U svojoj [Feser] knjizi The Last
Superstition obrazlažem kako neovisno o tome što mislite o
Darwinizmu, točnosti ili pogrešnosti istog, to je (suprotno onome
što Novi Ateisti poput Dakwinsa pretpostavljaju) irelevantno za
uvjerljivost Tomističkih dokaza Božje egzistencije, uključujući
Tomin Peti Put (kojeg Dawkins nekompetentno izjednačuje sa Paleyevim
argumentom Dizajna). Ako darwinizam ima ikakve relevantnosti sa
argumentom, onda ga zapravo blago pojačava, a ne potkopava. Razlog
je taj što darwinizam, poput bilo koje znanstvene teorije,
pretpostavlja različite kauzalne mehanizme, a svi kauzalni mehanizmi
pretpostavljaju (razlozi izloženi u TLS) konačnu kauzalnost, time
(s obzirom da je polazišna točka Petog Puta postojanje konačne
uzročnosti) Darwinizam, qua znanstvena teorije, samo daje
daljnju potporu Petom Putu.
Također obrazlažem u TLS da primjena
(od strane biologa, fizičara i drugih znanstvenika) koncepata poput
"algoritma"; "informacija", "softvera",
"programa" itd. na prirodni svijet odaje prešutno
prepoznavanje stvarnosti teleologije ili konačne uzročnosti. Razlog
za to (kojeg detaljno izlažem u TLS) je što takva vrsta
usmjerenosti prema cilju, koje ti koncepti podrazumijevaju, tvore
srž Aristotelijansko-skolastičkog poimanja konačne uzročnosti.
Treća stvar koju naglašavam kroz TLS
je da tomistički dokazi, poput većine klasičnih argumenata za
Božju egzistenciju, ne doživljavaju uspjeh ili neuspjeh ovisno o
pitanju ima li svemir početak u vremenu. Čak i ako (kao što je
poganin Aristotel smatrao i kao što je kršćanin Toma Akvinski
zadovoljno prihvatio argumenta radi) svemir nije imao početak,
potreba za prvim Neuzrokovanim Uzrokom bi i dalje ostala. Jer "prvi"
u razmišljanjima Aristotela i Akvinskog ne znače "Prvi u
vremenu" nego "ontološki najfundamentalnije", i ono
što žele objasniti nije kako je nastao svemir u nekoj točki
vremena nego što ga pokreće u bilo kojem trenutku. (Stvaranje je za
Akvinskog samo očuvanje svijeta u postojanju.)
U zanimljivom komentaru oko sporo
između biologa Jerrya Coynea i Roberta Wrighta (autora The
Evolution of God), Jim Manzi daje neke primjedbe koje se slažu
sa navedenim stvarima.
To je doduše najmanje očito s obzirom
na posljednju točku. Manzi primjećuje da, suprotno onome što Coyne
pretpostavlja:
Evolucija ne otklanja problem konačnog podrijetla. Fizički genomi su sastavljeni od dijelova, koji su pak sastavljeni od drugih pomoćnih komponenti prema zakonima fizike. Mogli bi, u teoriji, tu konstrukciju dovesti kroz komponente i subkomponente sve do najmanjih subatomskih čestica koje trenutno znamo, ali još uvijek bi morali odgovoriti na problem izvornog stvaranja. Čak i ako tvrdimo da ... prethodni fizikalni procesi stvaraju materiju, još uvijek nam ostaje dublje pitanje podrijetla samih zakona fizikalnih procesa.
I Manzi zaključuje da:
Ukoliko idete lancem kauzalnosti dovoljno unatrag, ili ćete se naći na manje više istoj poziciji gdje je Aristotel bio prije više od dvije tisuće godina kada je izrazio svoje mišljenje da koncept svakog lanca uzroka i učinka mora u konačnici započeti sa Neuzrokovanim Uzrokom, ili ćete jednostavno prihvatiti problem beskonačnog regresa.
Manzijeva napomena je podložna dvjema
alternativnim interpretacijama. Može misliti da ako pratiti izvore
kompleksne strukture materijala u vremenu sve do sve ranijih faza u
povijesti svemira (ili možda u nekoj hipotetskoj seriji grananja
svemira) onda ćete se u konačnici naći ili u nekoj vremenski
početnoj točki i Neuzrokovanog Uzroka te početke točke, ili
prihvatiti misteriozni beskonačni regres.
