Post je odricanje od ... hrane

"Post čisti dušu, uzdiže um, podvrgava tijelo duhu, skrušuje srce i čini ga poniznim, raspršuje oblak žudnje, gasi vatru požude, pali istinsko svjetlo čednosti." (Sv. Augustin)

Vjerojatno se naišli na članak ili neku pseudoduhovnu priču koja objašnjava da se za korizmu ne bi trebali odreći neke stvari, ne bi trebali postiti od hrane ili pića nego bi trebali postiti od ružnih riječi, ljutnje, sebičnosti ili čega već. (Ponekad se navode stvari koje su još očitiji grijeh.)

No, grijeh nije nešto od čega postite - njega ne biste nikada niti trebali činiti. Postite odnosno odričete se onoga što je inače dobro, ali to činite radi većeg dobra – radi jedinstva s Bogom. (Bilo bi apsurdno reći nakon korizme da je vaše odricanje završilo i sada možete proslaviti upuštajući se u grijehe od kojih ste prethodno "postili".)

Nedavno sam tako pročitao odgovor osobi koja je imala pitanja oko posta da ne bi trebala previše brinuti nego da jednostavno pokušava biti tolerantna i empatična. Iz nekog razloga, savjet nije, ako se već mora zanemarivati post, "nemoj se toliko brinuti oko posta brini se samo o tome da što više moliš i budeš pobožna". Prema takvom mišljenju, post i odricanje zapravo nemaju veze s postom i odricanjem nego ima veze s nekom sekulariziranom pseudovrlinom. Pravi smisao posta, objašnjavaju nam, zapravo je nasmiješiti se, biti "ljubazan" ili što već.

Oni koji govore o postu su praznovjerni, ili se drže zastarjelih vjerovanja. Istina, reći će, ljudi su prije postili; u vrijeme Starog i Novog zavjeta, najveći sveci i proroci, pa i sam Krist, ali sada smo napredniji. Znamo da post nije potreban. Tijelo je nebitno, mi smo duh koji nema veze s tijelom, zašto onda mrtviti tijelo? (Napustili smo fizičku pokoru, sada smo prosvjetljeniji.)

Ipak, korizma je vrijeme molitve, posta i davanje milostinje. Kao što primjećuje jedna autorica, ukoliko želite reći da post nema veze s pravom hranom i pićom, onda možete reći da davanje milostinje nema veze s pravim materijalnim stvarima.

Ako je Isus postio i molio kroz četrdeset dana, ne treba li u tome vidjeti uzor? Ne postimo od grijeha, to je nešto što uvijek moramo činiti, postimo od onoga što je dopušteno, čak i dobro. Isus je postio od hrane i pića, i društva.

---

Naravno, postoji određena istina u takvim primjedbama. Ukoliko netko želi reći da je sam čin odricanja bez šireg konteksta dovoljan, onda mu možemo opravdano prigovoriti.

No, to ne znači da post nije potreban.

Ovdje ne govorim o onim duhovnicima (ili svecima) koji upozoravaju na oholost u koju neka isposnička duša može upasti, o onima koji naglašavaju da je post tek dio duhovnosti, možda tek početak, nego na one koji negiraju post, koji ga odbacuju, pa čak i smatraju štetnim.

Možda je nekoć postojao problem oholih asketa i "licemjera", možda i danas negdje postoji taj problem, ali općenito se ne nalazimo u društvu koje pretjeruju u prakticiranju posta. Da bi nekoga prozvali zbog "licemjernog posta" on bi prvo uopće morao postiti. (Ne sjećam se da sam vidio ikoga kako se na naslovnicima medija hvali svojim strogim postom.)

Ukoliko je što jasno iz svijeta u kojem živimo, onda je to činjenica da ljudi nisu odvojeni od dobara ovog svijeta, ne upravljaju svojim tjelesnim apetitima i osjetilima.

---

Osim toga, oni koji govore da se ne trebamo odreći hrane i pića nego različitih grijeha, zaboravaljaju da je neumjerenost u hrani i piću jedan od glavnih grijeha. Smijemo li barem u korizmi podsjetiti na taj grijeh? (Iako, još jednom, post nije "odricanje" od grijeha i neumjerenosti.)

Postoje oni koji će "postiti" od raznog medijskog sadržaja, i to je u redu, pohvalno i preporučljivo, posebno kada se umjesto toga posvete čitanju i kontemplaciji, ali to se više čini kao stvar molitve, ne posta. No, kako god to kategorizirali, i dalje ostaje činjenica da se post bavi odricanjem od hrane. (Vjerojatno je mnogima veća napast stalna medijska uključenost nego hrana.)

