Hodočasnici smo u razdobljima korizme i Uskrsa

Prenosim iz Easter People, Pilgrim People;

Nekoliko mjeseci prije no što sam obukao dominikanski habit, bio sam u šetnji po kampusu Notre Dame s jednom dominikancem. Mučilo me već neko vrijeme jedno pitanje; "Oče", rekao sam, "mislim da ne razumijem Uskrs."

Nasmijao se zbog načina na koji sam započeo raspravu, ali je zatim poslušao dok sam pokušavao bolje objasniti na što sam mislio; "Svake Korizme činim pokoru, više molim i trudim se izbjegavati grijeh. Ali kad završi proslava Uskrsa, i kada dođu tihi dani uskrsnog vremena, pogledam se i vidim istu osobu koju sam vidio na Pepelnicu. Kako da se radujem Uskrsu a da se ne vratim starim navikama?"

Odgovorio mi je razumijevajućim, ali i opreznim tonom: „Uskrs ne znači da smo gotovi, da je rad kršćanskog života završen. To je vrijeme novog života, vrijeme rasta.“

O njegovim riječima razmišljam svake Korizme i Uskrsa. Pomogle su mi da bolje razumijem ta liturgijska vremena i omogućile mi da ih proživljavam s više mira i više radosti.

Kad se osvrnem vidim da sam od Uskrsa očekivao i užitak i duševni mir. Nakon korizmenog odricanja želio sam se odmoriti i opustiti svoje inhibicije, želio sam se prepustiti uživanju bez ograničenja. No takav prijelaz od pokore do uskršnje radosti više je sličio skoku iz rehabilitacije u recidiv. Kao što mi je dobri dominikanski otac istaknuo, Uskrs nije kraj kršćanskog života. Barem ne ovaj Uskrs, ne moga kršćanskog života. Uskrs je vrijeme rasta, što znači da još nismo gotovi – još nismo dostigli ono što moramo. Čak i nakon tako velike svetkovine, još smo hodočasnici.

Uvijek sam bio vjernik – F. Hadjadj

Uvijek sam bio vjernik. Što je posve razumljivo: potječem iz prilično ateističke obitelji. Ispočetka vjerovao sam u svoje roditelje kao u bogove (te idole i nisam trebao srušiti; prilično su brzo pali sami od sebe). Zatim, vjerovao sam u Chantal Goyu, koja je pjevala Jutros je zec ubio lovca. Vjerovao sam i u Acarusa, u princa Euphora, koji je pilotirao Goldrakom. Vjerovao sam u Charlesa Ingallsa i njegovu Malu kuću u preriji (kratko vrijeme, nažalost: živio sam okružen neboderima u La Defense, u poslovnomu dijelu Pariza). Zatim, vjerovao sam u svakomjesečnu playmate, u Playboyu (Ili Newlooku, što znači "novi pogled"). Vjerovao sam da hrana raste na policama supermarketa (još uvijek teško mogu zamisliti vrijeme koje je potrebno da se uzgoji puran ili da na stablu dozri jabuka). Bilo je vrijeme kada sam vjerovao da je moj spol samo gramatički muški rod i privid (no uskoro počeh opažati kako prolazi neka zgodna cura i privid mi posta tako stvaran kao što je to voćka u proljeće.) Vjerovao sam i u Francusku revoluciju, i u socijalističku revoluciju, premda mi otac bijaše član umjerenog radničkog sindikata, barem po francuskim mjerilima...

Naskoro, povjerovao sam u Nietzshea, zacijelo da bi bio Onkraj dobra i zla, i u libertinskoga pisca Georgesa Bataillea, iako sam bio pomalo prebojažljiv da bih se posvema uključio u igre orgijanja. Zatim sam povjerovao u Hegela, da konačno pokušam rekaputilirati sve prethodne trenutke svojih vjerovanja pa sam, stigavši do "apsolutnog znanja", povjerovao u Celinea koji propovijeda evanđelja Putovanja nakraj noći. Istodobno, vjerovao sam sam u zen budizam – priznajem to – i da se dokopam divova svoje nutarnje praznine, sjedio sam na podu s direktorom tvrtki i menopauzalnim učiteljicama. U svim tim fazama, dakako, nadasve sam vjerovao u sama sebe i, više od svega, vjerovao sam da nisam vjernik.

