"Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog
Jakovljev – ne filozofa i mudraca." Tako je izjavio
Blaise Pascal u svojim poznatim sjećanjima gdje je zapisao
prevladavajuće religiozno / mistično iskustvo koje je doživio.
Buber komentira (Eclipse of God,
Humanity Books, 1952, p. 49):
Ovi riječi predstavljaju Pascalovu promjenu srca. Promijenio se, ne iz stanja gdje nije bilo Boga u stanje gdje je bilo Boga, nego iz Boga filozofa u Boga Abrahama. Ovladan vjerom, nije više znao što činiti sa vjerom filozofa; odnosno, sa Bogom koji zauzima određeno mjesto u određenom sustavu misli. Boga Abrahamova ... ne može se uvesti u sustav razmišljanja upravo zato što je On Bog. On je van svakog od tih sustava, apsolutno i po svojoj prirodi. Ono što filozofi nazivaju Bogom ne može biti više od ideje.
Buber ovdje izražava sentiment koji
često čujemo. Ali sentiment nije ništa manje pogrešan zato što
je rasprostranjen. Prema meni, nema nikakvog smisla suprostavljati
Boga Abrahamova, Izakova, Jakovljeva – Boga religije – i
Boga filozofije. Zapravo, uvijek se iznenadim kada inače ugledni
mislioci propagiraju ovu lažu razliku. Probajmo razriješiti stvar.
Očito je kako Bog, ako postoji,
nadilazi svaki sustav ljudske misli, i ne možete ga reducirati na
bilo koji element unutar takvog sustava, bilo koncept, prijedlog,
argument, skup argumenata itd. Isto tako, stolac na kojem sjedim se
ne može reducirati na koncept stolca ili sudove koje donosim o
njemu. Također nadilazi moju konceptualizaciju i sudove. Međutim,
Božja transcendencija, je radikalniji oblik transcendencije –
osobe, a ne materijalnog objekta; a među osobama, Bog je na vanjskoj
granici transcendencije.
Da je Buber rekao nešto takvog ne bih
imao problema sa time, ali on je rekao nešto više, odnosno, da kada
filozof, unutar svojih filozofskih kapaciteta, konceptualizira Boga,
reducira ga na koncept ili ideju, nešto apstraktno, nešto imanentno
njegovoj misli, dakle u nešto što nije Bog. Pritom je Buber počinio
groteskni non sequitur. Krenuo je od neproblematične istine;
1. Bog po svojoj naravi nadilazi svaki sustav misli ili shemu reprezentacije
do zapanjujuće pogreške
2. Svaka misao o Bogu ili
reprezentacija Boga (primjerice poput one Akvinskoga u Summa
Theologica) nije misao ili reprezentacija Boga, nego samo misao
ili reprezentacije koja, naravno, po svojoj prirodi nije Bog.
Kao što sam rekao, uvijek me začudi
kako netko može upasti u ovu pogrešku. Kada razmišljam o nečemu,
tim razmišljanjem ne pretvaram to u običnu misao. Primjerice kada
razmišljam o tijelu svoje žene, ne pretvaram ga u običnu misao;
ono i dalje nadilazi moju misao kao materijalne stvari. A
fortiori, nisam u stanju razmišljajući o svojoj ženi kao
osobi, drugom umu, preinačiti njenu osobnost u puki koncept u svom
umu. Ona ostaje u svojoj nutrini transcendentna.
Zbog toga je pogrešno suprotstavljati
Boga filozofa Bogu Abrahama. Postoji, i može postojati samo jedan
Bog; ali postoji više pristupa ovome jednom Bogu. Prema meni postoji
četiri načina pristupanja Bogu: razumom, vjerom, mističnim
iskustvom i našim moralnim osjećajem. Da upotrijebim banalnu
metaforu, ako postoji četiri puta do vrha planine, iz toga ne
slijedi da postoje četiri vrha, a samo jedan od njih je stvarni, dok
su drugi tek imanentni svojim rutama.
Pretpostavljam kako je izravno
poznanstvo s Bogom putem mističnog / religioznog iskustva superiorno
kontaktu putem vjere ili razuma ili morala. Bolje je kušati hranu
nego čitati o njoj na meniju; ali to ne znači da je menu sam
o sebi: bavi se istom stvari koju upoznajte kada jedete. Činjenica
da je bolje jesti hranu nego čitati o njoj ne znači da kada čitate
menu da zapravo čitate o ničemu.
Zamislite kako bi bilo smiješno da
izjavim, dok sjedim pred delicijama: "Hrana
Gordona Ramsaya, Hrana Jamiea Olivera, Hrana Emerila Lagassea, ne
nutricionista i autora menija!"
Autor je filozof Vallicella, izvorni post Pascal and Buber on the God of the Philosophers, jedan sličan post; The God of Philosophy and the God of Religion.
