Prenosim iz priručnika Put Prosvjetljenja o kreposti štovanja Boga i daru pobožnosti (podebljanja moja);
Već smo rekli da: „Pravednost je moralna krepost koja se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji dati Bogu i bližnjemu što im pripada. Pravednost prema Bogu zove se »krepost bogoštovlja« (virtus religionis). Pravednost prema ljudima upućuje da se poštuju prava svakoga te se u ljudskim odnosima uspostavi sklad koji promiče pravičnost glede osoba i općeg dobra. Pravedan čovjek o kome se često govori u svetim Knjigama odlikuje se trajnom ispravnošću svojih misli i čestitošću vladanja prema bližnjemu: »Ne budi pristran prema neznatnome, ne popuštaj pred velikima: po pravdi sudi svome bližnjemu« (Lev 19,15). »Gospodari, pružajte svojim robovima što je pravo i pravično znajući da i vi imate Gospodina na nebu!« (Kol 4,1). (KKC 1796 -1799)
Sada ćemo prikazati neke kreposti koje su povezane s pravednošću.
Krepost štovanja Boga
U definiciji pravednosti uočavamo da čovjek može biti pravedan prema Bogu i prema ljudima. Pravednost prema Bogu naziva se bogoštovljem. Ako se bogoštovlje sastoji u tome da damo Bogu što mu pripada, onda se nužno nameće pitanje što to mi možemo dati Bogu te možemo li mu uopće išta dati. Čovjek naime nema ništa, a da nije primio (usp. 1 Kor 4,7), a pogotovo ne može dati nešto Bogu što sam Bog ne bi imao. Međutim, premda nitko živ nije pravedan pred Bogom (Ps 143,2), čovjek ipak može dati Bogu svoje srce, čak je dužan ljubiti ga jer ga sam Bog na to zove, a Bog mu ne bi to zapovijedao kada on to ne bi mogao.
Iz ljubavi, dakle, izviru bogoštovni čini. U čovjekovom odnosu prema Bogu postoje neke dužnosti kroz koje čovjek postaje krepostan u smislu bogoštovlja. To su na primjer molitva, post, čitanje Svetoga Pisma, razmatranje, sudjelovanje na svetoj misi, ispovijed… Zajednički nazivnik svih ovih dužnosti jest "iskazivanje dužne časti Bogu." Međutim, mi Boga ne častimo samo radi njega samoga, već i zato što je to nama samima od velike koristi. Štujući ga, naš se duh podvrgava njemu i time postižemo vlastito savršenstvo - postajemo svetiji.
Štovanje Boga jest nadnaravna moralna krepost koja upravlja našu volju da iskazuje Bogu dužno štovanje poradi njegove neizmjerne dobrote i vrhovne vlasti koju ima nad nama.
[...] Prvi motiv bogoštovlja je priznati neizmjernu veličinu i dobrotu Božju, koji je prvo počelo i konačna naša svrha, koji je Neizmjerno Biće, Stvoritelj od kojega sve ovisi i kojemu mora sve biti usmjereno.
Čini na koje nas potiče ova krepost štovanja Boga su nutarnji i vanjski.
Nutarnjim činima podlažemo Bogu svoju dušu sa svim njezinim sposobnostima, a posebno razumom i voljom.
Prvi i najvažniji od tih čina je poklonstvo, (klanjanje) kojim se prostire čitavo naše biće pred Bogom koji je punina bitka i izvor svega onoga što ima dobra u stvorenjima. Taj čin prati ili slijedi divljenje puno štovanja, koje osjećamo kada promatramo njegove beskrajne savršenosti.
Budući da je on začetnik svih dobara koje posjedujemo, iskazujemo mu svoju zahvalnost. Ali, sjećajući se da smo grešnici, osjećamo žalost i kajanje i želimo popraviti počinjenu uvredu prema njegovom neizmjernom veličanstvu. A budući da nam je uvijek potrebna njegova pomoć da možemo činiti dobro i postići svoju svrhu, upravljamo mu svoje molitve i želje, priznavajući tako da je on izvor svakoga dobra.
Ovi se unutarnji osjećaji i čini očituju vanjskim činima, koji su toliko vredniji koliko su savršeniji nutarnji čini koje vanjski izražavaju.
