Shvaćanje slobode – klasično i moderno

Među klasičnim mislocima, pojam "sloboda" odnosi se ne na nedostatak vlasti, nego na određenu vrstu vlasti – bilo da je ona nad više ljudi, pojedincem ili određenim aspektom čovjeka.

Prema tome, u političkom smislu, narod se smatrao "slobodnim" ako je kolektivno vladao samim sobom (umjesto da je bio pod palicom tiranina). U unutarpolitičkom smislu, slobodnjak je smatran "slobodnim" zato jer je vladao sobom (umjesto da je njima vladao gospodar).

U moralnom smislu, čestit čovjek je smatran "slobodnim" jer njime vlada princip koji izražava njegovu narav, njegov razum – suprotno toga da je izložen milosti i nemilosti vlastitih žudnji. U vjerskom pak smislu, kršćanin je smatran "slobodnim" zato što je služio Autoru vlastita bića, na čiju sliku je stvoren, od kojeg odvojen ne bi stvarno bio on, jer biti odvojen od onoga na čiju sam sliku stvoren znači biti odvojen od vlastita bića.

Značenje pojma se promjenilo.

Dokle god ne razmišlja previše o tome, moderni čovjek će smatrati da je sloboda ne sloboda od pogrešne vrste vladavine, nego sloboda od vladavine. U političkom smislu, narod republike je slobodniji od naroda tiranije samo ako sebi odredi manje zakona no što bi to učinio tiranin. Štoviše, jedina istinska sloboda bila bi anarhija, koja uopće nema pravila, iako takva sloboda zna ispasti nezgodna. U unutarpolitičkom smislu, slobodnjak je slobodniji od roba ne zato što vlada samim sobom, nego zato što je u mogućnosti činiti ono što želi.

U moralnom smislu, čestit čovjek je slobodniji od izopačenog samo ako njegov razum postavlja manje ograničenja njegovoj volji od onoga što zahtijevaju njegove želje. Jedina istinska sloboda je slijediti ono što osjećate u tom trenutku. Međutim, to možete zamaskirati i nazvati "autonomija", kao da smo bogovi, iako je stanje prije podljudsko nego nadljudsko.

U vjerskom smislu, osoba je slobodna samo ako ne služi nikome i ničemu. Prema takvom razmišljanju Bog je poput tiranina, a to znači da je ateist jedini slobodni duh. No, nastavljajući s modernim rezoniranjem, neki smatraju da niti ateisti nisu istinski slobodni ukoliko služe ciljevima ateizma.

Kulminacija moderne ideje je da nitko nije istinski slobodan osim ako ne čini ono što čini samo zato što to čini; osim ako nema nijedan razlog za činjenje bilo čega; osim ako njegovi izbori nemaju smisla. U tom smislu, slobodna nije toliko nezgodna koliko je uzaludna, a ljudska egzistencija je apsurdna. A upravo to i zaključuju takvi ljudi.

Prilagođeno prema How the Meaning of Liberty Did and Didn’t Change, autor je J. Budziszewski.

PS

Je li moderno shvaćanje slobode zapravo nihilizam? D.B. Hart održao je predavanje koje razrađuje tu temu (i proširuje ono što je prethodno navedeno);

Nihilism and Freedom: Is There a Difference?

(1:41:26)

Sloboda, klasično shvaćena, znači da ste slobodni činiti dobro; a Dobro je određeno našom prirodom. Drugim riječima, volja je ta koja slijedi razum. Današnje pak shvaćanje slobode znači da podilazite svojoj volji bez ikakvog ograničenja, razum je rob volje. "Oslobođenje" je dovelo do toga da volja nije podređena nikakvom poretku, volja je podređena samoj sebi, nadređena je prirodi (i ostalim okolnostima).

Promjena shvaćanja slobode je rezultat promjene metafizičkih uvjerenja, ali vrijedi i obratno. Uživajući u svojim novim "slobodama", moderan čovjek nema problema izabrati metafizička uvjerenja kako to njegova volja nalaže.

Ne mislim da je moderno shvaćanje slobode ispravno, ali bitno je naglasiti promjenu. (Povezano vidi starije postove;  O redu i slobodi – R. Kirk, Libertarijanci i prirodno pravo, Sloboda i slobode - N.G.Davila, Feser o liberalizmu u Crkvi i svijetu, kategorija prirodno pravo.)

Ipak, primijetio sam zanimljivu izjavu sutkinje za mladež koja podupire izlaganje djece nemoralnim praksama jer tvrdi da će im to omogućiti kasnije da slobodno izabiru što žele. No, takvo što iznenadilo bi mnoge antičke filozofe koji su smatrali da je stjecanje dobrih navika u mladosti najvažnije. Prema njima, dobar karakter je nešto što stječete odgojem i navikom, ponašate se ispravno ne zato što imate određene vrline, nego imate te vrline jer se ponašate ispravno. Naravno, sutkinja mora biti toga svjesna, ono što je zapravo htjela reći da su te nemoralne prakse poželjne, odnosno da nisu nemoralne; samo je odlučila to predstaviti kroz pitanje slobode.

Injekcija moderne slobode

Bezmenov o "ideološkoj subverziji"

Malcom Muggeridge bio je jedan od intelektualaca koji su putovali u Sovjetski Savez kako bi svjedočili stvaranju raja na zemlji. (O Muggeridgeu sam već pisao; vidi  Muggeridge, intelektualci i Sovjetski Savez te Liberalna želja za smrću.) Za razliku od mnogih, on je uspio prepoznati - i imao je poštenja priznati - da se radi o propalom poduhvatu. Kasnije je zapisao;

"Mi, strani novinari u Moskvi, znali smo se zabavljati međusobnim natjecanjem tko će od nas osmisliti najpretjeraniju fantaziju kod nekog od inteligencije koja je posjećivala SSSR... Jedna od priča koju sam osmislio, i zbog koje su me pohvalili, bila je ta da veliki redovi pred dućanima s hranom nastaju zato što su sovjetski radnici toliko revni u izgradnji Socijalizma pa se ne žele odmarati, i jedini način na koji ih vlada može navesti da se odmore barem na dva ili tri sata je organizacija redova u kojima bi mogli stajati. Sada se tome smijem, ali u to vrijeme možete zamisliti kakav je šok bio za nekoga poput mene, tko je odrastao smatrajući liberalne intelektualce samurajima, apsolutnom elitom ljudske vrste, kada sam otkrio da ih možete obmanuti onime što bi i budalasti dječak odmah razotkrio... Nakon toga nisam nikada mogao promatrati inteligenciju kao išta više od lakovjernih budala koje su unatoč tome postale vodeći glasovi medija, a njihovi nasljednici i baštinici su to i danas."

Sjetio sam se citata dok sam gledao Yuria Bezmenova. Bezmenov je bio agent KGB-a, dobar poznavaoc Indije u kojoj je djelovao kada je odlučio pobjeći iz Saveza. U tome je i uspio pretvarajući se da je jedan od američkih hipija koji su u to vrijeme putovali zemljom.

Jedan intervju s njime; (Na početku predstavlja svoju povijest i opisuje što je radio za KGB, kasnije objašnjava metode);

Yuri Bezmenov:Deception Was My Job 

(1:21:27)

Jedan kraći izvadak iz intervjua YuriBezmenov - KGB Defector on "Useful Idiots" and the TrueFace of Communism.

