Resurrexit, sicut dixit – pjevajmo s Papom

Yt kanal Pontificio Istituto di Musica Sacra ima seriju objava Let's Sing with the Pope u kojem simpatični dominikanac Robert Mehlhart, specijaliziran za gregorijansko pjevanje, objašnjava i demonstrira kako pjevati poznate himne i molitve.

Čak će Vas i entuzijastično ohrabrivati kroz video. (Snimke odnosno upute su na engleskome.)

Ovdje Regina caeli; Let's sing with the Pope - 5 - Regina Caeli

Regina caeli, laetare, alleluia.

Quia quem meruisti portare, alleluia.

Resurrexit, sicut dixit, alleluia.

Ora pro nobis Deum, alleluia.

Odnosno;

Kraljice neba, raduj se, aleluja.

Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja

Uskrsnu kako je rekao, aleluja.

Moli Boga za nas, aleluja.

Veseli se i raduj, djevice Marijo, aleluja.

Jer je uskrsnuo Gospodin uistinu, aleluja.

Pomolimo se.

Bože, koji si se dostojao razveseliti svijet uskrsnućem svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, daj, molimo te, da po njegovoj majci djevici Mariji postignemo radosti vječnoga života. Po istom Kristu Gospodinu našemu.

Amen.

---

Naravno, nemojmo se zadržati samo na "Regina caeli", sve druge snimke je korisno proučiti, posebice Credo itd.

PS

Kanal Lectio Brevis je objavio video navednog napjeva kojeg prati hvatski tekst Regina caeli - Kraljice neba (gregorijanski napjev) . 

Postoji više kanala koji objašnjavaju gregorijansko pjevanje, lako ih je pronaći, ali mi nisu djelovali toliko pristupačnim za svakoga. (Možda mi je falilo ovo potpuno opravdano hvaljenje izvedbe iako sam poput Louis de Funèsa. No, primjetio je Chesteron; "Nekada su ljudi pjevali zajedno oko stola u zboru; a sada jedan čovjek pjeva sam, iz apsurdnog razloga što može bolje pjevati. Ako naša civilizacija ovako nastavi, samo će se jedan čovjek smijati, jer se on može smijati bolje od ostalih.")

Podsjećam na tamburaške izvedbe Uskršnjih pjesama (Kraljice neba - Patria) odnosno raniji post: Pjevaj hvale, Magdaleno, Značenje Uskrsnuća, Gregoriana i Merz itd.

Papini o smrti Augustinova prijatelja

Papini u knjizi Augustin opisuje utjecaj smrti prijatelja na tada još neobraćenog Augustina; 

Ove dvije godine života u Tagasti ne znači neki napredak u Augustinovu životu, nego, s obzirom na činjenicu da je prije čitao Hortenzija, korak unatrag. Pričanjima manihejaca pridruže se bajke astrologije; u konkubinatu se stišala požuda putenosti, ali je porasla pohlepa za slavom. Godine neplodne i mutne, godine bijede, iskićena bogatstva. Poslije omare nastade oluja, i to ne putenosti, nego boli. Te godine završiše sa smrću, s plačem i s bijegom.

Augustin je bio našao u rodnom kraju jednoga od drugova svog djetinjstva, jednog od tolikih koji je sada zauzeo prvo mjesto u njegovu srcu, više od samog Romanijana. Ne mogu biti jedan bez drugoga, dijelili su skupa užitke, naslade, misli i nauke. I on je bio iz kršćanske obitelji, ali ga je Augustinov ugled zaveo na manihejsko vjerovanje tako da ih nije više ništa dijelilo. Ovo prijateljstvo, "najslađe od svih slasti moga života", traje od one godine kada je taj mladić teško obolio. Dok je ležao u krevetu u besvijesti, roditelji ga dadoše krstiti. Augustin nije pripisao važnosti primanju ovog sakramenta, koji je bio primljen bez privole bolesnika, uvjeren da će se skupa s njim, kada dođe opet k svijesti, smijati. Mladić se oporavio, a Augustin je počeo praviti šale na račun krštenja, podijeljenog tijelu u besvijesti. Očekivao je da će se prijatelj složiti s njime, ali se dogodilo posve protivno. Vidio je kako upire u njega mrk i tvrd pogled te mu se činilo kao da iz onih pomodrelih usana čuje kako mu govori s odlučnim tonom da, ako želi nastaviti s prijateljevanjem, neka tako više nikad ne govori. Augustinu se smračilo pred očima i svalio je krivnju na bolest, koja je još mutila um ljubljenoga druga. Nekoliko dana kasnije, u ponovnom napadaju veoma teške groznice, bolesnik je umro.

