Bog je dokaziv!

Katolička Crkva tvrdi neke smione stvari o tome što možemo znati o Bogu putem nepotpomognutog (raz)uma. Prvi Vatikanski Koncil podučava:

"Sveta majka Crkva drži i uči da Boga, izvor i kraj svih stvari, možemo spoznati sa sigurnošću krenuvši od razmatranja stvorenih stvari, koristeći naravnu snagu ljudskog razuma... Ako itko kaže da jedincati, pravi Bog, naš stvoritelj i gospodar, ne može biti sa sigurnošću spoznat iz stvari koje su stvorene, naravnim svijetlom ljudskog razuma: neka bude anatema."

U Humani Generis, papa Pio XII potvrdio je ovo učenje i jasno izrazio ono što su prema njemu specifična filozofska sredstva kojima se to naravno znanje Boga može najbolje artikulirati, i koje je najusklađenije s katoličkom doktrinom;

"Ljudski razum, općenito govoreći, svojim snagama i svojim urođenim svjetlom može stvarno vinuti do prave i sigurne spoznaje jedincatog i osobnog Boga, koji svojom providnošću drži i upravlja svijet … 

Njegov je zadatak sa sigurnošću dokazati da postoji samo jedan osobni Bog... Ali ta će zadaća biti izvršena na prikladan i pouzdan način ako se razum njeguje kako priliči: naime, ako ga se hrani zdravim filozofijskim naukom koji je poput neke baštine što su nam je ostavili prethodni kršćanski naraštaji i koji posjeduje jedan viši autoritet, jer je samo crkveno učiteljstvo svoja načela i svoje glavne tvrdnje, koje su ljudi velikog duha i mudrosti iznjedrili i polako tijekom vremena utvrđivali, dovelo u suodnos s objavljenom istinom. Ista ta filozofija, potvrđena i općeprihvaćena u Crkvi, brani istinsku vrijednost ljudske spoznaje, nepromjenjiva načela metafizike - to jest dostatnost razuma, uzročnost i svrhovitost - i na kraju drži da se može dostići sigurna i nepromjenjiva istina.

U toj filozofiji sigurno postoje neke stvari koje se, ni izravno ni neizravno, ne tiču vjere i običaja te zato Crkva dopušta stručnjacima za određena područja da o njima slobodno raspravljaju. No ne daje istu slobodu kada je riječ o nekim drugim pitanjima, osobito kada se ona tiču načela i glavnih tvrdnji o kojima smo govorili.

Ako se dobro promotri sve do sada rečeno, jasno će se uvidjeti razlog zbog kojeg Crkva zahtijeva da budući svećenici steknu filozofsku naobrazbu »u skladu s metodom, učenjem i načelima anđeoskog naučitelja«, budući da se, kao što nam je dobro znano iz višestoljetnog iskustva, Akvinčeva metoda ističe jedinstvenom nadmoćnošću kako u poučavanju učenika tako u traženju istine. "

Kraj citat. [...]

Katekizam Katoličke Crkve potvrđuje nauk Prvog Vatikanskog Koncila, i Pia XII. da je Božja egzistencija spoznatljiva sa sigurnošću putem naravnog svijetla ljudskog (raz)uma, i čak podučava, konkretnije, da možemo "postići sigurnost" o Božjoj egzistenciji putem "dokaza" koji počinju "od kretanja, postojanja, kontingencije, i poretka i ljepote svijeta." Većina tih su, naravno, među pristupima koji se javljaju u Tominih Pet Puteva. U Fides et Ratio, papa Ivan Pavao II također nanovno potvrđuje nauk Prvog Koncila i Pia XII o snazi ljudskog razuma u teološkim pitanjima:

"Prvi vatikanski, svečano bavio odnosom razuma i vjere. Nauka, sadržana u tom dokumentu duboko je i korisno djelovala na filozofsko istraživanje mnogih vjernika pa i danas stoji kao jedno pravilo prema kojemu se moramo ravnati da bismo došli do pravilnog i primjerenog kršćanskog istraživanja o toj stvari. 

Protiv fideističkih iskušenja bilo je potrebno potvrditi jedinstvo istine, ali i djelotvoran prinos koji racionalna spoznaja može i mora dati spoznaji vjere: 

Istražujući situaciju današnjice, vidimo da su se problemi drugih vremena vratili... 

Ne nedostaje ni onih koji opasno zapadaju u fideizam; on ne priznaje vrijednost racionalne spoznaje i filozofijskog znanja za razumijevanje vjere niti za sposobnost vjerovanja u Boga. 

Drugi oblici skrivenog fideizma mogu se prepoznati po tome što se spekulativna teologija malo cijeni, a isto se tako preziru izlaže i klasična filozofija iz čijih su pojmova svoje nazivlje crpili razumijevanje vjere i sami dogmatski obrasci. Papa Pio XII., blažene uspomene, upozorio je na taj zaborav filozofijske predaje kao i na napuštanje predajom danih izričaja. 

Papa Lav XIII ... ponovio je i proširio nauk Prvog vatikanskog koncila o povezanosti razuma i vjere, a isto je tako pokazao da su filozofijska promišljanja od najveće pomoći vjeri i teologijskoj znanosti. Poslije više od jednog stoljeća brojne naznake toga spisa nisu izgubile ništa ni od stvarne ni od pedagoške koristi; prije svega, tu je ono što se tiče neusporedive vrijednosti filozofije sv. Tome. Obnavljanje nauke Anđeoskog naučitelja činilo se papi Lavu XIII. najboljim putem da se vrati ona uporaba filozofije koju je zahtijevala vjera.."""

Kraj citata. Naravno, Crkva nije službeno prihvatila nijednu od specifičnih formulacija nekog specifičnog argumenta za Božju egzistenciju. Ipak, u svojim autoritativnim dokumenta govori o Božjoj Egzistenciji kao nečemu podložnom "sigurnosti", "demonstraciji" i "dokazu"; preporučila je "Klasičnu filozofiju" kao najbolje sredstvo koje pokazuje kako je to moguće; i kao uzor ponudila Akvinskog i njegove generalne pristupe u Pet Puteva. [...]

***

Quod erat demonstrandum?

Nepotrebno je istaći da mnoge moderne čitatelje sve to zbunjuje. Zbunjujuće im je kako itko može biti tako uvjeren da je Božja egzistencija demonstrabilna, i zbunjujuće im je kako itko može smatrati da je pokaziva na konkretniji način o kojem govorimo – argumentima poput Pet Puteva i metafizičkih principa poput principa kauzalnosti, principa dostatnog razloga (PSR), itd. Zapravo, misle da je očito da Božja egzistencija nije demonstrabilna, i očito da argumenti o kojima govorimo ne funkcioniraju.

Iako je opisani stav proširen, i čak prihvaćen s velikim pouzdanjem, nema dobrog opravdanja za njega. Postoje tri problema s takvim stavom. Prvi problem je taj što oni koji ga prihvaćaju obično uopće ne razumiju što su autori poput Akvinskog stvarno rekli, a njihovi odbacujući prigovori su grube karikature. (Opširno sam to dokumentirao na različitim mjestima pa se neću ponavljati. Primjerice u svojoj knjiizi Aquinas, u svom članku The New Atheist and Cosmological Argument, i različitim blogpostovima poput ovog, ovog i drugih.) Dovoljno je reći da ukoliko vas skeptik uvjerava da se kozmološki argument oslanja na premisu da "sve ima uzrok", ili pretpostavlja da je Akvinski pokušavao dokazati da svijet ima početak u vremenu, ili sugerira da Akvinski nikada ne objašnjava zašto bi trebali pretpostaviti da Prvi Uzrok ima božanske atribute poput jedinstva, svemoćnosti itd. onda imate apsolutno nepogrešivi znak da je takva osoba posve nesposobna govoriti o toj temi.

Drugi problem je što oni koji odbacuju samu ideju da bi Božja egzistencija mogla biti pokaziva obično imaju posebne standarde koje ne primjenjuju za druge argumente. Primjerice, sama činjenica da je netko negdje dao prigovor protiv argumenta za Božju egzistenciju se obično tretira od strane skeptika kao dokaz da "argument propada" – kao da je argument dobar jedino ako nitko nema prigovora na njega i svi ga prihvate čim ga čuju. Naravno, skeptik ne tretira druge filozofske argumente na taj način. Činjenica da argument za materijalizam, ili protiv slobodne volje, ili što već, ima svoje kritičare nikada se ne smatra dokazom da taj argument "propada". Stav kod takvih argumenta je: "Pa, naravno, kao i svaki filozofski argument, i taj ima svojih kritičara, ali to ne znači da su kritičari u pravu. Na kraju krajeva, na prigovore se može odgovoriti tako da je argument u konačnici ispravan, potrebno je biti otvoren i razmisliti kako ga možemo obraniti." Općenito, čak i najekscentričniji filozofski argumenti su tretirani kao opcija "na stolu" koja je vrijedna razmatranja. Međutim, misterija li, argumentima za Božju egzistenciju ne nudi se ta mogućnost. Sama činjenica da je, primjerice, Hume rekao to i to dva prije dva stoljeća se često tretira kao odlučujuće pobijanje za sva vremena.

