Mortimer Adler u svojoj knjizi "How to read a book" objašnjava kako možete kritizirati autora s obzirom na premise i zaključke njegovih argumenata;
Nakon što je čitatelj rekao "Razumijem, ali se ne slažem," može dati jednu od sljedećih primjedbi autoru: (1) "Neinformirani ste"; (2) "Pogrešno ste informirani"; (3) "Nelogični ste – vaše rezoniranje nije uvjerljivo."; (4) "Vaša analiza je nepotpuna".
Lista možda nije iscrpna, iako mi mislimo da je. U svakom slučaju, radi se o primjedbama koje čitatelj koji se ne slaže može napomenuti. Međusobno su nezavisne. Dati jednu primjedbu ne sprečava vas da date i drugu. Nisu međusobno isključive.
No, moramo dodati da čitatelj ne može dati nijednu od prijedbi bez da je jasan i precizan o tome kako je autor neinfomiran, pogrešno informiran ili nelogičan. Knjiga ne može biti neinformirana ili pogrešno informirana oko svega. Ne može biti potpuno nelogična. Nadalje, čitatelj koji daje takve primjedbe ne mora biti samo jasan nego mora podržati svoju primjedbu. Mora dati razloge zašto to govori.
Prve tri primjedbe se nešto razlikuju od četvrte. Razmotrimo ih ukratko;
1. Reći da je autor neinformiran [uninformed] znači reći da mu nedostaje neko znanje koje je relavantno za problem koji pokušava riješiti. Primjetite ovdje da ukoliko znanje ne bi, da ga autor posjeduje, bilo relevantno, onda nema niti smisla dati tu primjedbu. Da bi podržali primjedbu morate sami reći koje znanje nedostaje autoru i pokazati kako je to relevantno, kako ono donosi razliku za njegove zaključke.
Par ilustrija će biti dovoljno. Darwinu je nedostajalo znanje genetike koje su nam pružali Mendel i kasniji istraživači. Njegovo nepoznavanje mehanizma nasljeđivanje je veliki nedostak u The
Origin of Species. Gibbon nije imao određene činjenice koja su kasnija povijesna istraživanja pokazala kao bitna za pad Rima. Obično, u znanosti i povijesti, nedostatak informacija otkrivaju kasniji istraživaći. Unapređene tehnike promatranja i proširena istraživanja dovode obično do takvog razvoja događaja. Ali u filozofiji može doći do obratnog razvoja. Podjednako je izgledno da će doći do gubitka s vremenom. Primjerice, u Ranija vremena, filozofi su jasno razlikovali između onoga što čovjek može osjetiti i zamisliti i onoga što može shvatiti. Ipak, u osamnaestom stoljeću, Davi Hume je otkrio svoje neznanje o toj distinkciji između slika i ideja, iako je tako dobro utvrđena od strane ranijih filozofa.
2. Reći da je autor pogrešno informiran [misinformed] znači reći da tvrdi ono što ne vrijedi. Njegova greška je možda rezultat nedostatka znanja, ali njegova greška je više od toga. Koji god da je uzrok, pogreška se sastoji od davanja tvrdnje suprotne činjenici. Autor predlaže kao istinito ili vjerojatnije ono što je zapravo lažno ili manje vjerojatno. Tvrdi da ima znanje koje ne posjeduje. Takav nedostak naravno treba istaknuti samo ako je relevantno za zaključak autora. I kao podršku primjedbi morate biti u stanju tvrditi istinu ili veću vjerojatnost pozicije suprotnoj autorovoj.
