Hedonizam i udaljavanje od vjere – JK

Kuničić u knjizi Smjer u životu, Posebna umjerenost;

Neprijatelji kršćanstva ne prestaju ponavljati da kršćanstvo dezertira život, jer da se odriče njegovih čari, užitaka, naslada. Ta primjedba sa strane neprijatelja kršćanstva proizlazi iz neobuzdane trke za užitcima, iz pomame za iživljavanjem. Današnja je činjenica da moralno rasuđivanje propada: „Pošto je nestalo poštovanja prema cilju života, nestalo ga je i prema njegovu izvoru; ljudi uživaju kao što i ubijaju, prema svojim nagonima ili nastranostima“ (Henri Daniel-Rops). Čovječanstvo doživljava „poživinčeni sud o svijetu“ (isti). Posve logično tvrdi Pijo XII, da su nekada dogmatski i politički motivi čovjeka udaljivali od vjere, a danas ga udaljuju hedonistički motivi. S vjerom se kida prečesto stoga jer se iz neobuzdane seksualnosti sklapa nedozvoljen brak. Isto tako se lako prekine s vjerom, da se iz motiva sjetilnosti ili udobnosti poluči bolje namještenje ili viša karijera. Hedonizam ili mit naslada uistinu drma životom.

Kršćanski integralizam kliče: „Vama pripada sve… sve je vaše“ (Prva Korinćanima 3, 22). Onima koji su u Kristu Isusu, „više nema nikakve osude“ (Rimljanima 5, 1). Ali taj integralizam poštuje podređenost vrjednota; osuđuje život prema tjelesnim prohtjevima, zastupa život prema duhovnim zahtjevima (Rimljanima 8, 5–8). To znači da razum odobrava užitke ukoliko su spojeni s naređenim dužnostima, npr. s uzimanjem hrane, pića, realizacijom spolne moći u zakonitom braku u vidu rađanja i odgajanja djece. Time je kršćanstvo doista integralno humanističko, jer stoji na braniku onoga specifično ljudskoga faktora: razuma.

Osim toga kršćanstvo zna da nijesu za svakoga isti užitci, jer poseban položaj pojedinaca određuje mjeru za jednoga, koja je za drugoga prekomjerna. Ženidbeni stalež može doživljavati spolne užitke, a ti užitci izvan ženidbe nijesu dopušteni. I opet odskače mudrost života: užitci su sredstva, oni su kao čari razasute po stvorovima ili raznim djelatnostima, da ljudima olakote obavljanje tih čina ili djelatnosti. Tko bi sredstvo uzeo kao cilj, poremetio bi red, ogriješio bi se o zakone razuma, sagriješio bi.

Konačno, kršćanstvo i u pitanju užitaka zastupa takvu slobodu te ostavlja mogućnost da se neki odreknu i dopuštenih užitaka, npr. ženidbe, poradi kraljevstva nebeskoga. To se mnogima čini nemoguće, neshvatljivo, ali ponovit ćemo s Kristom: „Tko može shvatiti, neka shvati“ (Matej 19, 12).

---

Nešto ranije;

Zašto razne teorije izvan vjere ne uspijevaju dati dovoljan razlog niti naći ispravne lijekove za reguliranje nagona? Jer ne priznaju očitu činjenicu, opću neravnotežu, poremećaj reda između tijela i duše, nižih i viših moći u čovjeku, drugim riječima: ne priznaju iskonski grijeh. Poganski humanisti modernoga vremena čeznu za „oslobođenjem“ čovjeka, a pri tome misle na oslobođenje od zakona morala. Kršćanstvo također govori o oslobođenju i to ne samo u nadnaravnom smislu, nego i u naravnom, jer zbog opće neravnoteže osjeća da „sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama“ (Rimljanima 8, 22). Taj nesklad najbolnije osjeća čovjek u kojemu se bore zakon grijeha i zakon Božji (Rimljanima 7, 14–23).

Konačno, kršćanstvo pruža čovjeku sakramente, osobito sakrament ženidbe, u kojem dokazuje kako se seksualno može uzdignuti, podrediti višoj ljubavi, integrirati u sakramentno, milosno. Razni stupnjevi ljubavi, različiti spolovi integriraju se u jedno, djeluju harmonično u duhu općega sklada svemira, na sve veću slavu Božju, u duhu čovjekova dostojanstva.

