utorak, 3. prosinca 2013.

Crkvena Zvona – I. Illich

Kršćansko zvono čvrsto povezuje narod u bratstvo molitve. Centripetalna socijalna funkcija je dopunjena centrifugalnom; dokle god se zvono čuje i osjeti, ono uključuje sve koji slušaju u zajednički akustični prostor.


***

Prije nekoliko godina bio sam u Kölnu, trebao sam voditi prijateljicu na njenom prvom europskom putovanju. S. je sveučilišna profesorica s Novog Zelanda, odvjetnica i izvrsna flautistica, proputovala je Aziju, ali katedrale su joj nepoznanica. S druge strane, ja sam proveo mnoge tihe sate u šumama gotičkih stupova, slušajući njihovu svečanu tišinu. Tek pomoću nje sam postao svjestan značaja nečujnog šuma zvona u povijesti.

Bilo je rano jutro kada smo sišli s postaje i došli na trg, tek nekoliko metara od poznate katedrale. S. se zaustavila: željela se prisloniti na potporni luk. Vidno uznemirena, upitala me osjećam li isti neobičan osjećaj koji je prelazio preko nje, trzajući je, okružujući i prenoseći. Doživjela je rafinirano, strano i zbunjujuće iskustvo. Tek nakon nekog vremena sam shvatio na što misli. Zvonila su zvona katedrale, osjetila je u svom trbuhu duboko brujanje jednog određenog zvona, nazvanog "Sveti Petar", najvećeg zvona na Rajni, teži dvadeset i četiri tone, ima tri metra u promjeru, a njegov zvuk dopire dvadeset milja. Na nju je utjecao onaj zvuk zvona koji je prenisko da bi ga čuli ušima, ali ne i utrobom.

Odrastao sam sa zvonima. Njihov zvuk je sastavni dio svakog europskog mjesta kojeg se sjećam, neodvojiv od nijansi njegovih boja i loma u zraku. Ožalostila me irelevantnost zvona na newyorškoj Madison Avenue. Iritirala me razmetljiva agresivnost sekulariziranih signala kampusa Svečilišta u Chicagu. U Južnoj Americi, često sam se divio prostranstvu u Brazilu kojeg nikada nije dotakao njihov zvuk, tugovao za tisućama zvona u paragvajskim misijama koji su pretopljeni u topove, no prije toga su se uvukli duboko u sjećanja Guarana. Na Dalekom Istoku, naučio sam se prihvatiti izostanak crkvenih zvona, i više no jednom se uvrijedio kada su se misionari oglašavali električnim zamjenama. Moja prijateljica s druge strane svijeta osvijestila me svojevrsnog "umješćivanja putem zvuka" koje se izgubilo.

***

Kada su Arapi zauzeli Jeruzalem 638. godine nakon četiri mjeseca opsade, napisali su takozvani Covenant of Umar. Nametnute su različite detaljne regulacije Kršćanskih liturgijskih praksi, među njima i ograničavanje signala za pozivanje na bogoslužje. Križ je zabranjen izvan crkvenih zgrada, putovi kojim su svinje mogle prolaziti gradom su strogo definirane, te je ograničena razina buke koju mogu proizvoditi kršćani. Kada je Gotfrid Bouillonski sa svojim križarima ušao u grad 1099. godine, član pratnje izvijestio je da u Jerulazemu, koji je pod muslimanskom vlašću od 638. godine, nema nijedno zvono, i da zvonjava zvona nije poznata u gradu. Do tog vremena, zvona su postala uobičajena u Europi.

***

Budući da su služili kao amblem misionara, lijevana zvona su tretirana u kršćanskoj europi kao da su vrsta osobe. Zvona su imala imena. Ime i "poziv" zvona su upisana u njegovu krunu; "Laudo Deum verum (hvalim Boga pravoga)... plebem congrego (okupljam Njegov narod) ... vivos voco (pozivam žive)... defunctos ploro (oplakivam mrtve ... pestem fugo (tjeram kugu)... fulgorem frango (razbijam olujne oblake)..." su tipični zapisi. Dok ovo pišem u meksičkom selu, zvone dva zvona. Znam ih imenom jer prepoznajem njihove glasove.

***

Čak i prije nego što su lijevana zvona zamijenila prikovane metalne ploče tintinnabuluma, neki od samostana oko Bodenskog jezera su ih pretvorili u temu posebnog obreda. Iz poštovanja prema jeki metala, blagoslov te svete posude je od tada bio rezerviran za biskupe u čijim je biskupijama zvono trebalo nagoviještati Gospodina. Ta svečana posveta počela je nalikovati svečanostima koje se bave osobama, poput krštenja ili čak zaređivanju svećenika. Prvo je pripremljena posebna vrsta "krsne" vode, zvono je njome oprano iznutra i izvana. Pomazano je krizmom, uljem pripremljenim na Veliki Četvrtak, koje se onda koristi za ređenje svećenika, kraljeva i oltara. Četiri puta izvana i tri puta iznutra, zvono je označeno uljnim križevima.

Svako zvono – poput djeteta – dobilo je krsno ime. Kao i kod krštenja, sol je dodana u vodu. Zapaljen je i poseban tamjan ispod zvona; Đakon je završio obred čitanjem iz Evanđelja sa svim svečanostima koje su inače rezervirane za Svečanu Misu. U nekim regijama zvona imaju, sve do današnjeg dana, kumove koji su uz njih tijekom svečanosti. Zvono je odjeveno u bijelu krsnu halju, nakon što je blagoslov završio, i prije nego što pozvoni prvi put. Zbog praktičnih i simboličkih razloga, zvono je postavljeno na najvišu točku zgrade, toranj ili zvonik.

***


S. je došla s druge strane svijeta, nevina prema zvonu, osjetila je u sebi da je prevladana glasom Svetog Petra u lijevom tornju Kölna. Podijelivši tu neodoljivu invaziju nad svojom intimnosti, osvijestila je u meni da sam živio, posljednjih desetljeća, među ljudima za koje su zvukovi zvona samo jedna od prepoznatljivih stvari koje se pojavljuju u buci u kojoj žive i umiru.


PS

Više o povijesti zvona u ljudskoj civilizaciji, i posebno kršćanstvu, u Illichevu članku  The Loudspeaker on the Tower (.pdf)

Možete pogledati i video; Cologne cathedral, largest church bell of the world (kanal korisnika koji je postavio video sadrži tisuće sličnih snimki.)


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana