Dokaz Krista – Pretpostavka o apostolima varalicama besmislena je. Slijedimo je opširno. Zamislimo ovu dvanaestericu kako se sastadoše zajedno poslije Kristove mrti, kako snuju plan da kažu kako je uskrsnuo. Oni time napadaju na sve moći. A ljudsko je srce veoma sklono lakomislenosti, promjeni, obećanju, imetku. Da je i samo jedan od njih došao ma i za najmanje u zastranjenje zaveden ovim čarima, ili, još više, zatvorom, mukama i smrću, bilo bi im sve propalo. Razmislimo o tome.
---
Apostoli su bili ili prevareni ili varalice. Jedno i drugo je teško, jer nije moguće smatrati nekog čovjeka uskrslim...
Krist ih je podržavao dok je bio s njima. Ali poslje, ako se nije pokazivao, tko mi je davao snage da djeluju?
Pascal, Pensées (800,801)
PS
Za Pascala kažu da je suvremen i aktualan, takav opis često čujemo, ali za njega to stvarno i vrijedi.
Ovdje kratko opisuje ulogu apostola, i njihovu kredibilnost. To je nešto što se javlja u različitim raspravama oko dokaza kršćanstva, ali tome nisam nikada posvećivao previše pažnje. Naravno da će oni koji su skeptični prema svakom povijesnom zapisu biti skeptični prema ovome, ali ako govorimo o nekom događaju koji se dogodio u povijesti kakav točno dokaz očekujete? Odbacujete svako svjedočanstvo, ali ipak očekujete da Vam se nekako dokaže ono što se može dokazati samo svjedočanstvom? (Postoje i neki drugi posredni dokazi, ali prema njima će biti još skeptičniji.) Što bi zadovoljilo luciferijansku oholost?
Postoje i oni koji odbacuju zapise, navodno ih uspoređujući s drugim djelima, ali najčešće se radi o tome da uopće nisu svjesni kada i kako su nastali, niti su svjesni njihove strukture i stvarne različitosti od takvih djela. (Većinom se radi o tome da pokušavaju na neki vulgaran način omalovažiti, ismijati i uvrijediti, a ne stvarno ponuditi ozbiljan argument.)
Prenio sam više Pascalovih zapisa kroz prošle postove (vidi kategorija Pascal), ali nisam dodavao previše svojih komentara iako mi je jasno da nekome tko čita jednu izdvojenu misao neće biti jasno na što se sve referencira. (Nesumnjivo, ni ja ne prepoznajem puno toga; I još očitije, iako se radi o nerazrađenim razmišljanjima, upitno je što se može dodati, ponekad je najsažetija verzija i najtočnija. Najbolje da Pascal govori za sebe.)
Ipak, ovdje je možda prikladno dodati par stvari.
Kada govorimo o apostolima i njihovim krepostima, ponekad možete pročitati da se radilo o ljudima s različitim manama. Ističu se njihove mane da bi se pokazalo da se radi o grešnim i manjkavim ljudima koji su ipak postigli nevjerojatne stvari. Jasno mi je donekle što žele istaknuti (u raspravi s nevjernicima), ali moram priznati da mi se često ne čini primjerenim na takav način govoriti o apostolima, - valjda živimo u takvim vremenima. (Ponekad možete čuti i svakakve intepretacije događaja Isusova života, kao da ne govorimo o Drugoj Božanskoj Osobi )
Pascal pita tko je davao snagu apostolima da djeluju? Očito, kao što napominje, za Kristova života, možete reći da su pratili Njega, ali poslije?
***
S obzirom na današnji blagdan (Pedesetnice), dodajmo par razmišljanja koje zapisuje Garrigou-Lagrange u The Three Ways of The Spriritual Life koja se mislim mogu nastaviti na Pascalova. (U knjižici spominje jedno Pascalovo promišljanje o beskonačnoj veličini nadnaravnog prema naravnom, 792.)
Garrigou-Lagrange opisuje duhovni život i potrebu za razvojem istog, opisuje potrebu za (drugim) obraćenjem, poziv je to koji je prisutan i u liturgiji adventa i korizme kada čujemo pozive na obraćenje, čak i onih koji već žive život kršćana. Mnogi duhovni autori su pisali o tome, potrebi ne samo da se posvetite služenju Bogu, nego i da se potpuno predate savršenstvu. Iako su Apostoli prihvatili Kristov poziv, obratili se, tek su kasnije doživjeli potpuno obraćenje.
