U nastavku prenosim izlaganje kojeg je Anscombe održala 1957. godine na BBC radiju pod nazivom "Does Oxford Moral Philosophy Corrupt Youth?". U njemu se bavi optužbom odnosno pitanjem kvari li moralna filozofija koja dominira Oxfordom mladež?
Rad je kasnije objavljen u The Listener. Scan članka možete pronaći ovdje (pdf, 2.1MB), ili kao dio dokumenta ovdje Anscombe Reading Packet(pdf, 25MB) (Nisam siguran koliko sam uspio prenijeti ironični duh njenog promišljanja, ali u kontekstu čitavog izlaganje je vjerujem jasno i onih par kontroverznijih primjedbi.)
***
Recenzija u časopisu Mind jednom je izvjestila da postoje ljudi koji misle da je moralna filozofija u jednom od njezinih pomodnih oblika 'kvari mladež'. Moralna filozofija o kojoj govorimo je ona povezana s lingvističkom analizom, koji ima različite eksponenti na engleskom govornom području. Možda im nije drago što ih svrstavamo sve zajedno, ali njihov rad izvana gledajući izgleda otprilike slično, i ništa od toga se ne izdvaja ili odvaja. Neki oblici aktualni su na Oxfordu, a posebno je suvremena Oxfordska moralna filozofija koju su me zamolili da ovdje razmotrim.
Odmah ću reći da ne mislim da je optužba točna. Kasnije ću objasniti zašto. Prvo ću, međutim, primijetiti jednu primjedbu tog istog recenzenta, koji je raspravljajući o knjizi gospodina Harea, napomenuo da ga nitko ne može smatrati pokvarenjakom s obzirom na njegovu očitu moralnu iskrenost [eng. Moral earnestness – strogost, ozbiljnost, iskrenost].To se ne čini kao dobar dokaz. Postojao je nadbiskup našeg vremena - nadbiskup Temple - koji je uvijek govorio stvari poput toga da kršćani koji su poslovni ljudi i političari moraju "kompromitirati" svoje ideale jer bi ih inače istjerali s njihovim područja koje bi tada bilo prepušteno ljudima koji nisu imali ideale; 'stvarno pročišćavanje poslovanja ovisi o nastavku poslovanja onih koji imaju ideale'; a to, objasnio je, znači griješiti - 'sve je grijeh što nedostiže Božju slavu’. A njegova moralna iskrenost jest nenadmašna. Ako bi stvarno htjeli pokvariti ljude izravnim podučavanjem ideja, moralna bi iskrenost zapravo bila važan alat. Ali također sumnjam da je izravno podučavanje ideja u današnje vrijeme najbolji način pokušaja mijenjanje ljudi; javno djelovanje je mnogo učinkovitije. Puno toga je ostvareno, primjerice, organiziranjem suđenja ratnim zločincima koji su bili s loše strane dok su suci bili s dobre i pobjedničke strane te su izmišljali zakone tijekom procesa; time su odučili ljude od zastarjelog pre-legalističkog poimanje pravde. Postoji moralni zakon koji je iznad svih pozitivnih akata, i inspirativna je stvar bila što su užasni grešnici protiv toga dovedeni pred sud - tako mi je to objasnio jedan mladić s Oxforda koji je, činilo mi se, iz toga naučio više nove moralne teorije nego od bilo kojeg podučavanja moralne filozofije.
