na ranije objavljeni post Humana ekonomija ili humano društvo, u kojem Scruton primjećuje;

Kada se pozivaju na socijalno tržište ekonomisti izražavaju stav – koji prihvaćaju i njihovi socijalistički protivnici – kako "socijalna pitanja" zahtijevaju ekonomsko rješenje. [...] Takvo razmišljanje znači prihvatiti jednu od najštetnijih Marxovih ideja, odnosno kako su društvene institucije proizvod, a ne temelj, ekonomskog poretka. Jer ako je Marxov stav točan, onda rješenje za socijalne probleme moramo oblikovati u ekonomskim terminima. [...] Sve ovo je sadržano u tom problematičnom izrazu "humane ekonomije", što čini se implicira kako kroz ekonomske organizacije društvo postaje humano, a ne – primjerice – kroz ljubav, prijateljstvo i moralni zakon.

Postoji nepropitana pretpostavka, posebno kod nas, da su konzervativci neosjetljivi, tvrda srca, dok je ljevičarima stalo do ljudi – tko je konzervativac nema srca ili kako već to obično ide.

Često će ljudi koji u nekoj našoj podijeli spadaju desno, ponosno uzvikivati da oni nisu nikakvi desničari, oni su socijaldemokrati i najveći ljevičari. Nedavno je u jednoj televizijskoj emisiji sudjelovao poznati poduzetnik Roglić i iskazao upravo opisani sentiment. S obzirom da sam gledao samo dio emisije, i to dosta nekoncentrirano, nisam siguran u točan citat, ali izjavio je da on možda jest desničar, ali je u srcu socijaldemokrat jer smatra da nije pošteno, on se ne bi osjećao dobro, kada njegovi radnici ne bi dobili plaću, ili tako nešto. (Tu ga je malo i voditelj prekinuo, nije niti dovršio misao, koliko se sjećam.) Ali takav opis desničara ne bi ponudili niti ljevičari, čak ni ovi domaći.

Spomenutu emisiju sam morao prestati gledati kada ga je voditelj upitao smatra li da je kapitalizam pošten jer neki imaju puno više – ili što već, na što mu je Roglić odgovorio da ne vidi alternativu, socijalizam je puno gori. No, voditelj se nije dao smesti (zašto i bi?), i rekao u redu je to, ali nemojmo se zamarati praktičnim pitanjima i probajmo čisto idealistički razmisliti o tome.

Radi se o specifičnom načinu razmišljanja koji pokreće ljevičare i naprednjake. Uzmete situaciju i uspoređujete je s nekom utopijskom slikom. Kapitalizam je loš jer nije idealan (iako nitko niti ne tvrdi da je idealan), i zbog toga ga je potrebno razrušiti. Nećemo uspoređivati kapitalizam s alternativama nego s nekim izmišljenim utopijskim ciljevima. O tome sam već pisao u više navrata, primjerice u postu o Kritičkom Mišljenju;

"Naprednjaci često upadaju u zabludu jer uspoređuju stvari koje postoje s onime što ne postoji i što ne može postojati. Ne postoji Utopija. Određeni dijelovi trenutne stvarnosti mogu biti istinski dobri, a neke druge možda ne možete usavršiti bez da pri tom "usavršavanju" stvari ne postanu lošije u nekim drugim aspektima." 

(Vidi također Burke o NenamjeravanimPosljedicama, Kako razmišljaju političari i njihovi glasači, itd.)

Uostalom, što to uopće znači da ste protiv kapitalizma? Je li to nešto poput toga da ste protiv vremena?

(Još jedan fenomen o kojem sam pisao; Unatoč tome što Roglić vodi jednu od najvećih privatnih tvrtki u Hrvatskoj, i siguran sam da sjajno djeluje i komunicira u poslovnom okruženju, nije toliko elokventan i nije u stanju uvjeriti javnost kao što to rade oni koji od toga žive. Jednostavno oni koji su privučeni poduzetništvu će odabrati poduzetništvo, a oni koji osjećaju odbojnost prema tome svijetu će krenuti u medije, politiku, akademski svijet – i naravno, često propagirati sliku koja odbacuje slobodno poduzetništvo kao nešto negativno. O tome sam pisao u više postova Zašto su intelektualci ljevičari?, Zašto sveučilištima dominiraju ljevičari?, Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, itd.)