Najglavniji od čina je svakako misna žrtva, vanjski čin zajednice koju svećenik prikazuje Bogu u ime Crkve. U Novom Zavjetu ima samo jedna Žrtva i to sveta Misa kojom, jer je obnavljanje Žrtve na Kalvariji, iskazujemo Bogu neizmjerno štovanje i postižemo za ljude milosti koje su im potrebne.
Uz ovaj glavni čin pridodajemo još: javne molitve, koje mole u ime Crkve njezini predstavnici kao što su: brevijar, blagoslov s Presvetim. Privatne usmene molitve. Zavjeti koji su dolično učinjeni Bogu. To su nadnaravni vanjski čini učinjeni Bogu na slavu koji su, po riječima sv. Petra, duhovne žrtve koje su ugodne Bogu. “I sami se kao živo kamenje uzidajte u duhovni hram, za svećeništvo sveto, da prinosite žrtve duhovne, koje su ugodne Boga po Isusu Kristu“.
Odatle se može zaključiti da je krepost štovanja Boga najljepša od svih moralnih kreposti, jer nas ona, time što nam pomaže da se vježbamo u štovanju Boga, približava Bogu više nego što to čine druge kreposti.
Potreba kreposti štovanja Boga: stvorenja moraju slaviti Boga, to je posebna dužnost čovjeka a napose za svećenika.
[...] . Budući da je čovjek savršeniji od drugih bića, koja nemaju razuma, budući da je stvoren na sliku i priliku Božju, budući da sudjeluje na Njegovu životu, mora živjeti tako da se neprestano divi, hvali,klanja i zahvaljuje i ljubi svoga Stvoritelja i svoga Posvetitelja. To ovako veli sv. Pavao: "Jer je od njega i po njemu i u njemu sve. Njemu slava u vijeke. Amen. Jer nijedan od nas ne živi samomu sebi i nijedan ne umire samomu sebi. Jer ako živimo Gospodinu živimo, a ako umiremo Gospodinu umiremo. Ako dakle živimo ili umiremo, Gospodnji smo" (Rim 11,36; 14,28). I podsjećajući svoje učenike da je naše tijelo, isto tako kao i duša, hram Duha Svetoga, nadodaje: "proslavite i nosite Boga u tijelu svojem" (1Kor 6,20).
Dužnost bogoštovlja na posebno nameće se svećenicima. Nažalost velika većina ljudi, zabavljeni svojim poslovima i svojim užicima, posvećuju samo vrlo malo vremena klanjanju i čašćenu Boga. Trebalo je dakle da između njih budu izabrani, pozvano od Boga, koji bi mogli ne samo u svoje ime nego i u ime cijele zajednice iskazivati Bogu dužnosti štovanja koje mu pripada. To je prvenstveno zadaća svećenika. Izabran je od samoga Boga, nalazi se među ljudima i on je, kao posrednik vjere između neba i zemlje, dužan slaviti Boga i iskazivati mu štovanje svih stvorova i da tako po njemu silazi na zemlju kiša milosti i blagoslova. To je dakle njegova staleška dužnost, njegovo zanimanje, prava obveza, koja izlazi iz pravednosti, kako to tumači sv. Pavao: "Jer svaki veliki svećenik, koji se iz ljudi uzima, za ljude se postavlja na službu Bogu, da prinosi darove i žrtve za grijehe" (Heb 5,1). [...]
Vježbanje kreposti štovanja Boga. Da se dobro vježbamo u ovoj kreposti treba gajiti pravu pobožnost, to znači trajno raspoloženje volje, kojim se ona spremno i odvažno odnosi prema svemu što spada na službu Božju. To je zapravo izražaj ljubavi prema Bogu i tako je štovanje Boga u vezi s ljubavlju prema njemu.
Početnici vježbaju tu krepost: točnim održavanjem Božjeg i crkvenog zakona o molitvi, svetkovanju nedjelje i blagdana, izbjegavanjem svojevoljne rastresenosti, vanjske i nutarnje, koja je izvor mnogih rastresenosti u molitvi i to nekom pažljivošću u borbi protiv valova koji šire svjetske zabave i beskorisne sanjarije, nutarnjim sabiranjem prije molitve, da je obavljaju pažljivo i vježbajući se u lijepoj vježbi prisutnosti Božje.
