Scruton o multikulturalnom obrazovanju

Popularno je govoriti o "multikulturalnom obrazovanju", obrazovanju koje bi trebalo biti suprostavljeno "monokulturalnom". Problem je što provođenje takvih odgoja teško možemo nazvati "multikulturalnim", ne možemo ga zvati niti "kulturalnim" jer nikakvu kulturu ne prenosi.

Nasuprot današnjih naprednjačkih programa, imamo tradicionalni odgoj u kojem, kao što napominje Sruton (iz The Plague of Multiculturalism);

... naši djedovi su proučavali jezike, vjere i literaturu drevne Palestine, Grčke i Rima; odrasli su uz arapske bajke, njemački folklor i glazbu, mediteransku umjetnost i arhitekturu; te svjetsku povijest. Ako riječ "multikulturalno" znači išta, onda se sigurno treba primijeniti na njihov kurikul.

U današnjem multikulturalnom obrazovanju druge kulture se ne proučavaju kako bi nešto naučili o njima nego da bi se spriječio prijenos vlastite, da bi se osiguralo odbacivanje vlastite kulture u korist naprednjačkih utopijskih planova u kojima nijedna kultura nije bitna. (Relativizam, a ne istina. Adolescentni naprednjački aktivisti umjesto velikana vlastite civilizacije.)

Povezano, nedavno smo mogli čuti da je potrebno izbaciti značajna djela Zapadne civilizacije (i neka temeljna djela nacionalne književnosti) i zamijeniti ih suvremenim popularnim književnicima kako bi lektira bila relevantnija, da probudi interes mladih za knjigu i da ih pripremi za život.

Ideja da su oni koji čitaju trenutno popularne autore dobro obrazovani, a oni koji čitaju Odiseju izgubljeni ne čini se baš uvjerljivom - zapravo je apsurdna, ali suzdržat ćemo se od oštrijih komentara. Moderni autori će biti uskoro zaboravljeni, njihova djela možda imaju neku trenutnu relevantnost, ali već za godinu dana polako nestaju. Nasuprot toga, velike knjige imaju trajnu relevantnost, trajnu vrijednost za probleme s kojima se ljudi suočavaju ne samo sada, nego svake godine svakog stoljeća.

To je lagano prepoznati čak i onima poput mene koji nisu vidjeli prevelikog smisla u svom tom poduhvatu čitanja lektira, i koji su to, barem u svoje vrijeme - a djelomice i sada, promatrali kao opterećenje svom obrazovanju.

Oni koji čitaju velika djela Zapadne Civilizacije i nacionalne književnosti imaju pristup akumuliranoj stoljetnoj mudrosti, a oni koji čitaju moderna djela samo ojačavaju svoj vremenski provincijalizam.

Ipak, treba prepoznati da izbacivanje važnih stvari može imati i dobre efekte. Mnogi će se morati prestati pretvarati - uključujući pretvaranje pred samim sobom - da imaju razumijevanje tema o kojima su nešto samo površno čuli. Nažalost, neće niti znati da postoji nešto takvo, ali kada čuju za to, znati će da to ne poznaju.

(Povezano je to i s vjeronaukom, iz nekog razloga mnoštvo ljudi smatra da su stručnjaci za sve filozofsko-teološke kontroverze jer su u školi crtali uskršnja jaja na vjeronauku.)

O čitanju knjiga i načitanosti

Filozof Mortimer Adler u knjizi How to read a Book zapisuje;

Prije nego što nastavimo, možda je potrebno naglasiti, još jednom, da ova pravila analitičkog čitanja opisuju idealnu izvedbu. Malo je ljudi ikada pročitalo bilo koju knjigu na taj način, a i oni koju su pročitali, vjerojatno su pročitali tek nekoliko knjiga na taj način. Međutim, ideal ostaje mjera uspjeha. Dobar ste čitatelj u mjeri u kojoj mu se približavate. Kada kažemo da je netko (dobro) načitan, trebamo imati taj ideal na umu. Prečesto koristimo tu frazu kao da označuje količinu, a ne kvalitetu čitanja. Osobu koja čita puno (naširoko), ali ne čita dobro treba žaliti, a ne hvaliti. Kao što je Thomas Hobbes rekao "Da sam pročitao toliko knjiga kao što većina ljudi čita, bio bih glup poput njih."

