Načelo nutarnjeg života; Bog ne sakrive naše grijehe nego ih briše

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" (pdf, web) opisuje načelo duhovnog života, prenosim samo sažetak;

Potrebno se prisjetiti nužnosti i stvarne naravi nutarnjeg života jer je njegovo pravo poimanje kakvo je opisano u Evanđelju, u Pavlovim poslanicama i u Tradiciji, iskvareno raznim pogrešnim idejama. [RGL opisuje neka protestantska pogrešna shvaćanja.]

Jasno je da prema Pismu obraćenje grešnika nije poput pokrivanja grijeha nekom tkaninom, oni su "izbrisani" infuzijom novoga života. Psalamist vapi;

"Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! ... Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega! ... izbriši svu moju krivicu! Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene! Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim!"

Proroci koriste sličan jezik. Bog kroz proroka Izaiju poručuje; "A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem." Biblija je prožeta takvim izrazima. Bog ne "pokriva" naše grijehe, On ih briše, oduzima grijehe. Kada Ivan Krstitelj vidi Isusa kaže: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!". Pavle u poslanici Korinćanima "Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega."

Kada bi obraćenjem naši grijesi bili sakriveni, a ne izbrisani, onda bi čovjek istodobno bio pravedan i grešan, "opravdan", ali još uvijek u stanju grijeha. Bog bi volio grešnika unatoč iskrivljenosti njegove duše koju On izgleda ne bi bio u stanju izlječiti. Spasitelj ne bi oduzeo grijehe svijeta ako ne bi oslobodio čovjeka od ropstvo grijeha.

Za kršćanina radi se o elementarnim istinama.

Brisanje grijeha posljedica je djelovanja milosti i ljubavi, Ezekiel, govoreći u ime Božje, nam poručuje;

"Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe."

U poslanici Rimljanima nalazimo; "Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!"

U poslanici efežanima "A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova."

Kada bi vrijedilo drugačije, Božja ljubav prema čovjeku kojeg obraća bi bila obična isprazna naklonost, a ne djelotvorna operativna ljubav. Božja nestvorena ljubav prema nama je ljubav koje ne pretpostavlja bilo kakvu dopadljivost kod nas, nego zapravo stvara tu dopadljivost unutar nas.

Kada čovjek posvoji dijete ne dolazi do nikakve nutarnje promjene, samo ga proglasi svojim nasljednikom, ali Bog, kada nas voli kao usvojene sinove, preoblikuje nas iznutra.

U Evanđelju po Ivanu nalazimo; "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše
podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi,
ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga."

U Prvoj Ivanovoj poslanici "ko god je rođen od Boga, ne čini grijeha jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti jer je rođen od Boga. " Drugim rječima, sjeme Božje, a to je milost, popraćeno ljubavlju, ne može postojati zajedno s teškim grijehom koji okreće čovjeka od Boga; iako može postojati uz lakši grijeh, ali milost nije izvor lakšeg grijeha, nego suprotno, zbog njega oni polaku nestaju.

Jakovljeva poslanica; "Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene. Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova."

Ivan kaže "Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest."

To nam pokazuje, bolje od ičega drugog, u čemu se sastoji istinska narav posvećujuće milosti, prava narav našeg nutarnjeg života. Ne možemo to dovoljno naglasiti, radi se o jednoj od najutješnijih istina naše vjere; radi se o jednoj od onih vitalnih istina koje nas najviše ohrabruju tijekom iskušenja našeg ovozemaljskog života.

O Važnosti Nutarnjeg života i duhovnih dobara – RGL

Reginald Garrigou-Lagrange u knjizi "The Three ways of the spiritual life" objašnjava kroz koje tri faze prolazi vjernik odnosno koja su tri puta duhovnog života. Objašnjava važnost obraćenja vjernika. U liturgiji adventa i korizme čujemo poziv na obraćenje, on važi i za one koji su već "obraćeni", vrijedi i za one koji već žive kao kršćani. Ne radi se samo o (prvom) obraćenju nego i o drugom obraćenju i o trećem obraćenju. (Potrebno je ne samo odreći se grijeha nego se i posvetiti služenju Bogu, predati se savršenstvu.)

