Većini ljudi koja čuje libertijanske
ideje ima problema sa idejom kako će se privatne dobrotvorne
organizacija, u nedostatku vladinih programa, baviti problemima koji
uključuju pomaganje nemoćnim osobama. Takve organizacije su aktivne
i danas, ali nitko ne može biti siguran koliko će se donacije
povećati u društvu bez poreza.
Kada osoba ostari bez ikakve
ušteđevine, kako će živjeti bez socijalističkih programa poput
Social Securitya(~mirovina)? Zaboravlja se na dobrotvornu
instituciju obitelji. Kada libertijanci govore o milosrđu tada ne
misle samo na neke dobrotvorne organizacije nego misli i na brigu za
svoje bližnje.
Kada smo ja i moj brat bili mali o nama
su se brinuli baka i djed dok su roditelji radili, a zauzvrat su moji
roditelji financirali cijelo kućanstvo jer smo svi živjeli pod
istim krovom kako bi uštedjeli novac. Kada se moj otac odselio u SAD
i zaradio više novca, pobrinuo se da njegovi roditelji budu
financijski osigurani.
Tijekom rata, članovi moje obitelju su
nasilno uklonjeni i postali izbjeglice; kada su izgubili sve što su
imali, pogodite tko se pobrinuo za njih? Cijela obitelj je zajedno
slala novac i svu potrebnu robu.
Takva su pravila bila svugdje prije
skrbničke države: roditelji su se brinuli o vama dok ste dijete –
a u budućnosti ste možda vi njima morali pomagati. Taj osnovni
element obiteljskog života je neshvatljiv zagovornicima skrbničke
države; oni stalo govore o odgovornosti prema društvu putem
redistribucijskih poreza.
Nemam nikakve odgovornosti prema
društvu kao cjelini, nekom strancu kojeg nikada nisam ni upoznao.
Osjećam da imam odgovornost prema svojoj obitelji. Razni socijalni
programi premještaju tu odgovornost iz obitelji i stavljaju je u
ruke države. Istiskuju naš osjećaj moralne odgovornosti.
Obitelj je stoljećima bila osnovni
način kako se brinuti za pojedince. Zagovornici skrbničke države
zaboravljaju prošlost.
Prije mirovinskog sustava, što se
dogodilo sa ljudima koji su doživjeli 65-tu godinu? Jesu li tisuće
ljudi jednostavno umrli od gladi? Nisu. Jesu li ih spasile
mnogobrojne dobrotvorne organizacije? Ne uvijek. Pa, kako su onda
preživjeli? Svatko će se složiti da nije bilo masovnog umiranja
65-godišnjaka prije uvođenja mirovinskog sustava.
Ljudi su preživjeli na temelju
osnovnog principa života; vi se brinete o svojoj djeci, i jednoga
dana, ona će se brinuti za vas. U prošlosti je imati djecu značilo
ulagati u budućnost. Znali ste da će se jednoga dana vaše dijete
pobrinuti za vaše potrebe baš kao što ste se vi pobrinuli za
njegove.
Takvo razmišljanje je poticalo
stvaranje zdravih obitelji. Morali ste odgajati svoju djecu i usaditi
im dobre vrijednosti. Djeca bez radne etike i vrijednosti neće imati
previše šanse na tržištu rada. Roditelj ih je morao naučiti
nekim vrijednostima jer se tako brinuo i za svoje potrebe u starosti.
Odgovornost prema obitelji je bila važna, ukoliko to niste usadili u
dijete jednog dana bi otišao bez osvrtanja na sve što ste mu
pružili tijekom života.
Kada imamo vladu koja pokušava
popraviti svaku pogrešku u životu ljudi onda
dolazi do drugačijih poriva. Ako vaše roditelje potpuno financira
država, ne moraju se toliko brinuti o vašoj budućnosti. Roditelji
se obično brinu o svojoj djeci i žele im najbolje, ali roditelji
koji znaju da moraju ili dobro odgojiti svoje dijete ili će u
starosti imati problema će dati sve od sebe kako bi zaštitili
dijete od droga, kriminala i drugih pogrešnih odluka.
Standardna
isprika za pobačaj igra veliku ulogu u tome. Skrbnička država je
uništila kulturu teškog rada i obitelji. Svaki put se namrštim
kada čujem da netko spominje siromaštvo kao izliku za pobačaj.
Ne želim ulaziti sada u raspravu oko
pobačaja, ali kako se možete opravdavati da ste presiromašni da
bi imali dijete i da morate pobaciti? Tijekom ekonomski puno težiš
vremena obitelji su imale po desetero djece. Velike obitelji nisu
bile neobične. Danas nas žele uvjeriti kako si, u uvjetima koji su
stotinu puta bolji nego što su prije bili, ne mogu priuštiti
dijete. Morat će smisliti neku bolju ispriku.
Imati dijete nije lagano, neovisno o
tome jeste li bogati ili siromašni; u svakoj fazi života će biti
teško odgojiti dijete. I sa sveučilišnom diplomom mlada majka će
imati podjednako poteškoća kao i tinejđerka. Takav je život.
Odgojiti dijete je težak posao! Skrbnička država promovira ideju
da ako je nešto teško onda je pogrešno.
Učiniti pravu stvar nije lagano.
Teškoća ne opravdava nemoralna djela. Naravno da je teže brinuti
se o svojim roditeljima nego prepustiti državi da se brine o njima;
ali, nije li to vaša moralna odgovornost? Je. To nije odgovornost
nekog poreznog obveznika koji uopće ne poznaje vaše roditelje,
svatko tko bi ostavio strancima da se pobrinu za njihove stare
roditelje trebao bi se sramiti.
Prije skrbničke države, bili ste
potaknuti da imate djecu i da si osigurate budućnost. Danas nas
potiču na raspad obitelji. Neki programi zapravo daju više novaca
samohranim majkama, to se može činiti kao sjajan program pomoći
samohranim majkama u potrebi, ali u stvarnosti program samo pomaže
muškarcu u obitelji da ih napusti. Smanjuje se muškarčeva
odgovornost da ostane i odgaja dijete. Program rezultira sa još više
samohranih majki!
Jednoga dana će se vlada, a ne
potomci, brinuti o čovjeku koji je napustio obitelj. Zbog toga
dolazi do još manje poticaja za pravilnim odgojem djece.
[...]
Agenda države je razoriti obitelj. Što
više ovisite o državi time sve više opravdavate njeno postojanje i
to se više povećava njen utjecaj. Ideja da se ljudi mogu pobrinuti
za sebe, bilo kao pojedinci ili kao obitelj, zastrašuje državu.
Obitelj podriva ulogu države. Uloga obitelji predstavlja opasnost za
njen opstanak.
Napuštanje skrbničke države je pomak
prema boljim obiteljskim vrijednostima i čvršćoj obiteljskoj
solidarnosti.
Smrt obitelji je život države.
Autor članka je V.Vuk, izvorni članak mises.org.
PS
Vjerojatno će mnogi krivo shvatiti članak pa neću ni objašnjavati što sam sve htio reći sa izbor ovog(pojednostavljenog) članka.
(ne, ako se trebamo brinuti za članove obitelji to ne znači da se ne trebamo brinuti za ostale članove zajednice)
