Na
stranici konzervativac.com objavljen je tekst pod naslovom "Strah
kao temelj vjere?" u kojem se autor osvrće na Russellovu
primjedbu da je religija stvar odgoja i straha. Autor primjećuje da
su pitanja "Kako je nastalo vjerovanje u X" i "je li X
istinito" dva odvojena pitanja.
Ipak,
mislim da bi bilo korisno dodati, ili barem istaknuti, da isti
prigovor emocionalnog priželjkivanja i odgoja (a ne argumenta)
možete upotrijebiti protiv onoga tko ga daje, u ovom slučaju
Betranda Russella;
Razlog
zašto Russell ne vjeruje u kršćanstvo jest taj što je odgojen kao
ateist, njegov otac deist se čak pobrinuo da mu nađe sekularnog
"kuma" koji će ga voditi kroz život – J.S.Milla (Iz
čijih će razmišljanja kao adolescent preuzeti loše prigovore
teizmu). Prema tome, možemo odbaciti njegov ateizam kao stvar
odgoja. On je ateist jednostavno jer je tako odgajan.
Osim
toga, on je ateist, odnosno osmislio je takav svemir u kojem nema
Božje opstojnosti, i u kojem prevladava njegova etika, upravo kako
bi bio u skladu s njegovim emocijama. Russell je bio poznat po svom
seksualnom libertinizmu, imao je bezbroj afera, razvodio se tri puta
itd. Zagovarao je raskalašenost, pa je čak zagovarao i slobodan
seksualan odgoj kod djece. Smatrao je da je čednost izvor tolikog
broja naših problema. Dakle, odbacivao je kršćanstvo samo kako bi
mogao sljediti svoje emocije i želje, kako bi mogao činiti stvari
koje mu kršćanstvo zabranjuje. Ili, u nešto drugačijim terminima,
kako bi izbjegao strah od osuđivanja, strah od kazne, odlučio je
odbaciti Boga i kršćanstvo. (Russell se plašio Boga u kojeg
nije vjerovao.)