Različiti autori će možda koristiti drugačije izraze i možda postoje ljudi, sveci, čiji se razvoj razlikuje; ali vjernik se može nalaziti u fazi početnika, fazi naprednog ili fazi savršenog. Odnosno mora krenuti putem čišćenja, putem rasvjetljenja, odnosno putem sjedinjenja.

Dijelovi knjige su malo zahtijevniji za razumijevanje, odlučio sam prenijeti nekoliko razmišljanja kako bih se natjerao da napokon koncentrirano popratim stvari o kojima piše RGL. (Često citira Pismo i druge autore što mi već samo po sebi nije najlakše pratiti. Dodatna poteškoća su i teološki pojmovi koje baš i ne razumijem, uz naravno samu temu koja nije toliko jasna.)

Dakle, moje razumijevanje teme nije nešto na što se možemo oslanjati, ali srećom brat Jakov od Križa je objavio jedno izlaganje pod nazivom "Duhovni razvoj čovjeka: Tri puta duhovnog života" (yt, 30:18) u kojem se oslanja na ovu knjigu. Preporučam pogledati ukoliko Vas zanimaju takve teme. (Istaknuo je najvažnije stvari tako da manje-više ništa novo neću prenijeti.)

Na yt kanalu hrvatskih karmelićana možete pronaći slična izlaganja koja se oslanjaju na zapise Sv. Terezije i Sv. Ivana od Križa.

Naknadno sam pronašao knjigu u raznim online izdanjima (eng.) što olakšava čitanje jer je lako popratiti reference; primjerice ovdje The Three ways of thespiritual life( .pdf, 729kb) jedan dokument koji ima jako loše formatirane citate ali je unatoč tome čitljiv i razumljiv (čak i gtranslate dosta dobro funkcionira), ili ovdje ewtn u obliku weba. (Postoje razne online snimke na drugim jezicima koje objašnjavaju ono o čemu govori RGL.)

---

Iz uvodnih stranica knjige prenosim dio kao sažetak dio kao citat;

Reginal Garrigou – Lagrange u uvodu knjige "The three ways of the spiritual life" opisuje važnost nutarnjeg života. On se stalno mora razvijeti u našim dušama; više od onog što nazivamo intelektualni život, više od našeg znanstvenog, umjetničkog ili literalnog života. Unutarnji život se živi u dubini duše; radi se o životu čitava čovjeka, ne samo neke njegove osobine i dijela.

Nutarnji život je važan ne samo zbog nas samih nego i naših društvenih odnosa jer je očito da ne možemo imati stvarni duboki utjecaj na naše bližnje osim ako ne živimo stvarne unutarnje živote.

Nužnost unutarnjeg života je očita u današnje[1938.] vrijeme kada se toliko ljudi i naroda posvećuje stjecanju ovozemaljskih dobara, ne shvaćaju koliko su takva dobra inferiorna vječnom bogatstvu duha. Sv. Augustin je točno primjetio da materijalna dobra, za razliku od onih duhovnih, u jednom trenutku ne mogu u cijelosti pripadati većem broju osoba. Jedna kuća, jedna zemlja, ne mogu pripadati u potpunosti različitim ljudima u istom trenutku, i tu dolazi do konflikata u potrazi za ovozemaljskim posjedom.

S druge pak strane, kao što sv. Augustin podsjeća, isto duhovno bogatstvo može pripadati u potpunosti svim ljudima, i u svakome trenutku, bez da dolazi do nemira među ljudima. Zapravo, što ih više zajedničko djelimo to ih više posjedujemo. Ista istina, ista vrlina, isti Bog, mogu pripadati svima nama. Duhovno bogatstva su neiscrpna tako da mogu pripadati svima i zadovoljiti potrebe svih. Doista, istinu posjedujemo u potpunosti samo onda kada je podučavamo drugima, kada s drugima dijelimo kontemplaciju; volimo vrlinu tek onda kada želimo da je i drugi vole; tek onda volimo Boga kada želimo da Ga svi vole. Podjelite novac, ili ga potrošite i više Vam ne pripada, više nije Vaš; Ali dajte Boga drugima, i to ga više posjedujete za sebe.