S ovom smrću Augustinu se činilo kao da je oko njega sve umrlo. Činilo mu se da su mu odrezali dušu, osjetio je da krvari. Domovina mu je postala nepodnosiva, kuća mučiliše; svemir je bez njega bio prazan, pust i očajan. Ništa ga nije veselilo: ni krasota šuma, ni pjesme ni igre, ni mirisni krajobrazi, ni gozbe, ni noćne razblude sobe. Svega je ispunjalo užasom, postao je samom sebi zagonetan. Pitao je dušu: zašto si tako žalosna? A duša nije znala odgovoriti. U pameti su se borile protivne misli: želja za smrću i mržnja prema smrti, koja mu je otela druga, gađenje nad životom i jeza svršetka, s kojom bi iščezla i sjećanja. [...]

Na neprekidan majčin plač, koja je plakala nad njegovom mrtvom dušom, nije se ublažio, nije popustio, ali sada Monika nađe nevinog osvetnika u bezimenom Augustinovu prijatelju jer je mislila da, plačući nad mladim mrtvacom, plače i zbog svoje jadne duše, da plače majčinim plačem, da plače nad svojim životom koji se gubi u ispraznosti riječi i slave.

Ova pesimistička kriza otvara, bar za čas, oči profesoru gramatike i pokazuje mu kako nedostatak ljubavi izbljeđuje i pomračuje sve ono što se čini na svijetu najbogatije i najradosnije.

Petar ili Juda - FH

Hadjadj u "Kako uspjeti u Smrti";

Više ili manje svi započinjemo tako da smo suučesnici u vrhovnome zločinu. Započinjemo kao slabići, izdajnici i krvnici. Bogoubojice smo (čak i ako smo židovi). Promjena se ne događa na toj zajedničkoj platformi, nego poslije, jer Bog baš od nas carinika, bludnica, velikih svećenika, sitnih nasilnika, delikventa prve vrste, multirecidivista, protuha i taloga, sinova Sodome i Kafarnauma želi stvoriti svoje Kraljevstvo. Tako da do razdvajanja dolazi poslije, a samo se razdvajanje ne odvija između dobrih i zlih, nego zlih i zlih: oni se dijele na one koji prihvaćaju oprost i one koji ga odbijaju. Drugoga izbora nemamo, nego odabrati između Petra i Jude. Petar je zanijekao, Juda je izdao. No Juda se objesio dok se Petar pokajao.

***

U nastavku donosi primjedbu nekoga tko je oblikovan drugačijom kulturom, prilično specifičnom kada se radi o ovakvim pojavama;

"Mi Japanci", piše jedan profesor na Sveučilištu u Tokiju, "ne shvaćamo baš najbolje različit odnos Crkve prema Svetome Petru i Judi. Obojica su izdala Isusa: Juda je zbog toga prezren, Petar je postao poglavar Crkve, ipak Juda je izvršio samoubojstvo.

Primjedba japanskog profesora mi se učinila upečatljivom jer je to nešto o čemu vjerojatno ne bi toliko razmišljali, a očita je za nekoga tko dolazi iz druge kulture, posebno one u kojoj su takve presude samom sebi "prihvaćene". 

FH prenosi zapis Katarine Sijenske

"Procijeniti kako je njegova bijeda veća od mojega milosrđa neprostiv je grijeh kako na ovome, tako i na onome svijetu. [...] Pa je tako Judin očaj meni bio veća uvreda, a mojemu Sinu bolniji od same izdaje."

Zaključuje još FH;

Juda nije osuđen zato što je izručio nevinoga (tko to nije učinio?), nego zato što je odbio njegov oprost.

Za razliku od njega, Petar priznaje kako nije u stanju kazniti se u prikladnim razmjerima: u ovome slučaju razmjeri su beskonačni. Izvršiti hara-kiri za njega nije dovoljno, nije dostatno da uruši njegovu aroganciju. Prihvatiti milost Božju puno je veća pokora. Nije riječ o vratu što ga davimo, nego o skrušenu srcu. Nećemo se iskrasti užetom obješenim o stablo, nego ćemo se spasiti vezom ljubavi koja se prostire do nogu izručenoga Siromaha. Ne treba si nožem otvarati utrobu, nego dušu ostaviti potpuno otvorenom kako bi u nju apsolut mogao u cijelosti zaći.