Poručuju nam da korizma nije o tome čega ćemo se "odreći" nego što ćemo "dati". No naša sposobnost da dajemo ograničena je našom privrženoću za dobrima, za lažnim potrebama. Upravo kroz proces odricanja postajemo sposobni davati. (Možemo i konkretno dati upravo ono čega smo se odrekli, ono što smo "uštedjeli" odričući se.).

Sv. Toma podučava da postoje tri razloga za post; (I) kako bi savladali pohotu tijela, (II) kako bi uzdignuli naše umove iznad materijalnih stvari i promišljali nebeske stvarnosti; (III) kao pokoru za naše grijehe (za okajanje). 

Kao što primjećuje jedan suvremeni autor; "Kada prepoznate da žudite za kavom ili pićem kojeg ste se odrekli, zapitajte se, Žudim li za Bogom na sličan način? Onda zaplačite zbog svoje slabosti, i moje."

Pokora, Post, Mrtvljenje – Put Čišćenja

U priručniku Put Čišćenja (.pdf) pronalazimo nekoliko misli o pokori, postu i mrtvljenju.

Pokora je jedno od povlaštenih sredstava kršćanskoga puta čišćenja i duhovnoga rasta. Povezana je s činom kajanja, kojim osoba pokazuje žalost zbog svojih podova u grijeh i iskrenu namjeru, da više ne sagriješi. Pokora također može uključivati popravak štete nastale kao posljedica grijeha. Pojam pokore je povezan s kršćanskim sakramentom ispovijedi, koji se također naziva i sakrament pokore, o čemu smo govorili u prvom dijelu knjige, ali pokora također ima i šire značenje u smislu želje za nadoknadnom za grijehe, obraćenjem i pomirenja s Bogom. Za pokoru se može učini neko dobro djelo ili ići na hodočašće. Glavni je cilj pokore pomirenje s Bogom i ljudima, napuštanje grešnog načina života i nastojati živjeti na evanđeoski moralniji i vjerodostojni način svoju vjeru.

[...] Zbog toga je potrebno da duša surađuje s primljenim milostima i moli za ustrajnost. Pa ipak često se usprkos dobroj volji i naporima u duhovnom životu događaju manji ili veći padovi. Češće u periodu obraćenja i čišćenja, a mogući su i kasnije. Teško je pronaći uzrok tih padova, a obično se smatra da je u neumrtvljenim strastima i svojevoljnom pristajanju na malene grijehe i propuste te nedovoljnoj molitvi i pokori.

[...] Činite spremno i ozbiljnu pokoru, ili ćete svi ubrzo propasti i nećete moći izbjeći pravedni Božji gnjev. Apostoli su puni plama propovijedali ovu istinu, kušali i svjedočili nužnost pokore za spas duša. Pogledajte svece, molim vas: iako su bili nevini, svi su bili pokornici cijelog života

[...] Bog vam obećava praštanje, ali ne sutra nego odmah, uzmite to za sigurno i činite pokoru. Sutra, sutra, kaže bezbožnik. Jao, sutra, nije njegovo. Razborit čovjek će reći već danas ću početi mijenjati život. Bog vam danas daje svoju milost kako biste se obratili. Sutra se nećete moći njome poslužiti jer ona leti i prolazi. Grješniče, opireš se Bogu samome, koji danas govori tvome srcu. Ti ne poznaješ svoju nesreću, jao, ona je velika. O nepromišljeni otporu! Bog će se znati osvetiti, jednoga dana ćeš se htjeti promijeniti, a nećeš moći. Teško breme tvojih grijeha povećavat će se iz dana u dan, a zatim će te povući na dno provalije. Tvoja grješna navika će se ukorijeniti u tvom srcu i na tvoju nesreću, vezat će te vječnim lancem.

---

Uz molitvu, pokoru i sve ono što može pomoći u duhovnom životu svetačka tradicija postu daje naročitu važnost. Življena vjera potiče čovjeka da gleda na tijelo i dušu kao na jednu cjelinu, čovjek je jedinstveno biće. Duša pozitivno djeluje na tijelo ali može djelovati i negativno. Vrijedi i obrnuto i tijelo može djelovati na dušu u ta dva oprečna smjera. Ne može se ostvariti ni ispuniti čovjekova ni ljudska ni vjerska osobnosti ako sve moći duše: razum, volja i osjećanje, kao i tijelo uzajamno u tome ne sudjeluju. A to nije moguće postići bez dobrovoljno prihvaćanja posta bilo duševnog i tjelesnog.

Cjelokupna biblijska tradicija opisuje post kao nešto dobro, korisno i kao nešto što se očekuje. Evanđelje govori o Isusovu postu u pustinji. U Djelima apostolskim vidimo da su apostili postili prije nego bi donijeli neku važnu odluku (Djela 13,4; 14,23). Post i molitva često se povezuju (Luka 2,37; 5,33).

