Razlika između "pozitivnog" čina i čina propusta – G.E.M. Ancombe

U radu pod nazivom "Sins of Omission? The Non-Treatment of Controls in Clinical Trials" Anscombe odgovara na nešto vezano uz etiku ne-tretiranja u kliničkim studijama.

Prenosim razmišljanje iz rada koje nije toliko vezano uz samu temu;

***

Možda je korisno primjetiti uporabu uvjerenja da razlika između pozitivnog čina i propusta nije nikada "moralno značajna". Prvo, čini se kako se misli da propustiti nešto znači jednostavno nešto ne učiniti; ili ne učiniti to kada bi to mogao učiniti. Drugo, ako razlika između čina i propusta nije "moralno značajna"; mi smo odgovorni za sve što se dogodilo što se ne bi dogodilo da smo učinili nešto što nismo učinili, iako smo to mogli učiniti [...]

Zapanjujući zaključci se izvodi iz takvih početnih točki. Primjerice ako sam na zabavu potrošio neki novac koji sam mogao dati u dobrotvorne svrhe; a da sam taj novac tako dao, spasio bi se neki život, onda sam ubio nekoga pojednako kao da sam prerezao nekome grkljan.

Svrha takvih argumenata čini se nije pobuditi nemoguću savjesnost u našem ponašanju nego olabaviti našu savjest vezano uz ono što bi se normalno nazivalo ubojstvom.

PS

Kao što primjećuje Anscombe, često cilj nije navesti nekoga da stalno opsesivno računa i pokušava optimizirati svoje odluke u skladu s nekim rezultatom koji se smatra poželjnim – kao da je takvo što uopće teoretski moguće izračunati ili da znamo koji bi to točno cilj trebao biti; nego pokazati da postojeće dužnosti ili zabrane nisu opravdane. Oni koji daju ili slušaju takve argumente neće (u pravilu) promjeniti svoje ponašanje da bi takvo što postigli, nego samo kako bi mogi činiti nešto što žele činiti (a zabranjeno je), odnosno ne činiti ono što ne žele činiti (a dužni su činiti).

Prenio sam ranije o Anscombinu radu Moderna Moralna filozofija

"Jasno je kako Anscombe smatra da je utilitarizam Benthama i Milla fatalno manjkav zato što zagovara najveću sreću najvećeg broja bez da je (prema njoj) adekvatno određeno što se misli pod sreća i bez shvaćanja (prema njoj) da "najveća sreća najvećeg broja" nema smisla.

Još jedan problem s konzekvencijalizmom je da ignorira namjere, bez kojih ne možemo shvatiti ljudsko ponašanje. To znači da, iako možemo prosuđivati djelovanja na konzekvencijalistički način, ne možemo dosljedno živjeti kao da je konzekvencijalizam istinit. Odnosno, ne možemo živjeti naše cijele živote kao da namjere nisu bitne, iako se možemo pretvarati da nisu važne kada odlučujemo što ćemo učiniti ili iskazujemo ne/odobravanja nekog ponašanja. Konzekvencijalisti onda gotovo neminovno djeluju mala fides. Prave se da vjeruju ono što ne mogu, i što stvarno ne mogu, vjerovati."

Ili povezano, iz njenog govora Kvari li sveučilišna moralna filozofija mladež?;

"Naravno, potrebno je biti sveučilišni nastavnik da bi formulirali ideju koju sam čula; naime; [Ako], ukoliko vi ne učinite A netko drugi će učiniti B, [onda] ako vi ne učinite A, za vas se može reći da ste učinili B (vi ste doveli do toga da je B učinjeno, jer drugi čovjek to ne bi učinio da ste vi učinili A.) Zvuči prilično čudno u slučaju preljuba, ali generalna ideja je prilično česta."

---

Vezano uz razmišljanja o etici kliničkih studija, problem je što autor kojeg Anscombe komentira izbjegava čitavu problematiku svojim pogrešnim rezoniranjem o djelovanju i propustu. (Spominje se slučaj kada su pacijenti koji su primali "lijek" zapravo oštećeni, primjerice prerano rođena djeca kojima je davan kisik.)

Neki liječnici će govoriti o razlici između usmrćivanja i "dopuštanja da umre", ali ono što nazivaju "dopuštanjem da umre" jest trovanje i izgladnjivanje.

