Modernizam u arhitekturi išao je ruku
pod ruku sa socijalističkim i fašističkim projektima oslobađanja
stare Europe od njene hijerarhijske prošlosti, preoblikovanja nje
kao bezbožnog ali uređenog društva, koje bi živjelo u iskrenom
priznanju da je čovjek, a ne Bog, taj koji je krajnji cilj.
Sekularizacije više nije bila zadovoljna podupiranjem starih
institucija čisto ljudskim resursima. Stare institucije se mora
uništiti i zamijeniti umjetnim i funkcionalnim napravama koje bi
odgovarale potrebama društva koje se otrglo okovima religiozne
dogme. Taj drugi val sekularizacije lansirao se mnoštvom manifesta
– modernističkim, futurističkim, dadaističkim, simbolističkim,
socijalističkim – najavljujući aposlutni raskid s prošlošću
kojeg su puritanski ateisti devetnaestog stoljeća oklijevali
učiniti. Započelo je, ukratko, sa samosvjesnim pokušajem
vjerovanja u samog sebe; ali pokušaj nije dugo trajao. Kada je Drugi
Svjetski rat (koji je sam proizvod modernističkih ideja) završio,
drugi val sekularizacije nastavio se ubrzano, ne kao oblik
vjerovanja, nego kao sve veća nejasnoća i cinizam o naravi i
sudbini čovječanstva, rastuća permisivnost koja je otjerala
posljednja područja svetoga iz javnog svijeta.
Ne želim ovdje ponavljati tužaljke
koje su karakteristične za američki kulturni konzervatizam; ali
svejedno trebamo priznati samoočitu istinu, drugi val sekularizacije
je potpuno promijenio iskustvo običnih ljudi u modernim društvima.
Kakvo god da je stanje njihove vjere, i koju god zajednicu
identificiraju u svojim srcima kao svoju, nalaze se usred kulture
gotovo univerzalne desakralizacije, u kojoj su ljudski odnosi lišeni
starih religioznih vrlina – nevinosti, žrtve, svetih zavjeta i
sakramentalnih predanosti – i u kojoj je malo ili nimalo javnog
priznanja dano ideji svetinje, svetog i zabranjenog.
Slično tome, naše institucije i naši
gradovi su potpuno sekularni, bez unutarnjih svetišta gdje se stari
bogovi mogu sakriti. Naša kultura je puna svetogrdnih slika i satira
pobožnoga; a grad je raznesen novom vrstom šaljive arhitekture,
koja je zapostavila puritansku disciplinu modernista kako bi nas
podsjetila da nema trajnosti, nema vječnosti, nema nebeskog grada
koji se gradi u kamenu, nego samo šaljivi, staklenkasti smijeh.