Povezana s time je tendencija pristupanja temi kao da bi uspješni argument za Božju egzistenciju trebao biti vrsta stvari koju možete skraćeno navesti tako da uvjeri i najtvrđe skeptike. Još jednom, nitko ne tretira druge argumente na taj način. Ako vas članak od pedeset stranica o materijalizmu, slobodnoj volji, utilitarizmu itd. ne uvjeri, autor će reći da pročitate njegove knjige. Ukoliko vas one ne uvjere, autor će reći da se morate upoznati sa literaturom o toj temi. Ukoliko vas pak literatura ne uvjere, onda će reći da je problem veliki i da ne možete opravdano očekivati da itko odlučno razriješi stvar na zadovoljstvo svih strana.

Nasuprot tome, ako sugerirate da je Božja egzistencija pokaziva, skeptik će zahtijevati da to postignete u argumentu kakvog možete sažeti u blogpostu. Ukoliko ga takav argument ne uvjeri, presudit će da nije vrijedno njegova vremena, a ukoliko mu kažete da bi trebao pročitati knjige ili čak više literature kako bi potpuno shvatio argument, zbog toga će pomisliti da je još manje vjerojatno da je argument dobar.

Zatim postoji i raširena tendencija sugeriranja da branitelji argumenata za Božju egzistenciju imaju skrivene motive zbog kojih moramo biti sumnjičavi prema cijelom pokušaju. Još jednom, skeptik ne tretira druge argumenta na taj način. Neće reći: "Pa, morate biti oprezni oko argumenata protiv slobodne volje ili u korist revizionističkih moralnih zaključaka, jer njihovi zagovornici nesumnjivo pokušavaju racionalizirati neku vrstu aktivnosti." Niti će reći: "Ateistički argumenti su uvijek sumnjivi jer ljudi žele pronaći način odbacivanja religioznih praksa i zabrana koje smatraju nepovoljnim." Međutim, iz nekog razloga, sama činjenica da filozof brani argument za Božju egzistenciju se tretira kao znak za sumnju. "Oh, on sigurno ima neku religioznu agendu koju pokušava racionalizirati!"

Ne postoji nikakav dobar razlog za te dvostruke standarde. Oni ne odražavaju ništa više od nepromišljene predrasude (nekih) ateista i skeptika, a u nekim slučajevima i nešto gore – nepoštenu retoričku taktiku kojoj je cilj otrovati, inače otvorene, ljude protiv ozbiljnog promišljanja argumenata za Božju egzistenciju. Smatram da opisani neopravdani dvostruki standardi imaju veliku ulogu u njegovanju stava da postoji nešto sumnjivo u samoj ideji demonstriranja Božje egzistencije.

Treći, možda ne nepovezani, problem sa opisanom stavom je da oni koji ga se drže često pogrešno shvaćaju što su mislioci poput Akvinskog mislili kad su rekli da Božju egzistenciju možemo "demonstrirati". Ono na što se misli jest da zaključak kako Bog postoji slijedi nužnošću ili deduktivnom validnošću od premisa koje su sigurne, a sigurnost premisa se može pokazati metafizičkom analizom.To podrazumijeva da nam takva demonstracija daje znanje koje je sigurnije od bilo kojeg znanstvenog zaključka (onako kako se "znanost" generalno danas shvaća), i to iz dva razloga. Prvi, zaključak nije samo probabilistički, nije "argument najboljeg objašnjenja" koje se poziva na jednostavnost, usklađenost s postojećom pozadinskom teorijom itd.; radi se o strogom zaključku onoga što slijedi nužno iz premisa. Drugo, premise nije moguće odbaciti daljnjim empirijskim istraživanjem jer se bave onime što bilo koje empirijsko istraživanje mora pretpostaviti.

Primjerice, Aristotelijanski argumenti iz kretanja počinju premisom da se promjena događa, zajedno s premisama koje tvrde da potencijalno može biti aktualizirano samo od onoga što je već aktualno (princip kauzalnosti) i da esencijalno uređena serija uzroka ne može imati regres u beskonačnost. Prva premisa je u određenom smislu empirijska, zbog toga argument nije a priori. Znamo da do promjene dolazi jer je osjećamo. Međutim, to nije premisa koju možete odbaciti daljnjom empirijskom istragom, jer svako buduće iskustvo će samo po sebi biti daljnji primjer promjene. (Možemo koherentno smatrati, na empirijskim temeljima, da je određeni navodni primjer promjene nestvaran; ali ne možemo koherentno smatrati na empirijskim temeljima da je sva promjena nestvarna.) Druge premise možemo obraniti različitim metafizičkim argumentima, poput argumenata koji upućuju na to da princip kauzalnosti slijedi iz principa dostatnog razloga (PSR), a da PSR ispravno shvaćen može biti utvrđen putem reductio ad absurdum svakog pokušaja negiranja istog.