[...] Radosna vijest ne nudi drugu alternativu osim ovoga prijelaza iz kojega čovjek izlazi ili kao Petar ili kao Juda.

PS

Nemam inače previše simpatija prema raznim "inovativnim" tumačenjima, ali ne mislim da se ovdje radi o tome, samo naglašava druge stvari. Juda jest "zažalio" zbog onoga što je učinio, ali nije se pokajao kao Petar. Katarina Sijenska zapisuje, vezano uz Judu, da on odbija milosrđe, nije se prepustio Božjoj milosti kao što je to učinio Petar. (Petar pak "prihvaća da mu drugi sveže pojas i odvede ga kamo ne želi ići.")

Hadjaj spominje da imamo izbor ili prihvaćanje milosrđa ili tvrdokorna grižnja savjesti, a pritom ta tvrdokornost može izvana nalikovati na ravnodušnost.

Propovijedati u svijetu nakon gubitka pismenosti

A. Esolen u Preaching to the Post-Literate; 

Nedavno sam uzeo u ruke knjigu sabranih pjesama Johna Donnea, izdanje iz 2012. godine, s novim uvodom i bilješkama. Namjeravao sam raspravljati o jednoj strofi u Donneovoj „La Corona“, krunskoj pjesmi u kojoj posljednji stih svake od sedam strofa postaje prvi stih sljedeće, a posljednji stih svega ponavlja prvi. Riječ je o jednoj od Donneovih vjerskih pjesama koja prati život Krista, od Blagovijesti do Uzašašća.

Šesta strofa nosi naslov Uskrsnuće, a urednik pretpostavlja da čitatelji trebaju objašnjenje tog pojma: „Krist je umro i bio pokopan, a trećeg dana potom uskrsnuo je i uzašao na nebo. Time je pobijedio smrt i darovao vječni život svojim sljedbenicima.“ To me podsjetilo kada sam čuo lokalnog voditelja vijesti kako na Uskrs kaže da je to dan kada kršćani slave Kristovo uznesenje na nebo. Čini se da urednik nije bio svjestan Kristovih četrdeset dana pojavljivanja pred učenicima u proslavljenom tijelu.

Bilo je i drugih pogrešaka. Evo završnih stihova pjesme:

O strong Ram, which hast battered heaven for me,
Mild Lamb, which with Thy blood hast marked the path,
Bright Torch, which shin’st that I the way may see,
O with Thy own blood quench Thy own just wrath,
And if Thy Holy Spirit my muse did raise,
Deign at my hands this crown of prayer and praise.

Donne se igra riječju "ram", koja označava i životinju i "ovna za probijanje" [eng.battering ram] koji razvaljuje zatvorena vrata Neba. Engleska riječ ram tako obavlja isti dvostruki posao kao latinski aries. Svaki kršćanin koji razumije umijeće tipologije – gledanje Starog zavjeta kao znakova i sjena Novoga – svatko tko je, primjerice, pročitao Poslanicu Hebrejima, shvatit će što Donne ima na umu. Izak nije trebao biti žrtvovan na brdu pod nožem svoga oca Abrahama: to je uloga ovna zapetljanog u grmlju. Izak je tip Krista, ali to je i ovan, zapravo još snažniji.

Jer ovan prethodi janjetu koje će biti žrtvovano za Pashu, čija krv, poškropljena po dovratnicima i nadvratniku hebrejskih kuća, tjera anđela uništenja da poštedi njihove prvorođence. No Krist je sada naša Pasha, i naše pomirenje. On je „Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta“.

Ulazimo ovdje u teološko razmišljanje i u drevnu tradiciju prikazivanja tog Jaganjca Božjeg u kršćanskoj ikonografiji. Pogledajte Van Eyckovu sliku na Gentskom oltaru, gdje Krist-jaganjac stoji na oltaru, krvari iz srca u kalež, dok ga anđeli i sveci promatraju štujući. Čini se da urednik ne zna ništa o tome. O Jaganjcu kaže samo: „Uobičajeni simbol Krista.“ O Ovnu pak, s izvanrednom tupavošću: „Krist se identificira s Ovnom (Aries), astrološkim znakom koji označava povratak proljeća.“

O navodno "poganskom podrijetlu" Uskrsa

Protuvjerski raspoloženi polemičari često će se koristiti idejom da kršćanski blagdani i proslave imaju "pogansko podrijetlo", odnosno konkretno da Uskrs nije kršćanski blagdan nego nešto što je kršćanstvo preuzelo od pogana. No, kada preispitamo od kuda dolaze takve teorije dolazimo do zaključka da nemaju nikakvog temelja i da im je podrijetlo u antikatoličkoj retorici. (Naravno, to ne znači da oni koji se toliko vole pozivati na "racionalnost" i "skeptično" razmišljanje neće i dalje takvo što redovito ponavljati.) 

