Jedinstvene pojave suvremene američke kulture - A. Esolen

 U jednoj objavi na X-u Esolen primjećuje vezano uz stanje američke kulture;

Nekoliko stvari koje nas čine iznimkama u ljudskoj povijesti:

1. Nitko ne pjeva

2. Mladi ljudi nisu u braku

3. Nemamo dovoljno djece [da bismo nastavili društvo]

4. Nema istinski popularne [narodne] poezije

5. Gotovo da nemamo svetih dana

6. Ne poznajemo svoje susjede [bližnje].

Reći ćete: "Naravno da pjevamo!" Stvarno? Ako ne idete u crkvu (a većinu vremena čak i ako idete), vjerojatno niste čuli nijednog dječaka kako pjeva - ne govorim o televiziji ili internetu - u posljednjih godinu dana. Neki ljudi to nikada ne čuju. Kad bolje razmislim, jedine ljude koje ikada čujem kako zvižde melodiju, osim sebe, su stari ljudi poput mene.

***

Esolen je u raznim prilikama pisao o sličnim temama. Primjerice u eseju Vandals Within kojeg prenosim u nastavku.

[Nakon što je opisao štetu na kući u svom susjedstvu koju je potrebno zamijeniti jer ju je nemoguće popraviti zbog rasprostranjenosti štetočina, plijesni i vode, Esolen uspoređuje takvu trulež sa drugim ljudskim stvarima, poput kulture;]

Mislim da je Zapad u tom stanju. Naravno, vrlo dobro znam da postoje znakovi života i zdravlja čak i u najmračnijim vremenima. Teodorik je dao pogubiti Boetija, najvećeg učenjaka svog vremena, pod lažnom optužbom za izdaju, ali Boetije je posijao sjeme koje će proklijati u lijepoj žetvi dugo nakon što je Teodorik bio priveden svojim polubarbarskim očevima. Opisujem općenito.

Razmotrimo nekoliko mjera kulturnog zaborava. Imamo diplomce koji nisu pročitali nijednu knjigu u životu. Nemamo dovoljno djece da nas zamijene. Brak ne da je na rubu propasti nego se nikada niti ne sklapa. Crkve se zatvaraju. Nepoznavanje Svetog pisma, dijelom povezano s općim neznanjem o povijesti i kulturnoj baštini zapadne civilizacije, endemsko je.

Bivši kršćanski narodi, preplavljeni tim neznanjem, prihvatili su smrt kao pravo koje treba ostvarivati; liječnici više nisu iscjelitelji, zarađuju novac ubijajući ljudska bića i na početku i na kraju prirodnog života. Čak i mladi ljudi koji ostaju u vjeri teško znaju što se od njih očekuje kao muškaraca ili kao žena. A internet koji je preobilje distrakcija, informacija i dezinformacija, lako nas preplavljuje.

Um je već kršćanski, ali ne i srce – Papini o Augustinu

Pošteni je Ponticijan, a da nije ni znao, gurnuo Augustina do onoga krajnjeg ruba preko kojega je, za konačno obraćenje, trebao samo let.

Njegove su ga riječi oslobodile onih izblijedjelih dronjaka koji su prokivali njegovu žalosnu bijedu: bio je gol, potpuno gol pred samim sobom. Takva je sebe vidio: "ružan, blatan, grdan, mrljav i gnojan." Osjećao je jezu nad samim sobom, a da nije mogao pobjeći iz samoga sebe; mrzio je samoga sebe, a nije osjećao snage promijeniti sama sebe. Već je prošlo gotovo dvanaest godina otkako je na stranicama Hortenzija otkrio božansko lice mudrosti, ali umjesto da se popne do nje i da se odatle dovine do božanske istine zapleo se u zamke Manija i oslabio je volju u naručju žene. Do sada se mogao opravdati da ne posjeduje istinu, ali sada je njegov duh bio siguran: Mani je varalica. On me zove, Isus je je jedini put, Pavao je moj vođa. Razumno Augustinovo obraćenje završeno je prije ovoga dana: Augustin vjeruje u ono što uče kršćani, želi biti kršćanin, u želji i mislima je kršćanin. Njegovo prihvaćanje Krista nije od danas, nego od onda kada ga je Pavlova vjera zanijela i osvojila.