Bezmenov ističe "korisne budale", sve one ljude koji potpomažu subverzuju vlastitog društva. Takve "korisne budale" često žele osjećaj važnosti, žele slavu, nagrade, priznanja, pozive na važna događanja i domjenke, druženja s moćnim osobama. Revolucije se ne "podižu" nego "spuštaju", netko ih organizira uz pomoć "korisnih budala". Osim toga govori o važnosti medija, obrazovnog sustava kojim se utječe na buduće generacije itd. (Nekadašnji "hipiji" zaraženi kolektivizmom zauzeli su pozicije moći – u vlasti, državnoj službi, poduzetništvu, masovnim medijima, obrazovnom sustavu - i uveli štetne promjene koje transformiraju Ameriku.)

Prema njemu, najmoćnije oružje je "Ideološka subverzija", proces promjene percepcije stvarnosti kod ljudi, za razliku od primitivnih načina ratovanja, subverzija uništava neprijatelja iznutra, uništavajući sve vrijedno koristeći i ubrzavajući sile koje već postoje.

Bezmenov je pisao o "Pravilima Revolucije";

1. Kvarenje mladih, zainteresirajte ih za seks, odvojite ih od religije. Neka postanu površni i slabi.
2. Podijelite ljude u neprijateljske skupine tako što ćete stalno pričati o kontroverznim pitanjima koja nemaju važnost.
3. Uništite vjeru ljudi u nacionalne vođe tako što ćete ih ismijavati, sramotiti i prezirati.
4. Uvijek propovijedajte demokraciju, ali preuzmite vlast i moć što je brže i nemilosrdnije moguće.

Ne znam što misliti o svemu što Bezmenov iznosi, i što danas možete zaključiti iz izrečenoga, ali gornji opis ne čini se toliko udaljenim od naše stvarnosti. Zapravo se čini toliko blizak da je lako posumnjati da je pisan kao opis događanja, a ne kao predložak.

Prije je spomenuto iskorištavanje sila koje već postoje, naravno da su ljudi zainteresirani za pitanja spolnosti, ali svakako postoje odgovori na taj interes koji imaju štetnije posljedice. (Vidi stariji post : Ako niste religiozni, onda ste ovisnik o seksu.)

Spominjao sam već neke povezane stvari, vidi Demokracija i naprednjaci, Ljevica uništava civilno društvo, Je li Nova Ljevica samoubilački kult? itd.

Bezmenov ne govori o "ideološkoj subverziji" kao nekoj špijunaži ili tajnovitosti, radi se o otvorenom procesu, psihološkom ratu, promjeni percepcije stvarnosti koja onemogućuje [amerikancima] da brane sebe, svoje obitelji, svoje zajednice i svoju državu.

Razlog zašto sam se sjetio Muggeridgeova citata je Bezmenovo objašnjavanje da su novinari i intelektualci koji posjećuju – kojima je dopušteno posjetiti - takve države izabrani unaprijed. Radi se o ljudima koji već vjeruju u taj sustav, ljudi koji žele vidjeti uspjeh, odnosno oni koji su skloni pisati pozitivno – čak i ako shvaćaju da je sustav loš oni će lagati ili zbog ideoloških razloga ili vlastitih sebičnih. Pokazuje im se dio društva – npr. lijepo uređen vrtić, posebno izabran kao nešto što odražava društvo u cjelini unatoč tome što se radi samo o kulisama, predstavi. Danas također možete čuti filmske zvijezde koje tvrde da "socijalističkim" zemljama ništa ne fali.

Još jedna od stvari koje ističe Bezmenov je proces demoralizacije (kao dio subverzije) koji traje dvadesetak godina. Toliko je potrebno da nova generacija preuzme sve uzde društva, tu generaciju ne možete nikako promijeniti, morate čekati još dvadesetak godina da dođe nova generacija patriotskih i zdravorazumskih ljudi.

Kreeft o Solzhenitsynovom govoru

Već sam objavio nekoliko razmišljanja iz Solzhenitsynova govora na Harvardu, u postu Solzhenitsyn o stanju Zapadne kulture. (Također vidi i Solzhenitsyn o moralnom zdravlju kulture)

Peter Kreeft (kojeg sam spominjao ovdje) održao je predavanje u kojem se prisjeća svojih dojmova dok je slušao Solzhenitsyna (Solženjicina), velikog "proroka" koji je održao "jedan od najvećih govora u povijesti civilizacije". Predavanje možete pogledati na kanalu Steubenville Conferences;

Dr. Peter Kreeft - 

A World Split Apart - 2015 Steubenville DFC

(yt, 46:28)

(alternativno poslušati ovdje – Dr Peter Kreeft on Aleksandr Solzhenitsyn Commencement Address at Harvard s boljom kvalitetom zvuka.)

Solzhenitsynov govor na koji se poziva možete pročitati ovdje - Commencement Address Delivered At Harvard University, June 8, 1978 . (Postoje i videosnimke, ali baš ne olakšavaju praćenje.)

Kreeftovo predavanje opisuje reakcije na Solzhenitsynova razmišljanja o Zapadu, njegovoj duhovnoj pustoši, izgubljenosti, nemotiviranosti, (ne)uređenosti i propadanju.

PS

S obzirom da se ovih dana spominje "hod za život" prenosim Kreeftov citat;

Pobačaj je Antikristova demonska parodija Euharistije. Zato se koriste iste svete riječi, "Ovo je moje tijelo", s blasfemično suprotnim značenjem.

Kreeft je detaljnije pisao o pobačaju, a ja ću samo podsjetiti da pitanje (protivljenja) pobačaju nema izravne veze s religijom. Vidi post Kakve veze pobačaj ima s religijom?. (Dodatno, Argumenti nemaju testise te općenito kategoriju pobačaj.)

Također vidi kategoriju seks. Pretpostavljam da je jedan od značajnih razloga zašto pobačaj za mnoge izgleda "neizbježnim" taj što ne shvaćaju da spolni odnosi imaju ikakve veze s djecom. Naravno, oni koriste različite naprave – steriliziraju se itd. - tako da znaju za tu povezanost, ali jednostavno su u njihovim umovima te stvari potpuno odvojene. (Zašto bi itko misli da jedna stvar ima veze s drugom, upitati će se.) Povezano vidi i Zašto imati djecu?

Prvih 9 je najvažnije

Začuđujući svijet sekularista

S naslovnice dnevnih novina poručuje jedan autor kako njegov ateizam i skepticizam ne znači da je superioran vjernicima. Veliko olakšanje za sve vjernike siguran sam. Nije bilo teško naslutiti koji razvoj događaja je doveo do takvih tema. Niste morali pročitati nijednu vijest, niti jedan komentar, dovoljne su bile neke nedavne epizode -uz prethodnu upoznatost s takvim načinom razmišljanja - da prepoznate uobičajeni uzorak.

Naši sekularni sugrađani, neupoznati s bogatstvom duhovnih naslada koje pruža višetisućljetna tradicija, zasigurno s čuđenjem promatraju nedavne događaje. Nesumnjivo, njihovo čuđenje je popraćeno i komentarima koji nisu uvijek najugodniji, ali stvari koje se govore o Crkvi, van Crkve, ne moraju posebno uznemiravati vjerne.