O "stručnjacima" i bioetici – G.E.M. Anscombe

Prenosim par početnih razmišljanja iz Anscombina rada "Commentary on John Harris's 'Ethical problems in the management of some severely handicapped children'". 

***

Radi se o poznatom prizoru; liječnik odlučuje da je u najboljem interesu djeteta umrijeti. [...] Način na koji donesete odluku je sljedeći: što mislite o prijedlogu da bi trebali zamijeniti svoj života za takav (na neki način) život. Ukoliko je ideja strašna, ako bi radije umrli, onda je umrijeti u najboljem interesu bića o kojem promišljate – naravno ne radi se o medicinskoj odluci, ona se provodi zamišljajući prijedlog. Koliko je mnoštvo bića koje imate razloga ubiti prema takvoj metodi izračuna. Samo da su nesposobni pristati, i vi već imate dovoljan razlog.

"Ali ne", može se odgovoriti, "To mora biti vaš zadatak; a ovdje je taj zadatak na liječniku jer to su njegovi pacijenti". Da ponovimo, ne radi se o medicinskoj odluci, čak i ako se doktor prilikom odlučivanja poziva na neke medicinske činjenice. U ovome slučaju radi se o drevnoj ljudskoj sklonosti da ubijamo neželjenu djecu. Zaogrnuto je jezikom moralne zabrinutosti; ali to je odluka o korisnosti [eng. worthwhileness] ili vrijednosti života, a medicina se time ne bavi. Doktor Lorber je bio u poziciji moći zbog svoje profesije, ali on nije bio ništa opravdaniji u odluci da ubije djete zanemarujući ga i izgladnjujući nego što bih ja imala pravo ubiti nekog nesposobnog koji bi bio meni na brizi, i za kojeg bih mislila da mu je bolje umrijeti.

PS

Kasnije ukratko analizira kako je u takvim slučajevima mala razlika izazivate li smrt izgladnjivanjem ili nekim aktivnijim postupkom. Naravno potrebna je šira rasprava kada postoji obveza da krenete s određenim procesima lječenja itd. Postoji razlika između uobičajene brige (hranjenje, grijanje itd) i kiruruških mjera, itd.

Nisam upoznat sa slučajem ni radom kojeg komentira, ali pretpostavljam da se autor zalagao za "pozitivnu" eutanaziju, ne samo onu "propustom".

---

Dobro formirana osoba će znati da morate njegovati i hraniti svaku osobu (normalno skrbiti o svakoj osobi) za koju ste zaduženi, ali danas će se takva stvar "medikalizirati" pa će se govoriti o prestanku "artificijalne nutricije i hidratacije", kao da se ne govori o običnom izgladnjivanju ljudi.(Ljudsko biće u ranoj fazi razvoja nije ni "osoba", ono je samo "fetus". Ili ljudsko biće koje nije više u stanju nešto činiti - ono je izgubilo svoje svojstvo "bivanja osobom".)

---

Usmrćivanjem ljudskog bića u nekoj "teškoj" i "kompliciranoj" situaciju ćemo rješiti problem. Naravno, time nismo rješili nikakav problem nego smo jednostavno ubili ljudsko biće.

"Ali da ga mi nismo ubili, on bi umro od X". Dobro, ali u nedostatku X, ono što ga je ubilo je vaše ubijanje. (Svaki ubojica bi se inače tako mogao braniti na sudu -"ionako bi umro.")

Policija i Anscombe prilikom
provjeda protiv pobačaja

Ubojstvo i Moralnost Eutanazije – G.E.M. Anscombe

Anscombe je bila član skupine autora koji su radili na izvještaju koji je 1982. god. objavljen pod nazivom "Euthanasia and Clinical Practice: Trends, Principles and Alternatives", bila je glavni autor trećeg poglavlja pod nazivom "Murder and the Morality of Euthanasia". (Nije jedina autorica svih dijelova kao što se ponekad pretpostavlja.)

Možete ga pronaći u već spomenutom dokumentu Harvard Anscombe Symposium Reading Packet (pdf 25MB). U nastavku prenosim dijelove iz spomenutog poglavlja, uz minimalne izmjene.