Uznapredovala duša nastoji ući u duh štovanja Boga, u jedinstvo s Isusom, velikim Štovateljem Oca, koji je u svom životu, kao i u svojoj smrti, beskrajno proslavio Boga.[...]
Posebno to činimo u činima koji su u pravom smislu riječi čini štovanja Boga, kao na primjer: kod prisustvovanja sv. Misi, moljenja, liturgijskih molitava ili drugih.
---
Pobožnost
Bogoštovno raspoloženje (devotio, nutarnje bogoštovlje ) nije, po svetom Tomi zasebna krepost pored kreposti bogoštovlja nego je središnji čin u neku ruku srce te kreposti. „Pobožnost nije ništa drugo već volja posvetiti se rado onomu što spada na bogoslužje.“
S bogoštovnim raspoloženjem srodna je pobožnost. Po sv. Tomi pobožnost je, kao dar Duha Svetog, sinovsko raspoloženje prema Bogu. Iskazuje se neposredno u nutarnjem molitvenom životu,u sinovskom izražavanju vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu. Ukoliko se pobožnošću označuje nutarnji i vanjski molitveni život, može se sa sv. Tomom nazvati aktivnošću ili činom kreposti bogoštovlja. Bogoštovlje,međutim, živi sa svoje strane od duha pobožnosti.
Milosnim djelovanjem Duha Svetog u daru pobožnosti prirodno klanjanje Božjem veličanstvu u stvorenju dobiva karakter i toplinu sinovskog kulta prema Božjem očinstvu u Božjoj obitelji. Pobožnost,kao bogati nutarnji molitveni život, hrani ljubav, koja je bližnji uzrok bogoštovnog raspoloženja pobožnosti.
Samo je onaj doista pobožan koga iskreni osjećaji prema Bogu neprestano potiču na osjetno iskazivanje hvale Bogu i na vidljive čine bogoštovlja; i jedino onaj što je Boga „ u duhu i istini“ u koga vanjsko kultno vladanje proizlazi iz sinovskih osjećaja pobožnosti i bogoštovnog raspoloženja. Nema prave pobožnosti bez kultne radosti. A vanjski kult bez bogoštovnog raspoloženja mrzak je Bogu.
Dakle pobožnost krepost kojom sva svoja djela rado činimo iz ljubavi prema Bogu. Označuje iskreno i potpuno predavanje Bogu, što se pokazuje radosnim vršenjem njegove svete volje. Po svojoj strukturi je u prvom redu i sami čin volje, a nije samo umna spoznaja niti neki urođeni religiozni osjećaj. Pobožnost je nutarnja duhovna aktivnost, oplođena živom vjerom i nadnaravnom ljubavlju, koja predano usmjeruje naš život prema nebeskom Ocu. Hrani se, prije svega, nutarnjim činima vjere, ljubavi i radosti kojima služimo Bogu, a očituje se i vanjskim znakovima koji su vjerni odraz nutarnje pobožnosti. Ona osvaja, obuhvaća i prožima čitava čovjeka, tako da pobožnost zaista znači život po Bogu. Pobožan čovjek rado vrši volju Božju očitovanu kako u njegovim zapovijedima tako i u savjetima i nadahnućima. Pobožnost je sva u Božjoj službi.
Budući da je to istodobno i kršćanska pobožnost, razumije se da mora biti i kristocentrična. Krist je veliki svećenik novoga i vječnoga zavjeta. U njemu i po njemu je sve stvoreno i otkupljeno. Nemoguće je biti pravo pobožan osim “po Kristu Gospodinu našemu”. Ako je kršćanska, naša pobožnost mora biti također i crkvena. Tko je izvan crkvenoga tijela, ne pripada ni Otajstvenomu Tijelu. Tko ne živi i moli s Crkvom, ne moli “u ime Isusovo”, isključuje se iz općinstva svetih i zajednice vjernika. Kad je naša pobožnost crkvena, onda je i sakramentalna, tj. hranjena milošću često primanih sakramenata. Suvišno je i naglašavati da nam pobožnost mora biti iskrena, nutarnja, proživljena, osobna i djelotvorna. To su njezine bitne značajke. Posebno naglašujemo djelotvornost prave pobožnosti. Ona bi bila previše usko shvaćena kad bismo je uzeli isključivo kao molitvu ili kultni čin. Dobro opaža sv. Toma: “Čovjek moli kad god nešto čini srcem, ustima ili djelom da bi težio Bogu. I tako uvijek moli tko čitav svoj život upravlja Bogu.”