Iz opisanog vidimo kako potraga za materijalnim dobrima dovodi do razjedinjenosti, a potraga za duhovnim dobrima ujedinjuje ljudi u mjeri u kojoj ta duhovna dobra volimo. Evanđelje jednostavno objašnjava: "Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. " Svijet danas nije svjestan te osnovne istine koja je elementarna za svakog kršćanina.

Najdublje istine su one koje su kroz kontemplaciju postali norma naših života. Bog pokazuje ljudima što se događa kada pokušavaju živjeti bez Njega, kada ovozemaljski užitak stavljaju na prvo mjesto, kada preokreću čitavu ljestvicu vrijednosti. Ljudi kao da pokušavaju kompenzirati lošu kvalitetu zemaljskih dobara tako što će povećati njihovu kvantitetu.

Situacija u kojoj se nalazi svijet nazivaju krizom, ali ona je više od krize, radi se o stanju stvari koje bi trebalo pokazivati ljudima, kada bi ljudi to shvaćali, da traže ispunjenje svojih ciljeva na pogrešnim mjestima, u ovozemaljskom užitku – umjesto u Bogu. Traže sreću u obilju materijalnog posjedovanja koje nije u stanju pružati sreću.

Možete čini što god želite s materijalnim dobrima, podjelite ih jednako, neka budu zajedničko vlasništvo svih, ali to neće izlječiti problem, čovjek nikada neće pronaći sreću u njima.

PS

S obzirom da ulazimo u vrijeme došašća, ovdje se možete prijaviti za Online karmelske duhovne vježbe. 

M. Pakaluk o Euharistiji (i druga objašnjenja o Crkvi za protestante)

Nedavno sam naišao na razgovor s filozofom Pakalukom kojeg možete poslušati na yt pod naslovom "What Protestants Misunderstand about the Catholic Church with Michael Pakaluk (1:30:25, vjerojatno se može poslušati nekim drugim kanalom.) U njemu Pakaluk ukratko na lako dostupan način objašnjava nauk Crkve u pitanjima razmimoilaženja s protestantima. (Marija, Papa, čistilište, uloga Crkve, sveci, Transupstancijacija itd.)

Nije mi čitav razgovor toliko zanimljiv, ali par razmišljanja su mi se učinila korisnim. (Pakaluk nije teolog, možda bi neki odgovori trebali biti drugačiji. Ne mislim da je rekao išta krivovjerno, osim možda završnih misli u kojima smatra da su protestanti u krivu, ali da su izabrali teži put, ili što je već rekao, nisam pažljivo slušao.)

Ne znam je li itko ikada dao naziv takvom "problemu", ali čini mi se da bi Pakalukovo razmišljanje moglo biti korisno onima koji smatraju da je Kristov život i nauk (pre)udaljen od njihova iskustva. Prvi kršćani su svjedočili Kristovu djelovanju, izravno su slušali njegove pouke, ali moderan kršćanin je (stoljećima) udaljen od toga, Isus je samo neka osoba iz povijesti. No, kao što objašnjava Pakaluk, ako shvatite što su sakramenti, što je Euharistija, shvatiti ćete i Kristovu prisutnost. Radi se o Osobi koja Vas poziva kao što je pozvala i prve apostole.

---

Dakle razlog zašto spominjem ovaj razgovor je njegovo razmišljanje o Transupstancijaciji i Misi. O tome počinje pričati nakon nekih sat vremena;

1:02:00 Transupstancijacija (Misa, Euharistija)

1:04:30 Žrtvovanje Sina, "uništavanje" kruha i vina, pretvaranje u "tijelo i krv Kristovu", jedina prikladna žrtva Ocu.

1:05:30 Pakaluk ističe da je još kao protestant osjećao veliku privlačnost prema tome jer je želio biti što bliže Kristu. Taj nauk ga je i privukao Crkvi. Želio je biti blizak Kristu što je više moguće, što god da je potrebno, možda živjeti na ulici, možda biti misionar u drugoj zemlji, čitati svakodnevno Evanđelje, želio mu je biti što bliži.