Nisbet o stvaranju bezimene mase

Obitelj, vjerska udruženja i lokalna zajednica – nabrojano, konzervativac inzistira, ne možete smatrati eksternim proizvodom čovjekove misli i ponašanja; oni dolaze prije pojedinca i neophodna su potpora čovjekovim uvjerenjima i ponašanjima. Oslobodite čovjeka iz konteksta zajednice i nećete dobiti slobodu i prava nego nepodnošljivu samoću i podložnost demonskim strahovima i strastima. Društvo je, kao što je zapisao Burke u poznatim retcima, partnerstvo umrlih, živih i nerođenih. Osakatite korijene društva i tradiciju, i rezultat će neizbježno biti odvajanje generacije od njene baštine, odvajanje pojedinca od bližnjih, i stvaranje nekontrolirane, bezimene mase.

Robert Nisbet, The Quest for Community

Tko se može nositi s tom masom? Tko mora odgovoriti na novonastale probleme? (Raniji post o Nisbetovom radu – Kolektivizam i individualizam prijatelja dva.)

"Individualizam nije antiteza totalitarizma nego uvjet za njega." 

N.G.Davila 

Ljevica uništava civilno društvo

Početkom devedesetih pojavilo se dosta literature i politički pokret koji se bavio Civilnim Društvom – sloj organiziranog socijalnog života između vlade i obitelji; crkve, profesije i cehovi, dobrotvorne organizacije, klubovi i slično

Pokret se pojavio u svijetlu pada Sovjetskog Saveza i većine njegovih satelita i kolonija, raspadom tog carstva u "demokratske" nacije. Ideja je bila da je karakteristika totalitarizma uništenje civilnog društva (bilo uništenjem kao što je slučaj sa kršćanskim crkvama, ili državnim preuzimanjem).

Nasuprot toga, civilno društvo je smatrano vitalnom karakteristikom zdravog i slobodnog društva – ideja da ljudi trebaju imaju oblike organizacije koji su uglavnom autonomni smatrana je i učinkovitom i moralno potrebnom.

Ideja je bila da civilno društvo treba ohrabrivati u nacijama središnje i istočne europe – zapravo i svugdje druge – tako da bi mogli postati slobodni kao što je Zapad slobodan.

Umjesto toga ono što se dogodilo je gotovo kompletno uništenje civilnog društva na Zapadu – a proces je gotovo potpuno neprimjećen i nenapomenut kao generalni fenomen. Gotovo svi oblici ljudskog povezivanja su stavljeni pod kontrolu države, većina ih je irelevantna, participacija u civilnom društvo je izrazito niska i slaba, mnoge crkve; profesionalne i društvene grupe su oslabljene ili nestale.

Sudeći po kriterijima od prije 25 godina, to objektivno znači da Zapad nije slobodan, totalitaran je.

Dogodilo se to drugačijim mehanizmima od onih pod Sovjetskim komunizmom – koji je koristio izravno potiskivanje, stavljanje institucija van zakona, oduzimanje njihove imovine, zatvaranje njihovih vođa itd. Na Zapadu je nametanje totalitarizma bilo mješavina kontroliranja subvencijama i davljenja regulacijom.

A ako je implementacija bila puno uspješnija i potpunija; motivacija na Zapadu je bila ista kao što je bila i u SSSR-u – motivacija Ljevičarskog Totalitarizma – da treba postojati jedna ideologija; i da ta ideologija treba biti nametnuta od države.

Naravno, ideologija moderne Nove Ljevice, političke korektnosti, je različita stvar od utopijskog socijalizma od prije jednog stoljeća. Oboje su destruktivni prema dobru – uništavaju brak, obitelj, crkve, profesije, cehove, samoobrazovanje, samoorganizaciju... sve vrste dobrovoljne autonomne suradnje...

Socijalisti su željeli iskoristiti oslobođene resurse i energiju da bi izgradili utopiju; ali moderni radikalni ljevičari nemaju utopiju na umu – oni jednostavno žele uništiti ono čemu se protive. I uspjeli su u tome.

