Brak je sveobuhvatno dijeljenje
života. Uključuje, poput drugih veza, sjedinjenje srca i umova –
ali također, distinktivno, tjelesno zajedništvo omogućeno
seksualno-reproduktivnom komplementarnošću muškarca i žene. Stoga
je usmjereno prema sveobuhvatnim dobrima prokreacije i obiteljskog
života, i zahtijeva sveobuhvatnu predanost, obećanje trajnosti i
seksualne isključivosti i vjernosti. Brak ujedinjuje muškarca i
ženu duhovno, ne samo u emocionalnoj vezi nego i u tjelesnom
području u činu konjugalne (bračne) ljubavi i u djeci koja nastaju
kao rezultat takve ljubavi. Brak je oblik odnosa – zapravo, onaj
oblik odnosa – u kojem se jedan muškarca i jedna žena
sjedinjuju u vezi prema kojoj su prirodno usmjereni, i koja bi bila
ispunjena, začećem i zajedničkim podizanjem djece. I oni koji uđu
u ovaj oblik odnosa – ljudsko dobro braka – su istinski i
potpuni sudionici u njemu čak i ako njihova veze nije blagoslovljena
darom djece.
Biti u takvom
odnosu – tjelesnom kao i emocionalnom zajedništvu čije su
distinktivne značajke i norme oblikovane orijentiranostima prema, i
podobnosti za, prokreaciju i podizanje djece – je intrinzična,
ne samo instrumentalna, vrijednost. Tako da brak, iako ima inherentnu
(a ne akcidentalnu) vezu s prokreacije, nije ispravno shvaćen kao da
ima vrijednosti samo kao sredstvo prema dobru začeća i podizanja
djece. Zato se, povijesno i ispravno, neplodnost ne smatra smetnjom
braku. Istinsko tjelesno zajedništvo u činu ispunjavajući
bihevioralne uvjete prokreacije je moguće čak i tamo gdje
nebihevioralni uvjeti prokreacije nisu zadovoljeni. Takvo zajedništvo
može pružiti temelj i matricu višerazinskog dijeljenja života što
brak i je.
Ovi uvidi u prirodu braka kao
ljudskog dobra ne zahtijevaju nikakvu posebnu teologiju. Istina,
uvidi su u skladu sa judeo-kršćanskom vjerom, ali i antički
mislioci koji nisu bili u dodiru niti sa židovskom niti kršćanskom
objavom – uključujući Platona, Aristotela, Sokrata, Musonija
Rufa, Ksenofana i Plutarha – također razlikuju konjugalno
zajedništvo od svih drugih, kao i mnoge nebiblijske vjere.
Animozitet prema određenim osobama ili kategorijama osoba također
nije taj koji dovodi do ovog zaključka, koji se javlja u različitim
kulturama puno prije modernog poimanja "seksualne orijentacije."
Unatoč tome,
danas mnogi zahtijevaju redefiniranje braka kao nečega drugog osim
konjugalnog partnerstva. Nekoliko zakonodavstva Zapada, uključujući
nekoliko Europskih i Američkih država, redefinirale su brak kako bi
uklonili normu spolne komplementarnosti. Ono što su zapravo
učinili je ukinuće braka kao pravne kategorije i zamijenili je
nečim poprilično različitim – zakonski priznatim
seksualno-romantičnim druženjem ili domaćinskim partnerstvom
– i onda su tome prilijepili naziv brak. Dakle, strogo rečeno, ne
govorimo o redefiniciji braka nego o ukinuću braka.
***
Kada je brak
shvaćen kao konjugalna veza – odnosno, kao sveobuhvatno
(emocionalno i tjelesno) jedinstvo usmjereno prema prokreaciji i
pružanju djetetu i majke i oca – lagano je shvatiti
njegove temeljne značajke kako su one bile povijesno shvaćene na
Zapadu i u drugim kulturama. Ali eliminiranje normi spolne
komplementarnosti uklanja bilo kakav temelj principa tih značajki.
