Mi nikada ne živimo u sadašnjosti. Preduhitrujemo budućnost koja nam odveć sporo ide u susret, kao da bismo htjeli ubrzati njen tok; ili odzivamo u pamet prošlost da bismo je zaustavili jer je suviše hitra. Tako smo nerazboriti da tumaramo po vremenima koja nisu naša, a ne mislimo nimalo na ono jedino vrijeme koje nam pripada. I tako smo isprazni da sanjamo o vremenima kojih više nema, a bez promišljanja napuštamo ono jedino vrijeme koje postoji. Jer sadašnjost nas obično ranjava - Sakrivamo pogled od nje jer nas žalosti. Ako nam je ugodna, žalimo gledajući kako nam izmiče. Pokušavamo je podržati pomoću budućnosti, te razmišljamo kako ćemo urediti stvari koje nisu u našoj moći za vrijeme do kojeg nema nikakve izvjesnosti da ćemo stići.
Neka svatko ispita svoje misli, uvidjeti će kako su mu one posve zauzete prošlošću i budućnošću. Gotovo i ne mislimo na sadašnjost. Ako na nju mislimo, to je samo zato da od nje uzmemo svjetla pomoću kojeg bismo raspolagali s budućnošću. Sadašnjost nije nikada naš cilj: Prošlost i sadašnjost su nam sredstva. Samo je budućnost naš cilj. Na taj način mi uopće ne živimo, već se nadamo da ćemo živjeti. A budući da se uvijek pripremimamo na sreću, neizbježivo je nećemo postići.
Pascal, Pensées (172)
