Bit ćete moja udovica - FH

Da bi privolio neku mlađu ženu da se uda za njega, Sacha Guitry imao je neodoljivu pravu riječ: "Bit ćete moja udovica." Najtvrdoglavija, odustala bi od borbe. Čak ako je on bio upotrijebio iste te riječi za onu koju je upravo pokapao. Činjenica da je Sacha bio iskren. Ništa ga nije toliko diralo kao pomisao da će mu isti prsti koji su mu prišivali otpala puceta na kaputići sklopiti oči. A što reći o zagrljajima? Spavati sa svojim grobarom, ležati s onom koja će zasigurno počivati u istom grobu, nešto što oslobađa iskaze nježnosti, blagosti, susretljivosti koje nikakav trenutačni hir ne bi mogao pribaviti.

Kad svećenik blagoslivlje nerazrješivost braka, potvrđuje da će jednoga dana, koji će doći brzo, jedno pokopati drugo, osim ako zbog nesreće ne budu pokopani odjednom: "To jedinstvo tako je jako", kaže sv. Franjo Saleški, "da se prije nego muž od svoje žene smije odvojiti duša od jednoga i drugog tijela."

Majka ili stvoriteljica - Dijete kako ga (ne) želim

Vrlo je teško biti željeno dijete. Vaša egzistencija u cijelosti je ovisna o odlukama vaših roditelja. Njihove želje su naredbe. Ako si dopustite kakav nedostatak, jao vama: pljušte pljuske, uskraćuju vam slaktiše, predbacivanjima u moru suza prožet će vas osjećajem krivnje do kostiju, do koštane srži, do gameta kojima su vam dali život. Jer vi ste tu da omogućite procvat ženskosti vaše gospođe majke, a svojim uspjehom morate kompenzirati očeve neuspjehe. Da vaša mama ponovno dobije liniju koju je imala prije trudnoće. Da vaš otac vrati ambicije koje je imao prije sloma. Igračka koju vam daruju samo je predujam za upis na Politehniku [dobar fakultet]. U prvom redu, ne smijete se zavarivati. Ne plakati previše noću. A zatim, ne sjati od zadovoljstva danju. Sve, sve nade vise nad vama, pritišću, jednako kao i nepriznata beznađa.

Djeca koja moraju udovoljiti želji svojih roditelja ne dobiju možda samo batine nego će na tisuću načina imati psihološke modrice na duši. Petogodišnji plan imao je i Gulag. "Roditeljsko planiranje" nužno ima svoju crnu rupu. Nakon što je abortiran mali mogoloid, za sljedeće dijete ne isplati se da bude glupo. Nakon što je odbačen jedan porod da se umjesto njega prihvati neki drugi, taj drugi, ako nema zahvalnosti, zaslužio bi da bude ugušen. Imam dobrih razloga da pomišljam kako će s eugenikom porasti čedomorstvo i ocoubojstva. Čim se maleno počne emanicipirati, majka će mu moći baciti u lice – lice koje su već planski narisali ona i genetičar: "Ovako sam te zamislila, ne plavog s plavim očima, kao fašista, nego kao mješanca svijetlih očiju, s penisom crnca, s genom židovskog liječnika, kromosomom imunosnog sustava koji nikada ne zataji... Ja sam ta koja te je začela, ne tek onako kako začne obična majka, naslijepo, nego onako kako zamisli inženjer, nascrtavši predmet kutomjerom, odbacujući sve uzroke s nedostatkom, prilagođajući te prema zahtijevu, osiguravajući ti već u oplođenom jajašcu profesionalnu i sentimentalnu budućnost... Tako mi vraćaš, meni, svojoj majci, i više od toga, svojem stvoritelju!"

Fabrice Hadjadj

PS

Mnogo toga upućuje da bi Hadjadj nažalost mogao biti u pravu (ako ne fizički onda psihološki); žene koje su se odlučile na razne metode oplodnje "prekidaju" trudnoću kada se ustanovi da nešto nije "u redu", parovi koji kupuju dijete preko surogat majki ga napuštaju zbog bolesti i drugih problema, itd.

Dijete se ne proizvodi, ono se začima i rađa. 

Raniji postovi;kategorija dostojanstvo, eutanazija, ivf itd

 

Sentimentalizam je uzrok odbijanja da se dijete rodi – FH

Velika opasnost u njemu se pretvara u infantilni traumatizam tako da je bolje, na kraju svega, ukloniti dijete kada je još čisto, dok ne bude pokvareno ili satrto pred našim očima. Paradoks našeg doba tu nalazi svoje objašnjenje: nikada dijete nije bilo tako štićeno i nikada nije bilo toliko pobačaja. Njegov sentimentalizam uzrok je odbijanja da se dijete rodi. Najsigurnija zaštita najmanjih zapravo je njihovo uklanjanje.

Farbice Hadjadj, Dubina Spolova

Osloboditi od zala, a ne života – FH

Riječ je o cinizmu u najčiščemu smislu te riječi. Kao dokaz uzimam anegdotu vezanu uz oca cinizma, Ansitena, Diogenova učitelja. Trpeći jedan od napadaja sušice "Antisten je zavapio: ' Ah, tko će me osloboditi moje patnje?' - 'Ovo', uzvratio mu je Diogen pokazujući mu svoj nož - ' Govorio sam o patnji', ispravio ga je Antisten, 'nisam rekao da se želim osloboditi života.'