Pa jednoga lijepoga dana, tras! Sav taj misticizam nestade pometen olujom života. Iznova sam otkrio činjenicu da sam Židov i Francuz da bih uskoro, u starim knjigama na francuskome, otkrio da je sam Bog postao Židovom. Tako sam dakle ja postao kršćaninom. Čak katolikom. Bio je to svršetak vremena kada sam bio tako lakovjeran. I početak jedne vrlo duboke – i ponižavajuće – objektivnosti.

Moja vjera u stanovitoga galilejskog tesara imenom Isus, koji je umro i uskrsnuo u Jeruzalemu "pod Poncijem Pilatom" – što će reći u jednoj maloj provinciji Carstva, kojom je upravljao taj niži službenik rimske administracije – bila je tako učinkovita da me spustila na zemlju. Ta je vjera odviše detaljna da bi čovjeka pustila da neodređeno lebdi među apstrakcijama "znanosti" ili "duhovnosti". Nadasve, veoma je ozbiljno počelo stvarnosti činjenica uskrnuća. Oni koji su povjerovali u uskrnuća bili su ribari koji su znali pokrpati mreže, zidari sposobni podići katedrale, redovnici kadri raskrščiti šikare i obrađivati polja, drugim riječima, sve krajnje praktični i prizemljeni ljudi.

PS

Radi se o početnim razmatranjima iz Hadjadjove knjige "Uskrsnuće, uputa za uporabu".

Nastavlja opisujući da su trenuci nakon uskrnuća bili praktični i "prizemni". Marija Magdalena pomislili je da je vrtlar, učenici iz Emausa da je neuki Jeruzalemski žitelj, apostoli na obali jezera da je ribar itd. Lomio je kruh, jeo pečenu ribu, dijelio s njima obrok. (Naravno, sve navedeno ima svoje i simboličko i dublje značenje; učenici ga prepoznaju nakon što blagoslovi i razlomi kruh itd.)

Ipak, ideja koju ovdje ističe Hadjadj, barem koliko se sjećam, jest ta da se ne radi o nikakvoj "apstrakciji" i "misticizmu" nego da je pravovjerno kršćanstvo religija koja podrazumijeva konkretne stvari, kao što je i objasnio u gornjoj kratkoj povijesti svog života. (Prenio sam ranije Sheena koji slično objašnjava da su apostoli viđali Krista ne u nekom religijskom transu nego u najobičnijim svakodnevnim situacijama; u šetnji, za večerom, dok su lovili ribu.).

Apostolska svetkovina Uskrsa

M. Pakaluk u Easter Is Fundamentally Apostolic;

Uskrs je toliko velika svetkovina, a njegovo značenje toliko čudesno, da nas Crkva upućuje ne samo da ga slavimo, nego i da ga živimo kroz cijelo jedno razdoblje. Kao da nam jedna nedjelja nije dovoljna; najprije slavimo „savršeni“ tjedan nedjelja – a to uključuje i Uskrsni tjedan. A zatim uzmemo taj savršeni broj sedam sam po sebi savršen broj puta, i dobijemo duljinu uskrsnog vremena, koje se proteže sve do "Duhova" [Pentacost, Pedesetnice] – grčki za „Pedeset“ (broj koji se dobije kad se računa četrdeset devet dana uključivo [sa samim blagdanom], na drevni način).

Možda vam se Korizma činila dugačkom ali mislim da većini od nas tuga i skrušenost dolaze lakše nego radost i nada. Kako ćete uspjeti živjeti kršćanski Uskrs cijelo vrijeme? Jednostavna odluka: pronađite druge kršćane koji će se s vama svaki dan izmjenjivati stari pozdrav: „Krist je uskrsnuo!“ – „Doista je uskrsnuo!“ Ili neka Vam Marija bude partner tako što ćete u podne moliti ili pjevati Regina caeli.

Možemo steći dublji uvid u ovo liturgijsko vrijeme, što će nam pak pomoći da ga bolje živimo, uspoređujući ga s Božićem, koji je također razdoblje. Utjelovljenje i Muka dva su najveća događaja u povijesti čovječanstva. Oba se sjedinjuju u žrtvi Mise: jedno otajstvo zbiljski je prisutno u transupstanciiranim prilikama, a drugo u odvajanju tijela i krvi. Pa ipak, svetkovine i razdoblja su vrlo različite.