Zgoda iz Isusov života ukazuje na to da on preporuča post svojim vjernicima. Jednoga dana, dok su Ivanovi učenici i farizeji postili - post koji nije propisan u Zakonu, nego potječe od predaje "starih" - neki pristupe Isusu i kažu mu: "Zašto učenici Ivanovi i učenici farizejski poste, a tvoji učenici ne poste?" Na to im Isus reče: "Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima?... Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik i tada će, u onaj dan, postiti." (Mk 2, 20)

[...] Isus nas uči da i post, kao i milostinja i molitva, mora izlaziti iz čovjekova srca; mora biti odraz predanja i ljubavi Ocu, koji vidi u tajnosti, u skrovitosti, i On će nam uzvratiti (Mt 6, 18).

Dakle još u Starom zavjetu post je vidljivi čin po kome se od Boga traži oproštenje i milosrđe (usp. Ps 34; Tob, 12, 8). U Novom zavjetu sam Isus posti (usp. Mt 4, 1-11), povezuje ga s obraćenjem (usp. Mt 6, 16-18) i preporuča uz molitvu kao sredstvo za pobjedu nad zlim duhovima. Ovaj rod se može istjerati samo postom i molitvom (usp. Mt 17, 21).

O Važnosti umjerenosti i opasnosti neumjerenosti

Iz priručnika Put Prosvjetljenja (.pdf ovdje) prenosim o umjerenosti. Umjerenost je jedna od stožernih kreposti (uz razboritost, pravedenost i jakost). Ne utječe samo na nas nego na čitavo društvo.

Umjeren je onaj čovjek koji postojano drži na uzdi sjetilne težnje kako to traže razum i vjera. Umjerenost ima pred očima sve sjetilne nagone. Umjerenost ne ide za tim da sjetilne nagone iščupa ili posve ukloni iz naravi, jer je to nemoguće, jer su sjetilni nagoni sastavni dio ljudske naravi. Umjerenost samo nadzire sjetilne nagone i pazi da budu u redu, da ne skrenu na zlo.

Kod jela i pića traži umjerenost da se uzima toliko koliko je potrebno radi zdravlja. Ako se uzima previše ili premalo hrane, stradat će zdravlje, a kad se izgubi zdravlje, nemoguće je vršenje dnevnih dužnosti. A savjesno vršenje staleških dužnosti Bogu za ljubav je redoviti put kojim se dolazi do vremenitoga blagostanja i do spasenja duše. Bog ne traži od nas ništa nemoguće, ništa što nadilazi naše sposobnosti. Nego, naprotiv, da vršimo zdušno naše dnevne poslove - svaki u svom zvanju. A da se dužnosti mogu vršiti potrebno je zdravlje, a zdravlja nema bez hrane. Koliko će tko hrane uzimati, kada i na koji način, neka mu bude mjerilo njegovo zdravlje.

Sveti oci kažu da su osjetila prozori naše duše. To naročito vrijedi za oči. Preko očiju dolaze slike u maštu. Slike mogu biti lijepe, pa oplemenjuju dušu i dižu čovjeka k Bogu. Ali mogu biti i prljave, ružne, pa su na propast duši. Kad se za nekoga čuje u društvu da je solidan, to je pohvalno priznanje. To mu služi na čast i ponos. Međutim, solidnost i nije drugo nego umjerenost. Solidan je jer u svemu pazi na mjeru, nigdje ne pretjeruje, čuva se krajnosti, pazi što je u skladu s razumom i vjerom. Umjerenost bdije da čovjek ne ide u krajnosti, a to znači da ne ide u grijeh. Ona je stražar koji ne dopušta da se srlja u zlo i čini teške grijehe. Ona je među osnovnim uvjetima da se napreduje i u drugim krepostima, jer bez reda i mjere nijedna krepost nije krepost nego mana ili nastranost. Umjerenost donosi mir i pokoj duši.

O kreposti umjerenosti Crkva ovako uči: „Umjerenost je moralna krepost koja obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari. Ona osigurava gospodstvo volje nad nagonima i drži želje u granicama čestitosti. Umjerena osoba vlastite osjetne težnje usmjeruje prema dobru, čuva zdravu moć rasuđivanja, ne ide za vlastitim »nagonom« i vlastitom snagom »slijedeći strasti svoga srca« (Sir 5,2) . Stari zavjet često hvali umjerenost: »Ne idi za svojim strastima, kroti svoje požude« (Sir 18,30). Novi zavjet je naziva »uzdržljivost« ili »trijeznost«. Mi moramo živjeti »trijezno i pravedno i pobožno (...) na ovome svijetu« (Tit 2,12).