Ipak, u svijetlu takvih komentara, treba napomenuti da čuđenje s kojim ovih dana sekularisti promatraju vjernike, nije ništa u usporedbi s čuđenjem koje sekularisti svakodnevno izazivaju kod vjernika.

Sekularist će ozbiljno shvatiti svoju svetu dužnost da pronađe svaku svetinju i na neki način je oskrvne pa će tako možda govoriti o mesu kojeg štuju katolici, ali takva provokacija bila bi uspješnije kada katolik ne bi znao da je taj isti sekularist u punoj većoj mjeri kriv zbog stvari za koju optužuje. Katolika neće iznenaditi da sekularist govori o mesu, jer zna da sekularist u svemu vidi meso.

Sekularist svoje djevojke i žene – ovo drugo je danas sve rjeđe – promatra kao komad mesa, masturbacijski uređaj kojim postiže vlastiti užitak; sekularist svoju nerođenu djecu smatra običnim komadom mesa, nakupinom stanica bez ikakvog značaja s kojom može raditi što želi; sekularist sve češće i svoje starije promatra kao nepoželjni komad mesa kojeg je potrebno ukloniti.

Ali koliko god da takvo razmišljanje čudilo vjernike, radi se samo o početku. Za modernog sekularista, svaka misao je običan komad mesa; Svaka misao je samo proces u mozgu, u potpunosti određen nakupinom neurona, ali hrpa mesa ne može biti o nečemu; niti jedna misao, osjećaj, namjera itd. nije ništa drugo osim iluzije. Sekularista takvo razmišljanje ne čudi jer sekularist zapravo niti ne postoji. Postoji samo iluzija – iako nije jasno tko je taj koji ima iluziju – toga da postojite. Ne postoji Ja, potpuno smo određeni atomima i molekulama, poput svakog drugog neživog predmeta, površno su čestice drugačije složene u stroj od mesa, ali suštinska razlika ne postoji.

Ali to što sekularist promatra svoje bližnje, i samog sebe, kao komad mesa ne znači da dobro ne brine o tom komadu mesa. Ukoliko čuje da netko posti imati će samo riječi podsmijeha, sama ideja da bi se žrtvovali za neku višu stvarnost je apsurdna – zašto odmah ne žrtvovati i janjca, upitati će se slavodobitno; ali kada se govori o žrtvovanju za zemaljske vrijednosti poput taštine stvar će biti pozdravljena. Ne postoji hrana koju neće izbjegavati, mučni proces u kojem neće sudjelovati, opasna operacija kojoj se neće podvrći kako bi postigao cilj. Danas postoje žene takvih proporcija koje putuju po svijetu i dobro zarađuju ničim drugim nego naplaćivanjem lokalcima da gledaju u njih.

Sekularist će se, baš poput katolika, čuditi poganoj ženi drevne civilizacije koja je žrtvovala svoje prvorođeno dijete bogovima vremena radi bolje žetve na kraju poljoprivredne sezone; ali katolik će se podjednako čuditi i modernoj ženi suvremene civilizacije koja žrtvuje svoje prvorođeno dijete – ili preciznije nerođeno – bogovima karijere radi većeg prinosa na kraju fiskalne sezone.

Idolopoklonici, reći će začuđeni sekularisti. Ali idolopoklonstvo znači štovati ono što štovanja nije vrijedno. (A prema katolicima, ako je išta štovanja vrijedno to je Bog kojeg štujemo i kroz one koji su sada u jedinstvu s njime.) Sekularist koji štuje ugled, poziciju, slavu, moć, bogatstvo, užitak, ugodu i sve druge stvari koje štovanja nisu vrijedne izaziva čuđenje kod vjernika. Zašto bi netko toliko volio nesigurno i propadljivo, a ignorirao ono što je sigurno i vječno?

Ne smijemo niti na trenutak pomisliti da su vjernici oslobođeni napasti koju predstavljaju nabrojene stvari, i da smo svi mi vjernici često vrlo loš primjer vjernika, da su naša volja i misli tako rijetko usmjerene višim stvarnostima, ali upravo ta činjenica ukazuje na to da nam je potrebna svaka pomoć koja bi nas odvratila od ovozemaljskih stvari.

Možda ta pomoć u obliku živopisnog svijeta različitih relikvija i hodočašća izaziva čuđenje kod sekularista - i pokoju optužbu o različitim opačinama koje se događaju na okupljanjima vjernika, ali za vjernike je sterilni svijet lišen svega svetog kojeg nastanjuju njihovi sekularni sugrađani koji promatraju sebe i svoje bližnje kao komade mese optužba koja odlučuje spor.

PS

Vjerujem da ćete prepoznati da ne optužujem sve ateiste da promatraju svijet na opisani način, nesumnjivo će se i različiti ateisti usprotiviti navedenome, ali postoji glasna skupina za koju izrečeno vrijedi - iako mnogi od pripadnike iste nisu u stanju izvesti sve implikacije pretpostavki koje podržavaju. Koristio sam izraz sekularist što inače ne radim, učinilo mi se prikladnim iz više razloga.

Izprotestantizirani vjernici će također imati svoje mišljenje o relikvijama, ali dokle god usmjeravaju štovanje na ono što je vrijedno štovanja... Uostalom, ovo očito nije post o relikvijama.

Za one koji nisu pročitali, Džeba daje svoj chestertonianski uvid u kontroverzu Svetac pomiritelj uznemirio duhove. Na ovome blogu vidi ranije postove; Katekizam za Nove Ateiste, Idolatrija i Ateizam, Mislite li da materija misli?,  Arthur Eddington - objašnjava li znanost naše misli?, Je li religija za slabe?, Što je čovjek?, Scientia ad Absurdum, Scijentizam i moral, Usmjerenost na drugi svijet – C.S. Lewis; kategorije katolički život, novi ateizam, scijentizam, sekularizam itd.

o krštenju... neinspiriran za ilustraciju

Scalie i (pogrebne) propovijedi

Mislim da je s obzirom na vrijeme u kojem se nalazimo korisno podsjetiti na propovijed koju je održao Paul Scalia na misi zadušnici za svog oca Antonina Scaliu, suca američkog Vrhovnog suda koji je nedavno preminuo. Scalie je bio utjecajni sudac čije su razmišljanja izazivala pozornost, ali s tim dijelom se možete i sami upoznat pa neću skretati pažnju.

U prvom dijelu posta prenosim Paulovu propovijed, u drugom razmišljanja suca Scalie o pogrebima i propovijedima, a u trećom analizu filozofa Pakaluka koji je pronašao mnogo toga dobrog u već spomenutoj propovijedi.

Propovijed možete pročitati u izvornoj verziji ovdje - Funeral Homily For Justice Antonin Scalia; ili, zahvaljujući bitno.netu, pročitati prijevod propovijedi na hrvatskom ovdje. Odlučio sam preuzeti njihov prijevod pa ga u cijelosti prenosim u nastavku (uređenje oblika teksta moje);

Danas smo ovdje okupljeni zbog jednog čovjeka. Čovjeka kojeg mnogi od nas poznaju osobno, a još ga veći broj ljudi poznaje samo po reputaciji; čovjeka kojeg mnogi vole, a mnogi ga i preziru; čovjeka poznatog po mnogim kontroverzama, ali i po velikom suosjećanju s drugima. Taj čovjek je, naravno, Isus iz Nazareta.