***

Ubojstvo je kompleks različitih elemenata, nije samo usmrćivanje jednog ljudskog bića od strane drugog. Postoji također i mentalni element namjere. Ipak, 'ubojstvo' se ne može objasniti samo namjernim usmrćivanjem; jer civilna vlast uvodi mogućnost da postoji usmrćivanje koje je legitimno iako namjerno – u borbi sa nasilnim kršiteljima zakona, ili možda u smrtnoj kazni. Ispravan opis je onaj u kojem je ubojstvo usmrćivanje koje uključuje posebni stupanj i vrstu odgovornosti za smrt, a odgovornost je krivnja.

Odgovornost ima tri razine. (1) Primarna razina je ona na kojoj je sam uzrok (na primjer, udar munje) ili doprinosni uvjet (poput temperature atmosfere) odgovoran što se nešto dogodilo. (2) Na višoj razini, gdje je uključen racionalni agent, odgovornost također uključuje poziv na odgovornost. Netko odgovoran u ovom smislu možda će morati odgovoriti na pitanje krivnje. (3) Treća razina je ona same krivnje.

Kad otmičari kažu da 'neće biti odgovorni' za smrti ako dignu u zrak avion jer njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, oni žele reći da neće biti krivi; oni ne neigraju razinu (2) odgovornosti, nego tvrde da imaju oslobođajući odgovor. Onaj tko je pozvan na odgovornost možda nije ni kriv iako je uzrokovao smrt, jer postoji oslobađajući odgovor. Raspon takvih odgovora vrlo je širok: 'Mjesečario je"; ‘Spotaknuo se’; 'Nije znao da daje otrov", 'Nije namjeravao smrt nego nešto drugo što je bilo sasvim legitimno’;'Postupao je s legitimnim ovlastima; 'Nije imao dužnost djelovati da spriječi smrt'. Najteža vrsta odgovornosti za usmrćivanje jest da je netko počinio ubojstvo; određeno je znanjem i voljom s kojom netko djeluje.

Treba primjetiti da prednost koju netko stekne namjernim usmrćivanjem se ne smatra opravdavajućom. Ukoliko bi netko smatrao da ga opravdava, to bi značilo da opravdavate ubojstvo kao takvo.

Morate li slijediti svoju (pogrešnu) savjest?

U zabilješkama predavanja pod nazivom "Must One Obey One's Conscience?" Anscombe analizira što znači slijediti svoju savjest, posebno kada se radi o pogrešnoj savjesti. Scan razmišljanja možete pronaći ovdje (pdf, 1.3MB). Obavljen je u knjizi Human Life, Action and Ethics.

***

Započinje sa;

Ukoliko učinite nešto za što ste uvjereni da je pogrešno, iako zapravo nije pogrešno, jeste li u krivu? Ili ako odlučiti ne učiniti nešto za što vjerujete da ne postoji obveze za vas da ne učinite – iako je to zapravo ono što morate učiniti – djelujete li pogrešno?

Možda bi bilo jasnije upitati, je li vaša "volja" pogrešna u ovim slučajevima?

---

Anscombe analizira o čemu se radi. Razmišljajući o tome, mogli bi reći da vaša slaba volja zajedno s pogrešnim principima u konačnici znači da nije ništa pogrešno, ali netko tko bi takvo što tvrdio bi se zasigurno šalio.

Dakle pitanje je obvezuje li vas vaša pogrešna savjest?

Možete reći znam da je učinio nešto pogrešno, ali s obzirom da je vjerovao kako čini ispravnu stvar onda nije pogriješio? To se onda svodi na ispriku, odnosno pitanje opravdava (ispričava) li vas vaša pogrešna savjest?

Netko će pak reći da ne možete bez savjesti, nema pogrešne savjesti, savjest je savjest i morate je slušati. No što je sa slučajevima poput onih djelatnika u nacističkoj vlasti.

---

Prenosim samo zaključak;

Mislim da možemo modificirati ovo i reći da ukoliko je vaša pogrešna prosudba o tome što morate činiti osnovana na nedužnoj pogrešci o partikularnim činjenicama slučajeva, onda vaša pogrešna prosudba o tome što bi trebali učiniti je sama po sebi nedužna i vaše djelovanje u skladu s njome je opravdana činjenicom da djelujete u skladu sa savješću koja je pogrešna.