Dobro živjeti ne znači ništa drugo nego ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim djelovanjem. Njemu se daje potpuna ljubav (po umjerenosti) koju nikakva nesreća ne može pokolebati (što očituje jakost), ljubav koja samo njega sluša (to je pravednost), koja bdije da bi razlikovala sve stvari, u strahu daje ne bi zatekla lukavost i laž (a to je razboritost)“. (KKC 1796 -1799)

Umjerenost je moralna nadnaravna krepost koja uređuje sklonost čovjeka na sjetilne užitke, osobite užitke okusa i opipa i i koja drži tu sklonost u granicama poštenja.

Njezin je predmet je uređenje svakog sjetilnog užitka, ali posebno onog koji je povezan s dvije osnovne funkcije organskog života: jelo i pilo, koje čuva život pojedinca i spolnih čina, koji imaju za cilj održanje vrste. Umjerenost nam pokazuje kako ćemo zadržati užitak u dobrom, poštenom i nadnaravnom cilju i stoga ona uređuje upotrebu tog nagnuća prema propisima zdravog razuma i vjere. A upravo zato što je uživanje zamamljivo i što nas lako odvuče iza dopuštenih granica i duša pada u neuredne strasti, umjerenost nas pripravlja i na mrtvenje, pa i u nekim dopuštenim stvarima, da tako osigura pobjedu razuma nad strasti u našoj nutrini.

Dei Filius – Prvi Vatikanski koncil

Dokument Prvog Vatikanskog koncila Dei Filius (dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri) objašnjava nauk Crkve.

Poglavlje 1. O Bogu Stvoritelju svih stvari,

Poglavlje 2. O objavi

Pogavlje 3. O vjeri

Poglavlje 4. O vjeri i razumu

Ovdje (.pdf) sam pronašao verziju hrvatskog prijevoda dokumenta na koju se oslanjam u ovome postu. (Nisam uspoređivao prijevode, ali s obzirom da iza svake izjave i rečenice stoji puno promišljanje, potrebno je ispravno shvaćanje. Primjerice je li nešto dokaz u korist, ili nužno sljedi itd.)

---

Prenosim iz 2. poglavlja; (O Objavi)

"Ista sveta majka Crkva drži i uči, da se svjetlom naravnog ljudskog razuma, iz stvorenih stvari, sigurno može spoznati Bog, početak i cilj sviju stvari; "

[...]

"Ovoj pak božanskoj objavi treba pripisati, da ono što u božanskim stvarima nije po sebi dostupno ljudskom razumu, i u sadašnjim prilikama ljudskog roda, mognu spoznati svi: brzo, s čvrstom sigurnošću i bez ikakve primjese zablude. "

---

3.poglavlja (O vjeri)

Za tu pak vjeru, koja je početak ljudskog spasenja, Katolička crkva izjavljuje da je nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je on objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego radi autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati [kan. 2]. Prema svjedočanstvu Apostola “vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.

Kako poslušnost naše vjere ne bi bila manje u skladu s razumom [usp. Rim 12,1], Bog je htio s unutarnjom pomoći Duha Svetoga povezati vanjske dokaze svoje objave, to jest Božja djela, u prvom redu čudesa i proroštva, koja su, budući da obilno ukazuju na Božju svemogućnost i beskrajno znanje, najsigurniji znakovi božanske objave, prilagođeni shvaćanju sviju [kan. 3 i 4]. Zbog toga su kako Mojsije i proroci, tako ponajviše i sam Krist Gospodin, učinili mnoga i vrlo očita čudesa i proroštva; i o apostolima čitamo: “Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima” [Mk 16,20]. I opet je napisano: “Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu” [2 Pt 1,19].

Premda naime pristanak vjere nipošto nije slijepi čin duše, ipak nitko “ne može prihvatiti evanđeosko propovijedanje”, kao što je to potrebno za postizanje spasenja, “bez prosvjetljenja i nadahnuća Duha Svetoga, koji svima daje radost u prihvaćanju i vjerovanju istini” [Arauzikanska sinoda II: *377]. Zbog toga je vjera u sebi, makar ona i ne djelovala po ljubavi [usp. Gal 5,6], Božji dar, a njezin čin je djelo koje spada na spasenje, kojim čovjek iskazuje slobodnu poslušnost samome Bogu, pristajući i surađujući s njegovom milošću, kojoj bi se mogao oduprijeti [usp. * 1525sl; kan.5].

Nadalje, božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što se nalazi u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, i što Crkva, bilo svečanom odlukom bilo redovitim učiteljstvom, predočuje da treba vjerovati kao nešto što je od Boga objavljeno.