Na kraju krajeva, ako dvojica muškarca ili dvije žene mogu
sklopiti brak, onda ono što razlikuje brak od drugih veza mora biti
intenzitet emocija ili prioritet. Ali ništa u emocionalnoj zajednici
ili intenzitetu ne zahtijeva da bude trajna, za razliku od namjerno
privremene. Ništa osim običnih sentimenata ili subjektivnih
preferenci ne bi zahtijevalo da to bude seksualno "zatvoreno"
umjesto "otvoreno", ili ograničeno na vezu dvoje ljudi,
umjesto troje ili više "poliamornih" seksualnih sastava.
Ne bi bilo temelja za shvaćanje braka kao seksualnog partnerstva, za
razliku od partnerstva okupljenog oko bilo kojeg od niza neseksualnih
dijeljenih interesa ili predanosti (primjerice, igranje tenisa,
čitanje romana, podržavanje određenog sportskog tima). Također ne
bi bilo nikakvih temelja za shvaćanje braka kao veze koja je
inherentno obogaćena obiteljskim životom i oblikovana njegovim
zahtjevima. Upravo je to oduvijek definiralo značajke i norme
braka – značajke i norme zbog koji je brak različit od drugih
formi ili druženja ili prijateljstva (i to različito po svojoj
vrsti, ne samo po stupnju emocionalnog inteziteta).
Ova razmatranja podupiru moju
tvrdnju da ono što je upitno u suvremenim raspravama oko definiranja
i značenje braka nije hoćemo li "proširiti" brak kako bi
povećali skup ljudi koji su "kvalificirani" da sudjeluju u
njemu. Ono o što je upitno je hoćemo li zadržati i podržati brak
u svome zakonu i kulturi ili ćemo ga odbaciti u korist drugačijeg
načina organiziranja ljudskih odnosa.
Bračni zakoni
oblikuju naše ponašanje promičući viziju onoga što brak je, a
time i, koje su njegove norme i zahtjevi. U gotovo svim Zapadnim
zakonodavstvima, brak je značajno ranjen kulturom razvoda, raširenim
praksama nebračnih seksualnih kohabitacija, normalizacijom nebračnog
odgajanja djece, i drugim praksama. Ništa od toga nema nikakve veze
sa istospolnim partnerstvom ili homoseksualnim ponašanjem, niti su
ljudi koje privlače osobe istog spola odgovorne za njih. Utjecaj
navedenih praksi na javno shvaćanje braka je oslabilo shvaćanje
braka kao konjugalnog sjedinjenja i pretvorilo nezamislivu ideju
istospolnog "braka" u zamislivu. Ipak, ukidanje braka
kao pravne kategorije i pripisivanje oznake braka na
seksualno-romantično domaćinsko partnerstvo bi taj proces dovelo do
kraja, postalo bi nemoguće ostvariti reforme potrebne za obnavljanje
konjugalnog shvaćanja braka, a s time i žive i zdrave bračne
kulture. Što više izjednačujemo brak s onime što se svodi na
oblik seksualno-romantičnog druženja ili domaćinskog partnerstva,
to postaje teže ljudima živjeti prema stabilizirajućim normama
specifičnim za istinski brak. To je lekcija posljednjih
četrdeset godina. Osim ako ne obnovimo ispravno shvaćanje braka i
obnovimo bračnu kulturu, erozija bračnih ideala će i dalje štetiti
svima – djeci, supružnicima društvu kao cjelini – ali
posebno najsiromašnijim i najugroženijim. Novim idealom
roditeljstva, ukidanje konjugalnog braka kao pravne norme bi
potkopalo u našim običajima i praksama posebnu vrijednost bioloških
majki i očeva. Štoviše, nazivajući potporu konjugalnom stavu
"mržnjom", to bi, kao što već divimo u Europi i SAD-u, i
drugdje, naštetilo vjerskoj slobodi i slobodi govora.