PS

Više u već spomenutoj knjizi Smjer u Životu. 

Neki raniji postovi; O Važnosti umjerenosti i opasnosti neumjerenosti, Shvaćanje slobode – klasično i moderno, O redu i slobodi – R. Kirk, Sloboda Svijeta, Zašto je crkva doživjela pad u Europi?– MG, O propuštanju odlaženja u crkvu, Kontracepcija, čistoća i bračni poziv,  Kontracepcija i (prirodno) planiranje obitelji, Anscombe o plitkoći i površnosti (onih koji obezvređuju početak života) itd.

O Idolopoklonstvu – JK

U nedavno spomenutoj knjizi Smjer u Životu, poglavlje Ne obeščašćuj svetinje, dominikanac Kuničić ističe;

Štovanje bilo kojega stvorenja Božjega kao boga predstavlja grijeh idolopoklonstva. Idolopoklonik raznih kumira, mjeseca, novca, tijela, spola, države, stranke itd. spreman je učiniti sve, pogaziti sve zapovijedi Božje, dakle detronizirati pravoga Boga, a na njegovo mjesto metnuti krivoga boga. Pravoga Boga divno prikazuje sv. Pavao u govoru na Areopagu (Djela apostolska 17, 22–32).

Otkud izvire idolopoklonstvo? Ljudska je duša po svojoj naravi religiozna, pa je shvatljivo: tko ne zna za pravoga Boga, klanja se krivomu. Svatko se naime nečemu klanja „oltaru, ili peći“ (narodna). Ili: „Tko ne vidje nikad tornja, taj se lud i peći klanja“ (August Šenoa). – Osim toga, u čovjeku se nalaze vrlo jaki afekti ili osjećaji prema roditeljima, pokojnicima, domovini, prirodnim silama, pa je razumljivo da ti osjećaji neke zavedu, te se počnu klanjati ili obožavati prirodne sile, duše pokojnika i slično. – Nadalje, plitke duše lako se zanesu za simbolima, slikama, stoga neuki počnu obožavati napadno izražajne slike ili kipove. – Konačno, treba imati na umu, da se etničke, historijske i druge stečevine  prenose na generacije, pa tako se prenosi i idolopoklonstvo. Stoga se dogodi, da komu se klanja otac, tomu se klanja i sin. Moderno je idolopoklonstvo obilježeno humanistički, jer se danas širi kult ličnosti, filmskih zvijezda, stranica, država, sporta.

Reći ćeš da mnogi postupaju idolopoklonski, ali da svoje „ideale“ ne smatraju bogovima. Da, ali netom su spremni pogaziti zapovijedi Božje radi svojih kumira, postupaju kao idolopoklonici. Kad bi netko iz straha pred smrću iskazivao idolu božanske časti, npr. palio tamjan, iako ne bi imao nakane častiti idol kao Boga, ipak bi sagriješio protiv zapovijedi o izvanjskom ispovijedanju vjere (br. 76); možda bi sablaznio druge; svakako bi lagao.

Idolopoklonstvo je vrlo težak grijeh. Ono je kao crimen laesae majestatis divinae ili zločin povrjede Božjega veličanstva. Taj se grijeh u prvo doba kršćanstva nije opraštao, nego samo ako je idolopoklonik bio na smrti ili je prijetilo progonstvo vjernika.

PS

Ranije objavljeni postovi Idolatrija i Ateizam, Treba nam odvojenost Države i [crkve] Ljevičarstva, Poganstvo, Praznovjerje i Filozofija itd.

Posljednje počivalište - vidljivo i opipljivo otajstvo

Filozof Pakaluk na američkom portalu u eseju To the place of the Dead ističe;

Neke dijelove Kristova života nije lako nasljedovati. Ipak, dobri kršćani pronalaze način kako to činiti. Ne možemo doslovno svakoga dana umirati s Kristom. ali možemo "mrtviti" samog sebe, odnosno usmrtiti neku svoju želju, ili vlastitu volju.