Ako Manzi misli na to, onda ne daje
Aristotelijansku obranu teizma. Da ponovim, Aristotel i njegovi
sljedbenici ne tvrde vremenski početak svemira (iako neki od njih
vjeruju, iz nekih drugih razloga, da ima početak). Niti ne misli
kako je beskonačni regres "problem". Jer "beskonačnim
regresom" ili mislite na beskonačni regres slučajno uređenih
uzroka koji se protežu unatrag u vremenu – u tom slučaju je
takav regres savršeno moguć (i doista, stvaran, prema Aristotelu) –
ili mislite na beskonačan regres esencijalno uređenih uzroka te
vrste koja dovodi u konačnici do simultano operirajućih
instrumentalnih uzroka ovdje i sada – u tom slučaju takav regres
nije samo "problematičan" ili misteriozan (u smislu da bi
takav regres mogao postojati na neki još nepoznati način), nego
izričito nemoguć u principu. (To sve objašnjavam u detalje u TLS.)
Ali Manzijeve primjedbe možemo
protumačiti na drugi, aristotelijanskiji način. Može misliti da
čak i ako svemir nije imao početak u vremenu, osnovni zakoni koji
upravljaju, i činjenica njihova stalna djelovanja u svakom trenutku,
bi svejedno zahtijevali objašnjenje. Priče o "zakonima
prirode" je modernije od Aristotelova načina izražavanja, ali
osnovna poanta vrijedi, da nema ništa inherentno u materijalnoj
stvarnosti što može objašnjavati "aktualizaciji"
njenih "potencijala" za postojanje i djelovanje na
način na koji djeluje u svakom trenutku. Osim ako ga ne dopratimo do
onoga što je "čista aktualnost" Nepokrenuti Pokretač
ili Neuzrokovani Uzrok koji obdržava sve u postojanju i radu
ovdje i sada i u bilo kojem trenutku o kojem razmišljamo, ne bi
imali način u principu da objasnimo zašto svemir uopće postoji i
djeluje na način kako to radi. "Problem beskonačnog regresa"
prema toj interpretaciji nije stvar prihvaćanja misterija koji možda
ima rješenje – neko koje nemamo ili je možda nemoguće otkriti
– nego fatalni (za naturalizam) problem jer bez priznavanja da
regres esencijalno uređenih uzroka koji djeluju ovdje i sada
završava u Nepokrenutom Pokretaču, materijalni svijet postaje
nerazumljiv čak i u principu.
Manzi je jasniji po pitanju finalne
kauzalnosti. Čini se kako Coyne smatra da pripisati svrsishodnost
evoluciji podrazumijeva promatranje ljudske vrste kao nečega što je
na neki način bio krajnji rezultat prema kojem je prirodna selekcija
išla; i onda istrese uobičajene ad hominem napade na
kritičare Darwinizma, nešto poput da jednostavno nisu u stanju
prihvatiti ponižavajuće implikacije evolucije, bla bla bla.
Ali kao što je Manzi spomenuo, time promašuje poantu. Neka ljudska
vrsta bude kozmički beznačajna koliko god to želite; niti naše
postojanje niti postojanje bilo koje druge vrste nije uopće
relevantno za pitanje "svrsishodnosti" evolucije. Poanta je
da Darwinizam tvrdi da identificira "algoritam" kojim
prirodni procesi generiraju nove vrste. I ako se ovaj "algoritam"
ozbiljno shvati (da malo to izrečem snažnije od Manzia) to nužno
podrazumijeva, s obzirom na prirodu algoritma, da postoji krajnje
stanje prema kojem proces u pitanju ide - ne prema stvaranju neke
specifične vrste (ljudske ili druge) u nekom vremenskom trenutku,
nego (u principu neprestano) stvaranje vrsta koje zadovoljavaju
određene apstraktne kriterije prilagodljivosti. (Pogrešno je misliti
da bi postojanje finalnog uzroka u biologiji podrazumijevalo neku
vrstu "omega točke" a la Teilhard de Chardin.
Aristotel je vjerovao da je kretanje nebeskih sfera bilo i teleološko
i beskrajno. Njegova fizika i astronomija su bile pogrešne, ali to
ne utječe na filozofsko pitanje o prirodi teleologije. Čak i ako
evolucija nastavi zauvijek, to ne bi značilo da je ne-teleološka.)
