Obraćenje preko noći – G. Papini

 G. Papini u knjizi Sv. Augustin;

Ispovijesti su zamišljene kao neka nestvarna pustinja u kojoj primjećujemo samo Augustina i Boga: Augustina više na zemlji kako govori Bogu, a Boga na nebesima, koji je naizgled nijemi primatelj, ali koji govori zrakama Milosti. Ispovijesti su pismo na koje je stigao odgovor prije nego što su napisane, to je pjesma priznanja koju siromah stavlje pred noge Bogatoga, koji ga je nahranio.

U Ispovijestima Augustin skida, rekao bih, trga sa sebe različito odijelo koje mora svaki dan nositi da bude na kraju sam sa sobom i s Bogom. Ukoliko tu i tamo na kraju izbija ili egzegeta, ili teolog, ili filozof, ova je knjiga pravo unutarnje zrcalo, njegov ispit savjesti u apsolutnoj perspektivi. Za njega riječ kršanin ne znači dodatak riječi čovjek, nego tumačenje i dopunu toga čovjeka: jednu samu stvar. To opovrgava one koji gledaju u Ispovijestima Augustina koji stvara po planu, gotovo fantastično, jedno "religiozno iskustvo", stavljajući ga iznad njegova pravoga ja. Za njega čovjek bez Boga ne može stvarno živjeti, biti svoj, i zato je njegova dužnost da bude u Božjoj prisutnosti, da druguje s Bogom, ili bolje: da bude što initimniji s njim, ako zaista hoće postojati. Barem jedanput, ostavivši po strani polemičara i biskupa, Augustin hoće biti sam s Bogom, govoriti s njim sam i osjećati da živi s njim.

Bogu, kojemu je sve poznato, može se reći sve: i ono što se pred ljudima skriva i sramotne tajne naše bijede, uvijek velike, čak i poslije najvećeg dara.

Mnogi nepopravljivo zamišljaju da se u obraćenika mora preko noći roditi ono što oni nazivaju "novi čovjek" i kada ne nađu svu onu potpunu novost koju oni u svojoj nenadleženosti traže i zahtijevaju, bez daljnjega poriču istinu i ono što je bitno u obraćenju. Primjer glasovitog Augustinova obraćenja morao bi im biti dovoljan da ih razuvjeri. I duboko obraćenje ne guši i ne može ugušiti prirođenu narav staroga čovjeka. Ono ga obnavlja, obrezuje ga, uzvisuje ga, ali ga posve ne mijenja. One sile koje su prije bile okrenute na zlo, upravljene su nakon obraćenja na dobro, ali to su uvijek one iste sile, ukoliko su moći duše i uma; one moći uma koje su se naslađivale u zabludi, sada su u službi istine, ali su ipak uvijek one iste moći, nisu oslabljene, čak su ojačane ali su uvijek one iste. Duša mijenja smjer puta, ali ne svoju narav. Tko je bio sklon gnjevu, nepomirljivosti, čistoj teoriji, strastvenoj polemici, ostaje kakav je bio, uz razliku, veoma važnu, što se ovim svojim sklonostima sada služi na slavu Božju umjesto da služi vragu. Augustin, koji je bio učitelj govorništva, ljubitelj filozofije, ostao je i kasnije filozof i po stilu retor, ali je svoje mudro govorništvo i filozofsku sposobnost upotrijebio za obranu Krista, umjesto manihejskog apostolata ili stjecanja slave i bogatstva.

Savršeni model komunikacije – Fabrice Hadjadj

Mi uostalom moramo vjerovati da nas je, s obzirom na komunikaciju, Stvoritelj opremio našim tijelom, očima, rukama, ustima, svime što je potrebno da se stigne do bitnoga. Kad bi u tom području, kao nešto uopće najbolje, bila mobilna telefonija, možemo biti sigurni da bismo bili dobili sposobnost telepatije. No ništa od toga. Samo naše ruke oslobođene od svega prikladne su zagrliti brata. Samo golim dlanovima možemo podragati nečije lice. I treba da nam usta odmaknu od megafona kako bi mogla davati poljubac. U tom pogledu, savršeni model komunikacije nalazi se u sakramentima. Upravo se tu priopćuje nešto najveće; ali to priopćavanje odvija se vazda u tjelesnoj blizini; u fizičkom dodiru: eno prezbitera kako uranja čovjeka u krsni zdenac, kako polaže svoje ruke na njegovu glavu da mu dadne snagu Duha, kako čini da Krist uđe u te čeljusti, da ga blaguje, da mu rastereti dušu od užasa koji ju zahvaća čineći da se pokajnik pred njim baca na koljeno... U sakramentima se, uvijek, polazi od uzajamne nazočnosti tjelesa: nemoguće se ispovijediti putem poruke ili se pričestiti putem webcama. Najviši darovi Vječnoga traže posredovanje toga propadljivog tijela i milosti, umjesto da se širi na udaljenosti, bez lica, bez susreta s bližnjim, postaje življa ako dođe preko vrlo debelog župnika.