Resurrexit, sicut dixit – pjevajmo s Papom

Yt kanal Pontificio Istituto di Musica Sacra ima seriju objava Let's Sing with the Pope u kojem simpatični dominikanac Robert Mehlhart, specijaliziran za gregorijansko pjevanje, objašnjava i demonstrira kako pjevati poznate himne i molitve.

Čak će Vas i entuzijastično ohrabrivati kroz video. (Snimke odnosno upute su na engleskome.)

Ovdje Regina caeli; Let's sing with the Pope - 5 - Regina Caeli

Regina caeli, laetare, alleluia.

Quia quem meruisti portare, alleluia.

Resurrexit, sicut dixit, alleluia.

Ora pro nobis Deum, alleluia.

Odnosno;

Kraljice neba, raduj se, aleluja.

Jer koga si dostojna bila nositi, aleluja

Uskrsnu kako je rekao, aleluja.

Moli Boga za nas, aleluja.

Veseli se i raduj, djevice Marijo, aleluja.

Jer je uskrsnuo Gospodin uistinu, aleluja.

Pomolimo se.

Bože, koji si se dostojao razveseliti svijet uskrsnućem svoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, daj, molimo te, da po njegovoj majci djevici Mariji postignemo radosti vječnoga života. Po istom Kristu Gospodinu našemu.

Amen.

---

Naravno, nemojmo se zadržati samo na "Regina caeli", sve druge snimke je korisno proučiti, posebice Credo itd.

PS

Kanal Lectio Brevis je objavio video navednog napjeva kojeg prati hvatski tekst Regina caeli - Kraljice neba (gregorijanski napjev) . 

Postoji više kanala koji objašnjavaju gregorijansko pjevanje, lako ih je pronaći, ali mi nisu djelovali toliko pristupačnim za svakoga. (Možda mi je falilo ovo potpuno opravdano hvaljenje izvedbe iako sam poput Louis de Funèsa. No, primjetio je Chesteron; "Nekada su ljudi pjevali zajedno oko stola u zboru; a sada jedan čovjek pjeva sam, iz apsurdnog razloga što može bolje pjevati. Ako naša civilizacija ovako nastavi, samo će se jedan čovjek smijati, jer se on može smijati bolje od ostalih.")

Podsjećam na tamburaške izvedbe Uskršnjih pjesama (Kraljice neba - Patria) odnosno raniji post: Pjevaj hvale, Magdaleno, Značenje Uskrsnuća, Gregoriana i Merz itd.

Papini o smrti Augustinova prijatelja

Papini u knjizi Augustin opisuje utjecaj smrti prijatelja na tada još neobraćenog Augustina; 

Ove dvije godine života u Tagasti ne znači neki napredak u Augustinovu životu, nego, s obzirom na činjenicu da je prije čitao Hortenzija, korak unatrag. Pričanjima manihejaca pridruže se bajke astrologije; u konkubinatu se stišala požuda putenosti, ali je porasla pohlepa za slavom. Godine neplodne i mutne, godine bijede, iskićena bogatstva. Poslije omare nastade oluja, i to ne putenosti, nego boli. Te godine završiše sa smrću, s plačem i s bijegom.

Augustin je bio našao u rodnom kraju jednoga od drugova svog djetinjstva, jednog od tolikih koji je sada zauzeo prvo mjesto u njegovu srcu, više od samog Romanijana. Ne mogu biti jedan bez drugoga, dijelili su skupa užitke, naslade, misli i nauke. I on je bio iz kršćanske obitelji, ali ga je Augustinov ugled zaveo na manihejsko vjerovanje tako da ih nije više ništa dijelilo. Ovo prijateljstvo, "najslađe od svih slasti moga života", traje od one godine kada je taj mladić teško obolio. Dok je ležao u krevetu u besvijesti, roditelji ga dadoše krstiti. Augustin nije pripisao važnosti primanju ovog sakramenta, koji je bio primljen bez privole bolesnika, uvjeren da će se skupa s njim, kada dođe opet k svijesti, smijati. Mladić se oporavio, a Augustin je počeo praviti šale na račun krštenja, podijeljenog tijelu u besvijesti. Očekivao je da će se prijatelj složiti s njime, ali se dogodilo posve protivno. Vidio je kako upire u njega mrk i tvrd pogled te mu se činilo kao da iz onih pomodrelih usana čuje kako mu govori s odlučnim tonom da, ako želi nastaviti s prijateljevanjem, neka tako više nikad ne govori. Augustinu se smračilo pred očima i svalio je krivnju na bolest, koja je još mutila um ljubljenoga druga. Nekoliko dana kasnije, u ponovnom napadaju veoma teške groznice, bolesnik je umro.