Isprva, socijalne institucije su doista uključene u projekt Nove Ljevice, obično subvencijama u zamjenu za suglasnost – ali prije ili kasnije vanjsko preuzimanje će uništiti instituciju jer jednom preinačena kako bi bila u skladu sa regulacijama i politički korektnim ciljevima, djelujući u okružju koje je sve nepovoljnije u smislu regulacija i ograničenja – organizacija posve gubi pravu funkciju te umjesto toga djeluje samo kao grana civilne administracije države, samo još jedan organizacija posvećena inkluziji, jednakosti, raznolikosti...

Klubove se zatvara, crkve i dobrotvorne organizacije blijede ili nestaju, organizirani zajednički hobiji su napušteni – populacija koristi svoje slobodno vrijeme jednostavno na to da ih se zabavlja, pijenje, jedenje, uključivanje u masovne medije.

Populacija ja atomizirana, demoralizirana, demotivirana, nije u stanju misliti ili djelovati za sebe. A upravo ih takvog Ljevičari žele, jer kada nema organizacije s autonomijom – nema niti opasnosti.

Bruce G. Charlton, The destruction of civil society by the Left

PS

Ovo je sjajno sažeto. (I zanimljivo pročitati s obzirom da je autor zapadnjak, a mi sa suprotne strane promatramo Zapadno uvođenje "civilnog društva" u naš bivši totalitaran svijet. Naravno, promatramo s čuđenjem, barem ja, kako ne vide da su oni sami postali totalitarni. U zadnje vrijeme, jedine razumne izjave danas dolaze iz bivših komunističkih država.)

Komunizam je donio različite (totalitarne) političke pritiske i pogreške planirane ekonomije, ali ne smijemo zaboraviti naglasiti da je napadao institucije društvenog povezivanja – "konfiskirao" je ne samo imovinu nego i društvo od građana, predao ih birokratskoj državi.

No, iako postoji svijest da je komunizam totalitaran – istina, ne kod svih; ta svijest nije prisutna kada govorimo o problemima zapadnog "demokratskog društva". Iako će nas naši političari uvjeravati da smo "slobodni", postoje društva, primjerice u Aziji, u kojima ljudi imaju veću slobodu iako ne žive u "razvijenim demokracijama".

O odnosu civilnog društva i države objavio sam već nekoliko postova, primjerice u postu Kolektivizam i individualizam prijatelja dva (kojeg svakako preporučam), prenio sam Douthatov sažetak Nisbetovih teza. Na kraju je postavljano i pitanje kako osnažiti civilno društvo nakon što ga država jednom preuzme, može li država potpomagati njegov oporavak ili se mora odjednom povući? Postoji li uopće takva stvar poput Državnog podržavanja civilnog društva.

Vjerujem da se sjećate svakodnevnog spominjanja pojma"civilnog društva", ali oni koji su govorili o njegovom "razvijanju" nisu željeli razvijati istinsko civilno društvo nego su drugim alatima pokušali upravljati društvom. Danas također možete čuti da udruge civilnog društva zahtijevaju različite stvari, ali pritom ne misle na nešto što će stvarno razvijati civilno društvu i prepustiti odluke na nižu razinu nego na različite naprednjačke planove koji pomažu širenju Države. U zadnje vrijeme je to najočitije u području obrazovanja (ali i u svim ostalim područjima koja su pogodna za politički korektna nametanja). Obrazovanje bi trebalo pripadati (istinskom) civilnom društvu – lokalnim zajednicama, obiteljima, udruženjima, klubovima, vjerskim zajednicama, Crkvi; Ali ne, udruge "civilnog društva" ne žele da društvo obrazuje i odgaja ljude, nego da Država provodi njihove totalitarne planove.

(O sličnim temama sam već pisao, primjerice u V. o totalitarnoj Ljevici, Treba nam odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva, Ludwig von Mises o obitelji, Mala vlada, snažne obitelji, Tko će se suprotstaviti Državi? itd.)

Prema našim naprednjacima, civilno društvo niste Vi, Vaše obitelji, prijatelji, suradnici, klubovi, i sve ostalo što predstavlja prostor između pojedinca i Države. Kao što vole reći, potrebno nas je osloboditi od običaja, tradicija, autoriteta i institucija – drugim riječima, potrebno nas je osloboditi od društva i prepustiti naprednjačkim aktivistima da ga definiraju i njime upravljaju.