Eto, to je za sotonu uistinu strašno. Već smo vidjeli, zahvaljujući Grignionu de Monfortu, da se on, na neki način, više boji Marije nego Samog Boga, jer ga više ponižava ako ga zgazi jedna djevojka nego Svemogući osobno. Što reći kada ga obara na zemlju ne samo biće tjelesno nego čak nekakav čudak koji čak nije bez ljage, jedan običan grešnik, hoću reći neki siroti prezbiter koji izgovara svoju formulu, putem koje Bog udjeljuje svoje milosrđe? Za đavla je to nepodnesivo. To je kost koja mu zastaje u grlu: do najveće mjere gnuša se na svećeništvo. Ta božanska moć koja ga tjera pomoću tjelesnog bića kakvo nikakvo ne prihvaća: to je zaista okrutno! On, anđeo koji ne zna za težinu mesa, koji nije podložan ograničenjima svemirskog vremena i prostora, evo ga tu je svladan od maloga starog trbonje iz crkve Pruille-le-Chetit, u 18 i 47. I potom, on ne može dalje razigravati našu maštu oko nevidljive i daleke milosti koju valja sebi pokušati izmoliti beskrajnim molitvama. Ne može nas nukati da sanjamo o uznositoj mistici kojoj bi bilo ispod časti stizati preko našega prozaičnog bližnjega.

Fabrice Hadjadj, Vjera zlih duhova

Čitati na granici svojih mogućnosti – M. Adler

"Istinski značajne knjige su one rijetke knjige koje su prezahtijevne za svakoga u svakome trenutku. [...]

"Ako čitate kako biste postali bolji čitatelj ne možete čitati bilo koju knjigu ili članak. Nećete napredovati kao čitatelj ako čitate samo one knjige koje su u skladu s vašim kapacitetima. Morate se uhvatiti u koštac s knjigama koje su van njih, ili kao što smo rekli, knjigama koje su zahtjevne. Samo će vas takve knjige natjerati da proširite svoj um; A ako ga ne širite, nećete ni učiti. "

Mortimer Adler

PS

U nekom trenutku našeg života svaka knjiga je bila prezahtijevna za nas, ali postoje razni tumači prilagođeni čitateljima; njihovom predznanju i trenutnim sposobnostima.

Adler govori o knjigama, a slično vrijedi za mnoge stvari koje od nas zahtijevaju trud i u koje nam se teško odmah uključiti. (Odnosi se to i na iskustva duhovnog života vjernika koji pokušava napredovati. Potrudite se.)

Podsjetilo me to i na razmišljanja o liturgiji, na one koji smatraju da obred treba biti što "jednostavniji", ili tvrde da bi obred tradicionalnijeg oblika bio nerazumljiv vjerniku koji ne bi bio u stanju "sudjelovati" i ne bi shvaćao o čemu se radi. (Pretpostavio bih ipak da jedan od tih pristupa rezultira boljim shvaćanjem otajstvenosti.)

---

Još jedno Adlerovo razmišljanje;

"Ako je knjiga jednostavna i lako se uklapa u sve vaše jezične konvencije i oblike razmišljanja, vjerojatno nećete puno napredovati čitajući je. Možda je zabavna, ali neće proširiti vaše razumijevanje. Teške knjige su one koje imaju utjecaja. Grabljati je lako, ali sve što dobijete njime je lišće; kopanje je teško, ali biste mogli pronaći dijamante."