Primjerice, u svojim političkim spisima, čini se kako Spinoza kaže da je demokracija primitivniji oblik vlasti od monarhije. To je suprotno političkoj povijesti. Spinozina pogreška u tom smislu ima posljedice po njegov argument. Aristotel je bio pogrešno informiran o ulozi koje ženski faktor ima životinjskoj reprodukciji, i zbog toga je došao do neosnovanih zaključaka o procesu prokreacije. Akvinski je pogrešno pretpostavio da je materija nebeskih tijela drugačija od materije zemaljskih tijela, zato što je prepostavljao da se potonje mijenjao samo u poziciji, inače je nepromjenjivo. Moderna astrofizika ispravlja tu pogrešku i time unapređuje antičku i srednjovjekovnu astronomiju.
Ali opisana greška ima ograničen značaj. Ta greška ne utječe ma Akvinčev metafizički opis prirode svih stvari kao sačinjenih od materije i forme.
Ove prve dvije točke kritike mogu biti povezane. Nedostatak informacija, kao što smo vidjeli, može biti uzrok pogrešnih tvrdnji. Nadalje, kada god je čovjek pogrešno informiran u određenom smislu, on je takođe neinformiran. Ali postoji i razlika je li nedostak samo negativan ili je i pozitivan. Nedostatak relevantnog znanja onemogućuje rješavanje određenih problema ili podržavanje određenih zaključaka. Međutim, pogrešne pretpostavke, dovode do pogrešnih zaključaka i neodrživih rješenja. Uzete zajedno, dvije primjedbe optužuju autora zbog nedostatka u premisama. Potrebno mu je više znanja no što poseduje. Njegovi dokazi i razlozi nisu dovoljni ni u kvantiteti ni kvaliteti.
3. Reći da je autor nelogičan [illogical] znači reći da je počinio zabludu u rezoniranju. Općenito, postoje dvije vrste zabluda. Postoje non sequitur, što znači da zaključak jednostavno ne slijedi iz ponuđenih razloga; i postoji pojava nedosljednosti, što znači da dvije stvari koje autor želi reći nisu kompatibilne. Da bi dao jednu od tih kritika, čitatelj mora moći pokazati kako to točno autorovom argumentu nedosaje uvjerljivost [cogency]. Zabrinuti ste tim nedostatkom samo u mjeri u kojoj utječu na bitne zaključke. Knjizi može nedostajati uvjerljivosti u nebitnom smislu.
Teže je ilustrirati treću točku zato jer samo nekoliko stvarno dobrih knjiga čini očite pogreške u rezoniranju. Kada se pojave, obično su razrađeno prikrivene, i potreban je vrlo prodoran čitatelj da ih otkrije. No, možemo vam pokazati očite primjere zablude u Machiavellievom "Princu". Machiavelli piše " Glavni temelj svih država, starih i novih, su dobri zakoni. Kako ne može biti dobrih zakona tamo gdje država nije dobro naoružana, slijedi da tamo gdje su dobro naoružane postoje dobri zakoni." Jednostavno ne slijedi iz činjenica da dobri zakoni ovise o odgovarajućoj policijskoj sili da tamo gdje je policijska sila adekvantna da će zakoni nužno biti dobri. Ignorirat ćemo upitni karater prve izjave. Bavimo se samo zabludom non sequitur. Točnije je reći da sreća ovisi o zdravlju nego da dobri zakoni ovise o učinkovitijoj policijskoj sili, ali to ne znači da su oni koji su zdravi sretni.
Hobbes, u Elements of Law, tvrdi da sva tijela nisu ništa više od količine materije u pokretu. Svijet tijela, kaže on, nema nikakvih kvaliteta. Zatim na drugom mjestu tvrdi da je čovjek sam po sebi ništa više od tijela, ili skupa atomskih tijela u pokretu. Ipak, priznajući postojanje osjetilnih kvaliteta – boja, mirisa, okusa itd – on zaključuje da oni nisu ništa drugo od kretanja atoma u mozgu. Zaključak nije dosljedan sa pozicijom koju je prvo zauzeo, odnosno da je svijet tijela u pokretu nema kvaliteta. Ono što je rećeno za sva tijela u pokretu mora vrijediti za svaku određenu grupu njih, uključujući atome mozga.
