Filozofkinja Anscombe bila je kritična prema situaciju u modernoj moralnoj filozofiji, tako je zapisala da "ne želi raspravljati" s onime tko "pokazuje iskvareni um". (vezano uz neke teorije moderne moralne filozofije.)
(U slučaju pogubljenja nevine osoba u nekom konzekvencijalističkom izračunu. Pritom nije mislila na to da bi osoba u konkretnoj situaciji bila u iskušenju to pomisliti kao što je uobičajeno za pala ljudska bića, nego nekome tko bi unaprijed tako razmišljao. Nekome tko bi djelovao suprotno ispravnim moralnim principa i ne bi zbog toga osjećao nikakav žal. Ne radi se o tome da odbija nekoga s kime se ne slaže, ili jednostavno ne želi raspravljati, radi se o kritici takvog moralnog razmišljanja, kritici nekoga tko ima takav "iskvareni" um.)
No, kontekst nije toliko bitan (osim da pokaže kako njena izjava ima smisla i da je opravdana), ja prenosim razmišljanje kako bih ukazao na to da raspravljanje nije uvijek najbolji izbor, ne tvrdim da je to poanta njene primjedbe, ili da bi složila s mojim korištenjem iste.
Jedan drugi katolički filozof, odgovarajući na pitanje kako utjecati na neke ljude, u kontekstu obraćenja i argumenata (mislim da se radilo o nekim modernističkim tumačenjima), zaključio je slično da su neki ljudi toliko zaglibili, toliko su izobličeni i iskvareni, da ne možemo imati prevelika očekivanja.
(Ne spominjem ime jer ne bih želio pogrešno citirati iz sjećanja – radilo se o nekom usputnom odgovoru nakon neformalnog predavanja, ali radi se o autoru koji je, poput Anscombe, kroz karijeru okružen najboljim predstavnicima različitih razmišljanja pa vjerojatno ima iskustva o tome što je moguće postići. Inače je objavljivao zajedničke knjige s autorima suprotnog razmišljanja u kojima raspravlja o neslaganjima tako da se ne radi samo o tome da svakoga tko se ne slaže, ili ima drugačije mišljenje, proglasite toliko iskvarenim da nema smisla raspravljati. Potrebno je razboriti prosuditi ovisno o situaciji.
---
Ne mogu se sjetiti o čemu se točno radilo, ali sam jednom naišao na misao da Isus nije raspravljao s demonima nego ih je istjerivao. (Ili se možda radilo o Mariji i demonima.) Očito, radi se o ideji s kojom bi svaki katolik trebao biti upoznat jer je sveprisutna, ali tek sam je tada povezao s onime što je moguće postići u svakoj raspravi.
Iako ovo može zvučati nekima čudno, zapravo je u jednom aspektu umirujuće jer smanjuje očekivanje oko toga što je moguće postići.
Ne bih previše razrađivao stvar, tko je shvatio, shvatio je.
PS
Nešto slično pronalazimo kod redovnika. Iako priče pustinjskih otaca spominju "razgovor" s demonima, ne radi se o nikakvoj raspravi ili "dijalogu". Demonima se potrebno othrvati. Njima se ne odgovara nego je savjet monasima da se pomole Bogu za pomoć.
Benediktinska medaljica zapisuje; "Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima, zlo je ono što nudiš, sam pij svoj otrov".
Marija, Dijete Isus i "zmija"