1:06:20 No činilo mu se da postoji nepravda, postojali su neki ljudi koji su osobno poznavali Krista koji su mu bili blizu, a on kao kršćanin može samo čitati o njemu nakon dvije tisuće godina. Nije imao isto iskustvo poput njih. Pakaluk je želio biti poput ranih kršćana. Kada je shvatio što je misa... To je ista stvar.. Nije simbolizacija... nije sjećanje ... nije kopija... nego jest... ista stvar kao Posljednja Večera... kada je na misi to je kao da ga je Gospod pozvao u tu sobu da bude s njime... na pashalnu gozbu, na istome je mjestu... poput prvih učenika... imate isto iskustvo poput prvih učenika.

Kako kritizirati autora i ne složiti se s njegovim tvrdnjama – M. Alder

Mortimer Adler u svojoj knjizi "How to read a book" objašnjava kako možete kritizirati autora s obzirom na premise i zaključke njegovih argumenata;

Nakon što je čitatelj rekao "Razumijem, ali se ne slažem," može dati jednu od sljedećih primjedbi autoru: (1) "Neinformirani ste"; (2) "Pogrešno ste informirani"; (3) "Nelogični ste – vaše rezoniranje nije uvjerljivo."; (4) "Vaša analiza je nepotpuna".

Lista možda nije iscrpna, iako mi mislimo da je. U svakom slučaju, radi se o primjedbama koje čitatelj koji se ne slaže može napomenuti. Međusobno su nezavisne. Dati jednu primjedbu ne sprečava vas da date i drugu. Nisu međusobno isključive.

No, moramo dodati da čitatelj ne može dati nijednu od prijedbi bez da je jasan i precizan o tome kako je autor neinfomiran, pogrešno informiran ili nelogičan. Knjiga ne može biti neinformirana ili pogrešno informirana oko svega. Ne može biti potpuno nelogična. Nadalje, čitatelj koji daje takve primjedbe ne mora biti samo jasan nego mora podržati svoju primjedbu. Mora dati razloge zašto to govori.

Prve tri primjedbe se nešto razlikuju od četvrte. Razmotrimo ih ukratko;

1. Reći da je autor neinformiran [uninformed] znači reći da mu nedostaje neko znanje koje je relavantno za problem koji pokušava riješiti. Primjetite ovdje da ukoliko znanje ne bi, da ga autor posjeduje, bilo relevantno, onda nema niti smisla dati tu primjedbu. Da bi podržali primjedbu morate sami reći koje znanje nedostaje autoru i pokazati kako je to relevantno, kako ono donosi razliku za njegove zaključke.

Par ilustrija će biti dovoljno. Darwinu je nedostajalo znanje genetike koje su nam pružali Mendel i kasniji istraživači. Njegovo nepoznavanje mehanizma nasljeđivanje je veliki nedostak u The

Origin of Species. Gibbon nije imao određene činjenice koja su kasnija povijesna istraživanja pokazala kao bitna za pad Rima. Obično, u znanosti i povijesti, nedostatak informacija otkrivaju kasniji istraživaći. Unapređene tehnike promatranja i proširena istraživanja dovode obično do takvog razvoja događaja. Ali u filozofiji može doći do obratnog razvoja. Podjednako je izgledno da će doći do gubitka s vremenom. Primjerice, u Ranija vremena, filozofi su jasno razlikovali između onoga što čovjek može osjetiti i zamisliti i onoga što može shvatiti. Ipak, u osamnaestom stoljeću, Davi Hume je otkrio svoje neznanje o toj distinkciji između slika i ideja, iako je tako dobro utvrđena od strane ranijih filozofa.

2. Reći da je autor pogrešno informiran [misinformed] znači reći da tvrdi ono što ne vrijedi. Njegova greška je možda rezultat nedostatka znanja, ali njegova greška je više od toga. Koji god da je uzrok, pogreška se sastoji od davanja tvrdnje suprotne činjenici. Autor predlaže kao istinito ili vjerojatnije ono što je zapravo lažno ili manje vjerojatno. Tvrdi da ima znanje koje ne posjeduje. Takav nedostak naravno treba istaknuti samo ako je relevantno za zaključak autora. I kao podršku primjedbi morate biti u stanju tvrditi istinu ili veću vjerojatnost pozicije suprotnoj autorovoj.

