U poglavlju o "otuđenju" rada (The Meaning of Conservatism), Scruton izlaže obranu privatnog vlasništva, te spominje poznate klevete protiv istog; ljudi počinju vidjeti vrijednost samo u objektima (Marx) i da vlasništvo postaje "idol" što znači da je sam čovjek koju mu služi reduciran na objekt (Fromm). Scruton u jednoj digresiji napominje razliku između Posjedovanja i Potrošnje (konzumacije).
Klevetanje privatnog vlasništva
postaje jasnije kada se vratimo na naš početni opis, i razlikujemo
posjedovanje i potrošnju, odnosno trajno vlasništvo i zamjenjiva
dobra (ili robu). Postoji razlika između osobe koja želi nešto
zbog apetita, kako bi konzumacijom zadovoljila apetit, i osobe koja
želi nešto zbog neke ideje intrinzične vrijednosti, ne kako bi to
zamijenila ili potrošila, nego kako bi to posjedovala. Objekt
apetita nema karakter "cilja", u posebnom smislu u kojem su
ciljevi provenijencija racionalne volje. Ono je sredstvo
zadovoljavanja želje, potrošen je i nestaje činom zadovoljavanja.
Sjetimo se razlike (nekoć očite,
danas toliko ne) između pohote i ljubavi. Tu se obično ne
govori o pravnom vlasništvu, ali postoji kontrast ponašanja koje je
jednako kod pravnog vlasništva. Pohotu možete zadovoljiti mnogim
stvarima, i određena je činjenicom da su njeni objekti jednaka
sredstva zadovoljavanja želje. Ljubav možete zadovoljiti samo
jednim objektom, i ona postoji samo ako objekt postaje cilj sam po
sebi, a stoga i nezamjenjiv. Ljubav teži obliku "posjedovanja".
Posljedica toga je da objekt pohote ima tržištu vrijednost, a
objekt ljubavi nema. (Zbog toga uzimanje tržišta kao jedine
mjere vrijednosti mora uključivati kršenje ljubavi – cf. Das
Rheingold.)
***
Trebali bi spomenuti još jednom sve
one aspekti koji potpadaju pod ideju "domaćinstva".
Njih tražimo ne zbog životinjskih apetita, nego kroz želju
stvaranja stvari trajne vrijednosti, u kojoj su ljudski odnosi,
vrijednost vlasništva i estetika značenja obično neraskidivo
pomiješani. Stvari domaćinstva ne smatramo potpuno trajnim, ali oni
su ciljevi, a ne sredstva, nešto što posjedujemo, a ne
konzumiramo. Smatramo ih djelomice nezamjenjivim, kao što kuća nije
zamjenjiva novcem od osiguranja koji ju "predstavlja".
***
Čitatelj može sumnjati u potrebu za
takvim maštovitim digresijama; međutim ne raspravljamo o
elementarnim činjenicama ekonomije, nego suptilnim značajkama
fenomenologije.
(Van konteksta ovo razmišljanje može nekoga navesti na pomisao da Scruton napada sustave koje obično zagovara, ili da nije svjestan kako u nekim situacijama stvari koje obično nemaju cijenu dobiju svoju tržišnu vrijednost. Zapravo su tehnokratski i birokratski sustavi ti koji oduzimaju ljudski karakter.)
Raniji post povezane tematike Nije na prodaju.