Što, dakle, preostaje raditi? Živjeti kao kršćanin, ostvariti u svakodnevnom životu priznate istine, odreći se onih navika putenosti koje su ga još vitlale, slijediti Antuna, obuzdati put, oslobodite se žene. Boj koji se sada bije u Augustinovoj duši ne vodi se između istine i zablude, između Boga i Sotone, između vjere i sumnje, već između čistoće i bluda, između želje za savršenom čistoćom i nostalgije za zagrljajima, između duha i spola.

Augustin i Viktorinov primjer obraćenja - Papini

G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Viktorinova obraćenja na Augustina.

Još malo staroga kvasca vri u njemu [Augustinu]. Poznaje istinu i teži za njom, ali se ne može odlučiti da je posve oživotvori, da je živi. [...]

Zbog tog kolebanja oklijevao je učiniti posljednji korak. Brak je bio zapreka za savršeni život i slobodu, a konkubinat je bio sramota i gnusoba. Krista ga je nastavio pozivati. Kojoj strani se prikloniti?

Nije bilo nikoga koga bi u tom teturanju pitao za savjet. Prijatelji novoplatonci bili su dobri u apstraknim pitanjima, ali ne da ga vode u život. Dopratili su ga do Božjih nogu, ali nisu poznavali ili su prezirali Isusa i njegovo evanđelje. Ambrozije nije nikada imao vremena poslušati ga, sada pogotovo kada se morao braniti od zahtijeva arijanskih ili carskih. Njegovi su mu najdraži prijatelji bili više nego prijatelji, učenici i nisu mogli upravljati onim od kojega su sami očekivali da budu vođeni. Kome se obratiti? [...]

Jer Augustin nije išao k svetom svećeniku da akademski raspravlja o Evanđelju i braku, nego, ništa manje, da mu se pravo ispovijedi, prvi put u svom životu :"narravi ei circuitus erroris mei". Izložio mu je, dakle, povijest svojih moralnih i misaonih stranputica i pokušaje da ih se oslobodi. Simplicijan ga očinski sasluša i razvesli se da je Augustin pročitao knjige novoplatonaca, koje su bliže kršćanskoj istini od onih drugih sekti. I raspravljajući o tim knjigama, počne govoriti o onome koji ih je preveo na latinski i svom posjetitelju ispriča da je uvelike utjecao na krizu koja se spremala u njegovoj duši. [...]

Viktorin se u ono vrijeme izjasnio kao poganin i čini mi se da se kao i mnogi u ono doba dao uputiti u egipatska umijeća. Bjuvao je zato na kršanstvo i u svojim knjigama govorništva našao je načina da se zlobno ismije Marijinu djevičanstvu i Isusovu uskrsnuću. Netko mu je rekao da se šalama ne može uništiti vjera koja se raširila velikim dijelom Carstva i koja je osvojila same careve i upravo u namjeri da filozofskim oružjem pobije kršćane, počeo je pozorno čitati Bibliju. Preveo je, među ostalim, Aristotelove Kategorije i Profirijeve Izagoge. Ali učinak je, kao što se i drugima događa, bio posve različit od onoga što je bio nakanio. Udubio se u svete knjige da ih pobije, ali su one u njegovu duhu pobile mitologiju i nauku o tajnama, koje su njemu bile drage. Treba upamtiti da Viktorin u ono vrijeme nije bio neuk mladić i impresionist; prevalio je pedesetu, bio je na vrhuncu iskustva i slave, a njegovi prijatelji, obožavatelji i pokrovitelji bijahu svi pogani.

Papini o Augustinovom "prvom obraćenju" i Hortenziju

G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Cicerona (Hortenzije) na Augustinovu "prvo obraćenje"; 

Augustin je do tada, kao i Hortenzije, mislio da je gospodstvo riječi najljepša meta za kojom jedan pametan čovjek može težiti. Apulej mu je bio pokazao da ima nešto više od toga, ali ga nije prisilio promijeniti put. Sada mu je Ciceron, umjesto fantastične nauke o misterijima, predočio helenski ideal nesebična znanja i ljepote intelektualne kontemplacije koja od čovjeka čini božanstvo. Približio ga je Bogu. Tople i skladne pouke poganskog odvjetnika i poluskeptika privele su ga natrag kršćanstvu.