Žene, muškarci, funkcionalnost i evolucijska psihologija

BGC objašnjava u postu Women, men and task-functionality (na temelju generalizacije bioloških razlika, postoje iznimke. Dakle, još jednom, priča o generalizacijama.)

Žene vrlo loše reagiraju kada im se kaže da nešto ne mogu (ili čak da nešto ne bi smjele) činiti, čak i kada se radi o stvarima koje ne žele činiti.

Dakle feminizam funkcionira tako što poručuje ženama da su isključene iz nečega – zbog navodne zavjere muškaraca.

To se naziva "patrijarhat". Navodno se radi o sveprisutnoj, ali tajanstvenoj zavjeri podjednakih muškaraca, ali takva zavjera nije nešto što se spontano javlje među muškarcima, muškarci se obično međusobno natječu ili surađuju na hijerarhijski način, Takve zavjere su normalna stvar među ženama, kod njh se spontanu kuju urote s ciljem nekog društvenog cilja, i kažnjavaju se druge žene društvenim izopćenjem.) [eng. Shunned – izopćiti, prognati iz društva, u smislu društvene dinamike gdje se nekoga isključuje iz društva.]

Prema tome, žene se mogu jako razljutiti jer su isključene iz užasnih situacija poput prve crte ratišta unatoč činjenici da postoji jako malo žena koje bi stvarno željele sudjelovati u ratovanju (zapravo većina muškaraca također ne bi željela biti na prvoj crti bojišta.)

Zbog toga žene općenito osjećaju kako je (ili ih se može navesti da se tako osjećaju) isključivanje iz onih stvari koje obično mrze ista stvar kao da ih se izopćuje (iz društva).

Još jedan primjer je profesionalna matematika, fizika i inženjerstvo. Samo mali broj muškaraca, ali još manji broj žena zapravo želi raditi takve stvari (čak i ako su dobri u tome). Ali čak i žene koje bi mrzile takvo što raditi će se jako razljutiti ako ih navedete da povjeruju kako ih netko isključuje iz toga ... iako naravno nitko to ne radi, upravo suprotno, već desetljećima ih se potiče u tome smjeru.

Žene projeciraju ženske motivacije na muškarce, baš kao što muškarci projeciraju muške motivacije na žene; sve to je prirodno i spontano jer to je način na koji shvaćamo ponašanje drugih ljudi, koristimo vlastite emocije pri modeliranju emocija prisutnih kod drugih. Zbog toga je tako lagano navesti žene da pogrešno pretpostave da se muškarci ponašaju na način na koji se žene ponašaju.

Ne radi se samo o tome; muškarci i žene drugačije doživljavaju život – drugačije doživljavaju ljudsko stanje; žene promatraju život kroz društvenu sferu, a muškarci promatraju život kroz funkcionalnost.

Pouke masovne imigracije (2016.) - BGC

BGC navodi "Pouke trenutne masovne migracije na Zapad". (Konkretno misli na Veliku Britaniju, razmišljanje iz 2016. godine)

1. Nastavak sadašnje vrste masovne imigracije u zapadne nacije sigurno će i brzo uništiti zapadnu civilizaciju.

2. To je tako jasno i tako očito da moramo pretpostaviti da to svi znaju kao čvrstu činjenicu. Prepirati se, raspravljati ili tražiti 'dokaze' samo je pristajanje na odvraćanje od stvarnosti.

3. Masovno useljavanje posljedica je duhovnog očaja i mržnje prema sebi među zapadnim stanovništvom, a posebno njihovim elitnim vodstvom.

4. S obzirom na nihilističku prirodu mainstream moderne sekularne ideologije, duhovni očaj i mržnja prema sebi racionalni su odgovor - zapravo, to je jedini racionalni odgovor.

5. Stoga, Zapad ne može i neće biti spriječen da uništi sam sebe – bilo masovnim useljavanjem, neplodnošću ili nekim drugim sredstvima – dok se drži moderne sekularne ideologije.