(Ako polažete nadu u privatizaciju, moram reći da ne vidim kako bi to pomoglo. Država opet nema nikakva ograničenja i može potpuno određivati što ćete i kako Vi raditi. Potpuna regulacija Vašeg života.)

MacIntyre o nadolazećem doba barbarizma i tame

Alasdair MacIntyre u svoj knjizi After Virtue objavljene 1981. godine (kod nas objavljeno pod nazivom Za Vrlinom) zapisuje;

Uvijek je opasno izvlačiti previše precizne paralele između pojedinih povijesnih perioda; a jedna od najobmanjujućih takvih paraleli je ona između našeg doba u Europi i Sjevernoj Americi te epohe u kojoj je rimsko carstvo upalo u Mračno Doba. Ipak, neke paralele postoje. Ključno preokret u toj ranijoj povijesti dogodio se kada su muškarci i žene dobre volje napustili zadatak utvrđivanja Rimskog carstva te prestali identificirati nastavljanje uljuđenosti i moralne zajednice sa održavanjem tog imperija.

Ono što su umjesto toga naumili postići – često ne prepoznajući što čine – je izgradnja novih oblika zajednice unutar kojih se moralni život može održati tako da i moralnost i uljuđenost mogu preživjeti nadolazeće razdoblje barbarizma i tame. Ukoliko je moje shvaćanje našeg moralnog stanja ispravno, moramo također zaključiti da smo mi također već neko vrijeme postigli taj zaokret. U ovoj fazi bitna je izgradnja lokalnih oblika zajednica unutar kojih uljuđenost te intelektualni i moralni život mogu biti održani kroz novo mračno doba koje je već započelo. I ako je tradicija vrlina uspjela preživjeti horore prošlog mračnog dobar, nismo potpuno bez temelja za nadanje. Međutim, ovoga puta, barbari ne čekaju van granica; vladaju nama već neko vrijeme. Upravo nedostatak naše svjesnosti toga predstavlja dio naše nevolje. Čekamo ne Godota, nego još jednog – nesumnjivo vrlo različitog - Sv. Benedikta.

Zapadu je dopušteno da dobije ono što želi - BGC

Bog nas ne uništava – dopušteno nam je da se sami uništimo.

U proteklih nekoliko godina napisao sam [BGC] tri knjige: Thought Prison (O političkoj korektnosti ili Novom Ljevičarstvu); Not Even Trying (o korupciji i kolapsu prave znanosti); i Addicted to Distraction (o masovnim medijima).

Teme su povezane zajedničkim uzrokom, a taj je, da kao društvo, Zapad dobiva ono što želi.

---

Ljevičarstvo je ukorijenjeno u otpadništvu i ateizmu – odbacivanju Boga, kršćanstva, Crkve. Umjesto života posvećenog potrazi za svetošću željeli smo sekularno društvo utemeljeno na potrazi za srećom – i sada smo to i dobili.

Znanost je bila temelj industrijske revolucije, pokrenula je neviđenu moć. Znanost je bila proizvod malog broja samomotiviranih tražitelja istine; umjesto toga željeli smo znanost pretvoriti u izmjerljivi i menađerljivi industrijski proces – i to smo dobili – ogromnu i skupu birokraciju; ali u njoj nema znanost.

Željeli smo zabavu, i distrakciju, masovnih medija. Odabrali smo biti povezani s masovnim medijem umjesto povezanosti s ljudskim društvom, ili samoće– to smo i dobili. Odbacili smo zdrav razum, vjerujemo da je život takav kakvog god ga mi odlučimo definirati – a masovna mediji su pružili svijet koji je to i omogućio.

Željeli smo vjerovati u svijet masovnih medija – umjesto vjerovanja u ono što znamo iz iskustva – i vjerujemo da su masovni mediji stvarnost; a stvarnost je što god mi želimo da je.

Zapadno društvo je postalo nepošteno, iskvarenost je prihvaćena. Virtualna stvarnost, propaganda i laži poželjnije su od istine – dopušten nam je naš svijet spinova i dezinformacija.

Radikali su smatrali da je obrazovanje prevara – i u to su ga pretvorili. Pozicije, poslovi, nagrade i kvalifikacije su dodijeljene onima kome su ti radikali naklonjeni; sadržaj je ispran. Stari radikali su rekli da je škola čuvanje djece – a moderni radikali su to produljili do fakulteta – sada imamo čuvanje odraslih... jer sve veći udio populacije sa sve većim troškom, proteže se dalje u ono što je nekada bila zrelost.