Bitno.net je objavio članak o takvim tvrdnjama - Ne, Uskrs nije dobio ime po Ištar i nema podrijetlo u poganskim običajima.

Ne morate biti kršćanin kako biste shvatili neutemeljnost takvih tvrdnji. U nastavku prenosim analizu poganih božanstava koje se navode kao izvor kršćanske proslave Uskrsa. Autor je ateist Tim O'Neill, povjesničar. (Izvorni tekst Easter, Ishtar, Eostre and Eggs, 2017.)

***

Kao što sam spomenuo u svojoj prethodnoj objavi, dvije stvari koje ćemo sigurno vidjeti na internetu povodom Uskrsa su reciklirane verzije zamorne teze "kako Isus nikada nije postojao" i memovi koji nam govore da je "Uskrs zapravo poganski!"

Meme o tome da "Isthar=Easter" [Uskrs] stekla je status internetske činjenice. Ipak, noviji "novi ateisti" su konačno shvatili da su tvrdnje o "Isthar" new age gluposti pa sada preferiraju nešto drugačije(1) verzije (2).

Naravno, u tipično internetskom novo-ateističkom stilu, obje grupe na Facebooku [koje objavljuju takve memove] („No More Make Believe“ i „Philosophical Atheism“) propovijedaju o dokazima, razumu, znanstvenosti i provjeri činjenica, ali zadovoljno objavljuju bilo kakvo smeće ukoliko ima dovoljno anti-kršćansku poruku. Probajmo onda primijeniti malo razuma i pogledati nešto znanstvene literature i provjeriti činjenice te vidjeti kako ovi mali memeovi preživljavaju pred onom vrstom kritičke provjere koju bi navodni „racionalisti“ trebali dosljedno primjenjivati.

Ishtar i Uskrs [eng. Easter]

Još 2013. netko je objavio meme „Ishtar = Easter“ na Facebook stranici Richard Dawkins Foundation for Reason and Science. Otprilike u isto vrijeme netko je to primijetio na samoj stranici zaklade (u objavi koja više ne postoji) i objavio poveznicu na članak u Scientific Americanu koji je prilično slabo pokušao demantirati mem, ali je iznio korisnu stvar: "Posljednjih se godina šire mnoge ovakve ideje kroz dokumentarce i knjige. Mnoge od njih pokušavaju povezati kršćanske tradicije s poganskim. Razumijem razloge iza tih tvrdnji, ali ipak mora postojati povijesni dokaz koji ih podupire."

Provjera činjenica pomoću dokaza? Odlična ideja. Nažalost, 25 odgovora koje je ta objava dobila pokazalo je vrlo malo ili nimalo skeptične analize, a kamoli stvarnih referenci na izvore ili dokaze. Većina komentara jednostavno je ponavljala kako je ideja „vrlo vjerojatna“ ili davala općenite primjedbe o tome kako su „kršćani preuzeli mnoge poganske običaje i vjerovanja“. Bilo je i još luđih doprinosa, poput tipa koji je ustrajao da Uskrs nije izveden iz Ishtar… nego iz božice Izide! Samo je jedan usamljeni komentar bio od nekoga tko se potrudio napraviti „malo jednostavnog googlanja“ i zaključio da Uskrs i „Ishtar“ nemaju nikakve veze, ali taj je komentar potpuno ignoriran. Toliko o provjeri činjenica kod fanova tzv. „Zaklade za razum i znanost“.

Pogledajmo tvrdnje iz memea jednu po jednu:

Vizija života koju promoviraju mediji – FH

Uvjeravaju vas da žudite za statusom dok duboko u sebi zapravo težite mučeništvu. Postoji li išta poželjnije od toga da vam odrube glavu kao Pavlu, razapnu vas na križu kao Petra, proždiru vas lavovi kao Perpetuu i Felicitu, strijelama probodu kao Sebastijana, privežu za kotač kao Katarinu ili dobro ispeku sa svih strana kao Lovru? Priznajem, u prvi mah toga nismo baš svjesni. No kada malo promislite, postajte svijesni kako je to najsretnije rješenje.