Isto tako, ne možemo svakoga dana biti položeni u grob. Pa ipak, svakoga dana moramo prihvatiti poniznost sna. Ako je dan poput života, a noć poput smrti, tada je lijeganje u vlastiti krevet nalik polaganju u grob. [...]

Ponekad nekoga nasljedujemo ili pokazujemo svoju želju da mu budemo slični tako što smo u njegovoj blizini. Marija je stajala uz svojega Sina i Otkupitelja podno Križa. Biti pokraj Njega bilo je najbliže što je mogla biti. A takva se blizina prenosi i na druge: ako se postavim uz Mariju, tada se i sam nalazim što bliže mogu biti Križu. Jednako tako, ako se približim svojoj kršćanskoj braći i sestrama na njihovu počivalištu, što bliže njihovim smrtnim ostacima, tada se nalazim što bliže mogu biti svojemu Gospodinu u grobu.

Crkva je započela na grobljima, u katakombama. Hodočasnici koji dolaze u Rim smatraju da moraju posjetiti katakombe. Ali zašto? Je li ondje pokopan veći broj svetaca? Prošećite danas bilo kojim kršćanskim grobljem i posjetit ćete grobove mnogih svetaca. Ili katakombe zaslužuju posebnu ljubav zato što potječu iz vremena "rane Crkve"?

No, koliko ste sigurni da se i mi danas još uvijek ne nalazimo u vremenu "rane Crkve"? Kao i druge, i mene zabrinjava prividna blizina posljednjih vremena, ali naš nam je Gospodin jasno rekao da ne znamo "kada" će ona nastupiti. Što ako je, prema Božjoj providnosti, Crkvi namijenjeno postojati još 20.000 godina, a mi upravo sada zanemarujemo posjećivati grobove "prvih kršćana"?

Mogu zamisliti malo toga što bi za jednu obitelj bilo korisnije od posjeta groblju. Nedjelja bi za to mogla biti najbolji dan, "dan počinka". Dok drugi odlaze u kupnju ili gledaju utakmice na televiziji, kao da otac i majka govore: "Djeco, ovdje svi mi završavamo. Sjetite se da ste prah i da ćete se u prah vratiti. Razmišljajte o svojemu posljednjem času. Ono što najviše želimo za vas jest da vaš život dobro završi. U vječnosti smo povezani s drugima. Neka oni budu oni pred kojima živite svoj život."

Izabirati beznađe - JB

U objavi Choosing Hopelessness, jedan mladi čitatelj se požalio američkom filozofu Budziszewskom;

Čini mi se da mi više nije stalo do ničega. Prepustio sam se prevladavajućem duhu našeg vremena, a to je apatija, koja se kod mlađih generacija očituje kao nihilizam.

Ne sumnjam da je ta potištenost postojala i u prošlosti, ali čini se da su tada okolnosti bile bolje. Mogao si zasnovati obitelj, pripadati nekoj naciji, a postojalo je i nešto što se zvalo „budućnost”. Danas se budućnost čini samo kao još više istoga.

Suvremeni kulturni kršćani poput mene nisu isti kao kršćani prijašnjih razdoblja. Nismo ponizni i pobožni te jednostavno ne razmišljamo na isti način na koji su razmišljale starije generacije.

Je li itko ikada posjedovao znanje i mudrost?

---

Budziszewski odgovara;

Kažeš da ti više nije stalo, ali očito ti je još uvijek stalo do toga što ti nije stalo; inače mi ne bi niti pisao.

Kažeš kako se čini da su stvari u prošlosti bile mnogo bolje. Ljudi su mogli zasnovati obitelj, imali su naciju kojoj su pripadali i imali su budućnost. Razmislimo malo o svakoj od tih tvrdnji.

Sportaši koji priznaju zasluge Bogu - MP

Filozof Pakaluk u Athletes Acknowledging God (ožujak 2026.)  primjećuje;

Kada su Bama Adebaya prije dva dana zamolili da opiše trenutak u kojem je postigao 83 poena u jednoj NBA utakmici, (što je drugi najbolji učinak u povijesti) izjavio je:

"Čovječe, kakav je to jedinstven trenutak. Zasluge pripisujem Bogu, svojoj obitelji, svojim suigračima, ovoj publici."