Međutim, kao što sam istaknula, ako želite direktno iskvariti ljude propagiranjem ideja, moralna iskrenost je prilično neizbježna. Još jedna važna stvar je držati se podalje od činjenica osim od onih koje je standardna praksa spominjati - za razliku od primjerice komunističkog svjedoka koji je pred Kraljevskom Komisijom o trgovini oružjem pročitao udio vlasništa u industriji pojedinih članova komisije. Irelevantnost činjenica, (kako je to tom prilikom naglasio predsjednik komisije) je nešto s čime bi se složili moralni filozofi za koje je uobičajena dogma da nijedna činjenica ne može podrazumijevati etičku propoziciju, i da se ljudi mogu slagati o svim činjenicama ( i pretpostavljam o njihovu spominjanju), ali se svejedno ne slagati o etici. Pretpostavljam da bi se mogli, ali radi se o idealnoj poziciji; logičkom modelu, kako se to kaže. Treća točke metode koju bih preporučila onome koji iskrivljuje bi bila ova; koncentrirajte se na primjere koji su ili banalni: obećali ste vratiti knjigu, ali... i tako dalje; ili fantazija: što morate učiniti ukoliko morate zakoračiti, a zakoračenje desnom nogom bi značilo ubiti dvadeset pet dobrih mladih ljudi dok bi zakoračenje ljevom nogom značilo ubiti pedeset starih ljudi (Očito, ispravna stvar bi bila skočiti i preletjeti čitavu parcelu.)
Ali prema mom mišljenju potpuno je nepravedna i apsurdna optužba da takva moralna filozofija kakva sada dominira Oxford iskrivljuje mladost. Iznenađena sam što se takva optužba javlja; ovdje je želim pobiti. Kako bi pokazali da određena poduka kvari ljude morate očito pokazati da ljudi imaju (ili da bi imali) bolje ideje bez takve poduke.
Jedan od načina da to učinite bio bi reći da znate za primjere: ja ne znam nijedan, što je barem negativan dokaz ukoliko to što vrijedi. Drugi način jest da promotrite ideje koje karakteriziraju naše društvo - one koje su prilično standardne - i usporedite ih sa pomodnim sveučilišnim nastavnicima. Te vrijednosti su ono što bi većina mladih upijala bez pomoći tih učitelja; ako su bolje od ideje učitelja, a one su doista utjecajne, onda se radi o kvarenju mladosti; Ali ako su otprilike jednake, ili nisu dobre, onda takva optužba nije pravedna.
Čini mi se očitim da uopće nema razlike. moralna filozofija na Oxford je savršeno u skladu s najvišim i najboljim idealima zemlje općenito, i to se može pokazati u nekoliko primjera.
Prvo, postoji ono što mogu nazvati anti-platonskim pogledom na pravdu— antiplatonski, mislim, u jednom detalju. Čini se da je Platon mislio da bi pravedno društvo bilo ono društvu u kojem bi ljudi bili pravedni. Ali ovo, kao što podučavaju na Oxfordu može prikriti zabludu; nije jasno je li pojam "pravednog" poput pojma "zdravog" (ne bi mogli nazvati zajednicu zdravom osim ako su njezini članovi pojedinačno zdravi) ili je poput pojma "dobro uređenog" koji se očito ne odnosi na pojedinca. Mislim da Platon nije analizirao (što znači da je možda u zabludi), nego je dao tezu (što znači da je možda u krivu). Ali nije li takav nauk, o mogućoj zabludi koja se tu javlja, uvelike u skladu s najvažnijim uvidom modernog vremena: da nepravda možda nije ničija krivica, a ono što je potrebno jest dobro uređenje? S ovim ide preferencija za političkim djelovanjem [eng. policy] - što znači pokušaj kalkuliranja i promoviranja generalnog dobra – nasprem arhaičnog i metafizičkog poimanja pravde. Možete citirati neupitno točne odluke sudova da, primjerice, određeni tribunali ne moraju uzimati u obzir ono što se naziva "naravna pravda" u svojim odlukama, i da postupke lokalne vlasti ne možete osporiti na temelju prijevare ili loše namjere.
