Narav samoljublja i čovjekova ja takva je da ne ljubi nikoga do sebe i da uzima u obzir samo sebe. Što da radi? Ne može spriječiti da predmet koji ljubi bude pun pogrešaka i jada. Htio bi biti velik, a vidi kao je malen. Hoće da bude sretan, a osjeća da je ubog. Htio bi biti savršen, a otkriva u sebi tisuću nesavršenosti. Hoće da bude predmet ljubavi i cijene kod ljudi, a opaža da njegove greške zaslužuju njihovu odvratnost i njihov prezir. Škripac u koji je zapao izaziva u njemu najnepravedniju i najkrvaviju strast što se može zamisliti. Jer u njemu kipi paklena mržnja protiv ove istine koja ga kori i koja ga uvjerava da je činio pogreške. Želio bi je uništiti, ali kako je ne može satrti u njoj samoj, satire je koliko može u svojoj spoznaji i u spoznaji drugih. A to znači, veoma se brine da sakrije svoje pogreške i drugima i sebi, pa ne trpi da mu drugi ukazuju na njih niti da ih vide.
Nedvojbeno, zlo je biti pun pogrešaka. Ali mnogo je veće zlo bit pun pogrešaka, a ne htjeti ih priznati, jer se time dodaje još i ono zlo svojevoljne obmane. Nećemo da nas drugi varaju. Ne smatramo pravednim da netko traži od nas više poštovanja nego je to zavrijedilo. Međutim, jednako nije pravedno ako mi drugoga varamo, i ako tražimo da nas drugi cijene više nego zaslužujemo.
I tako, kad oni otkrivaju samo nesavršenosti i mane kojih samo zaista puni, posve je očito da nam ne čine krivo, jer nisu oni uzrok tome. Štoviše, čine nam dobro, jer nam pomažu da se oslobodimo jednog zla što se zove sljepilo pred vlastitim greškama. Ne smijemo se srditi što oni za njih znaju i što nas zato preziru. Jer pravo je da nas poznaju kakvi jesmo i da nas preziru ako samo to zavrijedili.
To su osjećaji što se rađaju u srcu koje je posve nepristrano i pravično. Što moramo dakle kazati u svom srcu kada vidimo kako naginje k sasvim suprotnoj sklonosti? Nije li istina da mi mrzimo istinu kao i oni koji nam je kazuju? A nije li nam milo ako se oni varaju nama u korist? I ne želimo li da nas poštuju kao drugačije od onih kakvi zaista jesmo? Evo za to dokaze koji me užasavaju. Katolička vjera ne sili nikoga da svoje grijehe otkrije bilo kome. Dopušta svakome da sakrije svoje grijehe pred svim ostalim ljudima. Ali naređuje mu da razotkrije dno srca i njegovo istinsko stanje samo pred jednim čovjekom. Ona nam nalaže da da samo ovog čovjeka na svijetu ne obmanjujemo, ali ga obavezuje da to čuva kao nepovredivu tajnu, zbog čega kao da za njega i ne postoji. Možemo li zamisliti išta milosrdnije i blaže. Međutim, ljudska je pokvarenost tolika da joj je i taj zakon prekrut. Ovdje leži glavni razlog koji je natjeravo veliki dio Europe da se pobuni protiv crkve.
Kako je čovječje srce nepravedno i nerazumno kada smatra neugodnom obavezu prema jednom čovjeku, a bilo bi pravedno da takvu obvezu gaji prema svim ljudima. Zar je pravedno što ih varamo?
Razni su stupnjevi ovog zaziranja od istine. Ali se može reći da to zaziranje postoji u nekoj mjeri kod svih, jer se ne može odijeliti od samoljublja. To je ona prokleta istančanost što sili one koji moraju nekoga prekoriti da izaberu toliko obilaženja i ublaženja kako ih ne bi povrijedili. Oni moraju umanjivati naše nedostatke, moraju se pričinjati da ih ispričavaju, napokon svemu tome moraju dodati pohvale i dokaze privrženosti i poštovanja. Unatoč tome, ovaj je lijek još gorak samoljublju. Uzimamo ga što manje možemo, ali nam je uvijek neugodan ponajčešće s pritajenom srdžbom na one koji nam ga pružaju.
Tako se dogodi da netko tko želi da ga volimo izbjegava uslugu za koju zna da bi nam mogla biti neugodna. Postupaju s nama onako kako mi želimo da se s nama postupa. Mrzimo istinu, pa nam je i sakrivaju. Volimo laskanje, pa nam i laskaju. Želimo da nas varaju, pa nas i varaju. Stoga nas svaki stupanj sreće koja nas uzdiže u svijetu još više udaljava od istine, jer se više bojimo da ne ranimo one čija nam je privrženost korisnija, a zazor opasniji. O nekom će se knezu pričati po cijeloj Europi, a sam o tome neće ništa znati. Ne čudim se tome; reći istinu korisno je onome kome je kazujemo, ali je kobno za one koji je kazuju jer se izvrgavaju mržnji. Zato oni koji žive s kneževima radije čuvaju svoje interese negoli interese kneza kojemu služe. I na taj način lažu njemu u korist, a sebi na štetu.
Ovo je zlo zaista veće i redovitije na visokim položajima; ali nisu od toga izuzeti ni mali ljudi, jer stjecanje naklonosti uvijek donosi neku korist. Tako je ljudski život vječna obmana: Uzajamno varanje i uzajamno laskanje. Nitko ne govori u našoj prisutnosti onakako kako govori u našoj odsutnosti. Savez među ljudima temelji se na ovom uzajamnom varanju. I malo bi prijateljstava postojalo kad bi svatko znao što njegov prijatelj govori dok je odsutan, ma koliko iskreno i nepristrano on govorio.
Čovjek je dakle samo prijetvonost, laž, licemjerje kako prema sebi tako i prema drugima. Ne trpi da mu se kaže istina, izbjegava da je kaže drugima. Sve te sklonosti, koje su veoma daleko od pravde i razuma, imaju svoj prirodni korijen u njegovu srcu.
Pascal, Pensées(100)