6. Stoga će se Zapad uništiti, jer (na dubokoj duhovnoj razini) Zapad vjeruje da treba biti uništen; osim ako(prije nego što se to dogodi) Zapad doživi masovno duhovno buđenje dovoljne snage i prikladne prirode da izliječi svoj smrtonosni očaj.

PS

Kao što ističe, ili kao što sam ga je shvatio da ističe, problem nije imigracija. Ipak, ako bi htjeli reći nešto o imigraciji, dovoljno bi bilo pogledati demografsku stukturu (uključujući obrazovanost) i rezultate različitih testova imigranata kako bi procjenili istinitost tvrdnji u koje nas mediji uvjeravaju.

--

Jesu li ljudi stvarno očajni?

Jedna stvar koju nećete čuti, a nekada prije bi je mogli čuti; "moram imati nasljednike". Neka starija osoba će se možda upitati čemu sav trud neke osobe ako nema nasljednika, ali mlada osoba danas nema takvih misli. Možete reći da takvo razmišljanje o potrebi za nasljednicima nije prikladno (kada bi na instrumentalan način pristupali djeci, ili ih tretirali kao nastavak sebe itd.) Takva kritika bi možda vrijedila za one koji bi o djeci razmišljali isključivo kao nasljednicima, na neki sebičan način. No, postoje oni koji su svjesni da se radi o nasljednicima, ali ih ne promatraju tako, nego jednostavno kao normalan dio života, nešto što je uobičajeni rezultat ljubavi prema ženi, Božji dar, jednostavno je prirodno imati djecu ukoliko je osoba njima blagoslovljena.

No, činjenica je da mnogi ne mare hoće li imati nasljednike, (očito iz činjenice da mnogi ne samo da nemaju djecu nego ne žele imati djecu iako im je takav status u životu), pretpostavljam da ne misle da postoji nešto vrijedno nasljeđivanja. (Ponekad će eksplicitno reći da ne žele dovesti djecu na svijet, toliko je očajan da bi bilo pogrešno imati djecu.)

Oni koji i žele imati djecu, ne žele ih imati više, nemaju sredstava, ni vremena, ne mogu si to priuštiti. Društvo si ne može priuštiti djeci. (Za usporedbu, ljudi i društvo si ne mogu priuštiti ni školovanje i studij pa ipak nekako društvo uspijeva to isfinancirati. Da ne spominjem sve one druge stvari koje financiramo.) Zapravo, prema njima, bilo bi nemoralno imati više djece, podariti svojoj djeci još braće ili sestara, to bi nekako umanjilo ljubav koja međusobno postoji u obitelji, ne bi se posvetili dovoljno jedni drugima. Ili kao što im stariji poručuju, što će vam ta djeca, tko će to hraniti itd.

---

Što promoviraju stranke na vlasti? Stranke će otvoreno govoriti da će spriječiti sve programe koji bi savjetovali ženama da se brinu o obitelji ili zajednici. Stranke se otvoreno protive programima koji omogućuju ženama koje to žele da ostanu uz svoju djecu jer je to, prema njima, štetno za djecu i jer je to štetno za majke. Obitelji su štetne za njihovo društvo. (Dodjeljivati će nagrade onima koji promoviraju pobačaj i eutanaziju, s naslovnica nas pozivaju da svi u tome sudjelujemo, da odobravamo.)

Čak i pozitivne stvari (tehnološki razvoj) će pretvoriti u stvar očaja; nećete moći pronaći posao, nećete moći imati obitelj; nema budućnosti za ljude, za djecu.

Odnos prema životinjama i Dekadencija

Antički kroničari pisali o onima koji životinjama (ljubimcima) pridodaju pažnju i važnost koja obično pristaje drugim ljudima (djeci, ali i obitelji općenito). U kasnijim vremenima takvo ponašanje opisano je kao jedan od simptoma (možda i uzroka) dekadencije. Danas kićenje egzotičnih životinja dragim kamenjem nije toliko rasprostranjeno, ali u skladu s mogućnostima ljudi možda čine nešto slično.