Otuđenje, izolacija i sanjarenje je poželjnije od stvarnosti obitelji. Ono što je nekada bilo rezervirano za nekolicinu bogatih boema danas je masovno proizvedeno, i demokratski dostupno svima.

Volimo tvrditi da je život besmislen i nema svrhe, kako bi uvjerili sebe i druge da je to istina; da je Bog (već dugo) mrtav, da je moral izum, da je ljepota relativna i subjektivna, da je istina što god ljude možete natjerati da vjeruju – pa, naše želje su nam ispunjene: Nihilizam je prije bio ograničen na nekolicinu radikalnih filozofa i umjetnika – sada je nihilizam uobičajen.

Brak i obitelj se smatra zlim, sve više ih se razara – širi se promiskuitet i preferencija za socijalnim medijima – to je ostvareno!

Želimo smo se upuštati u seksualne odnose bez da imamo djecu, seks bez braka, seks sa svakime tko nam se sviđa – dobili smo to; zajedno sa univerzalnim prikazima, raspravama i dramatizacijama. Seksualna revolucija više nije "oslobođenje" nego psihoza – promoviranje seksualnih vrlina je zabranjeno i kažnjivo – promoviranje seksualnih deluzija je sveprisutno i obvezno; zato jer nam je dopušteno da vjerujemo i provodimo što god želimo.

Izabrali smo, to ima posljedice koje vidimo, osjećamo, živimo – i svejedno se držimo izbora. Činjenica da moramo biti uništeni; i mi smo odlučiti to učiniti sami. To nam je i dopušteno.

Čak i nakon desetljeća samoizazvanog propadanja, moderni čovjek je premoćan – jer stalno zlostavljamo moć koju imamo, svaku novu moć.

Pretpostavimo da je svijet još uvijek pun znanstvenih genija, i da su ljudi još uvijek inteligentni, obrazovni i samomotivirani kao što su nekada bili? Pretpostavimo da i dalje imamo velike tehnološke napretke? Za što bi ih koristili? Pretpostavimo da još uvijek ima velikih skladatelja, pisaca, filozofa? Kakva vjerovanja bi oni poticali?

Ne, ne može nam se povjeriti moć, stoga nam se moć oduzima – ali ne izravnim djelovanjem Boga, nego jednostavno omogućavanjem da imamo ono što stalno tražimo. Čitav proces je prikriven ukorijenjenim kulturalnim preferencama za nepoštenjem i deluzijama. Još jedan izbor koji ima posljedice.

Davši nam ono što smo tražili i dopustivši posljedicama da se razviju, mislim da Bog ima jednostavan plan – svesti nas na osnove, koje je teško negirati. I započeti ispočetka. S obzirom da smo odbacili kršćanstvo, sada smo sub-kršćansko društvo – jer nismo pogani. U našoj aktivnoj moralnoj inverziji i promicanju zla i ludosti, postali smo sub-pogani, gori od pogana.

(Poganizam je bio dobar, ali nepotpun, stoga iskrivljen – mi nismo nepotpuni nego obrnuti. Poganska dobra su bila dobra ali im je nedostajala kršćanska ravnoteža i potpunost; a danas je većina dobra prozvana zlim.)

Sve ovisi o našim izborima; ali očekivani kraj našeg željenog samouništenja vjerojatno neće biti oporavak kršćanstva – jer smo previše otišli u iskvarenost izabranih vjerovanja; kraj će bit nešto puno niže od toga.

Oporavak Zapada vjerojatno ne može biti puno bolji od obnavljanja prirodne religije – priznanja stvarnosti poput duše, dobra i zla, našeg sudjelovanja u stvarnosti, stvarnosti bogova.

Na temelju toga, kršćanstvo se može nanovo izgraditi; zapravo se to može dogoditi brzo jer je superiornost kršćanstva tako očita poganima.

Ali čak ni tada, nijedan Čovjek ne može biti natjeran vjerovati, niti to Bog želi, i svako, čak i ako se nalazi u očajnim otuđenjima i nihilizmu gdje nema što izgubiti, može svejedno izabrati živjeti po lažima. Postoji presedan za takav izbor.