Veliki autori su uvijek bili veliki čitatelji, ali to ne znači da su pročitali sve knjige koje su, u njihovo vrijeme, bile navedene kao neophodne. U mnogim slučajevima, čitali su manje knjiga no što se sada zahtijeva na većini fakulteta, ali ono što su čitali, čitali su dobro. Zato što su savladali te knjige postali su kolege (vršnjaci) njihovih autora. Oni sami su postali autoritet. U prirodnom tijeku događaja, dobar učenik često postaje učitelj, a upravo tako i dobar čitatelj postaje autor.

Naša namjera ovdje nije nam odvratiti vas od čitanja prema pisanju. Želimo vas podsjetiti da se približavate idealu čitanja knjige primjenjujući pravila koja smo opisali pri čitanju jedne knjige, a ne da ostanete površno upoznati s velikim brojem knjiga. Naravno, postoji puno knjiga vrijednih čitanja, Postoji još veći broj knjiga koje treba samo pregledati. Kako bi postali načitani, u svakom smislu te riječi, morate koristiti svoje vještine diskriminirajući – čitajući svaku knjige prema njenim zaslugama.

PS

Svakodnevno možemo čuti da je potrebno čitati knjige, da ljudi ne čitaju dovoljno, da mladima treba približiti knjige itd. Ali veliki broj knjiga – posebno suvremene književnosti - samo troši vrijeme čitatelja, otupljuju njegove kritičke osjećaje i narušavaju senzibilitet.

BGC u postu "Books are (mostly)bad, but necessary" ističe;

Znak kulturnog propadanja je fetišistička valorizacija "knjiga" - primjerice kada ljudi hvale knjige kao takve, ili kada kažu da je dobro da djeca čitaju knjige.

Većina knjiga, posebno većina novih knjige, nisu samo ne-toliko-dobre nego su zapravo vrlo loše, ne samo da su loše napisane, nego imaju loše teme, promoviraju opasna ponašanja, ohrabruju nemoral i napadaju vrline. 

Pogledajte izlog lokalne knjižare, ili internet dobavljača – pogledajte listu najprodavanijih – knjige su zlokobne, a mnoge su zapravo zle. Knjige čine veliku štetu. 

Naravno, BGC nakon toga ističe da su knjige i dobre, da su nezamjenjive za naše spasenje u javnoj sferi koja je tako neprijateljski nastrojena prema Dobroti; ali radi se o maloj manjini knjiga, većinom starijih – a te knjige ćete morati pronaći sami jer ih se ne nameće agresivno kao one knjige koje su loše.

Dobre knjige je danas lakše no ikad pronaći, ali čak i najbolje knjige mogu učiniti samo pola stvari, drugu polovicu posla mora učiniti čitatelj. Jedna od ideja koju i Adler razrađuje u već spomenutoj knjizi koja se bavi načinima na koje je potrebno pristupiti različitim tekstovima i što možete naučiti iz njih. (Knjigu možete lagano pronaći za preuzimanje što ne bi bio gubitak vremena.)

---

Da ne bi bilo zabune; Adler ne piše o čitanju loših knjiga nego o lošem čitanju knjiga – posebno onih dobrih. Objašnjava umijeće čitanja, fleksibilnu primjenu osnovih pravila na različite vrste tekstova.

Piše zbog onih koji su pročitali puno knjiga, ali pogrešno. Onih koji su neuko načitani. Pismene neznalice koje čitaju puno, ali ne dobro.

Možda bi sljedeći primjer mogao ilustrirati poantu; Zamislite nekoga tko je prošao samo jedan stručni udžbenik, ali prošao ga je detaljno, upoznao se s područjem, promislio o svemu, u stanju je rekonstruirati predstavljeno, usporediti s dosada poznatim itd. i nekoga tko površno čita mnoštvo knjiga povezane tematike bez ikakvog dubljeg razumijevanja i koristi. Tko je od njih učeniji i načitaniji? Nedavno su bili popularni tečajevi brzog čitanja, Adlerova knjiga i savjeti su suprotnost takvim tečajevima (barem kako ih ja zamišljam, nisam baš upoznat). Zamislite da "brzo pročitate" knjigu matematičkih teorema, koja bi korist bila od toga?