Budući pak da je “bez vjere nemoguće omiljeti Bogu” [Heb 11,6] i stići u sudioništvo njegove djece, zbog toga nitko nikada bez nje neće biti opravdan, niti će itko, ako u njoj ne “ustraje do svršetka” [Mt 10,22; 24,13] postići život vječni. Kako bismo pak mogli udovoljiti obvezi da prihvatimo pravu vjeru i da u njoj čvrsto ustrajemo, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu, i obdario je očitim znakovima svoje ustanove, kako bi ju svi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene riječi.

Naime, samo na Katoličku crkvu spada sve ono što je tako mnogostruko i tako divno božanski određeno za jasnu vjerodostojnost katoličke vjere. Crkva je također sama po sebi, naime, zbog svoga čudesnog širenja, izvanredne svetosti, neiscrpne plodnosti u svemu dobru, zbog katoličkog jedinstva i nepobjedive postojanosti, jedan veliki i vječni razlog i nenadvladivo svjedočanstvo vjerodostojnosti i svog božanskog poslanja.

Po tome biva, da je ona sama uzdignuti znak među narodima [usp. Iz 11,12], da k sebi poziva one koji još nisu povjerovali, a svoje sinove čini sigurnijima, da se vjera koju ispovijedaju oslanja na najčvršći temelj. A po višnjoj snazi tom svjedočasntvu pridolazi učinkovita pomoć. Naime, najdobrostiviji Gospodin svojom milošću potiče i pomaže zabludjele kako bi mogli “doći do spoznanja istine” [1 Tim 2,4], a one koje je iz tame prenio u svoje divno svjetlo [usp. 1 Pt 2,9; Kol 1,13] učvršćuje svojom milošću da ustraju u tom svjetlu; on (naime) ne ostavlja ako nije ostavljen [usp. *1537].

Zbog toga, nipošto nije isto stanje onih koji su se po nebeskom daru priključili vjeri katoličke istine i onih koji vođeni ljudskim mišljenjem slijede krivu religiju; oni naime, koji su prihvatili vjeru pod vodstvom crkvenog učiteljstva, nikada ne mogu imati opravdan razlog mijenjati ili dovoditi u sumnju tu vjeru [kan. 6]. Budući da je tome tako, “s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti” [Kol 1,12], ne zanemarimo takvo spasenje [usp. Heb 2,3], nego “uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa” [Heb 12,2], “čuvajmo nepokolebivu vjeru nade” [Heb 10,23].

---

Iz 4. poglavlja (O vjeri i razumu)

Vječna suglasnost Katoličke crkve držala je i drži također i to, da postoji dvostruki red spoznaje, različit ne samo po izvorištu (spoznaje) nego i po objektu; po izvorištu: na jedan (način) naime spoznajemo naravnim razumom, na drugi pak božanskom vjerom; po objektu pak, jer osim onoga do čega može doprijeti naravni razum, za vjerovanje nam se predočuju otajstva skrivena u Bogu, koja ne mogu biti spoznata ako ih Bog ne objavi [kan. 1].

Zbog toga Apostol svjedoči da su pogani spoznali Boga “po djelima” [Rim 1,20]; raspravljajući pak o milosti i istini, koja je postala po Isusu Kristu [usp. Iv 1,17], kaže: “Navješćujemo mudrost Božju, u Otajstvu skrivenu: onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. A nama Bog to objavi po svom Duhu, jer Duh sve proniče, i dubine Božje” [1 Kor 2,7 sl 10]. A sam jedinorođeni govori Ocu, jer je sakrio to od mudrih i pametnih a objavio malenima [usp. Mt 11,25].

[...] Božja naime otajstva po svojoj naravi toliko nadilaze ljudski razum, da i uz ostvarenu objavu, i uz prihvaćanje vjerom, ona ipak ostaju zastrta velom same vjere, i kao obavijena tamom, dok god u ovom smrtnom životu “hodamo (daleko) od Gospodina; ta u vjeri hodamo ne u gledanju”

[...] nikada ne može biti prave suprotnosti između vjere i razuma [usp. *2776 2811]: budući da je isti Bog, koji objavljuje otajstva i ulijeva vjeru, stavio u ljudsku dušu svjetlo razuma; Bog pak ne može nijekati samoga sebe, niti ikada može proturiječiti istina istini.

Ne samo da vjera i razum nikada ne mogu biti međusobno u suprotnosti, nego si međusobno i pomažu [usp. *2776 2811], budući da pravi razum dokazuje temelje vjere, i obasjan njezinim svjetlom njeguje spoznaju božanskih stvari; vjera pak oslobađa i štiti razum od zabluda i obogaćuje ga mnogostrukošću spoznaje. Zbog toga bila daleko (misao), da se Crkva protivi ljudskim vještinama i njegovanju znanosti, nego ih na mnogo načina pomaže i unapređuje. Ona naime ne niječe niti omalovažava prednosti koje iz njih proizlaze za ljudski život; štoviše izjavljuje da one, kao što su proizišle od Boga Gospodara znanosti [usp. 1 Sam 2,3], tako, ako se pravilno s njima bavi, vode k Bogu uz pomoć njegove milosti. I zaista, ona (vjera) ne zabranjuje da se takve znanosti, u svom području služe vlastitim principima i vlastitom metodom; ali, pošto joj je priznata ta pravedna sloboda, neka se brižno čuva, da ne primi u sebe zablude protiveći se božanskoj istini, ili da prelazeći vlastite granice, zauzima i muti ono što spada na vjeru.