Važno je imati na
umu da će pod bilo kojom bračnom politikom neke veze, neki tipovi
intimnih odnosa, ostati neprepoznati, što znači da će neki ljudi
ostati pravno nevjenčani (koliko god da bi željeli da se njihova
veza smatra brakom po zakonu). Stoga moramo biti u stanju (i moramo)
odgovoriti na konkretne potrebe ljudi van civilnog braka. Nadalje,
ako odbacimo izjednačavanje braka s druženjem – vidjet ćemo da
konjugalno bračni zakoni ne lišavaju nikoga druženja ili njegovih
radosti i ne označava nikoga kao manje vrijednog ispunjenja.
Istinsko suosjećanje znači proširivanje autentične zajednice na
sve, posebno marginalizirane, istodobno koristeći bračne zakone za
društveni cilj kojem najbolje služi – cilj koji uopće i
opravdava reguliranje takvih intimnih veza: kako bi osigurali da
djeca poznaju predanu ljubav majke i oca čije ih je sjedinjenje
dovelo u postojanje.
Baš kao što
suosjećanje za ljude koje privlači isti spol ne zahtijeva
redefiniranje braka, tako niti očuvanje konjugalnog stava ne znači
da su žrtveni jarac zbog erozije. Sigurno je da se ne radi o
legalizaciji (ili kriminalizaciji) ičega. U svim američkim
državama, dva muškarca ili dvije žene mogu imati vjenčanje (ako
vjeruju u istospolni brak) i mogu dijeliti domaćinski život.
Njihovi poslodavci i religiozne zajednice su zakonski slobodne
prepoznati njihovo zajedništvo. Ono
o čemu pričamo je treba li vlast efektivno prinuditi mnoge druge
aktere u javnom prostoru da učine isto. Također je pitanje hoće li
se javna vlast proširiti. Robusna podrška bračnim normama služi
djeci, supružnicima, a stoga i cijeloj ekonomiji, posebno
siromašnima. Slom obitelji gura državu u ulogu za koju je
nepodobna: roditelj i discipliner za osiročene i napuštene, i
arbitar u sporovima oko skrbništva nad djecom i očinstva.
***
Redefiniranje znači potkopavanje
Zagovornici
redefiniranje "braka" kao seksualno-romantičnog druženja
ili domaćinskog partnerstva kako bi udovoljili istospolnim vezama
sve više potvrđuju tvrdnju da bi takav pomak erodirao osnovu za
trajnost i ekskluzivnost u svakoj vezi.
Profesorica
filozofije Elizabeth Brake (University of Calgary), primjerice,
podržava ono što ona naziva "minimalni brak", u kojem
"pojedinci mogu imati zakonite bračne veze sa više
od jedne osobe, recipročno ili asimetrično, sami određuju spol i
broj stranaka, tip uključene veze, i koja prava i odgovornosti
svatko može razmijeniti sa svakim".
Judith Stacey,
ugledna profesorica sa sveučilišta New York, koju nikako ne možemo
smatrati rubnom figurnom, svjedočila je pred kongresom protiv
zaštite braka. Tijekom svjedočenja izrazila je nadu da će
redefiniranje braka dati braku "različite, kreativne, i
adaptivne konture ... [što će dovesti neke do] preispitivanje
dijadnih ograničenja Zapadnjačkog braka i da će zatražiti...
brakove malih grupa."
U svojoj izjavi
"Beyond Same-Sex Marriage" više od tri stotine
"LGBT i srodnih" stručnjaka i zagovornika pozvalo je na
pravno prepoznavanje seksualnih veza koje uključuju više od dva
partnera. Takve veze nikako nisu nezamislive: Newsweek je
2009. godine izvijestio da ih samo u SAD-u postoji više od pet
stotina tisuća. U Brazilu, javni bilježnik je prepoznao trio ljudi
kao građansku zajednicu. Meksiko (City) je razmatrao izričito
privremene bračne dozvole. Školski odbor u Torontu je počeo
promovirati poliamorne veze među svojim učenicima.