Kao što obrazlažem u TLS, sav rječnik
računarske znanosti kojeg koriste fizičari, biolozi i drugi
suvremeni znanstvenici nije u skladu sa "mehanističkim"
ili anti-teleološkim poimanjem materijalnog svijeta kojemu su
službeno predani. Stoga se morate ili složiti sa prosudbom mislioca
poput Johna Searla da je priča o "informaciji",
"algoritmu" itd. u najboljem slučaju obmanjujući skup
metafora, a u najgorem potpuna zbrka; ili, ako mislite da je takav
govor neophodan (a postoje dobri razlozi da tako mislite) morate
priznati da je nešto poput Aristotelijanskog poimanja prirode ipak
točno.
James Ross je dao slične argumente u
nizu radova, poput njegova eseja "The Fate of the Analysts:
Aristotle’s Revenge: Software Everywhere," i najnovije u
svojoj knjizi Thought and World: The Hidden Necessities. I
naravno, napomenuo sam već (ovdje, ovdje) da pronalazite različite
neo-aristotelijanske teme u radovima mnogih suvremenih filozofa i
znanstvenika – uključujući one koji nemaju nikakvog teološkog
interesa. Daleko od toga da završava anti-teleološku mehanističku
revoluciju – koja je strogo govoreći bila prije filozofska
revolucija nego znanstvena (iako su moderni znanstvenici skloni
prihvatiti cijelu stvar) – dolazak algoritama zapravo je
potpuno potkopava.
Razlog zašto toliko komentatora u
takozvanoj "religija vs. znanost" raspravi ne vidi
aristotelijanske implikacije suvremenih znanstvenih ideja na koje se
pozivaju je u tome što jednostavno uopće ne razumiju što
aristotelijanci misle pod "finalnom uzročnosti", i
općenito – na što se nikada ne umorim žaliti – su se
vezali za fosilizirani skup klišeja i karikatura "prosvjetiteljske"
ere oko toga što su aristotelijanci i skolastičari stvarno mislili.
Ne shvačajući klasičnu filozofiju (bilo aristotelijansku,
platonističku, tomističku, ili koju god) oni naravno također ne
razumiju teologiju koju je inspirirala. Stoga uzimaju Williama Paleya
i njegove nasljednike – umjesto Augustina, Akvinskoga ili čak i
Leibniza – kao svoje vodiče u tome kakva mora biti božanska
priroda, ukoliko postoji Bog. I stoga umjesto da usmjere svoje
argumente protiv (informiranog klasičnom filozofijom) klasičnog
teizma koji je povijesno definirao Kršćansko pravovjerje, oni se
usmjere na (trenutno popularna, ali povijesno iskrivljena)
antropomorfna poimanje Boga. U svakom slučaju, njihovi argumenti su
potpuno nebitni za pitanje egzistencije Boga Atanazijeva,
Augustinova, Anselmova i Tomina – a time i Boga Abrahamova, Izakova
i Jakovljeva.
Ali to je već tema za neki drugi
post...
Autor je filozof Feser, izvorni post Manzi on the Wright-Coyne dispute. Feser je objavio više postova o ovome problemu, npr. Thomism versus the design argument. U postu ID versus A-T roundup možete pronaći još tekstova...
PS
Kreeft, predstavljajući argument Dizajna, odgovara na jedan prigovor;
Pitanje: Nije li darwinovska teorija evolucija pokazala kako je moguće da poredak u svemiru nastane prema slučajnosti?
Možda će i Prussovovo kratko razmišljanje Aquinas's design argument and evolution, biti korisno.Odgovor. Ne, nimalo. Ako nam je darwinovska teorija išta pokazala, onda nam je pokazala kako vrste mogu nastati iz drugih vrsti putem nasumičnih mutacija; i kako preživljavanje vrsta možemo opisati prirodnom selekcijom – putem prilagođenosti nekih vrsti preživljavanju u svojem okolišu. Ne objašnjava sveprisutni red i razumljivost prirode. Ona pretpostavlja uređenje. Da citiramo slavnu frazu: "Preživljavanje najprilagođenijih pretpostavlja pojavu prilagođenih." Ako Darwinovci žele ekstrapolirati iz svojih čisto bioloških teorija i tvrditi kako je sav poredak oko nas rezultat nasumičnih promjena, onda nam poručuju nešto što nijedan empirijski dokaz nikada neće moći potvrditi; nešto što empirijska znanost nije u stanju pokazati...
Povezani postovi; Kviz o evoluciji, O Evoluciji - Martin Nowak.