On je taj kojeg naviještamo: Isus Krist, Sin Oca, rođen od Marije Djevice, raspet i pokopan, uskrsli koji sjedi s desne Očeve. Zbog njega, zbog njegova života, smrti i uskrsnuća mi ne tugujemo kao ljudi bez nade, već s pouzdanjem Antonina Scaliju preporučujemo milosti Božjoj.

Evanđelje nam kaže: Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti (Heb 13, 8-9). To nam danas nudi dobro usmjerenje za naše misli i molitve. Ustvari, gledamo u tri smjera: prema jučer sa zahvalnošću, prema sadašnjosti u potrebi i prema vječnosti s nadom.

Gledamo prema jučerašnjem Isusu Kristu – tj. gledamo u prošlost – zahvalni za sve blagoslove kojima je Bog darivao tatu. U proteklom su tjednu mnogi svjedočili o stvarima koje je tata za njih učinio, ali danas se ovdje želimo osvrnuti na sve što je Bog učinio za tatu. Zahvaljujemo, prije svega, na otkupljujućoj smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Naš Gospodin je umro i uskrsnuo, ne samo za sve nas već za svakog od nas. Sada upravljamo pogled prema Njegovoj smrti i uskrsnuću i zahvaljujemo što je umro i uskrsnuo za tatu. Nadalje, zahvaljujemo Isusu što ga je rodio za novi život u krštenju, okrepljivao ga u Euharistiji i liječio ga u ispovjedaonici. Zahvaljujemo što mu je Isus dao 55 godina braka sa ženom koju je volio i koja mu je mogla parirati u svemu te ga čak i pozvati na odgovornost.

Bog je tatu blagoslovio dubokom katoličkom vjerom – uvjerenjem da se Kristova prisutnost i moć danas u svijetu nastavljaju kroz Njegovo tijelo, Crkvu. Volio je jasnoću i međupovezanost crkvenog učenja. Cijenio je crkvene obrede, pogotovo ljepotu njezina drevnog slavljenja. Vjerovao je u moć sakramenata kao sredstava spasenja kroz koje Krist u njemu djeluje za njegovo spasenje.

Iako, jednog subotnjeg popodneva me prekorio što sam baš to popodne slušao ispovijedi. Nadam se da će vam, ako među vama ima odvjetnika, biti izvor utjehe to što ni rimski kolar nije bio zaštita od njegovih kritika. Problem te večeri nije bio taj što sam ja slušao ispovijedi, već to što se on našao u mom redu za ispovijed. Brzo ga je napustio. Kako je kasnije rekao: “Možeš mislit’ da ću se tebi ispovijedat’!” Osjećaj je bio obostran.

Bog je tatu blagoslovio, kao što je dobro poznato, i ljubavlju prema njegovoj domovini. Tata je jako dobro znao kako je teško izboreno bilo osnivanje naše nacije. U tom je osnivanju on, poput otaca utemeljitelja, vidio blagoslov koji brzo nestaje kada se vjeru izgoni s javnog trga ili ju mi ondje ne donosimo. Razumio je da ne postoji sukob između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema domovini, između osobne vjeroispovijesti i javne službe. Tata je razumio da je postajao sve bolji građanin i javni službenik što je više ponirao u svoju katoličku vjeru. Bog ga je blagoslovio željom da bude dobri sluga svoje zemlje, upravo zato što je prije svega bio Božji sluga.

Mi, članovi obitelji Scalia, posebno zahvaljujemo na jednom blagoslovu koji je Bog darovao. Bog je tatu blagoslovio ljubavlju prema svojoj obitelji. Bili smo oduševljeni čitajući mnoge riječi hvale i divljenja njemu, njegovom intelektu, pisanim radovima, govorima, utjecaju itd. No puno važnije od toga – nama i njemu – bilo je to što je bio tata. On je bio otac kojeg nam je Bog dao za veliku pustolovinu obiteljskog života. Istina, nekad nam je znao zaboraviti imena ili nas zamijeniti jedno s drugim. No ima nas devetero. Volio nas je i nastojao nam tu ljubav pokazati i dijeliti s nama blagoslov vjere koja mu je bila tako dragocjena. Dao nas je jedne drugima, da si budemo međusobna potpora. To je najveće blago koje roditelji mogu dati djeci i u ovom smo trenutku na njemu posebno zahvalni.

Dakle, gledamo u prošlost, prema Isusu Kristu jučerašnjice. Prizivamo u pamet sve te blagoslove i dajemo našem Gospodinu čast i slavu zbog njih, jer su oni Njegovo djelo.

Gledamo i prema Bogu sadašnjosti, u potrebi – u sadašnjem trenutku, upravo ovdje i sada, dok oplakujemo osobu koju volimo, kojoj se divimo i čija nas odsutnost boli. Danas se molimo za njega. Molimo se za mir njegove duše. Zahvaljujemo Bogu za dobrotu koju je iskazao tati, kao što je dostojno i pravedno. No jednako tako znamo da tata, iako je vjerovao, to nije činio savršeno, kao ni mi. Isus Krist se u njemu još nije usavršio. Samo oni koji u sebi usavrše Krista mogu ući u raj. Na nama je da molitvama pomognemo u tom usavršavanju, posljednjem djelu Božjeg milosrđa, oslobađanju tate od svih tereta grijeha.

No nemojte meni vjerovati na riječ. Tata je – nimalo iznenađujuće – imao nešto za reći o toj temi. Pišući prije nekoliko godina o jednom prezbiterijanskom svećeniku, čijem se sprovodu divio, poprilično je lijepo sažeo zamke sprovoda i zašto nije volio eulogije. Napisao je: “Čak i kada je preminuli časna osoba – doista, posebno ako je preminuli bio časna osoba – slavljenje njegovih vrlina može dovesti do toga da zaboravimo da se molimo i Bogu zahvaljujemo na Njegovom neobjašnjivom milosrđu prema grešniku.” Tata ne bi sebe izuzeo od toga. Zbog toga smo ovdje, kako bi on želio, da se pomolimo za Božje neobjašnjivo milosrđe prema grešniku, ovom grešniku, Antoninu Scaliji. Nemojmo mu iskazivati lažnu ljubav niti dozvoliti da ga naše divljenje njemu liši naših molitava. Nastavljamo mu iskazivati ljubav i činiti mu dobro moleći se za njega, da se sva ljaga grijeha opere, sve rane zacijele i da se očisti od svega što nije Krist. Da počiva u miru.

Naposljetku gledamo prema Isusu u vječnosti. Ili, bolje rečeno, razmatramo vlastito mjesto u vječnosti i hoće li ono biti s Gospodinom. Čak i dok se molimo za tatu da brzo uniđe u vječnu slavu, trebamo obratiti pozornost na sebe. Svaki nas sprovod podsjeća na to koliko je tanak veo koji razdvaja ovaj svijet od onog, vrijeme od vječnosti, priliku za obraćenje od trenutka suda. Ne možemo odavde otići nepromijenjeni. Nema smisla slaviti Božju dobrotu i milost ako nismo pozorni i osjetljivi na te stvarnosti u svojim životima. Moramo dozvoliti ovom susretu s vječnosti da nas promijeni, odvrati od zla i povede prema Bogu. Engleski dominikanac Bede Jarrett to je predivno rekao kada je molio: “O, snažni Božji Sine… dok  pripremaš mjesto za nas, pripremi i nas za to radosno mjesto, da možemo biti s tobom i tvojom ljubavlju svu vječnost.”

Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti. Dragi prijatelji, to je također i struktura mise – najveće molitve koju možemo moliti za tatu, jer ona nije samo naša molitva već i Gospodinova. Misa gleda prema Isusu jučerašnjice. Doseže u prošlost – do posljednje večere, razapinjanja, uskrsnuća – i čini te misterije i njihovu moć prisutnom ovdje, na ovom oltaru. Isus Krist postaje prisutan ovdje danas, pod prilikom kruha i vina, da sa samim Kristom možemo ujediniti sve naše molitve zahvale, tuge i potrebe kao žrtvu Ocu. Sve to, s pogledom prema vječnosti – koji se proteže do raja – gdje se nadamo uživati savršeno jedinstvo sa samim Bogom i ponovno vidjeti tatu, te se s njim radovati u općinstvu svetih.

***

U eseju Justice Scalia on Funeral Sermons; autor daje kratki podsjetnik na moderne promjene koje su prisutne pri pogrebima, posebno u usporedbi s kršćanskim shvaćanjem života i smrti. Prenosi razmišljanja suca Scalie koji je jednom prilikom pisao prezbiterijanskom pastoru. Iz pisma izdvajam.

[...] Ali čak i u kršćanskoj službi, vođenoj za preminule kršćane, iznenadim se kako je često euologija središnji dio službe, umjesto (kao što je bio slučaj u vašoj crkvi) Kristovo Uskrsnuće, i vječni život koji slijedi iz toga. Rekli su mi da prema kanonskom zakonu Katoličke Crkve, encomium na pogrebnoj Misi nije dopušten – iako, ako je to pravilo, nisam nikada vidio da ga se poštuje. Uvijek sam smatrao da takvo što ima smisla, ne samo zato što nas pošteđuje sramoćenja ili pretvaranje u slučajevima kada se malo toga dobrog može reći, nego i zato što, čak i kada je preminuli bio divljenja vrijedna osoba – zapravo, posebno ako je preminuli bio divljenja vrijedna osoba – slavljenje njegovih vrlina može dovesti do toga da zaboravimo da se molimo i Bogu zahvaljujemo na Njegovom neobjašnjivom milosrđu prema grešniku (Ajme, ovo se čini više kao prezbetarijanska misao nego katolička!)

Možda su duhovnici koji vode relativno sekularne službe motivirani željom da ne uvrijede one u nazočnosti koji nisu vjernici – njihov broj se obično povećava s važnošću preminulog. Ali radi se o velikoj grešci. Vjenčanja i sprovodi - posebno sprovodi - su najveća prilika koja preostaje u modernoj Americi za propovijedanje Radosne Vijest ne samo vjernima, nego i onima koji je zapravo nisu nikada ni čuli.

Scalia je u pravu. Ako u takvim situacijama nećete propovijedati o Uskrslom Kristu koji je pobijedio smrt onda kada uopće hoćete. Naravno da će se vjernici u važnim i dramatičnim trenucima svoga života, i života društva općenito, prisjećati temeljnih istina svoje vjere.

***

Filozof Michael Pakaluk proanalizirao je Paulovu propovijed u eseju The Beauty of Fr. Scalia’s Funeral Homily. Prenosim samo slobodniji sažetak nekih razmišljanja. (Kategorija Pakulukovih tekstova na mome blogu je ovdje, posebno izdavajam post Korupcija milosrđa.)

Pakaluk ističe nekoliko važnih stvari vezano uz propovijed;

Prvo, čini se kako je satima radio na toj propovijedi, ona je rezultat ljubavi, napornog rada i mnogo molitve. Ako se profesor za nekoliko desetaka studenata mora pripremati satima za predavanje onda i svećenik mora uložiti proporcionalno više truda za nedjeljnju propovijed.

Drugo, propovijed je imala jasnu strukturu, utemeljenu na Biblijskom stihu; "Isus Krist isti je jučer, danas i dovijeka će biti isti". Propovijed nas poziva da se osvrnemo s zahvalnošću na prošlost, s tugom na sadašnjost i s nadom na budućnost. Propovijed treba imati jasnu strukturu kako bi je lagano mogli slijediti i zapamtiti Izabrani stih je bio sam po sebi aluzija, radi se o stihu kojim je Ivan Pavao II. govorio o novom mileniju, njegovo papinstvo nam pomaže da shvatimo katolički život sudca Scalie. Druga bitna aluzija je bila na razdoblje korizme, razdoblje obraćenja od grijeha. Obje aluzije su imali cilj smjestiti nas u vremenu; unutar šireg razdoblja Nove Evangelizacije i unutar razdoblja molitve i posta.

Treće, propovijed je bila okrepljujuća i muževna u prezentaciji istina vjere. Izbjegavala je sentimentalizam i one priče kakve su danas česte na sprovodima; Izbjegavala je emocije i oslanjala se na pouzdane strukture i istine. Nije spominjao subjektivna iskustva nego objektivne izvore objektivne milosti. Krštenje, ispovijed, brak – objektivna sredstva milosti utemeljena od Krista. Dobar propovjednik se nikada ne zamori ponavljanja osnovnih istina vjere, stalno upućuje na sredstva milosti.

Četvrto, osim izbjegavanja sentimentalizma, propovijed je izbjegla čestu pogrešku kanoniziranja preminulog (zapravo je neizravno i kritizirala takvo postupanje). Osvježavajuće je čuti takvog svećenika; kao i poruku o vrijednosti molitve za mrtve.

Peto, uspostavio je lijepu i prikladnu poveznicu između svoje propovijedi i Misne Žrtve koja je uslijedila, sve koristeći shemu koja je pružila organizacijsku strukturu propovijedi. Naše molitve i misa imaju istu trostruku dimenziju; molimo se sa zahvalnošću za prošlost, za sadašnjost sa žalošću (ili u drugom slučaju s radošću), i za budućnost kroz molitve za sebe i druge. Misa se pak dotiče prošlosti prisjećajući se Kristova života, smrti i uskrsnuća, tiče se sadašnjosti jer Kristovo Tijelo i Krv postaju stvarno prisutne, te naposljetku Misa predviđa vječnu gozbu u nebu.

Propovijed je opravdano hvaljena zbog implicitnog opovrgavanja čestih zloupotreba pogrebnih propovijedi kako bi se hvalio pokojnik. Također je pokazala da pogrebna misa za javnu ličnost ne mora biti samo politički spektakl. Pogrebna misa se tiče značenja i sudbine duše pojedinca pod milosnim pogledom živog Spasitelja.

Radi se o lijepoj propovijed, obilježava ju lucidna i prikladne struktura; pozivanje na osnovne stvarnosti vjere; postavljanje svega u prostor i vrijeme u kojem se nalazi Crkve.

Sudac Scalia na inauguraciji predsjednika Obame. (Nosi poklon društva Thomasa Morea, također katolika pravnika koji se borio protiv nepravednih zakona i samovolje vladara.)