Što s vezom sa
bračnim životom? Autor E. J. Graff slavi činjenicu da bi
prepoznavanje istospolnih zajednica promijenilo "poruku
institucije" tako da bi dalo "zauvijek
temelj za seksualni izbor, uklonilo bi vezu seksa i pelena."
Usvajanje istopolnog braka "rezultira s više
toga od samog uklapanja; ono označuje da je brak promijenio svoj
oblik."
Što sa seksualnom
isključivošću? Andrew Sullivan, samozvani zagovornik
konzervativnog mišljenja za istospolni brak, je sada otišao toliko
daleko da veliča "duhovnost anonimnog seksa."
On pozdravlja činjenicu da bi "otvorenost" istospolnih
zajednica mogla erodirati seksualnu isključivost među onima u
suprotno-spolnom braku.
Slično tome, u
profilu magazina New York Timesa, aktivist za istospolni brak
Dan Savage potiče supružnike da prihvate "fleksibilnije
ponašanje" prema seksu van njihova braka. Članak u The
Advocate-u, magazinu gay interesa, još otvorenije podržava moju
tvrdnju: "Antijednakosti desničari već dugo vremena
inzistiraju da će dopuštanje gayevima da sklapaju brak uništiti
svetost 'tradicionalnog braka', i, naravno, logičan, odgovor
liberalnih stranaka je bio 'Ne, neće'. No što ako su – barem
jednom – svetosni luđaci u pravu? Može li muška gay tradicija
otvorenih veza stvarno promijeniti brak kakvog ga poznajemo? I bi li
to stvarno bila loša stvar?"
Drugi zagovornici
redefiniranja braka su eksplicitno proglasili cilj slabljenja
institucije. Bivši predsjednik Bush je "u pravu,"
zapisuje novinarka Victoria Brownworth, "kada
izjavljuje da će dopuštanje istospolnim parovima stupanje u brak
oslabiti institucije braka... Gotovo sigurno će to učiniti, i to će
pretovirti brak u puno bolji koncept nego što je prethodno bio."
Michelangelo Signorile, još jedan istaknuti zagovornik
redefiniranja braka, poziva ljude u istospolnim zajednicama da
"zahtijevaju pravo na brak ne kao način pridržavanja
društvenog moralnog koda nego kao raskrinkavanja mita i radikalnog
mijenjanja arhaične institucije." Kaže da bi se
trebali "boriti za istospolne brakove i njegove benefite,
te onda, kada ih dobiju, potpuno redefinirati instituciju braka, jer
najsubverzivnija akcija koju lezbijke i gay muškarci mogu ostvariti
... je potpuno transformiranje ideje 'obitelji'."
Oni koji žele
ukinuti tradicionalno shvaćanje braka kao muško-ženskog
partnerstva sve više se slažu da će redefiniranje braka potkopati
njegove stabilizacijske norme.
***
Kultura braka
Standardni
revizionistički odgovor na obranu konjugalnog braka poput ove koju
sam predložio je tvrdnja da, čak i ako je ta tradicionalna
pozicija, s moralne točke gledišta, točna, svejedno je nepravedno
da je zakon utjelovljuje. Primjerice, moj prijatelj i kolega profesor
Stephen Macedo tvrdi da ako neslaganja oko prirode braka "leže
u... teškim filozofskim razmiricama, o kojima već dugo postoji
neslaganje razumnih ljudi, onda naša razlika leži upravo u
teritoriju kojeg John Rawls opravdano označuje neprikladnim za
odmjeravanje naših osnovnih prava i sloboda." Tako Macedo
i drugi tvrde da zakon i politike moraju biti neutralne s obzirom na
konkurentska poimanja braka i spolnog morala.