Tehnički udžbenik nije jedina vrsta zapisa

U prethodnih postovima sam prenio razmišljanja o prijevodima što me podsjetilo na neke ideje o ispravnom tumačenju Biblijskih tekstova. Iako većina nas nije u stanju prosuditi o detaljima prijevoda svejedno ćemo prepoznati da korišteni izrazi i simboli nešto uspješno komuniciraju i da se radi o prikladnom načinu komuniciranja. Prikladnijem od drugih. Prepoznajemo da tekst nije pisan formalno-tehničkim stilom kakav obilježava određena područja ljudskog djelovanja u suvremenom svijetu. Autor psalama ne izlaže znanstveni rad o osjećaju straha, ne govori o utjecaju adrenalina i kortizola, ne koristi kemijske formule i ne opisuje procese živaćnog sustava, ne opisuje stanja i interakciju uključenih materijalnih čestica.

Dakle, iako nije izravno vezano, rasprava oko prijevoda me podsjetila na prigovor koji je bio popularan prije koje desetljeće, odnosno na tvrdnju da Bibliju moramo čitati kao doslovni znanstveni tekst, da je to jedini način na koji možemo pročitati svaku od knjiga Biblija, pa čak i da je to jedini način na koji možemo čitati bilo koju knjigu ili zapis u ljudskoj povijesti.

Takav "suvremeni" (pseudo)znanstveni tehnički pristup svakom tekstu bio bi pogrešan, ali svejedno je donedavno bio popularan, i u određenom smislu je još uvijek prisutan kao pretpostavka nekih drugih prigovora. (Takva interpretacija naravno nije ona koju su glavne struje kršćanstva imale kroz povijest .)

Naravno, čak i ljudi koji su imali takav pristup svjesni su da ljudi komuniciraju na razne načine, da je tehnički jezik prikladan samo u određenim područjima, odnosno da je jezik i pristup Biblije puno bolji pristup za komuniciranje određenih informacija i oblikovanje savjesti. Čak i ljudi koji su davali takve prigovore ne komuniciraju, van svojih tehničkih radova, na taj način sa svojim prijateljima, sa svojim bližnjima – djecom ili roditeljima, ne komuniciraju tako u svome svakodnevnom životu.

Jasno je da različitim biblijskim tekstovima morate različito pristupiti i da se ne radi o nekom znanstvenom radu suvremenog tipa. Svakom tekstu je potrebno odgovarajuće pristupiti. Radi se o osnovama tumačenje bilo kojeg izvora informacije ili teksta, ali tada je u određenim krugovima bilo popularno nuditi takve (doslovne) interpretacije i inzisitrate da se radi o znanstvenom udžbeniku, ili, povezano, da oni mogu shvatiti neku knjigu ozbiljno samo ako se radi o znanstvenom udžbeniku ili sličnom tekstu.

***

Naravno, neki od tako razmišljajućih ljudi prepoznali su da njihovo inzisitranje na "znanstvenom" doslovnom tumačenju nije ispravno, ali su tvrdili da bi bili spremni prihvatiti neku Objavu samo ako bi bila tako napisana i izrečena. Tada sam pomislio da im fali zdravog razuma i razumijevanja načina na koji ljudi komuniciraju, načina na koji je povijest zapisana, ali sada bih možda naglasio da im očito fali razumijevanje onoga što priželjkuju u svom scenariju. Nisu svjesni na što se sve oslanjamo u našim "najnovijim" teorijama. (Nit koliko "znanja" imamo, i koliko potencijalno znanja postoji.)

O principima lošeg prijevoda – A. Esolen

Poznati američki prevoditelj i autor A. Esolen se u više navrata osvrtao na sumnjivu kvalitetu suvremenih američkih prijevoda i njihovu (poetsku) osiromašenost. (Iako se naravno ne radi samo o tome. )

U nastavku prenosim iz eseja; "A Bumping Boxcar Language" (2011.) u kojem kritizira jezik "NABiša" – tajni "službeni" jezik Nove Američke Biblije. Iznosi principe koji, prema njemu, oblikuju taj jezik. (Korišteni engleski izrazi i njihov smisao nije moguće u potpunosti prevesti, ali možemo prepoznati na što upozorava Esolen.)