Problem je sljedeći. Suvremeni filozofi obično rade unutar konceptualne luđačke košulje koju su naslijedili od ranomodernih filozofa. Konkretno, kada se radi o epistemološkim stvarima, obično razmišljaju u terminima koje su naslijedili od racionalista, empiricista i Kanta. Stoga kada ponudite argument za kojega tvrdite da nije zaključak empirijskih znanosti, obično misle da se radi o nekoj vrsti "konceptualne analize" (zapravo razvodnjena kantova filozofija) ili pokušaju racionalističkog apriorizma.

[... Izostavio sam par odlomaka. Feser objašnjava tomističku poziciju - odbacivanje racionalisitčke epistemologije i metodologije. ...]

Problem je što prezentiranjem takvog polu-formaliziranog argumenta – "Evo dokaza u deset koraka." - riskirate ohrabrivanje ljenije vrste skeptika u njihovoj deluziji da ukoliko je takav argument imalo dobar, mora biti uvjerljiv, sam po sebi i potpuno odvojen iz šireg konteksta, čak i najneprijateljskijem kritičaru. Naravno, to neće vrijediti, jer argument ne možete shvatiti ukoliko ne shvatite širi konceptualni kontekst. [uključujući ključne tehničke termine poput "aktualnosti", "potencije", "esencijalnog poretka" itd.] Skeptik će jednostavno uzeti kratki polu-formalizirani argument u deset (ili koliko već) koraka, i dati neki stari prigovor misleći kako je time pobio argument iako zapravo (s obzirom na njegovo nepoznavanje nekih od ključnih pozadinskih koncepata) neće niti ispravno shvatiti što je rekao.

***

Tvrdim da kada uzmemo u obzir navedena tri faktora na kojima počiva rašireni odbojni stav prema samoj ideji demonstriranja Božje egzistencije – raširena zabluda o tome što tradicionalni argumenti za Božju egzistenciju zapravo kažu; proizvoljni dvostruki standard za te argumente; i raširenu zabludu oko toga što "demonstracija" mora uključivati – možemo vidjeti da takav stav jednostavno nije opravdan. Istodobno,, pristupi demonstriranja Božje egzistencije koje predstavljaju argumenti poput Pet Puteva su zapravo – kada ih se konkretizira i ispravno shvati – uvjerljivi, kao što sam tvrdio na različitim mjestima.

Inzistiranje Crkve da je Božja egzistencija demonstrabilna nije pokušaj određivanja filozofskog pitanja običnim diktatom. Radi se o pažljivo promišljenom sudu oko toga što vrijedi ako će Kršćanstvo biti racionalno opravdano. Crkva se distancira od fideizma tako što potvrđuje snagu nepotpomognutog (raz)uma i potvrđuje dužnost kršćana da pružaju racionalno opravdanje onoga što je Akvinski nazvao "preambule" Katoličke religije. Ne radi se o izražavanju slijepe vjere, nego upravo osudi slijepe vjere.

Dakle, nešto oko čega se Katolici i Novi ateisti mogu složiti. Nije li to lijepo?

Autor Edward Feser, izvorni post Q.E.D.? (Izostavio sam nekoliko poveznica, ukoliko Vas zanima, dokumente iz kojih su početni citati možete pronaći na internetu, većinom i na hrvatskom.)

PS

Povezani postovi;

• Što dugujemo Novim Ateistima? [1/3], 2. dio, 3.dio
• Predkršćanska apologetika [1/2], 2. dio
• Mislite da razumijete kozmološki argument ?, O pogrešnoj karikaturi argumenta Prvog Uzroka
• Teizam klasični, tradicija katolička i svijet današnji, Osvetnici (film) i klasični teizam, Klasični teizam, Bog i čovjek, Klasični teizam, "najbolje objašnjenje" i "kumulativni slučaj
• O piscima Novog Ateizma, kategorija ateizam, Je li religija iracionalna?, 
• Russellov čajnik: Drži li vodu?, Ja "ne vjerujem u jednog boga više od tebe" prigovor, Je li Bog Svemoguć i Sveznajuć?, Imago Dei, 
• Naturalizam i psihologiziranje itd.