Propovijedanje Evanđelja – riječima

Pročitavši naslov, mogli ste se zapitati pa kako drugačije? Iznenadili bi se što sve ljudi propagiraju ovih dana. Budziszewski objašnjava u The New Evangelization and the Old Excuse (spominje inače vjerne, opisano je češće kod onih koji nisu vjerni, koriste to kao svojevrsno opravdanje za različite grešne prakse);

Ponekad možete čuti inače vjerne osobe koje kažu da iako nikada ne razgovaraju sa svojim prijateljima o svojoj vjeri, pokušavaju živjeti na takav način da njihov život svjedoči Evanđelje. U prilog te ideje koristi se lažni citat Sv. Franje. Ne, on nije rekao "uvijek propovijedajte Evanđelje, a kada je to nužno, koristite riječi."

Problem s idejom da budete toliko dobri da riječi postaju nepotrebne je u tome što nitko od nas nije toliko dobar. Čak i kada bi bilo tako dobri, naši prijatelji bi trebali riječi da znaju što je dovelo do toga.

Krist je koristio riječi, ne bi li bilo čudno kada bi naš život bio bolje svjedočanstvo od Njegova?

Shvaćanje slobode – klasično i moderno

Među klasičnim mislocima, pojam "sloboda" odnosi se ne na nedostatak vlasti, nego na određenu vrstu vlasti – bilo da je ona nad više ljudi, pojedincem ili određenim aspektom čovjeka.

Prema tome, u političkom smislu, narod se smatrao "slobodnim" ako je kolektivno vladao samim sobom (umjesto da je bio pod palicom tiranina). U unutarpolitičkom smislu, slobodnjak je smatran "slobodnim" zato jer je vladao sobom (umjesto da je njima vladao gospodar).

U moralnom smislu, čestit čovjek je smatran "slobodnim" jer njime vlada princip koji izražava njegovu narav, njegov razum – suprotno toga da je izložen milosti i nemilosti vlastitih žudnji. U vjerskom pak smislu, kršćanin je smatran "slobodnim" zato što je služio Autoru vlastita bića, na čiju sliku je stvoren, od kojeg odvojen ne bi stvarno bio on, jer biti odvojen od onoga na čiju sam sliku stvoren znači biti odvojen od vlastita bića.

Značenje pojma se promjenilo.

Dokle god ne razmišlja previše o tome, moderni čovjek će smatrati da je sloboda ne sloboda od pogrešne vrste vladavine, nego sloboda od vladavine. U političkom smislu, narod republike je slobodniji od naroda tiranije samo ako sebi odredi manje zakona no što bi to učinio tiranin. Štoviše, jedina istinska sloboda bila bi anarhija, koja uopće nema pravila, iako takva sloboda zna ispasti nezgodna. U unutarpolitičkom smislu, slobodnjak je slobodniji od roba ne zato što vlada samim sobom, nego zato što je u mogućnosti činiti ono što želi.

U moralnom smislu, čestit čovjek je slobodniji od izopačenog samo ako njegov razum postavlja manje ograničenja njegovoj volji od onoga što zahtijevaju njegove želje. Jedina istinska sloboda je slijediti ono što osjećate u tom trenutku. Međutim, to možete zamaskirati i nazvati "autonomija", kao da smo bogovi, iako je stanje prije podljudsko nego nadljudsko.

U vjerskom smislu, osoba je slobodna samo ako ne služi nikome i ničemu. Prema takvom razmišljanju Bog je poput tiranina, a to znači da je ateist jedini slobodni duh. No, nastavljajući s modernim rezoniranjem, neki smatraju da niti ateisti nisu istinski slobodni ukoliko služe ciljevima ateizma.

Kulminacija moderne ideje je da nitko nije istinski slobodan osim ako ne čini ono što čini samo zato što to čini; osim ako nema nijedan razlog za činjenje bilo čega; osim ako njegovi izbori nemaju smisla. U tom smislu, slobodna nije toliko nezgodna koliko je uzaludna, a ljudska egzistencija je apsurdna. A upravo to i zaključuju takvi ljudi.

Prilagođeno prema How the Meaning of Liberty Did and Didn’t Change, autor je J. Budziszewski.

PS

Je li moderno shvaćanje slobode zapravo nihilizam? D.B. Hart održao je predavanje koje razrađuje tu temu (i proširuje ono što je prethodno navedeno);

Nihilism and Freedom: Is There a Difference?