"Ova je knjiga" – piše Augustin – "izmijenila moje duševno stanje, pridonijela je da su se moje molitve počele obraćati tebi, o Gospodine, izmijenila je moje zavjete i moje želje. Vidio sam najedanput podlost svojih ispraznih nada i počeo sam čeznuti za besmrtnom mudrošću s nevjerojatnim žarom srca i nastojanja da se vratim tebi."

I dodaje – što je siguran dokaz njegove promjene – da su mu se u tom dijalogu više svidjele rečene stvari nego način kako su kazane.

Nastao je, dakle, preokret u Augustinovoj duši. Ne više oštriti jezik, nego podići um; ne više igra riječi iz ljubavi prema dobitku, nego dostići svetu istinu uz cijenu žrtava; ne više blatiti se u slastima, nego započeti molitvom Bogu. Da je Augustin i djelom slijedio ova otkrivenja, bio bih se obratio već u devetnaestoj godini, potaknut riječima poganina koji je umro prije dolaska Kristova. Ali je škola zabluda bila tek na početku: Augustin, prije nego što se posve našao u Božjem zaklonu, morao je iskapiti do dna kušnje zla. Da se obraćenje odigralo onda, Augustin bi postao dobar kršćanski odvjetnik, ali ne bi dostigao veličinu ni svetost. Usponi su odskoci pada i u razmjeru su s padom.

Ali letovi amo i tamo po Ciceronu zagrijali su ga. Sve ono što su tri zaljubljenika u filozofiju rekli protiv Hortenzija, činilo se da je rečeno njemu, i topilo je onu njegovu neprestanu ispraznu slavu retorskog šegrta. Nalazio je tu osudu putenosti i življenja bez pravila; Ciceron je dokazivao da je najveće zlo živjeti kako tko hoće, da slabosti putenosti nagrđuju lice, kvare tijelo, izlažu pogibeljima i sramoti. Ali je tu osobito nalazio viziju blaženstva obećana mudracima i onu misao koja se kasnije kroz cijeli život usjekla Augustinu u pameti da je spoznaja istine jednaka spoznaji Boga i da se jedino u toj spoznaji nalazi sreća, Da budemo sretni – a Augustin želi sreću i neće mirovati dok ne nađe pravu i potpunu sreću – treba tražiti Boga, posjedovati Boga. Glasovita izreka koja se nalazi na početku Ispovijesti; "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi" – vuče svoje podrijetlo iz Ciceronova Hortenzija.

Ali gdje naći Boga, to jest mudrost koja nas čini blaženima? Augustin je od kršćana znao da je Bog govorio ljudima i da je njegova objava bila predana kao vijenac svetih knjiga koje su sadržavale bogo-čovječansku epopeju svijeta, od ponora mračnih voda pa sve do sjaja novog Jeruzalema. I Augustin je uzeo u ruke Bibliju i počeo je čitati.

Bijaše prerano. Pred čudesnom jednostavnošću onih stranica oštroumni, ali već pokvareni retor odustane i stade se propinjati. Biblijska jezgrovitost učinila mu se, u poređenju s Tulijevom velebnoću, bijedna. Prihvatio je od veoma rječitog Cicerona osudu rječitosti, ali je krivio obraz pred onom suhom uzvišenošću koja se njemu činila kao dječje uboštvo. Bio je previše pun sama sebe, previše zaljubljen u nadutost da bi mogao u onoj božanskoj golotinji spoznati ljepotu misterija. On sam kaže da je ulaz u Sveto pismo nizak, da se uđe, trebamo biti djeca ili pak sagnuti glavu i ramena.

Augustin više nije bio dječak, ali još nije pravi čovjek; s druge strane oholosti, i to jedna od najsmješnijih, oholost riječi, priječila mu je sagnuti se. I još je trinaest godina ostao slijep.