Jedan je šaljivac komentirao da je odmah nakon Boga trebao zahvaliti Washington Wizardsima, momčadi koja ga je trebala čuvati.

Ali zasluge pripadaju i Bamu. Prvo pitanje koje sportski novinari najčešće postavljaju jest: "Kako si se osjećao?" Prema klasičnom shvaćanju strasti, to je kao da pitate nekoga da opiše uznemirenost svoje utrobe, bilo svojih unutarnjih organa bilo srca. "Opiši mi kako si se osjećao u utrobi kada si to učinio."

Koga briga? Ali Bam je razumno preusmjerio pitanje prema nečemu izvan sebe i najprije se okrenuo Bogu.

Drugi su zasluge pripisivali Bamovu napornom radu, prepričavajući koliko je sati kao dječak provodio vježbajući. Drugi su isticali činjenicu da je upravo nadmašio rekord Kobea Bryanta od 81 poena. Ipak, Bam je odmah brzinski odbacio četiri vrste oholosti koje je identificirao papa Grgur. Svoju je izvrsnost pripisao Bogu, a ne sebi. Nije tvrdio da ju je zaslužio. Nije je preuveličavao. I nije se uspoređivao s drugima.

Poput svih nas, i on će se kasnije morati boriti protiv oholosti. Ali upravo tada, kada su reflektori bili upereni u njega, a kamere snimale, govorio je s poniznošću.

Primijetili ste da sportaši često najprije pripisuju zasluge Bogu. Fernando Mendoza, osvajač Heismanova trofeja i quarterback koji je predvodio Indianu do naslova prvaka sveučilišnog američkog nogometa, rekao je, dok je bio u središtu pozornosti: "Ovaj je trenutak veći od mene. Prije svega, želim zahvaliti Bogu."

Svaka čast Mendozi, za kojeg kažu da je pobožni katolik. Time što je Boga spomenuo prvoga, zapravo je, iako mu to nije bila namjera, dodatno uzveličao samoga sebe. Da je u takvom trenutku naglas rekao ono što mnogi privatno misle — "Prije svega, želim slaviti koliko sam velik" — ponizio bi samoga sebe u očima drugih, i to s pravom.

"Ja sam čovjek ispunjen vjerom. Vjerujem u Stvoritelja. Vjerujem u Isusa. U konačnici, mislim da me to najviše određuje." To je rekao Scottie Scheffler nakon što je osvojio Masters 2024., još jedan sportaš koji je zaobišao četiri vrste oholosti.

Novinar ga je potom pritisnuo pitanjima o njegovim osjećajima. Scottie je odbio zavirivati u vlastitu utrobu i umjesto toga promijenio temu, vrativši se objektivnoj poruci koju je želio prenijeti: "Teško je opisati taj osjećaj. Mislim da me najviše određuje moja vjera. Vjerujem u jednoga Stvoritelja, da sam pozvan doći ovamo, dati sve od sebe, natjecati se i proslaviti Boga."

Poučavao sam mnoge sportaše i mogu posvjedočiti da je sukob kojeg neki vide između sporta i akademskog obrazovanja lažan. Ozbiljno bavljenje sportom može sportaša učiniti boljim studentom. Na isti bi način ozbiljno bavljenje nekim sportom trebalo od nas učiniti bolje kršćane.

Možemo li usporediti druge uspješne ljude sa sportašima? Tijekom posljednje tri sezone Oscara što obuhvaća gotovo 70 govora, samo su dva dobitnika spomenula Boga, ali način na koji su to učinili bio je ispod razine sportaša.

Smjer u životu – J. Kunićić

Ranije sam istaknuo nekoliko dojmljivih propovijedi dominikanca Jordana Kuničića (O grijehu i Otkuda Bol i Koja je korist od čovječih boli).

Na jednostavan i sažet način objedinjuje ono što je kroz stoljeća oblikovalo kršćansku misao Zapada – "Jeruzalem i Atenu"; ali i druge utjecaje koji su oblikovali našu civilizaciju i kulturu. Kad se tome dodaju narodne izreke i reference na domaće autore, sve to, u kombinaciji s njegovim životnim iskustvom, rezultira jedinstvenim i impresivnim propovijedima. ("All killer no filler with this guy" bi se to danas stručno opisalo.)