(1:41:26)

Sloboda, klasično shvaćena, znači da ste slobodni činiti dobro; a Dobro je određeno našom prirodom. Drugim riječima, volja je ta koja slijedi razum. Današnje pak shvaćanje slobode znači da podilazite svojoj volji bez ikakvog ograničenja, razum je rob volje. "Oslobođenje" je dovelo do toga da volja nije podređena nikakvom poretku, volja je podređena samoj sebi, nadređena je prirodi (i ostalim okolnostima).

Promjena shvaćanja slobode je rezultat promjene metafizičkih uvjerenja, ali vrijedi i obratno. Uživajući u svojim novim "slobodama", moderan čovjek nema problema izabrati metafizička uvjerenja kako to njegova volja nalaže.

Ne mislim da je moderno shvaćanje slobode ispravno, ali bitno je naglasiti promjenu. (Povezano vidi starije postove;  O redu i slobodi – R. Kirk, Libertarijanci i prirodno pravo, Sloboda i slobode - N.G.Davila, Feser o liberalizmu u Crkvi i svijetu, kategorija prirodno pravo.)

Ipak, primijetio sam zanimljivu izjavu sutkinje za mladež koja podupire izlaganje djece nemoralnim praksama jer tvrdi da će im to omogućiti kasnije da slobodno izabiru što žele. No, takvo što iznenadilo bi mnoge antičke filozofe koji su smatrali da je stjecanje dobrih navika u mladosti najvažnije. Prema njima, dobar karakter je nešto što stječete odgojem i navikom, ponašate se ispravno ne zato što imate određene vrline, nego imate te vrline jer se ponašate ispravno. Naravno, sutkinja mora biti toga svjesna, ono što je zapravo htjela reći da su te nemoralne prakse poželjne, odnosno da nisu nemoralne; samo je odlučila to predstaviti kroz pitanje slobode.

Injekcija moderne slobode

Bezmenov o "ideološkoj subverziji"

Malcom Muggeridge bio je jedan od intelektualaca koji su putovali u Sovjetski Savez kako bi svjedočili stvaranju raja na zemlji. (O Muggeridgeu sam već pisao; vidi  Muggeridge, intelektualci i Sovjetski Savez te Liberalna želja za smrću.) Za razliku od mnogih, on je uspio prepoznati - i imao je poštenja priznati - da se radi o propalom poduhvatu. Kasnije je zapisao;

"Mi, strani novinari u Moskvi, znali smo se zabavljati međusobnim natjecanjem tko će od nas osmisliti najpretjeraniju fantaziju kod nekog od inteligencije koja je posjećivala SSSR... Jedna od priča koju sam osmislio, i zbog koje su me pohvalili, bila je ta da veliki redovi pred dućanima s hranom nastaju zato što su sovjetski radnici toliko revni u izgradnji Socijalizma pa se ne žele odmarati, i jedini način na koji ih vlada može navesti da se odmore barem na dva ili tri sata je organizacija redova u kojima bi mogli stajati. Sada se tome smijem, ali u to vrijeme možete zamisliti kakav je šok bio za nekoga poput mene, tko je odrastao smatrajući liberalne intelektualce samurajima, apsolutnom elitom ljudske vrste, kada sam otkrio da ih možete obmanuti onime što bi i budalasti dječak odmah razotkrio... Nakon toga nisam nikada mogao promatrati inteligenciju kao išta više od lakovjernih budala koje su unatoč tome postale vodeći glasovi medija, a njihovi nasljednici i baštinici su to i danas."

Sjetio sam se citata dok sam gledao Yuria Bezmenova. Bezmenov je bio agent KGB-a, dobar poznavaoc Indije u kojoj je djelovao kada je odlučio pobjeći iz Saveza. U tome je i uspio pretvarajući se da je jedan od američkih hipija koji su u to vrijeme putovali zemljom.

Jedan intervju s njime; (Na početku predstavlja svoju povijest i opisuje što je radio za KGB, kasnije objašnjava metode);

Yuri Bezmenov:Deception Was My Job 

(1:21:27)

Jedan kraći izvadak iz intervjua YuriBezmenov - KGB Defector on "Useful Idiots" and the TrueFace of Communism.

