Sjećam se situacije u kojoj je jedna već starija žena predstavila svog (nevjenčanog) partnera te ničim izazvana počela objašnjavati kako njoj komad papira ništa ne znači i slične stvari koje ste nekoć mogli često čuti. Iz činjenica da se upustila u takvu priču prilikom običnog upoznavanja netko bi mogao pretpostaviti da nije potpuno zadovoljna tim statusom.
Vjerojatno je shvaćala da bi moglo biti nešto pogrešno ili barem neuobičajeno u njenom izboru (ili možda njegovom izboru), možda oboje samo čekaju da naiđe nešto bolje. Danas bi pak bila neuobičajena ideja da netko smatrao kohabitaciju (život s partnerom van braka) problematičnom na neki način. S obzirom da je sasvim uobičajeno čuti za neki par da živi zajedno, žena iz moje priče koja se opravdava čak djeluje staromodno. Tko bi tome mogao prigovoriti, čak ni "konzervativnije" obitelji ne vide ništa pogrešno s time, možda nije idealno jer što će s uloženim sredstavima ako prekinu, ali općenito ne postoji neka prevelika zabrinutost.
Suživot nekog para će se prokomentirati kao najnormalnija stvar. Zapravo neće se prokomentirati jer ne postoji nešto što bi se trebalo prokomentirati. Ukoliko će dati neki razlog zašto žive zajedno navesti će nešto poput; odlučili smo uštedjeti na režijama, ili, ionako smo stalno bili zajedno, dosadilo nam je putovati jedno do drugog, više nam se isplati ovako itd. (Pravi romantici. Ionako ih država danas prisilno nevjenčane vjenča.)
---
No, ono što takvi razlozi pokazuju jest da kohabitacija nije toliko odabrana koliko se dogodila. Nije se radilo o odluci, ne radi se o predanosti, ulasku u vezu s obvezama i pravima (osim onih koje bi imali prema običnom cimeru), nema zavjeta. Jednostavno se dogodilo. (Dogodilo se zbog stvari koje prakticirate, a njih ne prakticirate zbog razuma ili čvrstih odluka.)
Neki će reći da moraju prvo živjeti s osobom kako ne bi završili s neprilagođenom ili opasnom osobom. No, upravo takvo razmišljanje i ponašanje dovodi do toga. Umjesto da pažljivo izaberu partnera, da se s njime pripremaju za budući zajednički život, da kroz neki ritual prijelaza poruče sebi i zajednici o svojoj odluci i obećanju koje su dali jedno drugome, oni jednostavno (nepromišljeno) uđu s nekime u vezu, emocionalno i tijelesno se vežu, te tako polako završavaju vezani uz osobu o kojoj nisu nikada ozbiljno razmišljali. Možda prepoznaju da je takva osoba loša za njih, da je takva veza loša za njih, ali su se već toliko vezali s tobom osobom da nisu u stanju napustiti vezu.
To što je osoba neprimjereni partner ne znači da će biti loša u svim aspektima; možda se samo "družite" s nekime, provodite zajedno vrijeme, živite život, ali u životu se događaju različite stvari i takva osoba, iako nije prikladna za braka, ili nije prikladna za brak s vama, može vam pomoći kroz razne situacije i razviti ćete međusobnu ovisnost. (Možda vam je pomogla kada ste imali neki tragičan slučaj u obitelji, ili vam je pomogla sa selidbom, ili ste proslavili neke događaje itd. Možda je bila s vama u vrijeme potresa, umalo ste poginuli u zagrljaju neke osobe koju tek "testirate" – ili ste bili tjednima "zatočeni" s njome.) Navodno pokušavajući spriječiti da završe s neprikladnom osobom ljudi upravo to i učine.
Ljudi počnu živjeti zajedno a da toga nisu ni svjesni, baš kao što to prikazuje mnoge humoristične serije. (Osoba prespava jednu noć, pa vikend, pa cijeli tjedan, pa zauzme cijeli ormar, pa onda odluče malo uštedjeti na režijama pa odluče koji mjesec živjeti zajedno, i tako jednostavno shvate da žive s nekime.) Ne radi se o nikakvoj odluci, nego su jednostavno "upali" u takav život. Na kraju žive s osobom s kojom to ne bi nikada planirali da su odlučivali. (Ili ukoliko se radi o nekoj prikladnoj osobi, završe s njome u vrsti veze koja će dovesti do loših odnosa jer nisu ušli s odgovarajućim namjerama i razumijevanjem.)
Ponekad takvim ponašanjem i odlukama postanu i oni sami nesposobni za brak.
---
O kohabitaciji sam nešto objavio u postu Kohabitacija i statistika, ili nedavno u Opasnosti dugotrajnih veza (i kohabitacije). Postoji pola stoljeće opsežnih statistika koje pokazuju da "kohabitacija" ne funkcionira kako mnogi pretpostavljaju, ali to ih nimalo neće pokolebati da se upuštaju u nešto takvo.