Treća točka krike je povezana sa prve dvije. Autor može, naravno, propustiti izvući zaključke koje njegovi dokazi ili principi impliciraju. Prema tome njegovo rezoniranje je nepotpuno. Ali ovdje se primarno bavimo samo slučajem kada loše rezonira na dobrim temeljima. Zanimljivo je, iako manje važno, otkriti nedostatak uvjerljivosti (točnosti) rezoniranja od premisa koje su same po sebi netočne, ili iz dokaza koji su nedovoljni.
Osoba koja iz dobrih premisa dolazi do pogrešnog zaključka je u određenom smislu pogrešno informirana. Ali vrijedi razlikovati pogrešnu izjavu koja je rezultat lošeg rezoniranja od onih koje smo prethdno raspravili, koje su rezultat drugih nedostataka, posebno nedovoljnog poznavanja relevantnih detalja.
Prve tri točke kritike, koje smo upravo razmatrali, bave se ispravnošću autorovih izjava i zaključivanja. Okrenimo se sad četvrtoj primjedbi koju čitatelj može dati. Bavi se potpunošću autorovog ostvaranjivanja plana – adekvatnost s kojim je obavio zadatak koji si je postavio.
Ali prije toga, treba jednu stvar primjetiti. S obzirom da ste rekli da razumijete, vaš promašaj da podržite bilo koju od prve tri primjedbe obvezuje vas da se složiti s autorom u onoliko koliko je rekao. Nemate izbora. Nije vaša sveta privilegija odlučiti hoćete li složiti ili nećete.
Ako niste uspjeli pokazati da je autor neinformiran, pogrešno informiran, ili neologičan u bitnim stvarima, jednostavno se ne možete neslagati. Morate se složiti. Ne možete reći, kao što to čini puno studenata i drugih, "Nije ništa pogrešno s tvojim prepisama, i ništa nije pogrešno u zaključivanja, ali ne slažem se sa tvojim zaključcima." Kada kažete takvo nešto onda jednostavno mislite da vam se ne sviđaju zaključci. Vi ne izražavati neslaganje. Iskazuje svoje emocije ili predrasude. Ako su vas uvjerili, morate to priznati. (Ako, unatoč svom propustu da podržite jednu ili vše od nabrojatnih tri točke kritike, još uvijek iskreno niste uvjereni, onda niste uopće trebali reći da razumijete.)
Prve tri primjedbe su povezane s autorovim pojmovima, propozicijama i argumentima. Radi se o elementima koje je koristio kako bi riješio probleme koji su ga motivirali. Četvrta primjedba – da je knjiga nepotpuna – bavi se strukturom cjeline.
4. Reći da je autorova analiza nepotpuna [incomplete] znači reći da nije iskoristio sav svoj materijal, da nije nije vidio sve implikacije i posljedice, ili da je propustio razlikovati distinkcije koje su bitne za ono što pokušava učiniti. Nije dovoljno reći da je knjiga nepotpuna. Svatko to može reći za svaku knjigu. Ljudi su ograničeni (konačni), takva su i njihova djela. Dakle nema smisla dati tu primjedbu osim ako čitatelj ne može definirati precizno neadekvatnost, bilo kroz vlastite napore ili kroz pomoć drugih knjiga.
Ilustrirajmo ukratko ovu kritiku. Analiza vrsta vlasti u Aristotelovojj Politici je nepotpuna. Zbog ograničenja svog vremena i svog pogrešnog prihvaćanja ropstva, Aristotel propušta razmisliti, ili barem zamisliti, o istinski demokratskom sustavu koji je utemeljen na općem pravu glasa; ne može niti zamisliti reprezentativnu vlast ili modernu vrstu federalne države. Njegove analize je potrebno proširiti za primjenu na takve političke stvarnosti. Euklidovi Elementi su nepotpuni opisi zato jer Euklid ne uzima u obzir drugačije postulate o paralelenim linijama. Moderni geometrijski radovi, istražujući te ostale prepostavke, upotpunuju nedostatke. Deweyevo djelo "How We Think" je nepotpuna analiza razmišljanja jer propušta razmotriti one vrste razmišljanja koji se javljaju pri čitanju ili učenju putem poduke, uz ono razmišljanje koje prati istraživanje i otkrivanje. Kršćaninu koji vjeruje u besmrtnost, zapisi Epikteta ili Marka Aurelija su nepotpuni opisi ljudske sreće.