Zatim imamo visoko poimanje odgovornosti koje se prenosi na Oxfordu i koje je skladu s vremenom. Ako se nešto samo po sebi čini kao loše djelovanje [čin], ali vi izračunate da ako to ne učinite onda će cjelokupna situacija (neki kažu ukupno stanje svijeta) biti još gore nego ako to učinite—onda morate to učiniti; odgovorni ste za budućnost ako možete imati utjecaj na bolje. Takvo razmišljanje prisutno je izvan sveučilišta, primjerice, bilo je ispravno masakrirati Japance jer je to bilo (ili se barem smatralo takvim) produktivno za bolje ukupno stanje nego kada to ne bi učinili.
Naravno, potrebno je biti sveučilišni nastavnik da bi formulirali ideju koju sam čula; naime; [Ako], ukoliko vi ne učinite A netko drugi će učiniti B, [onda] ako vi ne učinite A, za vas se može reći da ste učinili B (vi ste doveli do toga da je B učinjeno, jer drugi čovjek to ne bi učinio da ste vi učinili A.) Zvuči prilično čudno u slučaju preljuba, ali generalna ideja je prilično česta.
Postoji nadalje, blaga, tolerantna i civilizirana ideja o odgovornost za stvari nakon što su učinjene, što zapravo ide uz visoku (ideju) koju sam spomenula. Odgovornost je kauzalnost; smatrati da je netko odgovoran za nešto što je učinio značilo bi pripisati čitavu kauzalnost njemu – a to je nepravedno; ne možete ga pretvoriti u žrtvenog jarca za neku stvar koja je očito imala svakakve uzroke. Stoga se moram suočiti s budućnošću priznanjem neograničene odgovornosti; ne mogu se osloboditi toga; ne mogu, na primjer, ići lakšim putem i reći da su određeni pravci djelovanja isključeni njihovom pokvarenošću, a prema prošlosti moram osjećati samo taj stupanj odgovornosti koji je određen mojim djelom u ostvarenju koje god situacije se ostvarila. S time ide karakteristično milosrdno i humani odnos prema kriminalcima karakterističan za najbolje liberalne umove. Jer agent je i sam žrtva kauzaliteta, tak da je bolje liječiti ga i tretirati nego ga kriviti i kažnjavati. Bien entendu, liječenje može trajati duže od kazne. To može biti čak i jedina razlika, kao u slučaju 'korektivne obuke."
Dakle, i na sveučilištu i izvan njega, ljudi odbacuju tek legalističku i nefilozofsku ideju "naravi i kvalitete djela". Ona opstaje u našim starijim zakonim, time i u svijesti našeg pravosuđa, ali noviji zakoni to ispravljaju i bave se računanjem poboljšanja općeg stanja,kao što pokazuju ispravne pravne odluke koje sam citirala; a da se radi o ispravnom postupku donošenja moralnih odluka stalno se uči na sveučilištu. [...]
Još jedan primjer se može naći u intenzivnom osjećaju za okrutnost i patnje. Ovo je ta tema u kojoj postoji automatski pritisak općeg moralnog mišljenja u oxfordskim raspravama. Ako bi netko pokušao reći da je neko djelovanje [čin] loše, odmah će se osmisliti slučaj (koliko god on bio fantazija) u kojoj bi posljedica činjenja te radnje odvratila neku užasnu patnju, i time se rješava pitanje. Nije li ovaj osjećaj za patnju značajka našeg vremena; nešto na što će se pozivati u svakodnevnom razgovoru i u novinama, van sveučilišta? Razmislite koliko snažno osjećamo potrebu za preventivnim mjerama u pogledu okrutnosti prema djeci (vrlo široko protumačeno). Ne znam jesu li vulgarni umovi ikada imali misao: Preventivne mjere znači da žele ići u domove ljudi i uznemivarati ih ne zato što su "učinili nešto", nego samo za slučaj da to čine. Ukoliko jesu, bilo bi mudro da to zadrže za sebe. Povezano s time je ideja da ono što je strašno u ratu jest čista "uporaba sile", agresija, količina patnje; a tko je primjerice napadnut, s kojim opravdanjem, nije toliko bitno.