No, izuzev toga, čini se da nema izlaza, nema načina da djelujete ispravno. Ukoliko djelujete protivno vlastite savjesti, činite pogrešno jer činiti ono što mislite da je pogrešno, odnosno voljno činite pogrešno; A ukoliko djelujete u skladu sa svojom savješću onda činite ono što jest pogrešno što vaša savjest dopušta, ili neuspješno izvršavate obvezu za koju vaša savjest kaže da nije.

Postoji izlaz iz situacije, ali morate znate da vam je potreban i za njega je potrebno vrijeme. Izlaz je otkriti da je vaša savjest pogrešna.

PS

Možete čuti savjet ili uputu o slijeđenju vlastite savjesti.

Nažalost, često se davanjem takvog savjeta poručuje osobi (i namjerava se takvo što poručiti), ne moraš činiti ono što si dužna činiti, odnosno možeš činiti ono što je zabranjeno činiti. Umjesto da se poduči osobu o ispravnoj odluci, poručuju joj se da čini što god želi – da slobodno čini pogrešno.

Anscombe ovdje ne govori o tome, analizira što znači slijediti svoju savjest kada je ona pogrešna. Ipak, ukoliko oni ljudi koji daju takav savjet (s namjerom kako sam prethodno opisao) djeluju po svojoj vlastitoj savjesti, onda je nešto pogrešno s njihovom savješću.

Povezani raniji postovi; O djelovanju u dobroj namjeri (i slijeđenju vlastite savjesti), Moral, itd.

Kvari li sveučilišna moralna filozofija mladež? - G.E.M. Anscombe

U nastavku prenosim izlaganje kojeg je Anscombe održala 1957. godine na BBC radiju pod nazivom "Does Oxford Moral Philosophy Corrupt Youth?". U njemu se bavi optužbom odnosno pitanjem kvari li moralna filozofija koja dominira Oxfordom mladež?

Rad je kasnije objavljen u The Listener. Scan članka možete pronaći ovdje (pdf, 2.1MB), ili kao dio dokumenta ovdje Anscombe Reading Packet(pdf, 25MB) (Nisam siguran koliko sam uspio prenijeti ironični duh njenog promišljanja, ali u kontekstu čitavog izlaganje je vjerujem jasno i onih par kontroverznijih primjedbi.)

***

Recenzija u časopisu Mind jednom je izvjestila da postoje ljudi koji misle da je moralna filozofija u jednom od njezinih pomodnih oblika 'kvari mladež'. Moralna filozofija o kojoj govorimo je ona povezana s lingvističkom analizom, koji ima različite eksponenti na engleskom govornom području. Možda im nije drago što ih svrstavamo sve zajedno, ali njihov rad izvana gledajući izgleda otprilike slično, i ništa od toga se ne izdvaja ili odvaja. Neki oblici aktualni su na Oxfordu, a posebno je suvremena Oxfordska moralna filozofija koju su me zamolili da ovdje razmotrim.

Odmah ću reći da ne mislim da je optužba točna. Kasnije ću objasniti zašto. Prvo ću, međutim, primijetiti jednu primjedbu tog istog recenzenta, koji je raspravljajući o knjizi gospodina Harea, napomenuo da ga nitko ne može smatrati pokvarenjakom s obzirom na njegovu očitu moralnu iskrenost [eng. Moral earnestness – strogost, ozbiljnost, iskrenost].To se ne čini kao dobar dokaz. Postojao je nadbiskup našeg vremena - nadbiskup Temple - koji je uvijek govorio stvari poput toga da kršćani koji su poslovni ljudi i političari moraju "kompromitirati" svoje ideale jer bi ih inače istjerali s njihovim područja koje bi tada bilo prepušteno ljudima koji nisu imali ideale; 'stvarno pročišćavanje poslovanja ovisi o nastavku poslovanja onih koji imaju ideale'; a to, objasnio je, znači griješiti - 'sve je grijeh što nedostiže Božju slavu’. A njegova moralna iskrenost jest nenadmašna. Ako bi stvarno htjeli pokvariti ljude izravnim podučavanjem ideja, moralna bi iskrenost zapravo bila važan alat. Ali također sumnjam da je izravno podučavanje ideja u današnje vrijeme najbolji način pokušaja mijenjanje ljudi; javno djelovanje je mnogo učinkovitije. Puno toga je ostvareno, primjerice, organiziranjem suđenja ratnim zločincima koji su bili s loše strane dok su suci bili s dobre i pobjedničke strane te su izmišljali zakone tijekom procesa; time su odučili ljude od zastarjelog pre-legalističkog poimanje pravde. Postoji moralni zakon koji je iznad svih pozitivnih akata, i inspirativna je stvar bila što su užasni grešnici protiv toga dovedeni pred sud - tako mi je to objasnio jedan mladić s Oxforda koji je, činilo mi se, iz toga naučio više nove moralne teorije nego od bilo kojeg podučavanja moralne filozofije.