Ne smije se naime nauk vjere, koji je Bog objavio, iznositi kao filozofski pronalazak koji bi trebalo usavršavati ljudskim duhom, nego kao božanski poklad predan Kristovoj zaručnici, da ga vjerno čuva i napogrješivo tumači. Zbog toga, kod svetih dogmi treba trajno zadržati onaj smisao koji je jednoć izjavila sveta majka Crkva, niti se ikada smije odstupiti od tog smisla pod prividom i u ime boljeg razumijevanja [kan. 3]. “Dakle, neka raste i neka tijekom godina i vjekova mnogo i jako napreduje shvaćanje, znanje i mudrost, kako pojedinaca tako i svih, kako jednog čovjeka tako i čitave Crkve: na isti naime način, u istoj naime dogmi, u istom smislu i shvaćanju”1

PS

Napomenuo bih samo, ukoliko je nekome promaklo, da se osuđuje fideizam;

Tko kaže da Boga, jednoga i pravoga, našeg Stvoritelja i Gospodara, nije moguće sigurno spoznati naravnim svjetlom ljudskog razuma, preko onoga što je učinjeno: neka bude kažnjen anatemom [usp. *3004]. .[...]

Tko kaže da božanska objava ne može biti vjerodostojna po vanjskim znakovima, te da zbog toga ljudi moraju biti pokrenuti k vjeri samo unutarnjim privatnim iskustvom ili nadahnućem svakoga: neka bude kažnjen anatemom. )

Gregoriana i Merz

U prethodnom postu spomenuo sam dirigenta degl' Ivellia i njegov yt kanal. Vjerujem da mnogi znaju kako vodi i uređuje emisiju Gregoriana na HKR-u koja se bavi Gregorijanskim koralima.

Arhivu emisija možete pronaći ovdje - Gregoriana;  Ukoliko vas zanima takva tematika svakako preporučam da poslušate emisiju kada ste u prilici. (Uređuje i emisiju Musica sacra što je također vrijedno popratiti.)

U posljednje dvije emisije uključio je razmišljanja bl. Ivana Merza o gregorijanskom pjevanju što mi se učinilo posebno zanimljivim. Emisije od 13.02.2025 i 20.02.2025. (Nije odmoglo što je uključio i himan Jesu Dulcis Memoria.)

Tek sam nedavno pročitao nešto više od Ivana Merza i iznenadio sam se da je toliko pažnje posvetio estetici odnosno da je toliko utjecala na njega. (Već kao srednjoškolac piše o čežnji za Lijepim).

Emisija se dotakla i sažela više tema koje sam mislio istražiti tako da mi je drago što možemo o tome čuti iz puno kvalitetnijeg izvora.

***

Na stranici ivanmerz.hr sam pronašao spomenuta razmišljanja o gregorijanskoj glazbi, prenosim neka;

Mnogima se čini gregorijanska glazba odviše primitivnom. Ipak je nepobitna činjenica, da je umjetničko djelo to veće i vrijednije što znade polučiti s manje sredstava veći učinak. Huysmans zato tvrdi, da je gregorijanska glazba to ljepša, što je jednostavnija: »Čim je gregrijansko pjevanje jednostavnije i bezazlenije, to ovo više djeluje i bolje iznosi zaista jedinstvenim jezikom, radost i tugu, koje su u glavnom one dvije teme, kojima se bave službe Crkve…

---

I u našim je krajevima negda bilo drukčije. I u doba hrvatskog kraljevstva bilo je mnogo benediktinskih samostana iz kojih se je neprestano dizala hvala Božja prema nebeskim visinama. Skoro sve je nestalo i mi pitamo, nije li s tim samostanima nestalo i vremenito blagostanje hrvatskog naroda; nijesu li ti kontemplativni bedemi bili prvi bedemi, od kojih su se odbijale navale neprijatelja narodne duše i koji su oboružani teškim topništvom, svojih pjevanih molitava i trapnja prolomili brane nebeske milosti, koja je u doba Tomislava bujno tekla hrvatskim dušama? Skoro je sve iščezlo, ali je na nama da pripravimo narod na gregorijansku obnovu i na dolazak benediktinaca i inih kontemplativnih redova u naše opustjele krajeve.