Hayek o (iz)glumljenom znanju

U nastavku nekoliko (slobodnije prenesenih) misli iz Hayekova govora Pretense of knowlede.

Čini mi se da je ovaj neuspjeh ekonomista u nuđenju uspješnijih programa usko vezan uz njihovu želju imitiranja procesa briljantno uspješnih fizikalnih znanosti – pokušaj koji u našem slučaju može dovesti do velike pogreške. Takav pristup se sada naziva "scijentistički" – pristup koji je, kao što sam ga definirao prije trideset godina, "nedvojbeno neznanstven u istinskom smislu te riječi jer podrazumijeva mehaničku i nekritičku primjenu navika misli na područja koja su različita od onih na kojima su formirani".

---

Spomenutim primjerom sam želio istaći kako je sigurno da u mome području, a vjerujem i općenito u znanostima o čovjeku, ono što površno izgleda kao najznanstveniji proces je često upravo najne-znanstveniji; u tim područjima postoje granice toga što znanosti mogu postići.

---

Ipak, povjerenje u neograničenu moć znanost se često oslanja na lažno uvjerenje da se znanstvena metoda sastoji od primjene već razvijenih tehnika, ili imitiranja forme a ne sadržaja znanstvenog procesa, kao da je potrebno slijediti neku vrstu kulinarskog recepta kako bi riješili sve društvene probleme.

---

Sukob između onoga što javnost danas očekuje od znanosti pri ostvarivanju naše popularne nade i onoga što je stvarno u stanju učiniti je ozbiljan problem jer, čak i ako svi istinski znanstvenici prepoznaju ograničenja onoga što mogu postići u području ljudskih odnosa, dokle god postoje veća očekivanja javnosti uvijek će postojati netko tko će se glumiti, ili možda iskreno vjerovati, da može učiniti više u ostvarivanju popularnih zahtijeva nego što je to stvarno slučaj. Često je teško samom stručnjaka, a sigurno je da u mnogim slučajevima nemoguće laiku, razlikovati između legitimnih i nelegitimnih tvrdnji koje se promoviraju u ime znanosti.

---

Djelovati na temelju uvjerenje da posjedujemo znanje i moć koja će nam omogućiti oblikovanje društvenih procesa po našim željama, znanje koje zapravo ne posjedujemo, će nam izgledno nanijeti veliku štetu.

---

Fizikalne znanosti su potakle rastući osjećaj sve veće moći zbog kojeg čovjek pokušava, "opijen uspjehom" – da iskoristim frazu ranog komunizma, podvrgnuti ne samo prirodno nego i ljudsko okruženje kontroli ljudske volje. Prepoznavanje nepremostivih granica mora podučiti svakoga tko se bavi društvom lekciji poniznosti koja će ga štiti od toga da postane sudionik fatalnog nastojanja kontroliranja ljudskog društva – nastojanja zbog kojeg postaje ne samo tiranin nad svojim kolegama nego i uništivač civilizacije koju nije osmislio niti jedan mozak, civilizacije koja je izrasla iz slobodnih nastojanja milijuna pojedinaca.

PS

Kao što sam već spominjao, Hayek o scijentizmu govori u nešto drugačijem, iako povezanom, smislu. On govori o (racionalističkom) "konstruktivizmu", oholim pokušajima modernog čovjeka koji smatra da potpuno shvaća društvo i da može osmisliti civilizaciju prema svom planu, ignorirajući mehanizme koji su povijesno djelovali u društvu; primjerice tržište, tradiciju itd. (Svakoga tko pokušava upozoriti na kompleksnost društva i nenamjeravane posljedice koje dolaze s tim planovima proglašava se iracionalnim, podložnim predrasudama i praznovjerju.)

Radi se o, Hayekovim rječnikom, "fatalnoj uobraženosti" - pretjerana vjera u razum, utemeljena na pogrešnoj i opasnoj ideji da mi možemo konsturirati ono što zapravo moramo naslijedili ili naučiti. Ta uobraženost je fatalna jer rezultira u kolapsu društva i povratku divljačkim instinktima.  

Vidi ranije kategorija Hayek, scijentizam i post Hayek i scijentizam

Violić o naprednjačkoj kulturi

S obzirom na nedavno formiranje Vlade odlučio sam malo popratiti što se događa; a način na koji to danas radite je kroz neizbježne medije koji su postali obvezni evaluativni alat stvarnosti. No, nema potrebe da Vas zamaram sa svime što sam vidio i pročitao, dovoljno je reći da je suptilnost poruke koju mediji promiču i ovoga puta minimalna. Na gledatelju nije da išta promisli i odluči, na njemu je da u svoj um umetne nešto što su mu mediji već zapakirali i ponavlja po potrebi - kao što ste nekoć stavljali kazetu u kazetofon i pritisnuli "sviraj".

Gledajući središnju informativnu emisiju javne televizije pojavilo se preda mnom ime glumice Nine Violić – i ubrzo njena poprilično radikalna izjava. Ne znam koliko ste upoznati s Ninom, ali na temelju medijske slike koju je sama stvorila kroz ono članaka gdje sam vidio da je se spominje, radi se o osobi koja predstavlja arhetip naprednjačkog razmišljanja o umjetnosti i životu općenito. (Točnije, više je poput karikature istog.)

Radi se o jednoj od onih osoba koje su zauvijek zatočene u adolescentnom stanju. Unatoč svojih četrdesetipet godina, ponaša se, izražava i razmišlja poput četrnaestogdišnjakinje. (I često oblači poput četverogodišnjakinje - i to one čija je umorna majka odustala od natezanja i objašnjavanja da postoje drugi ljudi u društvu kojima dugujemo minimum pristojnosti.) Za prosječnu osobu, razdoblje adolescencije i svega što dolazi s time je nešto što se ubrzo odbacuje, ali Nina je poželjela vječno ostati u njemu, ispunjavati svoj živ vulgarnim i površnim djelima transgresije i šokiranja buržoazije.

Možda ste se zapitali zašto je bitno znati što takva osoba ima za reći, koga to zanima? Pa, očito urednike gotovo svih medija – i naravno, Ninu samu. Sjećam se da je pred referendum o braku također predstavljena kao osoba čije bi mišljenja trebalo imati poseban značaj za javnost; Bila je jedna od onih javnih osoba samaca koje su se usprotivile tradicionalnom shvaćanju braka kao višerazinskog sveobuhvatnog zajedništva muškarca i žene jer su samci isključeni iz te institucije. Prema njima, očito je da zagovaratelji tradicionalnog braka zapravo žele nauditi samcima pa oni zbog toga podržavaju redefiniranja braka kao vrstu intenzivnog prijateljstva dvoje ljudi. Izgleda da im je promakla činjenica da takvo redefiniranje braka još uvijek isključuje samce. Dakle, i revizionisti su također vođeni lošim namjerama prema samcima. Doduše, kada bi pogađali koja osoba će u Hrvatskoj organizirati vjenčanje sa samim sobom – točnije svojim egom; vjerojatno bi se Nina našla na vrhu liste kandidata. (Još jedna prilika da skrene pozornost na sebe i na to koliko je zadovoljna svojim životom, nikada ne možete dovoljno – i na dovoljno načina - svima drugima isticati koliko su zapravo nebitni za vas.)