Ova tvrdnje je
izrazito netočna. Istinsko značenje, vrijednost, i značaj braka je
prilično lagano shvatiti (iako ljudi ponekad imaju teškoće pri
življenju po njegovim moralnim zahtjevima) u kulturi –
uključujući, kritično, pravnu kulturu – koja promovira i
podržava ispravno shvaćanje braka. Osim toga, ideologije i prakse u
kulturi koje su neprijateljski ustrojene prema ispravnom shvaćanju i
praksama braka, imaju tendenciju potkopavanja braka u toj kulturi.
Stoga je ekstremno važno da vlade izbjegavaju pokušaje neutralnosti
s obzirom na brak i da utjelove u svoje zakone i političke odredbe
najutemeljenije, odnsono najbliže točnome, shvaćanje.
Zakon je učitelj. Ili će zakon
podučiti da je brak realnost u kojoj ljudi mogu odabrati
participirati, ali čije konture ljudi ne mogu po svojoj volji
izraditi ili preraditi, ili će učiti da je brak tek konvencija koju
možete oblikovati na takav način da pojedinci, parovi, ili,
skupine, mogu odabrati da od njega učinite što god odgovara
njihovim željama, ciljevima i tako dalje. Rezultat, s obzirom na
pristranosti ljudske seksualne psihologije, će biti razvoj praksa i
ideologija koje stvarno imaju tendenciju potkopavanja ispravnog
shvaćanja i prakticiranja braka, zajedno sa razvojem patologija koje
imaju tendenciju pojačavanja upravo onih praksi i ideologija koje ih
uzrokuju.
Oxfordski filozof
Joseph Raz, liberal koji ne dijeli moje stavove o seksualnom moralu,
je s pravom kritičan prema oblicima liberalizma, uključujući
Rawlsianizam, koji pretpostavljaju da bi vlada i zakon mogli i
trebali biti neutralni među konkurentskim konceptima moralne
dobrote. Primjerice, napomenuo je da "monogamiju,
pretpostavljajući da je jedini vrijedni oblik braka, ne može
prakticirati pojedinac. Ona zahtijeva kulturu koja ju prepoznaje, i
koja ju podržava kroz javni stav i kroz formalne institucije."
Naravno, Raz ne pretpostavlja da, u kulturi čiji zakoni i javne
političke odredbe ne podržavaju monogamiju, muškarac koji vjeruje
u nju na neki način neće biti u stanju ograničiti se na samo jednu
ženu ili da će se zahtijevati da ima još koju ženu; On želi reći
da, čak i ako je monogamija ključni element u ispravnom shvaćanju
braka, veliki broj ljudi to neće uspjeti shvatiti, ili zašto je to
tako – i zbog toga neće uspjeti shvatiti vrijednosti monogamije
i koji je smisao njena prakticiranja – osim ako im pomaže
kultura koja je podržava, formalno putem zakona i političkih
odredbi, baš kao i neformalnim sredstvima, monogamnim brakom. Ono
što vrijedi za monogamiju podjednako vrijedi i za ostale elemente
ispravnog shvaćanja braka.
Ukratko, brak je vrsta dobra kojeg
mogu izabrati i u kojem mogu smisleno sudjelovati samo oni ljudi koji
imaju barem njegovo elementarno shvaćanje, i koji ga izabiru upravo
s tim shvaćanjem na umu. Ipak, mogućnost ljudi da ga shvate, barem
implicitno, a time i da ga izaberu, ovisi krucijalno o institucijima
i kulturnom shvaćanju koje nadilazi individualni izbor, i koje su
sačinjene od velikog broja individualnih izbora.
Autor je filozof Robert. P. George, izvorni članak What Marriage Is . . . and What It Isn't (Conscience and Its Enemies: Confronting the Dogmas of Liberal Secularism) - editiranje oblika teksta moje.
PS
Vidi povezane postove;