Pobožnost je i osobni doživljaj. Svatko je proživljuje na svoj način, prema svojoj osobnosti, ličnosti, dobi, rasi, spolu, odgoju, izobrazbi, tradiciji i stupnju religioznosti. Zbog toga, kad je ispunila svoje bitne uvjete, katolička pobožnost, baš zato što je osobna, može imati najrazličitije oblike i sadržaje. Može biti aktivna ili kontemplativna, euharistijska ili marijanska, više razumna ili više osjećajna, javna ili privatna, asketska ili liturgijska, više individualna ili više skupna, poklonstvena ili pokornička, zapadna ili istočna, svećenička, redovnička ili laička, benediktinska, franjevačka, dominikanska itd. Tipologija katoličke pobožnosti i duhovnosti jest neiscrpiva. To je dokaz njezina bogatstva i dubine.
Ponavljamo: pobožnost je primarno nutarnji stav kršćanske duše, ali nije samo to. Ona se mora očitovati i vidljivim načinom, jer je čovjek psihofizičko biće. Stoga su i vanjski čini religioznosti sastavni dio integralne pobožnosti. Ti vanjski čini, u širem smislu, mogu se odnositi na sva ljudska djela, ili pak, u užem smislu, na posebne izraze direktne povezanosti s Bogom, najviše preko molitve. Mi unaprijed ne mislimo govoriti o kreposti pobožnosti, dakle, o njezinom nutarnjem korijenu, već o vanjskim očitovanjima te kreposti, koja se općenitim imenom zovu pobožnostima (u množini!), pobožnim činima, nabožnim djelima, duhovnim vježbama (u širem značenju).
Velika je napast za dušu, koja voli vanjske manifestacije pobožnosti, da upravo njih uzme kao cilj svoga nutarnjeg života. Zaboravljajući da su vanjski čini pobožnosti samo sredstva za postizanje duševne sabranosti i milosnoga rasta, neki se kršćani navežu isključivo na vanjske forme i samo u njima zadovoljavaju svoje religiozne potrebe.
Najvažnije dnevne pobožnosti moraju nam biti: sveta misa s pričešću, razmatranje, jutarnja i večernja molitva. Srž jutarnje molitve jest poklon života Gospodinu i posveta svih dnevnih poslova po dobroj i čistoj nakani, a večernje: osvrt na minuli dan s djelom pokajanja, dakle ispit savjesti i zahvala. Sve ostale pobožnosti: blagoslov, krunica, put križa, pokloni, molitve Spasitelju, Gospi, anđelima i svecima, obavljamo savjesno prema dnevnom redu. Svaka od njih ima blagotvoran i povoljan utjecaj na duhovni život molioca. Naročito je važno da svećenici, klerici, redovnici, redovnice pobožno mole svoj svagdanji oficij (časoslov)[...]