Naišao sam na opis njegove teologije; "Logika, strogo obrazlaganje tvrdnji, posvemašnja autentičnost u vjernosti Crkvi i primjena tomističkih načela na probleme današnjice." (Izuzev pojedinih nadahnutih duhovnih autora, zar postoji neki drugi način?)

Kuničić nije nepoznat autor, ali sigurno nisam jedini koji ga nije čitao tako da mi se čini korisnim još jednom skrenuti pozornost na njega, točnije na njegovu knjigu Smjer u život (kratak prikaz katoličke moralke).

Radi se o knjizi koju sam "tražio", ali nisam znao da postoji. Rado bih da sam je još davno pročitao.(Koliko bi mi koristila i koliko bih je shvatio u pojedinoj dobi je drugo pitanje.)

Ne bih ipak želio pretjerivati i stvarati prevelika očekivanja, zasigurno sličnu obradu možete pronaći kroz druge knjige i autore, ali korisno je što postoji ovakav sažeti pregled.

Možete pronaći scan izdanja knjige iz 60-ih što nije toliko čitljivo, ali su se zato na portalu Vjera i Djela potrudili i objavili cijelu knjigu (po poglavljima) u obliku članaka. Možete je pronaći na poveznici; 

 Jordan Kuničić, Smjer u život.

U članku su navedene sve poveznice na pojedina poglavlja knjige pa im možete jednostavno pristupiti.

Krist nije napisao knjigu nego utemeljio Crkvu

Michael Pakaluk u "Bible-Only Christianity?"(1989.) se bavi poznatom protestantskom doktrinom "sola scriptura". Opisuje raspravu između katolika i protestanta. Prenosim dio;

[...] Pogrešan razlog je taj što su katolici upali u neku vrstu apatije glede evangelizacije. Ne shvaćaju kako dar prave vjere podrazumijeva obvezu dijeljenja tog dara s drugima. ... Izrecitiraju vjerovanje "u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu", a ne shvaćaju da je katoličanstvo u svojoj biti apostolsko. Ukoliko i shvaćaju, zbog loše kateheze to ne ostvaruju.

Katolik bi svoj odgovor mogao započeti upozorenjem da protestant rabi pojmove "Riječ Božja" i "Pismo" kao sinonime, ali Isus Krist jest Riječ Božja koja je tijelom postala, a Pismo ima izvedeni autoritet jer Ga predstavlja. Ako je Crkva Tijelo Kristovo, kako Pismo kaže, onda ona prima facie također može predstavljati Krista i stoga može polagati pravo na određeni autoritet.

Krist je bio potpuna i savršena objava Boga. Pitanje tada glasi: Kako je Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva za buduće naraštaje — po Crkvi, uz pomoć Pisma, ili po Pismu samom? Ako je Krist želio da se Njegova objava sačuva samo po knjizi, zašto je onda utemeljio Crkvu, a zanemario napisati knjigu? Ako je međutim Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva ponajprije po Crkvi, onda ima smisla što je pisanje o Njemu prepustio članovima Crkve.

---

Zapravo, nigdje nije zapisano da je Krist ikada apostolima naredio da pišu o Njemu, niti je bilo koji pisac Novoga zavjeta kazao da piše jer mu je Krist to rekao. Prilično čudno ako bi Pismo trebalo imati primarnu ulogu u očuvanju Kristove objave.

Očito je da Pismo ne može biti jedini autoritet za kršćanina, jer postoje pretpostavke koje se daju kada se Pismo smatra takvim autoritetom, pretpostavke koje "samo Pismo" ne može pružiti. Primjerice pismo ne uspostavlja vlastiti kanon, niti to može učiniti. Novi zavjet ne nabraja vlastite knjige govoreći da su nadahnute, i da su samo te nadahnute. Ranokršćanska Crkva je to učinila. Pretpostavimo da je Novi zavjet sadržavao takav popis, recimo u Knjizi Otkrivenja. Tada bi taj popis bio konačan samo ako bi taj dio Pisma bio nadahnut. Knjiga može navesti samu sebe, ali taj popis ima autoritet samo ako ga knjiga već ima; knjiga ne može sama sebi uspostaviti autoritet.