Časopisi vam nude puno okrutnije sudbine. Propisuju vam zastrašujući aksetizam. Dijete koje savjetuju ženama gore su od posta što ih provode trapisti. Praćenje modnih trendovi na koje ih prisiljavaju strože je od redovničkih habita pa tamo možemo vidjeti nemaleni broj žena koje, pripremajući se za svečanu večeru, ispred zrcala stoje kao da će ih objesiti: "Što da odjenem? Nemam ništa odjenuti!" Kada je o muškarcima riječ, njihove muke nisu ništa manje. Oni se moraju žrtvovati za automobil , ili nogometni klub, ili za nacionalne vrijednosti (nije, dakako riječ o nacionalnoj časti, nego o porezima). Ključeno je vjerovati u zaduživanje obitelji i potrošački kredit pa nije važno ako vam kosu posijedi svaki put kada pogledate stanje na svojemu bankovnom računu. I ona i on moraju pokazivati izvrsnost u seksu. I baš tu počiva najoštrija disciplina koja nalaže odustajanje od najuzvišenijih dobara. Tu su šminkanje i beskrajno uvijanje bokovima, duga tumaranja po barovima i diskotekama, izvijanje svi mišića zbog mjenjanja stava, afrodizijaci s opasnim nuspojevima, očni kapci koje oblikujemo skalpelom, nos kojemu dlijetom mijenjamo oblik i veličinu, grudi koje pumpamo silikonom, liposukcija stražnjice i bedra, bakreni umetci u maternici, usisvači za embrije usađene i u trbuhu. Što su u usporedbi s tim bdijenja, bičevanja ili nošenja kostrijeti na goloj koži? No to nije najgore. Ti se časopisi naposljetku ponašaju kao da smrt ne postoji. Na njihovim naslovnicama nikada nema bliskoga pokojnika. Nema čak ni top modela u agoniji. A kada se, u svrhu povećanja prodaje, na njihovim stranicama ukažu žrtve u ruševinama koje su preostale nakon cunamija ili bombardiranja, stavlja ih se na istu razinu kao i reklame velikog formata na stražnjoj stranici, reklame ruža za usne Revlon, jogurta Weight Watchersa ili šampanjca Laurent – Perrier. Među "planovima" i "romantičnim izlascima" nikada se ne poteže pitanje da bi trebalo otići posjetiti ljude oboljele od raka u završnome stadiju ni provesti vrijeme sa djedicom oboljelim od Kosakoffljeva sindroma koji je umislio da ste vi njegov prijatelj Roger iz vremena dok je još radio u rudniku boksita. No kada se takva fatalnost dogodi, osuđeni smo na to da budemo izgubljeni u užasu bez kraja i konca, premda nam je horoskop predviđao još jednu "fazu ekspanzije na profesionalnom planu." Vaše pitanje "Što ću obući?" ostaje vam zaglavljeno u grlu dok vam navlače svjetlo-zelenu košulju koja se veže straga, istu za sve pacijente. Morate se batrgati poput žohara preokrenuta na leđa, koji uzalud maše nožicama.

F. Hadjadj, Kako uspjeti u smrti

Kultura u kojoj odrasta mlada djevojka na zapadu - FH

Devetnaestogodišnja Roxane Mourque studira kozmetologiju. Vidim je kako sjedi u ekspresnome vlaku Paris – Caen i čita časopis. Esprit femme (Ženski duh), tako se zove taj časopis. Upućuje li ime tog časopisa na Blaženu djevicu, koja je Žena Apokalipse i zaručnica Duha Svetoga? Putena plavuša na naslovnici toliko je našminkana, dekolte joj je toliko dubok da se na njoj već na prvi pogled nazire metafizička tjeskoba. Treba li taj časopis površnim ženama davati duboke savjete? Naslovi me razuvjeravaju. Prvi naslov sve nade usmjerava prema veličanstvenu cilju: "smršavjeti bez napora zahvaljujući glikemijskom indeksu", odnosno izgubiti kilograme prije prženja na plaži. Drugi naslov, smješten nešto niže na naslovnici, najavljuje dosje o "novim tajnama sreće" te odmah objavljuje kako ono što nas čini sretnima sasvim sigurno nisu djeca. Zapravo, ti se maleni rađaju samo kako biste se udebljali i zbogom četiri kilograma manje. Samo placenta teži dva kilograma.