Pakaluk o obraćenju sv. Augustina

U How St. Augustine Converted to Christianity filozof M. Pakaluk opisuje; 

Augustinovo obraćenje započelo je, prema njegovom vlastitom opisu, kada je kao devetnaestogodišnjak - otprilike u dobi druge godine fakulteta danas - naišao na Ciceronovu knjigu pod nazivom Hortenzije:

 ...ali ta knjiga promijeni moja čuvstva i k tebi samome, Gospodine, okrenu molitve moje, a želje i čežnje moje učini drugačijima. Odjednom mi omrznu sva isprazna nada te sam stao žudjeti za besmrtnom mudrošću nevjerojatnim žarom srca svoga, i počeo sam se dizati da se vratim k tebi...“...(Ispovijesti, III.4)

Kasnije, nakon godina traženja, i još uvijek u rukama maniheizma i tjelesnih želja, prosuđivat će svoj napredak prema tom ranijem događaju:

Ja sam se najviše čudio trudeći se i razmišljajući koliko je vremena prošlo od devetnaeste godine moje dobi, u kojoj sam se počeo zagrijavati težnjom za mudrošću, spreman, kada nju nađem, ostaviti sve puste nade ispraznih želja i lažne ludosti. I eto, već sam bio u tridesetoj godini života valjajući se u istome blatu, željan da se naužijem sadašnjih dobara...(VI.11)

Čak se i poznata polovična molitva za čednost pojavljuje u vezi s Ciceronom:

"... jer je mnogo mojih godina proteklo sa mnom – otprilike dvanaest godina – otkako sam u devetnaestoj godini svog života, pročitavši Ciceronova "Hortenzija" zagrijao težnjom prema mudrosti; odgađao sam prezreti zemaljsku sreću i posvetiti se istraživanju mudrosti, a već samo njezino traženje, da ne spominjem nalaženje, trebalo je više cijeniti nego posjedovanje bogatstava i kraljevstava nad narodima i uživanje tjelesnih naslada koje bi se na mig sa svih strana k meni slijevale. A ja, jadan veoma, kao mladić, jadan u početku same muževne dobi, još sam tražio od Tebe čistoću i govorio: „Daj mi čistoću i uzdržljivost, ali ne odmah!“ Bojao sam se naime da me ne bi prebrzo uslišao i prebrzo ozdravio od bolesti požude, koju sam volio zasititi nego ugušiti...(VIII.7)"

Kao što je sveti papa Ivan Pavao II. sažeo u svom apostolskom pismu, Augustinum Hipponensem, na tisućušestotu obljetnicu obraćenja svetog Augustina, "u dobi od devetnaest godina probudio se u ljubavi prema mudrosti, kada je čitao Ciceronova Hortenzija."

Ovaj veliki obraćenik s poganstva, materijalizma i života ispunjenog tjelesnim užicima, postao je jedan od dvojice najvećih teoloških učitelja Crkve uz svetog Tomu Akvinskog. Autor djela Božji Grad i O Trojstvu, kao i mnogih bogatih kraćih djela, homilija i pisama, bit će proglašen “Doktorom milosti” – zapravo učiteljem svijeta i, na svoj način, spasiteljem civilizacije.

Moglo bi se pomisliti da je praktična pouka koja se može izvući iz Augustinova obraćenja ta da bi katolici trebali poticati čitanje Ciceronovog Hortenzija, na temelju toga da bi ono što je toliko nadahnulo Augustina vjerojatno nadahnulo mnoge druge.

Esolen o (lošoj) educiranosti suvremenih ljudi

U jednoj objavi na x-u A.Esolen primjećuje;

Prijatelj koji predaje na jednom cijenjenom humanističkom fakultetu mi je danas ispričao o svom prvom danu nastave.

Kako bi opovrgnuo ideju da je Bog "ideja u glavi" jer ga ne možete vidjeti, htio se osvrnuti na druge stvari o kojima znate, ali ih ne možete stvarno vidjeti, ili ih možete vidjeti samo površno, ili ih možete doživjeti samo izdaleka ili samo putem niza posrednika. Spomenuo je "Mliječni put". Niti jedan od njegovih studenata nije mogao identificirati Mliječni put.

Odlučio je spomenuti nešto poznatije: spomenuo je Jupiter. "Nije li to planet koji više nije planet?" rekao je netko, misleći na Pluton. Nisu znali ni za Jupiter. Kaže da imaju intelektualnu razinu desetogodišnjaka. Bio sam zapanjen - a kada je riječ o kolosalnom neuspjehu našeg obrazovanja, mene je teško zapanjiti.

Postoje dva glavna načina stjecanja znanja; Jedan je iskustvom svijeta oko nas: stijene, potoci, drveće, zemlja, ptice, zvijeri; ali i alati, čekići, gleteri, cigle, beton, daske, motori i tako dalje. Drugi način je čitanjem.