Bezmenov ističe "korisne budale", sve one ljude koji potpomažu subverzuju vlastitog društva. Takve "korisne budale" često žele osjećaj važnosti, žele slavu, nagrade, priznanja, pozive na važna događanja i domjenke, druženja s moćnim osobama. Revolucije se ne "podižu" nego "spuštaju", netko ih organizira uz pomoć "korisnih budala". Osim toga govori o važnosti medija, obrazovnog sustava kojim se utječe na buduće generacije itd. (Nekadašnji "hipiji" zaraženi kolektivizmom zauzeli su pozicije moći – u vlasti, državnoj službi, poduzetništvu, masovnim medijima, obrazovnom sustavu - i uveli štetne promjene koje transformiraju Ameriku.)

Prema njemu, najmoćnije oružje je "Ideološka subverzija", proces promjene percepcije stvarnosti kod ljudi, za razliku od primitivnih načina ratovanja, subverzija uništava neprijatelja iznutra, uništavajući sve vrijedno koristeći i ubrzavajući sile koje već postoje.

Bezmenov je pisao o "Pravilima Revolucije";

1. Kvarenje mladih, zainteresirajte ih za seks, odvojite ih od religije. Neka postanu površni i slabi.
2. Podijelite ljude u neprijateljske skupine tako što ćete stalno pričati o kontroverznim pitanjima koja nemaju važnost.
3. Uništite vjeru ljudi u nacionalne vođe tako što ćete ih ismijavati, sramotiti i prezirati.
4. Uvijek propovijedajte demokraciju, ali preuzmite vlast i moć što je brže i nemilosrdnije moguće.

Ne znam što misliti o svemu što Bezmenov iznosi, i što danas možete zaključiti iz izrečenoga, ali gornji opis ne čini se toliko udaljenim od naše stvarnosti. Zapravo se čini toliko blizak da je lako posumnjati da je pisan kao opis događanja, a ne kao predložak.

Prije je spomenuto iskorištavanje sila koje već postoje, naravno da su ljudi zainteresirani za pitanja spolnosti, ali svakako postoje odgovori na taj interes koji imaju štetnije posljedice. (Vidi stariji post : Ako niste religiozni, onda ste ovisnik o seksu.)

Spominjao sam već neke povezane stvari, vidi Demokracija i naprednjaci, Ljevica uništava civilno društvo, Je li Nova Ljevica samoubilački kult? itd.

Bezmenov ne govori o "ideološkoj subverziji" kao nekoj špijunaži ili tajnovitosti, radi se o otvorenom procesu, psihološkom ratu, promjeni percepcije stvarnosti koja onemogućuje [amerikancima] da brane sebe, svoje obitelji, svoje zajednice i svoju državu.

Razlog zašto sam se sjetio Muggeridgeova citata je Bezmenovo objašnjavanje da su novinari i intelektualci koji posjećuju – kojima je dopušteno posjetiti - takve države izabrani unaprijed. Radi se o ljudima koji već vjeruju u taj sustav, ljudi koji žele vidjeti uspjeh, odnosno oni koji su skloni pisati pozitivno – čak i ako shvaćaju da je sustav loš oni će lagati ili zbog ideoloških razloga ili vlastitih sebičnih. Pokazuje im se dio društva – npr. lijepo uređen vrtić, posebno izabran kao nešto što odražava društvo u cjelini unatoč tome što se radi samo o kulisama, predstavi. Danas također možete čuti filmske zvijezde koje tvrde da "socijalističkim" zemljama ništa ne fali.

Još jedna od stvari koje ističe Bezmenov je proces demoralizacije (kao dio subverzije) koji traje dvadesetak godina. Toliko je potrebno da nova generacija preuzme sve uzde društva, tu generaciju ne možete nikako promijeniti, morate čekati još dvadesetak godina da dođe nova generacija patriotskih i zdravorazumskih ljudi.

Kreeft o Solzhenitsynovom govoru

Već sam objavio nekoliko razmišljanja iz Solzhenitsynova govora na Harvardu, u postu Solzhenitsyn o stanju Zapadne kulture. (Također vidi i Solzhenitsyn o moralnom zdravlju kulture)

Peter Kreeft (kojeg sam spominjao ovdje) održao je predavanje u kojem se prisjeća svojih dojmova dok je slušao Solzhenitsyna (Solženjicina), velikog "proroka" koji je održao "jedan od najvećih govora u povijesti civilizacije". Predavanje možete pogledati na kanalu Steubenville Conferences;

Dr. Peter Kreeft - 

A World Split Apart - 2015 Steubenville DFC

(yt, 46:28)

(alternativno poslušati ovdje – Dr Peter Kreeft on Aleksandr Solzhenitsyn Commencement Address at Harvard s boljom kvalitetom zvuka.)