Siguran sam da neki od vas smatraju da je nedostojno komentirati Ninu na ovaj način, i u pravu ste, barem donekle. Ostavit ću nekome drugome da se poigra jeftine psihologije (sigurno poznajete nekoga sličnog u svojoj okolini); Ali kada netko uloži toliko truda da stvori takvu sliku o sebi u javnosti onda nešto time želi i poručiti tako da možemo malo osluhnuti što nam se poručuje (ili možda pokušava sakriti). Ukoliko to ne učinimo, sav taj njen trud propada i umjesto da ispadne hrabri borac koji buržoaziji pljuje u lice ispadne običan klaun kakvog buržoazija može vidjeti samo u cirkusu kada povede svoju djecu da vide takve pojave.

***

No, uozbiljimo se malo, ipak živimo u jako ozbiljnim vremenima. Nina sjajno sažima kako naprednjaci razmišljaju o svijetu.

Nina piše, a mediji prenose;

"[...] Tjeskoba me valja već nekoliko dana. Nije zaj********. Čak ni registar izdajnika nije mi zabavan. Sve je realno i sve je gore nego u najcrnjoj mori.

Očajna sam što ću sve do smrti živjet u šup** svijeta i što se nikad ništa neće promijeniti. Naša djeca isto. Njihova djeca isto. Gonite se u tri p**** materine cijela fašistička Evropa i naša primitivna prčija! Nisam odavde! "

Te nešto kasnije, između ostalog kaže;

"[...] Više od 20 godina prostor moje borbe je gluma i u tom prostoru uvijek sam bila spremna na sve. Pokušavala sam mijenjati stvari i uspijevala ponekad. Osobna sloboda je ono čime sam se bavila i bavit ću se zauvijek. Sloboda u glavi, sloboda od onoga sto su me naučili, sloboda od onoga čime me straše. [...] 

Borim se i borit ću se protiv tradicionalističke i baštinske umjetnosti, zato sto je mrtva i nema odnosa s vremenom u kojem živimo. Ne podnosim nacionalizam, fašizam i povraća mi se od svih vrsta patriotizama. Gnušam se diktature i jednoumlja. [...] "

Nisam upoznat s time što ju je točno potaklo na te istupe, što komentira - ili što misli da komentira, ali unatoč tome možemo prepoznati njenu naprednjačku filozofiju. (Ova tjeskoba i paranoje su sigurno nešto čime se poznavatelji popularne jeftine psihologije mogu pozabaviti.)

Izostavio sam dijelove u kojem se žali na tretman koji je dobila od pojedinih korisnika fba – i koje može prijaviti onima koji su odgovorni za razrješavanje istog. Vjerujem da je Nina svjesna da na fbu postoje svakojaki ljudi koji pišu svakakve stvari; neki čak otvaraju profile pokojnih ljudi i šalju s njih poruke - stvarno se nađe luđaka.

(Zašto onda komentirati nečije fb statuse? Kada bi se radilo samo o tome ja ne bih niti čuo za njih, ne bih ni imao prilike komentirati ih. Radi se o poruci koju su svi mediji prenijeli. Poruci svima nama u koju je uspjela ugraditi impresivnu količinu mržnje i prezira.)

Izostavio sam i dijelove u kojima objašnjava da nju nikakve polemike niti politika ne zanimaju jer se ne čine usklađenim s onime što piše samo trenutak ranije.

Dakle, kako razmišlja i što osjeća naprednjak – o čemu govori Nina? Kao prvo, puno mržnje. No, probajmo nabrojati neka obilježja naprednjačke kulture;

1. Vulgarnost
2. Odbacivanje vlastitog odgoja i svih naslijeđenih vrijednosti
3.  Mržnja prema vlastitoj domovini
4. Mržnja prema kulturi i tradiciji kojoj pripadamo
5. Mržnja prema svakom obliku patriotizma i lokalnih lojalnosti
6. Stalne reforme i "Napredak"
7. Mržnja prema tradiciji zanata kojem pripadate (negiranje relevantnosti)

Neka od obilježja su usko povezana. Već sam pisao o Oikofobiji, pojmu kojim psihijatri opisuju averziju prema domaćem okruženju, nešto što je tipično za adolescentu fazu razvoja čovjeka, ali kod liberalne i političke elite predstavlja stalno stanje odbacivanja baštine i doma; potrebu ocrnjivanja običaja, kulture i institucija koje su "naše". Oni koji njeguju takve impulse smatraju da su lokalne tradicije, umjetnost i nacionalne ceremonije gluposti, često i nešto puno gore. To je opet povezano i s potrebom oskvrnjivanja svetinja itd.

Kada govorimo o umjetnosti to ukratko znači da loša filozofija naprednjaka uništava dobru umjetnost. No, recimo još nešto o tome;

1. Vulgarnost

Samu vulgarnost izjava nije potrebno posebno isticati, baš kao niti vulgarnost moderne kulture.

2. Odbacivanje vlastitog odgoja i svih naslijeđenih vrijednosti

Nina, kao i naprednjaci općenito, odbacuje svo moralno znanje (tradiciju) prenesenu kroz generacije. Adolescentni duh zarobljen u ostarjelom tijelu još uvijek se bori protiv roditeljskog autoriteta, hrabro pravi grimase i pokazuje srednji prst svima onima koji ga sputavaju.

3. Mržnja prema vlastitoj domovini

Povezano s prethodnim je odbacivanje vlastite države. Za one koji se žele osloboditi pod svaku cijenu, sama činjenica da su rođeni u društvu koje nisu mogli izabrati i kojem duguju lojalnost predstavlja veliku prepreku. Zbog toga treba isticati koliko mrzite svoju državu, a te vaše osjećaje onda predstavite kao rezultat velike ljubavi koju osjećate prema svim društvima i prema svim ljudima. (Zaokupljeni svom tom ljubavlju jednostavno nemate vremena voljeti jednog čovjeka ili jedno društvo, ne možete si to priuštiti.)

4. Mržnja prema kulturi i tradiciji kojoj pripadamo

No, ne radi se samo o tome da mrzite svoje vlastito društvo i vlastitu državu. Vi mrzite sam civilizacijski krug kojem pripadate. Ne mrzite Vi samo svoje podrijetlo, društvo ili državu, Vi mrzite samu Zapadnu civilizaciju. Istina, neki naprednjaci će pozitivno govoriti o pojedinim državama jer prepoznaju da su kroz dva stoljeća "napredovale" i postale potpuno suprotstavljene onome što je Zapadna civilizacije inače predstavljala, ali za svaki slučaj, Zapad je loš. Dolje Evropa; Selimo se u... hm...

5. Mržnja prema svakom obliku patriotizma i lokalnih lojalnosti

Ovo posebno ističem jer je, prema Nini, svaki oblik patriotizma, koliko god minimalan, nedopustiv. Takvo radikalno razmišljanje odbacili bi i mnogi naprednjaci; čak će i oni ponekad govoriti o ljubavi prema državi – makar tek kako bi istaknuli koliko se razlikuju od "onih" domoljuba.