---

I zaista je svet apostolat, liturgijski apostolat, gregorijanski apostolat. To je apostolat mirenja i ljubavi. Tek kada čovjek upozna ljepotu gregorijanske glazbe može da razumije riječi jednog svetog redovnika, koji je rekao, da se ljudi više ne mogu mrziti, kad su ujedinili svoje glasove u pjesmama Crkve«.

Kao što košuta žudi

Naišao sam na yt snimke skladbi kojima je autor Bonaventura Duda. (Dirigent i producent je Josip degl' Ivellio;)

Snimku jedne možete poslušati ovdje;

O. Bonaventura Duda OFM - Kao što košuta žudi (yt, 3:50)

Izvorni tekst;

Kao što košuta žudi za potokom vode;
jednako duša mi za Tobom čezne za Tobom, Bože.

Žedna je duša mi Boga, živoga Boga,
Kada ću doći da gledam lice svog Boga.

Suze su meni jedina hrana danju i noću,
Kada mi dan na dan govore: gdje ti je Bog tvoj.

Vazda se sjećam i srce mi krvari kako pred mnogima stupah ka Božjoj kući,
S radosnim pohvalnim klicanjem, stupah pjevajuć hvale s mnoštvom.

Svjetlost mi svoju i vjernost pošalji nek one me vode,
Presvetom brdu mene da vode, k šatoru tvome.

Tad ću pristupit k Božjem oltaru, radosti mojoj,
Harfom ću tebe ja slaviti, Bože, jer ti si Bog moj.

Ne bi ulazio u tekst, ili samu skladbu. Bilo mi je zanimljivo usporediti i primjetiti koliko je važna riječ "što". 

Ipak, ostaviti ću drugima da to isto učine za sebe. Kada pokušate pronaći skladbu preko yt tražilice ona će inzistirati da ste namjeravali izostaviti riječ "što".  Nemojte dopustiti da algoritmi određuju što ćete slušati. (Snimka uključuje zvuk orgulja.)

---

Ima još dojmljivih skladbi, primjerice Barjaci kreću kraljevi (yt, 3:05)

Barjaci kreću kraljevi, otajstvo križa sjaji se

Na kojem život umrije i smrću ljude oživi.

Kad koplje mu se okrutno zabolo šiljkom u srce,
Sa vodom krv potekla je od grijeha da nas očisti.

Tad ispuni se silna riječ, što narodima David kralj
U svetoj pjesmi doviknu: «Zavlada Bog sa drveta».

Oj, zdravo Križu, nado sva! U dane muke Gospodnje
Umnoži mlost dobrima i digni krivnju s grešnika. Amen.

Na istome kanalu možete pronaći i ostale skladbe. (Moram priznati da mi se verzija "Christus Vincit" neće naći među omiljenijima.)

---

Snimku sam pronašao na yt kanalu dirigenta degl' Ivellia. (Koji inače vodi i emisiju Gregoriana na HKR-u.)

Čini sada što bi onda htio činiti – PP V

Kad je netko tjeskoban kolebao između straha i nade, te jednog dana pritisnut žalošću kleknuo pred oltarom u crkvi na molitvu, ovako je razmišljao u sebi: »O, kad bih znao da ću ustrajati!« I odmah je čuo u nutrini božanski odgovor: »Kad bi to znao što bi onda htio činiti? Čini sada što bi onda htio činiti, i bit ćeš posve umiren.« I odmah se, utješen i ojačan, predao u volju Božju; i prestalo je mučno kolebanje. I nije više htio znatiželjno istraživati da dozna što ga čeka u budućnosti; nego je više nastojao istražiti što je sveta i savršena volja Božja pa da svako dobro djelo počne i dovrši.

---

Drugi se pridržavaju, dragi Isuse ja ću se tebi darovati ako... i onda stavljaš Isusu uvjete, Isus učini ovo ili ono... Znači to samodarivanje mora biti neprekinuto i potpuno, bez ikakvih uvjeta, bez ikakve nutarnje pridrške za sebe. Treće, to samodarivanje mora se često obnavljati. Bilo koje nutarnje raspoloženje će se ukorjenjivati u duši samo po ove dvije dinamike, često obnavljanje toga čina, a drugo molitva za to. Mnogo sam puta pitao časne ili druge, kada se kaže da nemaju povjerenje, da li se mole Isusu da poraste njihovo povjerenje u Njega, i odgovor je uvijek nikada. To su zamke koje je još sv. Ignacije Lojolski opisao, neprijatelj napada dušu u njenim slabim stranama i onda samoj duši zatvori da se za to ozbiljno ne moli, oko toga ozbiljno ne trudi, i onda nikakvoga puta daljnjega nema. To isto vrijedi za predanje, ja nemam predanja u ruke Isusove, prvo se moraš moliti da sve predaješ u ruke Isusove, a onda da poraste tvoje predanje. Prvo moraš ga svaki dan obnavljati, predajem se Isuse tebi, sve predaješ u ruke Isusove, onda moraš se moliti, Isuse daj da moje predanje poraste. To su te dvije temeljne dinamike za svaki nutarnji stav. To sam naučio u francuskoj školi duhovnosti, oni su uglavnom u tome nastojali, znači kada su oni odgajali duše, na tome su nastojali. Isto kod sv. Terezije Avilske imate sličnih citata. Znači to je bio prvi stav oko kojeg se duša mora truditi da bi ušla dublje u duhovni put, da bi ušla u IV. odaje.

Preuzeto iz priručnika Put Prosvjetljenja (.pdf ovdje).

PS

Naišao sam na savjet onima koji bi se možda molili, ali jednostavno ne znaju kako (ili im je teško internalizirati određene molitve), da se mole za dar molitve. (Čini se očitim, ali pretpostaviti ću da se mnogi toga ne bi dosjetili.)

Možda nekima odgovor ne pomaže, strana im je takva terminologija. Nešto jednostavniji odgovor sam čuo od benediktinca Wette, koji je uz dozu svog humora usput poručio onima koji vele kako ne osjećaju toliku želju, da bi za početak trebali reći odnosno moliti "želim Te željeti". (Pretpostavljam da postoje prikladnije strelovite molitve.)

Radilo se o neformalnom odgovoru u radio emisiji, ali slična molitva je svakodnevna i prožima duhovni život. Primjerice katolici koji mole krunicu mole "[Isus] koji neka nam" (I) umnoži vjeru, (II) učvrsti ufanje, (III) usavrši ljubav; ili u poznatoj marijanskoj pjesmi "umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje". Naravno, slični zazivi prisutni su u gotovo svim oblicima pobožnosti.

(U spomenutom priručniku možete se informirati o bogoslovnim krepostima vjere, ufanja i ljubavi.)

No, kada je već spomenuta krepost vjere, istaknimo još jednom što ona jest; Vjera znači pristanak uz istinu, imamo povjerenje da se radi o istini zbog autoriteta u kojeg smo (razumom) uvjereni. Odnosno, prihvaćamo Evanđelje jer ga je propovijedao Krist, pristajamo uz objavljene istine porade Božjeg autoriteta u kojeg imamo puno povjerenje.

---

No, ovaj blog je daleko od dobrog mjesta za informiranje o molitvi, bilo teološkom bilo praktičnom promišljanja.

Prenio sam ranije jedno Wettino neformalno razmišljanje o molitvi (i pobožnosti). Ponavljam iz posta Zašto prati zube ako će se opet zaprljati hranom? - Wetta o Ispovijed);

[...] svi smo svjesni da ne možete biti dobar košarkaš bez vježbe, ali kada govorimo o molitvi, često možete čuti; "ne molim se jer nemam rezultate"; Ali isto tako ne biste imali nikakve koristi ni od košarke ako je ne trenirate. Ako ne trenirate molitvu, ako ne trenirate svoju vjeru, nije ni čudo da nemate koristi. Ljudi očekuju da će odmah biti vrhunski u njoj, za molitvu je potrebna vježba baš kao i za bilo koju drugu aktivnost. Možda ponekad doživite milost i poseban trenutak, ali poput svih drugih aktivnosti, potreban je znoj i trud.

Poznati su zapisi svetaca o duhovnom životu koji govore o tome. (Pretražujući neke citate, iznenadio sam se koliko je domaćih prijevoda dostupno za preuzimanje. S obzirom da se radi o starijim knjigama pretpostavljam da nema ništa problematično u preuzimanju istih.)

Jednu poetski bogatiju molitvu, inspiriranu Pismom, pronalazimo primjerice u Filoteai (Glava četrnaesta, o Duhovnoj suhoći i neplodnosti, sv. Franjo Saleški); "Odlazi, neplodni sjevernjače, osuši mi dušu. Zapiri prijatni vjetre utjehe, duni po mome vrtu pa će milo zamirisati njegova čuvstva."

---

Prenio sam ranije nekoliko povezanih razmišljanja; Zašto moliti?, O okladi – Pascal, Pensées, Na vama je dakle zadatak da počnete - Pascal, Potrudite se (vezano uz kršćanstvo), kategorija postova put provjetljenja,  tri puta duhovnog života itd. 

(Prethodni post Pobožnost i krepost štovanja Boga objašnjava da je štovanje Boga stvar pravde. Nešto što smo dužni činiti, ne nešto što činimo samo zbog sebe - jer se tako "osjećamo" u nekom trenutku.)

Neću te pustiti dok me ne blagosloviš