---
Kasnije knjiga obrađuje dar pobožnosti (dar Duha Svetoga). Objašnjava njegovu narav, potrebu za njime, sredstva razvoja i plodove. Prenosim dio;
Narav i učinci dara pobožnosti Dar pobožnosti usavršuje krepost bogoštovlja to jest iskazivanja poštovanja Gospodinu Bogu, povezan je uz pravednost i on potiče u našim srcima sinovski osjećaj prema Bogu i nježnu pobožnost prema osobama ili božanskim stvarima da nam tako pripomogne ispuniti s nekom svetom gorljivošću svoje vjerske dužnosti. Kao i svaka druga krepost bogoštovlja se stiče s vremenom, našim naporom i nastojanjima u suradnji sa milošću, dok nam dar pobožnosti daje sam Duh Sveti. Osjećaj da smo ljubljeni sinovi Božji posljedica je dara pobožnosti i daje nam da se obraćamo Bogu s nježnosti i naklonosti dobroga sina prema svome ocu, a u drugima daje gledati braću koja pripadaju istoj obitelji. Isus Krist nam je pokazao prikladan način kojim se moramo obraćati Bogu. »Kad molite, govorite: 'Oče...' . U svim životnim okolnostima obraćajmo se Bogu takvim sinovskim povjerenjem: »Oče, Abba...«
[...] Potiče nježnu i plemenitu ljubav, koja nas potiče žrtvovati se za Boga i njegovu slavu zato da mu ugodimo: „što je njemu ugodno, činim svagda“. To nije dakle kakva sebična pobožnost koja traži duhovne utjehe, neka neradina pobožnost koja bi ostala lijena onda kada bi se trebalo truditi i raditi, nikakva osjećajna pobožnost koja bi tražila samo čuvstvena uzbuđenja i koja bi se gubila u sanjarijama. To je odlučna pobožnost koja očituje svoju ljubav čineći i vršeći Božju volju.
[...] Isto tako ljubimo i poštujemo anđele i svece i u njima je odsjev božanskih svojstava. Poštujemo Sveto Pismo nam dolazi kao riječ Božja, kao pismo koje je za nas napisao nebeski Otac i koji nam u njemu kazuje svoje misli i svoje namjere s nama. Sveta Crkva je za nas Zaručnica Kristova koja je izašla iz njegovog presvetog boka, koja nastavlja njegovu zadaću ovdje na zemlji. Ona je naša majka koja nas je rodila na život milosti i koja taj život podržava po svetim Sakramentima. Mi se dakle s poštovanjem zanimamo za sve što se odnosi na našu svetu Crkvu, za njezine uspjehe kao i njezine poteškoće. Suosjećamo s patnjama Crkve kao sa mističnim tijelom kristovim. Jednom riječi: imamo prema njoj sinovsku ljubav. Nadodajmo k tome i srdačnu poslušnost, znajući dobro da se podvrgavati njezinim zapovijedima znači pokoravati se samomu Bogu: „tko vas sluša, mene sluša“ (Lk 10,16). Sveti Otac papa, je za nas namjesnik, vidljivi predstavnik Isusa Krista na zemlji. Iskazujemo i njemu svoje poštovanje i svoju ljubav kao prema nevidljivom poglavaru Crkve. Osjećaje poštovanja njegujemo i prema poglavarima koji obavljaju odgovorne službe u Crkvi. A ako nam je Bog naprotiv povjerio pastoralnu skrb i brigu za druge, prenosimo na njih nježnu ljubav prema sinovima koju Bog pokazuje prema njima. Dar pobožnosti nas potiče da u bližnjemu vidimo djecu i sinove Božje te braću i sestre Isusa Krista.
Svima je kršćanima potreban dar pobožnosti da radosno i gorljivo ispunjaju svoje vjerske dužnosti prema Bogu, da poštuju svakog čovjeka, da s poštovanjem slušaju svoje poglavare i da budu dobri svojim podložnicima. Bez dara pobožnosti bi se ljudi odnosili prema Bogu kao kakvom gospodaru. Molitva bi više bila teret nego utjeha, a iskušenja koja nam Providnost šalje pričinjala bi se kao stroga što više i kao nepravedna kazna. [...]
Prema sv. Tomi Akvinskom tri su blaženstva na poseban način povezana uz dar pobožnosti. Blago krotkima jer blagost odstranjuje zapreke praksi pobožnosti. Blago gladnima i žednima pravednosti jer dar pobožnosti usavršuje pravednost i blago milosrdnima jer se pobožnost ostvaruje u djelima milosrđa. Plodovi Duha Svetoga koji se trebaju izravno pripisati daru pobožnosti su dobrohotnost i dobrotu, a neizravno blagost ukoliko odstranjuje zapreke prakticiranju dara pobožnosti.
PS
Preuzeto iz priručnika Put prosvjetljenja koji prenosi mnoštvo informacija. (Priređivač se oslanja na radove više autora tako da je priručnik na mjestima kolaž drugih dokumenata.)