Međutim, kao što sam istaknula, ako želite direktno iskvariti ljude propagiranjem ideja, moralna iskrenost je prilično neizbježna. Još jedna važna stvar je držati se podalje od činjenica osim od onih koje je standardna praksa spominjati - za razliku od primjerice komunističkog svjedoka koji je pred Kraljevskom Komisijom o trgovini oružjem pročitao udio vlasništa u industriji pojedinih članova komisije. Irelevantnost činjenica, (kako je to tom prilikom naglasio predsjednik komisije) je nešto s čime bi se složili moralni filozofi za koje je uobičajena dogma da nijedna činjenica ne može podrazumijevati etičku propoziciju, i da se ljudi mogu slagati o svim činjenicama ( i pretpostavljam o njihovu spominjanju), ali se svejedno ne slagati o etici. Pretpostavljam da bi se mogli, ali radi se o idealnoj poziciji; logičkom modelu, kako se to kaže. Treća točke metode koju bih preporučila onome koji iskrivljuje bi bila ova; koncentrirajte se na primjere koji su ili banalni: obećali ste vratiti knjigu, ali... i tako dalje; ili fantazija: što morate učiniti ukoliko morate zakoračiti, a zakoračenje desnom nogom bi značilo ubiti dvadeset pet dobrih mladih ljudi dok bi zakoračenje ljevom nogom značilo ubiti pedeset starih ljudi (Očito, ispravna stvar bi bila skočiti i preletjeti čitavu parcelu.)

Dostojanstvo Ljudskog Bića – G.E.M. Anscombe

Živimo u društvu – ili društvima – gdje postoji obvezna strast za jednakošću. Prestiž demokracije vezan je uz to.

Marksisti, i mnogi drugi, smatraju "nejednakost" otpužbom svakog sustava. Zapravo, kod marksista, primjetila sam da se različite naravne nejednakosti među ljudskim bićima ne naziva "nejednakost" nego "razlike". Stoga za marksiste, nejednakost je "razlika" što je za osudu. Nazvati nešto nejednakošću znači reći da to trebamo eliminirati.

Postoji istina koju ovo na iskrivljeni način reflektira. Postoji samo jedna nepokolebljiva [eng. impregnable] jednakost svih ljudskih bića. Leži u vrijednosti i dostojanstvu ljudskog bića.

Kada kažem da je ova jednakost nepokolebljiva, ne mislim da ju je nemoguće prekršiti. Odnosno, ne mislim da ju nije moguće povrijediti. Moguće je. Zapravo, često ju se povređuje. Povređena je bila u ropskim sustavima gdje robovi nisu imali prava – čak ni na brak u kojem muževi i žene ne bi mogli biti prodani odvojeno ili njihovu mladu djecu prodati od njih. Povređuje ju se svaki put kada se ubijaju ljudi zbog udobnosti drugih kao što su nacisti ubijali mentalno defektne; ili kada se u ratovima bombardiraju civili, ili kada bilo tko ubije čovjeka, ne u ljutnji jer zaslužuje smrt, nego kako bi postigao nešto za sebe. Krši ga se se kada se očito ljudski fetus namjerno ubija u pobačaju. Krši ga se kada netko baci svoju mrtvu ili umiruću majku u smeće. Mogli bi još nabrajati, ali nema potrebe.

Što onda želim reći kada tvrdim da vrijednosti i dostojanstvo ljudskog bića nije moguće pokolebati? Želim reći da ga je nemoguće oduzeti.

Ukoliko postoje pravo glasa za neke ljude, moguće ga je uzeti nekima. To znači da više nemate pravo glasa ako spadate među njih, ne radi se o tome da još uvijek imate prvo glasa, ali ga ne možete koristiti. Pričam o situaciji u kojoj su vam takva prava oduzeta.

