Kad vidim zaslijepljenost i bijedu čovjekovu, i kad promatrajući čitav nijemi svemir, i čovjeka bez svijetla, prepuštena sebi samom, kao da je zalutao u ovaj skroviti kutić svemira, a da ne zna tko ga je tu postavio, što je došao tu raditi, što se njime biti kad umre, promatrajuči kako je nesposoban za ikakvu spoznaju, podilazi me jeza kao čovjeka koga bismo uspavana prenijeli na pust i strašan otok, i koji bi se probudio ne znajući gdje se nalazi, niti kako će se odatle izvući. Nato se čudim ako ne padamo u očaj zbog tako bijedna stanja. Vidim oko sebe i druge ljude slične naravi, pa ih pitam da li su bolje obaviješteni od mene, a oni mi vele da nisu. A onda su se ovi bijedni zastranjenici ogledali oko sebe, pa ako bi opazili poneki dopadljiv predmet, odali bi mu se i uz njega se vezali. Šta se mene tiče, nisam se ni uz šta privezao, već promatrajući kako im više izgleda da postoji nešto drugo negoli je to što vidim, uzeo sam ispitivati, nije li ovaj Bog ostavio nekog znaka od sebe.
Vidim mnogo oprečnih vjera, i prema tome, sve krive, osim jedne. Svaka hoće da joj vjerujemo i grozi se nevjernicima. Stoga im ne vjerujem. Svatko može reći, svatko se može proglasiti prorokom. Ali vidim kršćansku vjeru u kojoj ima proroštva, a to je ono što svatko ne može učiniti.
***
Da je samo jedan čovjek napisao knjigu proroštva o Kristu, i to u pogledu vremena i načina, te da je Krist došao u suglasnost s ovim proroštvima, bio bi beskrajno snažan dokaz.
Ali ovdje ima mnogo više. Čitav niz ljudi kroz četiri tisuće godina, koji stalno i bez razlike dolaze jedan za drugim, proriču isti dolazak. Objavljuje ga čitav jedan narod koji postoji već četiri tisuće godina da skupno posvjedoči o uvjerenju što ga o tome ima. Od toga ga ne mogu odvratiti ni prijetnje ni progonstva što su ga stizala. To je mnogo značajnije.
***
Što kazu proroci o Kristu? Da će biti očevidno Bog? Ne, već da je on istinski sakriveni Bog; da će biti nepriznat; da se neće ni pomisliti da je to on; da će biti kamen spoticanja o koji će se mnogi spotaći itd. Nek nam se onda više ne predbacuje nedostak jasnoće, jer mi to priznajemo.
Ali, vele, ima nejasnoće. Ali bez toga ne bi se bili spotakli o Krista. To i jest jedan od bitnih ciljeva proroka: Excaeca. [Iz 6,10 "Zaslijepi oči"]
Pascal, Pensées (693, 710, 751)
PS
Pascal je posvetio dosta pažnje proročanstvima, na jednom mjestu ih čak naziva najsnažnijim dokazom Isusa Krista. Ovdje mi nije cilj predstaviti što je točno rekao o njima, nego važnost koju im je pridodavao kao dokazu za Kristov nauk. Bio je impresioniran i zemljopisnom i vremenskom raširenošću proroka koji su navjestili Krista.
Jedan suvremeni komentator (21.stoljeća) zapisao je koliko je iznenađen Pascalovim naglaskom na ispunjena proročanstva kao dokazom kršćanstva. Ne radi se o tome da je iznenađen nečime što je Pascal napisao o tome, nego samom činjenicom da je pisao o proročanstvima, on kao suvremni čovjek nije nikada, doslovno nikada, razmišljao o tome. Ipak, Evanđelje je obilježeno ispunjenim proročanstvima tako da je takvo suvremeno zanemarivanje neopravdano. (Iako je upoznat s Evanđeljima, jednostavno je potpuno ignorirao argument proročanstva.)
Sva prijašnja društva, i zapravo svi ljudi sve donedavno, vjerovali su da, iako je većina proročanstva potpuno pogrešna na različite načine, ipak postoji nešto što bi mogli nazvati istinskim proročanstvom. Dakle, možda smo mi suvremeni ljudi u krivu, odnosno možda bi trebali više pažnje posvetiti tome.
Vjerojatno nećete uvjeriti nekog suvremenog skeptika u istinu kršćanstva na temelju ispunjenih proroštva, ali postoje oni koji su naglašavali baš to kao dokaz kršćanstva.
Naravno, da bi proročanstvo bilo ispunjeno ("ovo je predviđeno, i to se dogodilo"), treba pokazati ne samo da nešto što se dogodilo možemo na nek način opisati onime što je prije zapisano nego da se upravo ono što je predviđeno i dogodilo. Ipak, ostaviti ćemo tu raspravu za neki drugi put.