Četvrta točka nije strogo gledano temelj za neslaganje. Kritički je nepovoljan samo u mjeri u kojoj određuje ograničenja autorovih dosega. Čitelj koji se slaže s knjigom u dijelovima- zato jer nema razloga dati neku od drugih štetnih kritika – može svejedno u cjelini imati drugačije mišljenje, zbog četvrte točke oko nepotpunosti knjige. Autor je propustio riješiti probleme.
Povezane knjige istog područja mogu biti kritički uspoređene prema četiri spomenuta kriterija. Jedna je bolja od druge utoliko što je točnija i čini manje pogrešaka. Ako čitamo zbog znanja, najbolja je onda knjiga koja se najadekvatnije bavi temom. Jednom autoru možda nedostaje znanje koje drugi autor ima, ili može napraviti pogreške od kojih je drugi oslobođen; ili može manje ispravno zaključivati na temelju istih podataka. Ali najdublje usporedbe se bave s obzirom na potpunost analize koju svaka od knjiga predstavlja. Mjeru takve potpunosti pronalazimo u broju valjanih i značajnih distinkcija koje postoje između uspoređivanih sadržaja. Tu vidite važnost i korisnost razumijevanja pojmova koje koristi autor. Broj različitih pojmova korelira s brojem distinkcija.
Također možete vidjeti koja je veza četvrte kritičke primjedbe s tri faze analitičkog čitanja bilo koje knjige. Posljednji korak strukturalnog skiciranja je poznavati probleme koje autor pokušava riješiti. Posljednji korak interpretacije je znati koje od problema je autor riješio, a koje nije. Posljednji korak kritike je kompletnost. Dodiruje strukturalno skiciranje u toj mjeri što razmatra koliko je adekvatno autor izrazio svoje probleme, a interpetaciju u toj mjeri kolikozadovoljavajuće ih je riješio.
PS
Istaknimo još jednam da, kao što veli Adler, često če ljudi reći "razumijem", ali zapravo ne razumiju. Još ćešće, posebno danas, iako je sigurno vrijedilo oduvijek, mnogi jednostavno odbacuju argument, ne zato jer vide išta pogrešno u premisama ili zaključivanju, nego jer se jednostavno ne slažu s time.
Mislim da ne treba navoditit primjere, moderno moralno promišljanje ih je puno.
Naravno, ako ništa nije pogrešno s argumentom "morate" ga prihvatiti. To ne znači da ćete odmah odbaciti sve svoje vrijednosti jer vam je netko ponudio sofistički argument kojeg niste u stanju pobiti. Prosječan čovjek će smatrati da je primjerice kanablizam pogrešan ali u raspravi s nekim profesionalnim filozofom ne bi možda bio u stanju odgovoriti na sve protuargumente. Ponekad ne vidite odmah zašto je argument pogrešan, odnosno ne možete ga pobiti pozivajući se na neku očitu pogrešku, ali svejedno se oslanja na stvari koje su pogrešne. (Primjerice, postoje neki argumenti novoateističkog tipa koji su zanimljivi neinformiranom tinejđeru, ali ništa što bi zabrinulo ozbiljnog informiranog kršćanina.)
Stariji postovi; O čitanju knjiga i načitanosti, O stilovima izlaganja u filozofiji, uključujući aforistički, Čitanjem Velikih Knjiga protiv vremenskog provincijalizma, kategorija knjiga itd.