Možda nam se neće sviđati, vjerojatno nam se neće sviđati, razvijanje posljedica naših izbora; ali posljedice su svejedno posljedice – i one su uzrokovane našim izborima.

Ako inzistiramo na lošim izborima, loše posljedice će i dalje slijediti. Posljedice izbora Zapada su jasne i predvidljive – otvorenih očiju idemo u propast – nešto što smo sami izabrali.

Bruce G. Charlton, If that is what you want - OK - have it! (See where it gets you)

Tko ima vremena biti ljevičar?

Mitologija Ljevičarstva kaže da je ono samo rezultat tlačenja – ali razvoj je bio suprotan tome. Ljevičarstvo je uvijek rezultat sve većeg bogatstva i slobode – ili zapravo utvrđenog luksuza i statusa.

Najraniji ljevičari su bili industrijski proletarijat – koji je vjerojatno bio najbogatija i najslobodnija skupina radnika na svijetu u tom trenutku. Rani socijalizam (sredinom 19. stoljeća) se utvrdio među dobro plaćenim radnicima urbanih područja i među novim industrijama poput rudarenja ugljena, brodogradnje, čelika itd.

Primjerice rudari kasnog 19. stoljeća u Newcastleu su bili toliko bogati (za svoje vrijeme) da su bili poznati po svojoj otmjenoj odjeći i skupoj razibrizi poput pijenja, kockanja i zabavljanja. Bili su zapravo toliko bogati da njihove žene nisu morale zarađivati – postalo je izvor "macho" ponosa dovoljno uspješno privređivati da žena može ostati u domu i brinuti o kući.

Socijalistički rudari su bili osnova britanskog socijalizma sve do neuspješnog štrajka 1984.

U istom vrijeme, nekoliko kilometara van grada, radnici na farmama su bili ekstremno siromašni, nisu imali novaca za igre i zabavu, a njihove žene i djecu su morali raditi koliko god je to bilo moguće samo da bi imali dovoljno za jesti.

Unatoč tome, ljevičarske stranke su se gotovo uvijek protivile industrijskoj revoluciji koju su – sljedeći Marxove zablude/namjerne greške – gotovo uvijek opisivali kao da osiromašuje radničku klasu. Zapravo je industrijska revolucija, kao što pokazuje Greg Clark u A Farewell To Alms, više koristi donijela siromašnima nego bogatima - na kraju je ukinula strukturalno siromaštvo – a u svakom trenutku joj se suprostavljao socijalizam koji je kasnije nanovo napisao povijest i preuzeo zasluge za napredak.

Ako pročitate iskrene memoare Shelby Steele i Thomasa Sowella, možete vidjeti da postoji analogna situacija u SAD-u. Era "Civilnih prava" dolazi nakon velikog poboljšanja u bogatstvu, statusu i slobodi populacije bivših robova u SAD-u. Kao i inače, Ljevičarsvo je preuzelo zasluge, i iskoristilo, ono što je već postignuto bez Ljevičarstva, zapravo ono što se moralo boriti protiv većine ljevičarskih stranaka.

Istva stvar primjenjiva je na feminizam. Steve Moxon demonstrira (u Woman Racket) kako je feminizam jednostavno iskoristio već povećanu slobodu i bogatstvo žena.

Ovdje ne komentiram ništa o tome koliko su Ljevičarski fenomeni "dobri" nego da neovisno o tome jesu li dobro ili loši, istinski uspjesi nisu rezultat Ljevičarstva.

Ljevičarstvo je došlo kasnije, proglasilo svoje ciljeve dobrim lažući o tome kakve su stvari bile usporedivo prije i kasnije, te nanovo napisalo povijest kako bi preuzelo zasluge.

Ljevičarski fenomen je uvijek povezan sa sve većim bogatstvom, slobodom i statusom jer oni ljudi koji stvarno jesu tlačeni, siromašni i jasni su preslabi; kada su zakoni i socijalne prakse stvarno protiv njih, kada su oni stvarno "manjine"; tada su previše uplašeni, ranjivi i iscrpljeni (i to s dobrim razlogom) da bi postali ljevičari i pokretali političke kampanje.

Istinski ugnjetivani su oni o kojima nikada ne čujete od Ljevičara.

Bruce G. Charlton, Successful Leftism is a product of status, wealth and freedom