Ljudi koji "kohabitiraju" imaju veću vjerojatnost razvoda, manje zadovoljstvo brakom, više konflikta, lošiju komunikaciju itd.
Reći ćete radi se o korelaciji, možda oni parovi il partneri koji misle da je kohabitacija dobra stvar su ujedno i oni partneri koji nisu sposobni za brak. No, ne radi se samo o korelaciji. Postoje ljudi (parovi) koji bi uz pravilan pristup mogli imati dobru vezu, ali ako su loše formirani i ako nisu odlučili, imati će različite probleme.
Ljudi koji misle da moraju "testirati" svoje partnere već priznaju da nešto nije u redu.
Često će reći će ne bi kupili automobil bez vožnje. Ako ste katolik, mislim da ne treba objašnjavati da drugoj osobi ne smijete pristupati kao automobilu, ili dopustiti drugome da vama pristupi kao automobilu. (Čak i van onih konkretnijih zapovijedi koji se tiču takvog života.) Naravno kada bi takvo što bilo i dopušteno, jednostavno se ne radi o istoj stvari, brak i kohabitacija nisu ista stvar, ne može "testirati" brak bez braka (ne možete "testirati" roditeljstvo brinući o psu.) Dakle čak i kada bi netko bio "dobar" u kohabitaciji to nam neće ništa reći kakav je u braku, upravo to nam pokazuju statistike o lošijim rezultatima braka kada im je prethodila kohabitacija.
---
Davno sam zabilježio predavanje "Scott Stanley – Sliding vs.Deciding: How Life Before “I Do” Impacts Lasting Love" (yt, 1:15:07) koje objašnjava ovo što sam pokušao natuknuti. (Pogledao sam ga prije više godina pa se ne sjećam detalja, ne znam s koliko se toga slažem, sigurno bih stavio naglasak na moralne argumente, ali predavanje nije o tome.)
Kao što je vidljivo iz naslova, predavač analizira razliku između "odlučivanja" i "upadanja" u vezu(brak). Predavanje je već starijeg datuma, u međuvremenu se vjerojatno svašta promjenilo u popularnoj kulturi, ali sumnjam da se fenomen (i efekti) kohabitiranja promijenio. Ono što naglašava jest važnost "odluke".
(U slučaju kada ljudi prvi put živi s nekime i kada su unaprijed definirali sve datume, odnosno kada već imaju definirani datum vjenčanja, možda rezultati sociološke analize takvog suživota neće biti toliko loši, ali to ne znači da kohabitacija nije loša. Vjerojatno bi tu mogli raspravljati o tome što su dobri i poželjni ciljevi.)
Vidim da je i J.Peterson progovorio o ovoj temi; Here’s Why You Shouldn’tLive With Your Significant Other Before Marriage (yt, 23:16).
S obzirom da bih naglasao moralni problem (ne neku sociološku analizu), spomenuti ću i i Pinea u Why You Shouldn't Live Together Before Marriage. (yt, 19:16)
(Kohabitacija je sama po sebi loš rezultat i pogrešan pristup, ne radi se samo o tome da dovodi do loših drugih rezultata.)
Siguran sam da postoje još mnoga zanimljiva izlaganja o ovoj temi, ali nisam nikada posebno istraživao. Čini mi se da su se posljednjih godina pojavili različiti ljudi i kanali koji nude i neku drugu sliku od one prisutne u najvećim medijima.
PS
Jedno od predavanja slične teme koje sam također zabilježio jest "Why 30 is not the new 20 | Meg Jay" (14:49). Radi se o jednom od onih Ted talkova koji su nekoć bili popularni. (Ignorirajte "tedtalk" manerizme i zaključke.)
Često će ljudi pretpostaviti da imaju vremena, da njihove odluke u mladosti nisu bitne. U jednom trenutku predavanja Jay pita; " Što se dogodi kada dvadesetogodinjacima poručite da imaju još vremena da započnu svoj život?" Odgovor je ništa. Ništa se ne dogodi. Dali se im loš savjet zbog kojih neće ništa učiniti sa svojim životom.(Često čujem i neke "konzervativne" žene koje savjetuju mlađima da se posvete obrazovanju, odmore i uživaju, imaju još vremena za velike odluke. No, baš i nemaju. Tridesete nisu nove dvadesete. Slušao sam nedavno razgovor ljudi u kasnim tridesetima, razmjenjivali su se medicinski savjeti.)
Jay ovdje ističe da se toliko ljudi s kojima razgovara na terapiji pita "Gdje mi je bila pamet? Na što sam potrošila svoje dvadesete?"
S obzirom da radi kao savjetnica, često njezine pacijentice izlaze s pogrešnim muškarcima, nekoć ni ona nije vidjela problem u tome jer neće se udati za njega. Ali stvar je u tome da hoće. Možda ne za njega, ali onda za sljedećeg takvog pogrešnog muškarca. (Ili ako i nađu "ispravnog" završiti će u pogrešnoj vrsti veze.)
Ipak, one koji su tako odlučili ništa neće uvjeriti u suprotno.