Principi tog jezika su kako navodi; (I) Preferirati "općenito nad specifičnim, apstraktno nad konkretnim, nejasno nad preciznim; (II) Preferirati "srednji rod, neodređeno i bezlično"; te (III) Preferirati "uredski memorandum nad poezijom". Prenosim; 

Prvi princip: Dajte prednost općem nad specifičnim, apstraktnom nad konkretnim, nejasnom nad preciznim. Sjetite se kako je Isus govorio; "Kraljevstvo Božje je kao zrno gorušičino.“ Ljubav Božja je poput ljubavi oca koji je imao dva sina, od kojih je mlađi uzeo svoj dio nasljedstva i otputovao u daleku zemlju gdje ga je rasipao na bludnice. "Ne bacajte biserje pred svinje." Ili kako možeš reći bratu svomu: ‘De da ti izvadim trun iz oka’, a eto brvna u oku tvom?"

Kako pretvoriti riječ Božju u jezik nabiša? Otupite je kad god je to moguće; pretvorite riječ Božju u mač tupe oštrice.

[Esolen spominje primjer poznatog psalma 23.] Točno to piše na hebrejskom. Prevoditelji [Biblije] kralja Jakova, naivni kakvi jesu, vjerovali su da im je zadatak u potpunosti se podrediti Božjoj riječi, njezinom značenju, konotaciji, slikovitosti, retoričkoj snazi. Pronašli su neobičnu složenicu tzal-maweth i zadrhtali od njezine ljepote. Zamislite da hodate tom dolinom [smrti]. Drveće se nadvija; čudna tišina nas obuzima; ne znamo što nas čeka. To je, nesumnjivo, jedna od najupečatljivijih slika u cijelom Svetom pismu. Većina engleskih Biblija je zadržava.

Ali u Novoj američkoj Bibliji piše: "Iako hodam mračnom dolinom, ne bojim se zla." Primijetite prigušivanje. Potvrdno "da" koje prevodi hebrejski gom, jednostavno je ugrađeno u veznik. Glagolsko vrijeme - hebrejski nema futur - sa svojim nježnim nijansiranjem pretpostavke i svrhe („Uzdajem se u Gospodina, potvrđujem da se neću bojati“) sveden je na obično sadašnje vrijeme; A onda se ta dolina smrti, dolina [sjena] koju svi ponekad osjetimo, reducira na običan i ugodan pridjev mračan [eng. dark].

U Nabbishu sve što je na bilo koji način specifično mora nestati. Uzmimo odlomak iz Propovijedi na gori: "I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih."

Kada je W.E. Barrett napisao svoj roman o zidaru Homeru Smithu koji je sagradio kapelu za samostan siromašnih časnih sestara izbjeglica iz Njemačke, nazvao ga je Ljiljani poljski jer je pretpostavio da svi točno znaju na koje Isusove riječi misli. Možemo vidjeti ljiljane poljske, hrabro cvijeće na njihovim dugim stabljikama, kako se njišu zemljom u zamahu tamnozelene i bijele boje. I to je upravo ono što grčki kaže, ta krina tou agrou. Promatramo ih, razmatramo, kako rastu. Verzija kralja Jakova replicira naglasak grčke rečenice, snažnu pauzu nakon polja, a zatim koncentraciju naše misli na jednu značajku ljiljana, naime, kako rastu. Ali u Nabbishu ne možemo imati ništa tako oštro ocrtano i delikatno specifično kao što su ljiljani ili polje, a također moramo ublažiti naglasak na ovom cvijeću savijajući ga u sredinu zavisne rečenice. Dakle sada imamo: "Učite se od načina na koji raste divlje cvijeće."

Radi li se o nezaboravnom stihu? Ne? Onda je vjeran duhu Nabbisha.

Izgubljeno u prijevodu – A. Esolen

Prevoditelj Anthony Esolen, u Lost in Translation (2011.) komentira suvremene američke prijevode;

Sada kada konačno imamo Novus Ordo preveden na engleski, vrijeme je da pogledamo druge (pogrešne) prijevode koji muče nas anglofone u Crkvi. Započeo bih s lekcionarom.

Apologeti onoga što nam nude svakog tjedna zalažu se za nešto što se naziva „dinamička ekvivalencija“, pod čime se podrazumijeva prijevod opće ideje izvornog teksta u nešto što tu ideju prenosi na jeziku primatelja. Ipak, sama premisa je pogrešna.