Postoji također shvaćanje u moralnoj filozofiji da ono što morate učiniti jest da odaberete svoj način života i ponašate se u skladu s navedenim. De finibus non est disputandum. U raspravama se pretpostavljaju zajednički standardi – "naši" standardi koji pokazuju "ono što kažemo" kada prosuđujemo o drugima. Prešutno se pretpostavlja da su oni dobri, i doista, obično se dočarava slika ljudi koji ne čine zločine, koji se ponašaju ljubazno (primjerice uvijek lažu kako bi izbjegli izdaju prijatelja); ali također traže i napredovanje, i stanja svijeta i samih standarda – u smjeru u kojem oni već ukazuju. Govor o "načinu života" nije sveučilišni izum, ono je sveprisutno u našem vremenu (nitko nas neće, očito, uvjeriti da se odrekenemo bila čega, primjerice kontracepcije, što ide uz naš način života.) [...]
Na posljetku, tu je i neizmjerno važno pitanje odgoja djece. Svi znaju da smo još davno odbacili odvratnu ideju roditeljskog autoriteta. Zadatak roditelja je činiti najbolje za djecu, s kojom se stoga bojažljivo suočavaju. Medvjeđa usluga nametnja vlastitih standarda, koji mogu postati zastarjeli, je očita. U promjenjivom svijetu, s promjenjivim uvjetima, moraju se mijenjati i standardi. I morate svoje morale oblikovati prema svojim svrhama i uvjetima, tako da će vaše djelovanje promovirati učinke koje želite postići. (Jer vaše djelovanje pokazuje koji je vaš moral, neovisno o tome što kažete.) Očito, jedino što možemo učiniti jest osposobiti našu djecu kao misleća ljudska bića, sposobna formirati i stalno poboljšavati svoje vlastite standarde djelovanja bez zapreke. Nije li to prevladavajuće razmišljanje u svijetu, baš kao i na sveučlištu?
Nadam se da sam dovoljno rekla kako bih pokazala da poznata optužba o "kvarenju mladih" nije zaslužena. Ova filozofija je osmišljena savršeno u duhu vremena i mogli bi je nazvati filozofijom laskanja tom duhu.
PS
Nadam se da je otprilike jasno što osuđuje.
Prenio sam ranije više razmišljanja u kojima se bavi temama koje se i ovdje spominju. Vidi općenito kategoriju Anscombe postova, odnosno Moderna Moralna Filozofija, Rat i Ubojstvo, O djelovanju u dobroj namjeri (i slijeđenju vlastite savjesti), Moral, Moralno Okruženje Djeteta, Dostojanstvo Ljudskog Bića, Autoritet u pitanjima morala, Grijeh [1/3] Definicija, Dobrovoljnost i grijesi propusta, Dvadeset raširenih mišljenja među suvremenim anglo-američkim filozofima itd.
U jednom odgovoru (na njenu obranu čednosti) kolege sekularni filozofi su ustvrdili da je teško zaustaviti bijes koji osjećaju zbog njena napada na "duh vremena" - uz druge neugodne uvrede. No, čini se da je imala razloga biti "protiv duha vremena" tako da je takva optužba ne bi posebno zasmetala. (Svoj odgovor je započela s mirnim "Mojim prijateljski raspoloženim filozofima iz susjedstva".)
Teško bi bilo tvrditi da je situacija danas išta bolja; i to u svim navedenim primjerima. Imamo li danas bolje shvaćanje pravednog društva, shvaćanje toga kako napredujemo i kao pojedinci i kao društvo?
Naravno, kada kaže da moralna filozofija na sveučilištima – ovdje govori o konkretnom sveučilištu konkretnog vremena - ne kvari mladež u mjeri u kojoj se pretpostavlja jer postoje i drugi podjednako loši utjecaji, to ne znači da takva moralna filozofija nije iskvarena.