Solzhenitsynov govor na koji se poziva možete pročitati ovdje - Commencement Address Delivered At Harvard University, June 8, 1978 . (Postoje i videosnimke, ali baš ne olakšavaju praćenje.)

Kreeftovo predavanje opisuje reakcije na Solzhenitsynova razmišljanja o Zapadu, njegovoj duhovnoj pustoši, izgubljenosti, nemotiviranosti, (ne)uređenosti i propadanju.

PS

S obzirom da se ovih dana spominje "hod za život" prenosim Kreeftov citat;

Pobačaj je Antikristova demonska parodija Euharistije. Zato se koriste iste svete riječi, "Ovo je moje tijelo", s blasfemično suprotnim značenjem.

Kreeft je detaljnije pisao o pobačaju, a ja ću samo podsjetiti da pitanje (protivljenja) pobačaju nema izravne veze s religijom. Vidi post Kakve veze pobačaj ima s religijom?. (Dodatno, Argumenti nemaju testise te općenito kategoriju pobačaj.)

Također vidi kategoriju seks. Pretpostavljam da je jedan od značajnih razloga zašto pobačaj za mnoge izgleda "neizbježnim" taj što ne shvaćaju da spolni odnosi imaju ikakve veze s djecom. Naravno, oni koriste različite naprave – steriliziraju se itd. - tako da znaju za tu povezanost, ali jednostavno su u njihovim umovima te stvari potpuno odvojene. (Zašto bi itko misli da jedna stvar ima veze s drugom, upitati će se.) Povezano vidi i Zašto imati djecu?

Prvih 9 je najvažnije

Začuđujući svijet sekularista

S naslovnice dnevnih novina poručuje jedan autor kako njegov ateizam i skepticizam ne znači da je superioran vjernicima. Veliko olakšanje za sve vjernike siguran sam. Nije bilo teško naslutiti koji razvoj događaja je doveo do takvih tema. Niste morali pročitati nijednu vijest, niti jedan komentar, dovoljne su bile neke nedavne epizode -uz prethodnu upoznatost s takvim načinom razmišljanja - da prepoznate uobičajeni uzorak.

Naši sekularni sugrađani, neupoznati s bogatstvom duhovnih naslada koje pruža višetisućljetna tradicija, zasigurno s čuđenjem promatraju nedavne događaje. Nesumnjivo, njihovo čuđenje je popraćeno i komentarima koji nisu uvijek najugodniji, ali stvari koje se govore o Crkvi, van Crkve, ne moraju posebno uznemiravati vjerne.

Ipak, u svijetlu takvih komentara, treba napomenuti da čuđenje s kojim ovih dana sekularisti promatraju vjernike, nije ništa u usporedbi s čuđenjem koje sekularisti svakodnevno izazivaju kod vjernika.

Sekularist će ozbiljno shvatiti svoju svetu dužnost da pronađe svaku svetinju i na neki način je oskrvne pa će tako možda govoriti o mesu kojeg štuju katolici, ali takva provokacija bila bi uspješnije kada katolik ne bi znao da je taj isti sekularist u punoj većoj mjeri kriv zbog stvari za koju optužuje. Katolika neće iznenaditi da sekularist govori o mesu, jer zna da sekularist u svemu vidi meso.

Sekularist svoje djevojke i žene – ovo drugo je danas sve rjeđe – promatra kao komad mesa, masturbacijski uređaj kojim postiže vlastiti užitak; sekularist svoju nerođenu djecu smatra običnim komadom mesa, nakupinom stanica bez ikakvog značaja s kojom može raditi što želi; sekularist sve češće i svoje starije promatra kao nepoželjni komad mesa kojeg je potrebno ukloniti.

Ali koliko god da takvo razmišljanje čudilo vjernike, radi se samo o početku. Za modernog sekularista, svaka misao je običan komad mesa; Svaka misao je samo proces u mozgu, u potpunosti određen nakupinom neurona, ali hrpa mesa ne može biti o nečemu; niti jedna misao, osjećaj, namjera itd. nije ništa drugo osim iluzije. Sekularista takvo razmišljanje ne čudi jer sekularist zapravo niti ne postoji. Postoji samo iluzija – iako nije jasno tko je taj koji ima iluziju – toga da postojite. Ne postoji Ja, potpuno smo određeni atomima i molekulama, poput svakog drugog neživog predmeta, površno su čestice drugačije složene u stroj od mesa, ali suštinska razlika ne postoji.