6. Stalne reforme i "Napredak"

Naizgled se može činiti, i ona ističe, da traži slobodu – pritom misli na licencu; odnosno da svima treba omogućiti djelovanje po impulsima – i pritom odobravati, pa čak i slaviti što čine; I da ukoliko nakon svega toga preostane nešto tradicije ona je podnošljiva. No, ne radi se o zalaganju za slobodom nego za stalnim reformama; zadovoljavanju vlastitih poriva i iskazivanju nevjerojatne netolerancije prema poretku protiv kojeg se bori i koji nije u skladu s njenom ingenioznom shemom života i umjetnosti.

Dokle god postoji ikakva opozicija konzumaciji ega, nema mira u društvu. Pohota tijela i požuda očiju, životna oholost ne trpe nikakve prepreke. Potreban je stalni otpor starom poretku – iako je takvo razmišljanje već postalo poredak.

7. Mržnja prema tradiciji zanata kojem pripadate (negiranje relevantnosti)

Nina spominje da se desetljećima bori. Umjetnost je prostor borbe – uključujući i svojevrsnu borbu protiv same umjetnosti (tradicionalno shvaćene). Nešto slično se događa na Zapadnim sveučilištima gdje ljudi puni mržnje i srdžbe, poput feministkinja, pretražuju Zapadnu civilizaciju da bi pronašli stvari koje mogu mrziti. Prisjetite se primjerice profesora književnosti koji se ne bavi književnošću zato jer voli književnost i zbog onoga što ona nudi svakom čovjeku nego kako bi razotkrio sav taj rasizam, seksizam, elitizam, homofobiju i slične zločine mišljenja u velikim djelima Zapadne civilizacije.

Zašto bi se naprednjak zamarao primjerice nekim Danteom. Njega čita onaj naš talijanist kolumnist i vjerojatno je zbog toga takav kakav je; ne bi začudilo kada bi saznali da je i Dante trabunjao o nekakvim izdajnicima kao najgorem sloju ljudi.

Stara tradicionalna i baštinska umjetnost možda je bila dobra za naše prabake, ali to nije nešto što se odnosi na nas. Posebno ako bi govorila pozitivno o narodnoj povijesti, primjerice neka opera o junačkom boju.

Tradicionalna umjetnost sa svojim naglaskom na ljepotu je nešto protiv čega se potrebno boriti. Ali zašto? Možda jer nas naglasak na ljepotu upozorava na svijet van nas samih, otvara nam oči na svijet drugih. Poručuje nam da prestanemo razmišljati o sebi.

Takvo shvaćanje umjetnosti je prema Nini "mrtvo i nema odnosa s vremenom u kojem živimo". Točnije, nema relevantnosti za nju. Tradicionalna umjetnost suprotstavlja se egoizmu i ospjednutosti samim sobom. Kako bi se naprednjak uopće i mogao pronaći u tome? Tko bi onda gledao njega? Puno je lakše vikati sa balkona gledajte mene, mene, mene...

Umjetnička djela moraju biti transgresivna; Ako netko odluči posjetiti kazalište mora izaći zgađen i šokiran. Često ćete čuti naše umjetnike koji se pitaju koja je uopće uloga umjetnosti ako ne provokacija. Njima je nezamislivo da bi umjetnost mogla imati ikakvu drugu svrhu. Nema mjesta djelima koja bi nam ukazala na nešto više, koja bi nam ponudila duhovnu i emocionalnu utjehu.

Ne čudi da su mediji skloni promoviranju takvog razmišljanja; i oni sami smatraju da je smisao umjetnosti degradirati senzibilnost, omesti kritičko mišljenje, slaviti razne gadove, i nabijati nam na nos sve više seksa i nasilja. Karakteristika je medija, između ostalog, neprestano predstavljanje nedostatnih ljudskih bića kao da su nešto više od onoga što jesu, kao da ne postoji ništa pogrešno u njihovu načinu života. Devijantno ponašanje se predstavlja kao uobičajeno i prihvatljivo, ako ne i poželjno. Zatim se nude jadna objašnjenja takvog predstavljanja: "takav je današnji život; mi jednostavno prikazujemo stvari kakve jesu."Nikada im ne pada na pamet da umjetnost možda ima oplemenjujuću funkciju.

Liberali i ljevičari misle da je svako predstavljanje vrijednih ciljeva ili stilova života kojima se možemo diviti tek licemjerno propovijedanje; A za liberale i ljevičare, ništa nije gore od licemjerja. Zapravo, dobar indikator pripada li netko toj klasi neizlječivo neprosvjećenih je opsjednutost licemjerjem za kojeg smatra da je najgora stvar na svijetu.

Ipak, klasična djela Zapadne civilizacije mogu pronaći svoje mjesto u modernoj umjetnost i modernom kazalištu – samo ta djela neće nalikovati izvornim verzijama. Točnije, u njih će se ugraditi "politički aktualitet" – tako da i Nina može prepoznati nešto relevantno za svoj život. Baš sam pročitao intervju s jednim poznatim aktivistom, inače intendatom, koji govoreći o poznatoj baroknoj operi koju postavlja govori pohvalno o Peteru Sellarsu – koji također poput njega ima duboku psihološku potrebu skretati pozornost na samog sebe – i izjavljuje da se u toj operi "otvara prostor [za] zanimljivo pitanje inverzije rodnog indentiteta u konteksu maskuline reprezentacije političke moći."

Ima li išta relevantnije od toga?

***

Započeo sam s medijima, pa mogu i završiti s medijima. Kada bi čovjek barem mogao stvarno i završiti s njima – upućeniji ste i plemenitiji što ih manje čitate i što manje znate.

Unatoč medijskoj histeriji koju stvaraju naši "kulturni djelatnici", izgleda da se radi samo o tome – histeriji. Jedino bi možda pokoji naprednjak koji se bavi queer umjetnošću mogao potražiti dodatnog sponzora. (Znate li da se možete naći u nevoljama ako prevedete riječ queer, ili ako neudanu ženu nazovete gospođicom? Zato sam Ninu Violić u tekstu oslovljavao samo Nina, neka mi oprosti na tome, ne poznajem je, ali ne znam što zakon dopušta, kako oslovljavati ljude. Također, ne mislim da je ona sama toliko bitna za cijelu ovu priču, samo predstavlja dobar primjer naprednjačkog umjetnika pa je zbog toga spominjem.)

Dakle, ništa dramatično. Naravno, postoji bojazan da kada bi performeri queer umjetnosti izgubili službeni pečat državnog odobravanja onda bi možda bili izloženi istim zakonima o prekršajima javnog reda kao i svaki drugi građanin; pornografija, zadovoljavanje pohote, javni blud – ili kako se već definira seksualna delikvencija kada to radi lokalni pervertit, a ne umjetnik svjetskog glasa.

PS

Nisam posebno isticao, ali iskoristio sam citate iz ranijih postova. Povezano vidi: Scruton o važnosti Ljepote, Oikofobija, O Licemjerju, Naprednjaci, umjetnost i "licemjerje", Umjetnost i književnost - N.G. Dávila, Solzhenitsyn o moralnom zdravlju kulture, Dominacija Ljevice na sveučilištima i u medijima - statistika, Četiri reformatora itd.

Jesu li Vas protresli iz malograđanskog mikrokozmosa i osvjestili

 o nazadnom i katastrofalnom intelektualno-duhovnom stanju u kojem se nalazite?