Razmislite o tome. Ako mlada osoba NIJE uronjena u prirodni svijet ILI u praktični svijet rada i ako NE čita prave knjige, imate vrstu neznanja kakvu povijest i prapovijest čovječanstva nikada prije nisu poznavale. [...]

Stvari ne znaju lagati – F. Hadjadj

U knjizi "Zemlja staza nebeska" F. Hadjadj;

U istom duhu s Bonaventurom, Toma Akvinski je u jednoj propovijedi u došašću napisao; 

"Bog, kao izvrstan učitelj, pobrinuo se da nam ostavi dva savršena teksta kako bi nas poučio na način da više od toga ni ne poželimo. Te dvije božanske knjige su Stvorenje i Sveto pismo. Prvo djelo ima toliko izvrsnih poglavlja koliko ima stvorova, a po njima nas poučava istini bez laži. Stoga, kada je netko upitao Arisotela gdje je naučio toliko lijepe istine, on je odgovorio: U stvarima, jer one ne znaju lagati. "

"Zemlja ne laže", to su riječi koje nalazimo u Tome i Aristotela, prije negoli su ih drugi preuzeli i katkad zloupotrijebili. Učitelj, pak, jer je grešnik, može lagati i može, raspolažući jedino zabludivim ljudskim razumom, najslabijim na ljestvici inteligencija, još više pogriješiti. Naši ekolatrijci, nakljukani gomilom knjiškog znanja, u pogibli su da plove u neznanju sirovom i prijevarnom razmjerno njihovoj učenosti. "neki profesor može biti u zabludi, u njoj ostati cijelog života, uništiti tisuće, desetak tisuća inteligencija, a jednako sačuvati dobro mjesto i dočekati dobru mirovinu. No ako seljak dvaput za redom promaši sjetvu, propadne. Tu je ishodište onome što se naziva dobar seljački osjećaj: on zna da postoji narav stvari i da se ona ne mijenja nikada."

Zapravo, profesor srlja u goru propast nego što je ona koju može doživjeti seljak, iako je manje vidljiva: on srlja u opasnost da upropasti dušu. Tu općenito vrijedi kako je seljakov zdrav osjećaj čvršći od napornih mozgovnih domišljaja i da se na njemu moraju graditi najviši metafizički dometi, sve do mistične kontemplacije, jer ima uporište u zemaljskom poretku koji je htjelo Nebo. "Oponašaj zemlju – govori Bazilije Cezarijski – i rodi plodom kao ona; nemoj biti gori od nje koja nema uma." Svevišnji nas poučava ovdje na zemlji, On koji u svojim prispodobama neprekidno spominje poljske poslove, sijanje, žetvu, slakove i vrapce, a dobro srce svetih uspoređuje s "dobrom zemljom" (Mk 4,9) u kojoj sjeme Riječi urodi plodom.

On čak kraljevstvo nebesko uspoređuju s blagom u polju, kamo čovjek ide da ga nađe. I što učini kad ga nađe? Pohiti da blago potroši? Ne, "čovjek ga pronađe", sakrije, sav radostan ode, rasproda sve što ima i kupi [ga] (Mt 13,44) Eto kako naš duh može iskopati svijetlosti iz gliba od kojeg samo načinjeni, ne zato da je upropasti nego ponovno pohrani i učini da zasja još više. Svjedoči o tome jedna kontemplativka [E.Stein] koja se dragovoljno izložila jednome od najmračnijih križeva naše povijesti: "malo-pomalo otkrila sam da se ni u najkontemplativnijem životu ne smije pokidati veza sa svijetom. Dapače, vjerujem da što se više približava Bogu, to se mora u nekom smislu više izlaziti iz samih sebe, to jest uranjati u nekom smislu više izlaziti iz samih sebe, to jest uranjati u svijet da mu se donese božanski život."

Nije slučajnost da su velikog teologa, onoga kojega su nazvali anđeoskim Doktorom, u mladosti nazivali nijemim siciljanskim Volom. Dao se poučiti od zemlje, prosvijetliti svijetlom razuma i vjere, i tako se vinuo u najveće visine. Nema potrebe za bezbrojnim putovanjima, dovoljno je jedno, u dubinu.