Ali to što sekularist promatra svoje bližnje, i samog sebe, kao komad mesa ne znači da dobro ne brine o tom komadu mesa. Ukoliko čuje da netko posti imati će samo riječi podsmijeha, sama ideja da bi se žrtvovali za neku višu stvarnost je apsurdna – zašto odmah ne žrtvovati i janjca, upitati će se slavodobitno; ali kada se govori o žrtvovanju za zemaljske vrijednosti poput taštine stvar će biti pozdravljena. Ne postoji hrana koju neće izbjegavati, mučni proces u kojem neće sudjelovati, opasna operacija kojoj se neće podvrći kako bi postigao cilj. Danas postoje žene takvih proporcija koje putuju po svijetu i dobro zarađuju ničim drugim nego naplaćivanjem lokalcima da gledaju u njih.

Sekularist će se, baš poput katolika, čuditi poganoj ženi drevne civilizacije koja je žrtvovala svoje prvorođeno dijete bogovima vremena radi bolje žetve na kraju poljoprivredne sezone; ali katolik će se podjednako čuditi i modernoj ženi suvremene civilizacije koja žrtvuje svoje prvorođeno dijete – ili preciznije nerođeno – bogovima karijere radi većeg prinosa na kraju fiskalne sezone.

Idolopoklonici, reći će začuđeni sekularisti. Ali idolopoklonstvo znači štovati ono što štovanja nije vrijedno. (A prema katolicima, ako je išta štovanja vrijedno to je Bog kojeg štujemo i kroz one koji su sada u jedinstvu s njime.) Sekularist koji štuje ugled, poziciju, slavu, moć, bogatstvo, užitak, ugodu i sve druge stvari koje štovanja nisu vrijedne izaziva čuđenje kod vjernika. Zašto bi netko toliko volio nesigurno i propadljivo, a ignorirao ono što je sigurno i vječno?

Ne smijemo niti na trenutak pomisliti da su vjernici oslobođeni napasti koju predstavljaju nabrojene stvari, i da smo svi mi vjernici često vrlo loš primjer vjernika, da su naša volja i misli tako rijetko usmjerene višim stvarnostima, ali upravo ta činjenica ukazuje na to da nam je potrebna svaka pomoć koja bi nas odvratila od ovozemaljskih stvari.

Možda ta pomoć u obliku živopisnog svijeta različitih relikvija i hodočašća izaziva čuđenje kod sekularista - i pokoju optužbu o različitim opačinama koje se događaju na okupljanjima vjernika, ali za vjernike je sterilni svijet lišen svega svetog kojeg nastanjuju njihovi sekularni sugrađani koji promatraju sebe i svoje bližnje kao komade mese optužba koja odlučuje spor.

PS

Vjerujem da ćete prepoznati da ne optužujem sve ateiste da promatraju svijet na opisani način, nesumnjivo će se i različiti ateisti usprotiviti navedenome, ali postoji glasna skupina za koju izrečeno vrijedi - iako mnogi od pripadnike iste nisu u stanju izvesti sve implikacije pretpostavki koje podržavaju. Koristio sam izraz sekularist što inače ne radim, učinilo mi se prikladnim iz više razloga.

Izprotestantizirani vjernici će također imati svoje mišljenje o relikvijama, ali dokle god usmjeravaju štovanje na ono što je vrijedno štovanja... Uostalom, ovo očito nije post o relikvijama.

Za one koji nisu pročitali, Džeba daje svoj chestertonianski uvid u kontroverzu Svetac pomiritelj uznemirio duhove. Na ovome blogu vidi ranije postove; Katekizam za Nove Ateiste, Idolatrija i Ateizam, Mislite li da materija misli?,  Arthur Eddington - objašnjava li znanost naše misli?, Je li religija za slabe?, Što je čovjek?, Scientia ad Absurdum, Scijentizam i moral, Usmjerenost na drugi svijet – C.S. Lewis; kategorije katolički život, novi ateizam, scijentizam, sekularizam itd.

o krštenju... neinspiriran za ilustraciju