Ljudi će trošiti puno novaca, truda i energije na svoje ljubimce. Upisivati će ih u škole, vode na stalne preglede i tretmane, kupuju im igračke i slastice. Otvaraju se hoteli za pse i mačke, ljudi organiziraju godišnje odmore oko njih, putuju van grada kako bi izbjegli buku itd. Postoje čak i groblja za ljubimce (o čemu se govorilo u sekularnim medijima povodom blagdana Svih Svetih.)

Jedan poznanik je morao čekati tjednima termin u salonu za pse. (Zapamtio sam to jer iako se radi o osobi koja svaki slobodan trenutak provodi u šetnji sa svojim psom nije profil osobe koja bi ravnodušno prokomentirala taj fenomen.) Možete reći da nije ništa pogrešno u svemu navedenome samom po sebi, ali jasno je zašto bi netko drugačije razmišljao. (Nedavno me iznenadio jedan sekularni par koji bi po svim demografskim obilježjima djelovao kao idealni kandidat za takvo ponašanje, ali se također začudio situaciji kojoj svjedoči oko sebe.)

Čitao sam o američkom sveučilišnom profesoru koji je pisao o brizi za životinje, ali je ustvrdio da životinje nemaju prava što je odmah izazvalo oštre reakcije, uključujući i prijetnje smrću. Dakle, nije tema kojoj možete olako pristupiti, uzrujati ćete mnoge ljude. Pa, ipak, upravo takve reakcije ukazuju da je nešto pogrešno u odnosu koje ljudi danas imaju prema životinjama.

Kroz protekle godine svjedočili smo različitim takvim reakcijama i u našem društvu; različitim histerijama oko navodno problematične djece koja razlikuju životinje od ljudi, skandali oko psa u krevetu, rasprava oko parkova za pse koji zauzimaju mjesto parkovima za djecu itd.

---

Iako su me takve "kontroverze" davno motivirale za ove zapise, nema smisla ulaziti u detalje pojedinih slučajeve, ono što im je većinom zajedničko jest to što neki izjednačuju životinje s ljudima, odnosno izjednačuju naš odnos prema s životinjama koji bi prema njima trebao biti jednak našem odnosu prema ljudima. Naravno, greška je očita, životinje se razlikuju od ljudi, bilo bi pogrešno tretirati ih isto. Pogrešno je tretirati ljude kao životinje, i pogrešno je tretirati životinje kao ljude. 

Postoje ljudi koji se okruže životinjama, ponekad je to rezultat izbora, ponekad nekih drugih životnih okolnosti, ali ako je odnos u normalnim okvirima nećemo to smatrati pogrešnim.

Ipak, ponekad je takav odnos nezdravi odnos, neprikladan odnos. Takve osobe će primjerice inzistirati da su njihovi ljubimci bolji od Vaše djece, njihov odnos s tom životinjom je bolji od odnosa kojeg Vi imate sa supružnikom itd. Jako će se uzrujati ako im velite da životinjama nije mjesto na plaži među djecom, ili ako im jednostavno kažete da su djeca važnija od životinja.

---

Često ćete čuti izjavu o tome kako su njihovi ljubimci dobri, da su bolji od ljudi. Reći će da ih pas nikada nije izdao ili nešto takvo. Takva izjava može biti zanimljiva pjesnička slika, "ljudi se uprljaju više od bilo koje druge životinje", ali oni ne govore o tome.

Ti ljudi doslovno žive u fantaziji u kojoj životinjama daju svojstva i vrline koje životinje nemaju. Ne da ih nemaju, nego ih nisu u stanju imati. Naravno da vas vaš pas nije prevarao ili izdao, ali samo zato što to nije niti u mogućnosti učiniti. Ne možete hvaliti životinju da nije učinila nešto što niti nije u mogućnosti učiniti.

Imaju sentimentalnu sliku odnosa sa životinjom, osjećaju emocije koje nisu utemeljene u stvarnosti. Naravno da imate sjajan odnos sa svojim ljubimcem jer niti ne možete imati drugačiji. Možete misliti da je vaš odnos sa psom superioran odnosu kojeg bi imali sa drugom osobom jer ne postoji opasnost da vas povrijedi, ali to nije ista stvar. Radi se o jeftinoj zamjeni. Radi se o fantaziji. (Poput onih koji u pornografiji pokušavaju pronaći ispunjenje potrebe za drugim.)