Jednakost ljudskih bića u vrijednosti i dostojanstvu ljudskog bića je nemoguće oduzeti, koliko god da ih se krši. Kršenje je i dalje kršenje.

Znanje i poštovanje ljudskog života – G.E.M. Anscombe

Prenosim par misli iz Anscombina predavanja "Knowledge and Reverence for Human Life" (1981., Marquette Univerity). Rad možete pronaći primjerice u ovom pdf dokumentu - Anscombe Reading Packet (.pdf, 25MB). Objavljen je i u knjizi Human Life, Action and Ethics.

***

Naslov me navodi na razmišljanje o dva tipa znanja. Prvo, znanje (spoznaja) dostojanstva ljudske naravi, ne znanje o indiferentnoj istina (radi se o primjeru znanje po konnaravnosti [eng. connaturality]). Drugo, ono što se češće naziva znanjem; matematika i prirodne znanosti, logika i psihologija, povijest i stvari koje su se dogodile nedavno itd. Takvo znanje možemo nazvati znanje indiferentnih istina. Još od vremena Humea, obično se u filozofiji (barem engleskog govornog područja) govori da su sve istine "indiferentne". "razum je i mora biti rob strasti"; ne postoji takva stvar poput toga da razum diktira kako bi se trebali ponašati, osim što vas može informirati na koji način možete postići određeni cilj. Ali razum vam ne može dati cilj ili suditi u korist ili protiv ciljeva. Takva ideja je toliko utjecajna da samo poimanje ne-indeferentntih istina djeluje opskurno. Možda isto vrijedi za ideju konnaravnosti kako sam je navela.

---

U nastavku rada Anscombe objašnjava o čemu se radi; radi se o karakteru znanja, konnaravno znanje je znanje koje ima netko tko posjeduje određenu vrlinu;

Konnaravno znanje je vrsta znanja koju ima netko tko ima određenu vrlinu: to je sposobnost da se prepozna koja će akcija biti u skladu s vrlinom, a koja će biti u suprotnosti s njom. Osoba koja u sebi nema podlosti, već velikodušnosti, sklona je izbjeći ili odbaciti neki postupak, bez poteškoća da ga shvati kao nevelikodušan. Ili joj to jednostavno neće pasti na pamet kao mogućnost. … Onaj s konnaravnim znanjem sklon je djelovanju i ta sklonost je sama po sebi neka vrsta percepcije podlosti djelovanja čak i bez formuliranja prosudbi. … Ako se presuda formulira, formulacija je izraz onoga što je već izraženo u odbijanju.

Riječ "konprirodno" naravno ima veze s 'prirodom'. Koliko sam mogla primijetiti kod Tome, kopajući okolo po leksikonu, njegova glavna upotreba za njega je govoriti o onome što je lako poznato bićima određene prirode. Materijalne supstance su nam prirodni cilj znanja. Pretpostavljam da je to zato što smo mi sami materijalna bića, utjelovljene inteligencije. Kada Platon kaže da je duša 'srodna formama', on izražava istu ideju. Nisam uspjela pronaći kod Sv. Tome koji daje izrazu primjenu koju sam opisala. Doista, ne znam izvor te primjene. Ali nije teško opravdati; jer vrlina čestite osobe je njoj kao druga priroda.

Dalje objašnjava Anscombe da se radi o zanimljivoj temi, nije poput onog drugog znanja koje je arhivirano u knjižnicama. Ono se nalazi u takvim knjigama, ili njihovi plodovi, a samo ako ga posjedujte ili ga gotovo posjedujete, ćete ga prepoznati u takvim knjigama.

[...] Još jedna zanimljiva primjedba o Aristotelu;

Jedan od način da pokažemo kontrast između dvije vrste je ovaj; netko može misliti da je druga vrsta – poput bogatstva, zdravlja, života pod nerepresivnom vladom, imanje djece itd – nešto što su "dobara sreća"[eng. goods of fortune]. Uzimam tu frazu od Aristotela koji je primjetio da većina ljudi traži "dobra sreće" i moli se za njih, ali da bismo "trebali" tražiti ono što je dobro za nas, i moliti se da "dobara sreće" budu dobra za nas. Ili pak kaže [Eudemian Ethics] da dobara sreće ne vrijede ništa osim utoliko što nam pomažu da štujemo i kontempliramo Boga.