I to je krucijalna distinkcija. Onaj koji traži smrt zapravo želi da ga spase od njegovih zala, a nesumnjivo i od njegovih riječi jer te riječi o smrti poručuju nešto drugo. On još traži život. Još žudi za srećom. Poznate su nam Pascalove riječi: "Svi ljudi žele biti sretni, čak i oni koji će se objesiti." I doista, kada više ne bismo žudjeli za srećom, tada ne bismo žudjeli ni za tim da nam bude bolje: ne bismo se upinjali u jednome potezu dokinuti bol nestrpljivo iščekujući počinak. Izazov je eliminirati boli, ali ne i sebe.

PS

Preuzeto iz knige Kako uspijeti u smrti, F. Hadjadj.

"Liječnik" koji ubija svog "pacijenta" ga ne liječi. Nije ga izliječio nego ga je ubio. Nije mu vratio "dostojanstvo" nego ga je lišio i života i dostojanstva.

Raniji postovi; Ubojstvo i Moralnost Eutanazije, Oderberg o suvremenoj bioetici, O "stručnjacima" i bioetici, Dostojanstvo Ljudskog Bića itd.

Ima li života onkraj prolaza – F. Hadjadj

Na tu je temu [prigovor da se nitko nije vratio iz mrtvih] rabin iz Charentona izveo usporedbu:

Oni nalikuju na blizance-fetuse koji u majčinoj utrobi počinju previše razmišljati:

Vjeruješ li ti da postoji nešto nakon ovoga?

Što? Onkraj prolaza?

Da, iza sluznice.

Nitko se od tamo nikada nije vratio.

Istina.

Osim toga, ostavli su iza sebe posteljicu koja ih je održavala na životu?

Dakle?

Vjerujem, dakle, da nakon ovoga ničega nema.

U nestrepljenju odlučuju zahtijevati da odmah umru. Žele ostati pokopani unutar stijenki maternice. Bez vjerskog obreda, dakako. I eto. Ima ih koji vjeruju da su buntovnici, a zapravo su samo spontani pobačaji.

Fabrice Hadjadj, Kako uspijeti u smrti

Inter Faeces et urinam Nascimur

Filozof Vallicella u jednom razmišljanju;

Prisjećajući se našeg krajnje siromašnog podrijetla u utrobama naših majki i naknadne bespomoćnosti dojenačke dobi, kako smo postali tako arogantni i samo-važni?

Izjava koje se često (pogrešno) pripisuje Augustinu, ali izgleda da potječe od Bernarda iz Clairvauxa pojašnjava "Inter Faeces et urinam Nascimur".

Tako neobećavajući dolazak na pozornicu svijeta za tako ohole i arogantne.

PS

Prisjetio sam se gornjeg razmišljanja čitajući jedan Gormallyin odgovor o porodu. Ne znam tko je izvorni autor navedene misli, ona spominje "antičkog Grka" koji je ustvrdio slično između čega dolazimo na svijet. (Koristan podsjetnik onima koji imaju  posebno visoko mišljenje o sebi.)

Naravno, kršćanski mislioci imaju prednost pred poganim grcima pri shvaćanju prave vrijednosti  ljudskog bića.

Neka pitanja u vezi s enciklikom HV – J. Kuničić

U dokumentu "Neka pitanja vezana s enciklikom HV" Jordan Kuničić odgovara na pitanja koja su mu postavljali (drugi svećenici) vezano uz encikliku Humanae vitae. 

Iako je sama tema bitna (o njoj je objavio više članaka), upozorenja koja daje ne tiču se samo nje;

***

Jedno pitanje; "Kada biste vi profesori bili više na terenu te morali ispovijedati bračne drugove, blaže bi sudili o tim pitanjima, te nebiste zastupali tako neelastične teorije – piše jedan s terena.

Vidiš brate, i Ivan Krstitelj se našao na terenu. I bio mu je teren vrlo hrapav. Morao je stvoriti sud o postupku Herodovu. Ovaj je želio imati ženu svog braka Filipa. Teška situacija zar ne? Prkositi moćnom tiraninu nije lako. A ipak je Ivanov odgovor bio neelastičan, zar ne? Jednostavno: "Nije dopušteno." Rezultat? Glava na pladnju... mučeništvo... slava pred Bogom i pred ljudima. Nije isto? Ali je slično, a dokazivanje po sličnosti dopušteno i korisno.

Sjetite se da smo svi mi radnici na području vjere i morala. Rješenja što ljudima pružamo ne uzimamo prvotno ni mjerodavno iz psihologije, ni iz sociologije, niti iz demografije, ne nego iz Objave, iz naravnog zakona i iz učiteljstva Crkve. Usvojiti kao dopuštenu izravnu kontracepciju ili frustiranje sposobnosti rađanja novog života, može ponekad biti ekspeditivno s biološke, psihološke, demografske ili sociološke strane, dakle sa strane nekog popustljivog pastorala, ali takvo rješenje nije u skladu ni s cjelovitim ni s vjersko-moralnim gledanjem na čovjeka i njegovu sudbinu (HV br.7). Vjera i moral su faktori spremanja nadživota, a ne apsolutizirane bilo koje prirodne znanosti ili svedene na posve autonomne pokrajne.

I treba razlikovati metodu od samog sadržaja pristupa penitentu. [...]