Volio bih znati koje su to tajne tako tajne da se iznose na sjajnu papiru časopisa tako velike naklade. Roxane se zaustavila na stranici na kojoj piše: "Djeca, izvor radosti? Pogrešno, megapogrešno, izjavljuju psiholozi. Prisutnost djece doprinosi slabljenju osjećaja blagostanja koji je u partnerskome odnosu bio prisutan prije rođenja prvog djeteta." Što je onda potrebno kako bismo uspjeli u životu i pronašli radosti? Odgovor je jasan: jesti banane, koje potiču stvaranje serotonina, ali i jagode, koje su prepune antioksidansa, čokoladnu kremu, koja oslobađa endorfin. Preporučuje se i spolni odnos, ali ne zato što bi bio otvorenost za novi život, nego zato što "smanjuje napetost i djeluje poput prirodnoga sredstava za smirenje". Ne treba ignorirati ni druge sastojke želimo li doživjeti potpun procvat: "brbljati s prijateljicma o svemu i ničemu", "imati mačku koju možete milovati", "počastiti se cvijećem ili imati cvijeće na balkonu", "kupiti si nove cipele", očito. To su blaženstva ovoga stoljeća. No dobro je i "moliti i osluškivati božansko" zato što vjerske prakse "povećaju količinu pozitivnih emocija i unose svjetlost u naše svakodnevni život". Koje su to bile pozitivne emocije Krista na križu? Kakvo li je bilo blagostanje rabija Akive kada su mu usijanim češljevima derali kožu? Kakva je svjetlost prodrla u život Al. Hallaja kojega su vlasti prvo bičevale, a zatim objesile u Bagdadu? Časopis nam se odgovara na ta pitanja. Časopis, međutim, u drugome članku precizira kako je četvrtina žena kušala "predivan užitak što ga omogućava kamasutra" te kako je trećina ispitanika tijekom spolnog odnosa gledala pornografski film, što ukazuje na činjenicu da to nije problem kako time ne iskačemo iz normi. Postavljamo samo dva pitanja: nije li pritom ipak otežano upavljati daljinskim upravljačem? Ne izlažemo li se pritom riziku da obolimo od divergentnoga strabizma?

I eto što čita djevojka o kojoj govorim. Počinjem žaliti za sovjetskom propagandom. Pritajeni totalitarizam ovakva časopisa nije, međutim iznimka. On samo pojačava onaj televizijskih dnevnika s njihovom aktualnostima koje, pak nikada ne govore o istinski aktualnom: nema debata o besmrtnosti duše, ni riječi o molitvi, ničega o skromnu udovičinu daru i misteriju poljskoga ljiljana. Kao da nemamo duše. Kao da je apsolutno nužno uništiti nam duh kako bismo bili mirniji. Nije tu riječ o bestijalnosti, o ne! Nije čak riječ ni o svođenju čovjeka na biljku. Svaka čast jarcu! Poštovanje prema tikvi! Jarac voli davati život, a tikva se deblja kako bi dala nove tikve. Prepoznajemo njihova savršenstva kojih je u nas sve manje i manje.

Roxane jednoga dana otkriva da je ostala trudna sa svojim dečkom. Deset puta iznova čita rezultate pristigle iz laboratorija. Ono što je trebalo biti sretan događaj ona doživljava kao katastrofu: "Roditelji će me ubiti", izjavljuje ona. To je ubijanje dakako samo slikovit izraz, no njoj je to dovoljno da doslovno ubije činom što ga ona smatra legitimnom obranom. Dobronamjerne joj osobe savjetuju: "Budeš li imala dijete (govore kao da joj još ništa nije u utrobi), možeš se pozdraviti sa studiranjem", ili pak:" Prerano ti je za djecu, trebaš još uživati u mladosti (kao da nema radosti u majčinstvu, kao da se mladost sastoji od obilaženja barova i opijanja)", ili: "Neodgovorna si. To si dokazala time što si zaboravila popiti pilulu i ostala trudna. Nisi u stanju brinuti se ni o sebi samoj, kako ćeš se brinuti o djetetu? (Kao ta to ne znači osuditi je na neodgovornosti, kao da odgovornost ne počiva upravo na činjenici da se prihvate plodovi vlastitih djela....).