Da bismo vidjeli zašto, razmotrimo modernističku arhitekturu Bauhausa dvadesetog stoljeća. Arhitekti poput Le Corbusiera proglašavali su da će stvoriti "strojeve za stanovanje", navodno potpuno racionalne kutije dizajnirane za maksimalnu učinkovitost, za naše svakodnevne potrebe. Ali tko želi živjeti u kutiji? Groteskni stambeni kompleks Pruitt-Igoe u Saint Louisu, inspiriran modernističkim teorijama urbane obnove, brzo je postao leglo društvene dezintegracije i kriminala.

Ljudska bića su utjelovljene duše. Žude za ljepotom. Vole glazbu. Osmišljavaju poeziju. Talijanska domaćica na katu srednjovjekovne kamene kuće ukrašava svoj balkon geranijama. Čuva slike svojih nećakinja i nećaka u staklenoj vitrini s otmjenim kvakama, pored kipa Presvetog Srca Isusova.

Ne radi se samo o nekoj "ekstra" stvari, baš kao što ni hrana za ljudska bića ne predstavlja samo gorivo. Životinje proždiru; a ljudska bića slave obroke. Naše težnje za svetim izražavaju se na zemaljske, tjelesne načine, a naše najskromnije tjelesne potrebe, poput jedenja i pijenja, brige za bolesne, ili odmaranja, najljudskije su ispunjene onda kada upućuju na ono što nadilazi ljudsko - kao kada dijete klekne da se pomoli za svoje sestre i braću prije nego što zaspi.

To vrijedi i za naš jezik. Kada govorimo, ne prenosimo samo informacije kao kada se podaci unose u računalo. Izražavamo iznenađenje, zahvalnost, humor, tugu, ljubav. Uživamo u fizičnosti naših riječi. Dočaravamo cijele životne scene. Kombiniramo i rekombiniramo slike koje možda nikada prije nismo kombinirali.

Dakle, Isus ne kaže: „Kraljevstvo Božje ima nepovoljan početak“, već „Kraljevstvo Božje je poput gorušičinog zrna“. Ne kaže: „Čovjek ne bi trebao obraćati pažnju na djela milosrđa“, već "neka ti ne zna ljevica što čini desnica". Nije stvar samo u tome da je njegovo fraziranje prikladnije za jednostavne ljude koji trebaju vidjeti stvari da bi ih razumjeli. Radi se o tome da su i njegove misli i njegove riječi esencijalno poetske, prodirući u srž stvari sredstvom nedostupnom goloj apstrakciji.

Inspektorica Sanja – serija koja osvaja medije

Holmes i Watson poznati su i uigrani par, omiljeno štivo mnogih, ili su barem bili prije Istanbulske konvencije. Tada je policija odlučila da je vrijeme za "rodnu ravnopravnost". Nema više muških i ženskih timova, umjesto Watsona koji je premješten u drugi odjel sada imamo inspektoricu Sanju.

Ona nije samo inspektorica, ona je stručnjakinja za obiteljske odnose, educirana u svim modernim teorijama rodne ravnopravnosti, patrijarhata i sistemskog nasilja. Dok Holmes još uvijek traži otiske prstiju i motive, Sanja zna koji je pravi uzrok i razlog nasilja. Potrebno je slušati njezin autoritet.

Jedna scena iz "Inspektorice Sanje";

---

(Detektiv Holmes stoji s lulom pred vratima stana i kuca.)

Inspektorica Sanja (u staroj pidžami, sjedi na kauču, skrola vijesti): Što je sad opet, Holmes?

Detektiv Holmes (ulazi nervozno): Brzo, inspektorice Sanja! Stravično ubojstvo u centru.

Sanja (ne diže pogled s ekrana): Znam. Javili su mi.

Holmes (zatečen): Onda znaš da je hitno! Načelnik nas zove odmah na mjesto zločina!

Sanja: Nema žurbe. Već sam riješila slučaj. Znam tko je kriv. Najbolje da prvo popijemo čaj.

Holmes (podiže obrvu): Znaš? Kako dovraga znaš? Policija je stigla prije 20 minuta, još nisu ni identificirali tijelo, a ti već znaš tko je počinitelj?

Sanja (pokazuje prema kuhinji): Holmes, skuhaj nam čaj.

Holmes (iznervirano): Nemamo vremena za čaj! Žena je mrtva, susjedi su u šoku, mediji već divljaju. Skuhaj sama čaj.