Garrigou-Lagrange citira Katarinu Sijensku koja piše o (drugom) obraćenju apostola; Prvo obraćanje je bilo kada ih je Isus pozvao; sljedili su ga, slušali Njegov nauk, svjedočili Njegovim čudima i sudjelovali u Njegovoj službi. Trojica su svjedočili Njegovu preobraćenju na Taboru. Bili su prisutni na ustanovljenju Euharistije, zaređeni su za svećenike i pričestili su se. Ali kada je došlo vrijeme Muke, nešto što je Isus često najavljivao, Apostoli su ga napustili. Čak i Petar koji je toliko volio Učitelja, zanijekao ga je.
Kada je počelo drugo obraćanje za Petra? Odmah nakon što je treći put zanijekao Krista, sjetio se Isusovih riječi; "Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti." te iziđe i gorko zaplaka.
Petrovo kajanje je zasigurno početak novog oblik života za njega. Gospodin je dopustio da padne kako bi ga izlječio od samouvjernosti, kako bi se ponizio i kako bi svoje povjerenje stavio u Boga, ne sebe. Petrovo žalovanje, prema Katarini Sijenskoj, nije bilo savršeno sve do četrdesetog dana, odnosno Uzašašća. Apostoli su ostali nesavršeni iako im se Krist ukazivao. Bili su u strahu, čekali silazak Duha Svetoga, i tek su na Pedesetnicu bili potpuno preobraženi.
No, ističe Garrigou-Lagrange, čak i prije kraja Kristove Muke, očito je došlo do početka drugog obraćenja kod apostola i Petra, nešto što se nastavilo kroz dane koji su usljedili.
Dakle drugo obraćenje bilo je potrebno čak i za one koji su prisutni na Taboru, koji su bio prisutni kod utemeljenja Euharistije. Petar je volio Isusa, ali čim je naišao na poteškoće, čim je doveden u opasnost odmah ga je zanijekao. Iako je bio prisutan na Posljednoj Večeri, Petar nije shvatio cijenu Kristove Krvi. ("Koja će se proliti") Drugo obraćenje je dovelo Petra do postepenog shvaćanja otajstva Križa i Otkupljenja, beskrajne vrijednosti Krvi koju je Krist prolio za nas. (Za usporedbu, kada je Krist prvi puta najavio da će biti razapet, Petar je nesvjesno progovorio protiv čitave ekonomije Spasenja, protiv samog motiva Utjelovaljenja pa mu je Isus odgovorio; "Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!")
***
Garrigou-Lagrange opisuje i treće obraćenje odnosno transformaciju duše. Iako je Petrovo drugo obraćenje usljedilo odmah nakon što je zažalio nijekanje svog Učitelja, on i drugi apostoli nisu odmah povjerovali u Uskrsnuće kada su im žene ispričale o tome, odnosno unatoč svemu što se događalo u sljedećim danima, nisu još shvaćali puni smisao Uskrnuća. (Primjerice nije im bila jasna obnova kraljevstva).
Nakon Uzašašća apostoli su bili lišeni Kristove ljudske prisutnosti, ostavljeni su. Uza sve to, još im je predviđena muka koju će doživjeti.
Silaskom Duha Svetoga njihove duše su pročišćene, rasvljetljene i zapaljene; Apostolu su osnaženi i njihov posvećeni utjecaj transformirao je prve kršćane. Shvatili su cijenu Krvi Spasiteljeve koju naučavaju ljudima.
Odjednom Petar koji se tresao pred pitanjem žene, koji je sporo prihvatio Uskrsnuće Učitelja, hrabro stoji pred židovima i s autoritetom navješta Isusa Nazarećanina. Iako su na Pedesetnicu primili mnoge darove posebno je njihovo razlučivanje o otajstvu Utjelovljenja i Kristove muke. Odjednom Petar (i drugi apostoli) shvaćaju Božje stvari.
Apostoli su osnaženi i ojačani; prije Pedesetnice su bili u strahu, sada su puni hrabosti. Nakon uhićenja Petar i Ivan pred židovskim starješinama izjavljuju da nema spasenja osim u Isusu Kristu, nakon što ih opet uhićuju i pretuku i dalje inzistraju da su voljni trpjeti poradi Isusa. Svi su svjedočili Krista svojom krvlju, tko im je dao snage za to?
To je treće obraćenje; potpuno obraćenje njihovih duša. Vidljivo je to i iz utjecaja kojeg su imali na prve kršćane.