S ovom smrću Augustinu se činilo kao da je oko njega sve umrlo. Činilo mu se da su mu odrezali dušu, osjetio je da krvari. Domovina mu je postala nepodnosiva, kuća mučiliše; svemir je bez njega bio prazan, pust i očajan. Ništa ga nije veselilo: ni krasota šuma, ni pjesme ni igre, ni mirisni krajobrazi, ni gozbe, ni noćne razblude sobe. Svega je ispunjalo užasom, postao je samom sebi zagonetan. Pitao je dušu: zašto si tako žalosna? A duša nije znala odgovoriti. U pameti su se borile protivne misli: želja za smrću i mržnja prema smrti, koja mu je otela druga, gađenje nad životom i jeza svršetka, s kojom bi iščezla i sjećanja. [...]

Na neprekidan majčin plač, koja je plakala nad njegovom mrtvom dušom, nije se ublažio, nije popustio, ali sada Monika nađe nevinog osvetnika u bezimenom Augustinovu prijatelju jer je mislila da, plačući nad mladim mrtvacom, plače i zbog svoje jadne duše, da plače majčinim plačem, da plače nad svojim životom koji se gubi u ispraznosti riječi i slave.

Ova pesimistička kriza otvara, bar za čas, oči profesoru gramatike i pokazuje mu kako nedostatak ljubavi izbljeđuje i pomračuje sve ono što se čini na svijetu najbogatije i najradosnije.

Petar ili Juda - FH

Hadjadj u "Kako uspjeti u Smrti";

Više ili manje svi započinjemo tako da smo suučesnici u vrhovnome zločinu. Započinjemo kao slabići, izdajnici i krvnici. Bogoubojice smo (čak i ako smo židovi). Promjena se ne događa na toj zajedničkoj platformi, nego poslije, jer Bog baš od nas carinika, bludnica, velikih svećenika, sitnih nasilnika, delikventa prve vrste, multirecidivista, protuha i taloga, sinova Sodome i Kafarnauma želi stvoriti svoje Kraljevstvo. Tako da do razdvajanja dolazi poslije, a samo se razdvajanje ne odvija između dobrih i zlih, nego zlih i zlih: oni se dijele na one koji prihvaćaju oprost i one koji ga odbijaju. Drugoga izbora nemamo, nego odabrati između Petra i Jude. Petar je zanijekao, Juda je izdao. No Juda se objesio dok se Petar pokajao.

***

U nastavku donosi primjedbu nekoga tko je oblikovan drugačijom kulturom, prilično specifičnom kada se radi o ovakvim pojavama;

"Mi Japanci", piše jedan profesor na Sveučilištu u Tokiju, "ne shvaćamo baš najbolje različit odnos Crkve prema Svetome Petru i Judi. Obojica su izdala Isusa: Juda je zbog toga prezren, Petar je postao poglavar Crkve, ipak Juda je izvršio samoubojstvo.

Primjedba japanskog profesora mi se učinila upečatljivom jer je to nešto o čemu vjerojatno ne bi toliko razmišljali, a očita je za nekoga tko dolazi iz druge kulture, posebno one u kojoj su takve presude samom sebi "prihvaćene". 

FH prenosi zapis Katarine Sijenske

"Procijeniti kako je njegova bijeda veća od mojega milosrđa neprostiv je grijeh kako na ovome, tako i na onome svijetu. [...] Pa je tako Judin očaj meni bio veća uvreda, a mojemu Sinu bolniji od same izdaje."

Zaključuje još FH;

Juda nije osuđen zato što je izručio nevinoga (tko to nije učinio?), nego zato što je odbio njegov oprost.

Za razliku od njega, Petar priznaje kako nije u stanju kazniti se u prikladnim razmjerima: u ovome slučaju razmjeri su beskonačni. Izvršiti hara-kiri za njega nije dovoljno, nije dostatno da uruši njegovu aroganciju. Prihvatiti milost Božju puno je veća pokora. Nije riječ o vratu što ga davimo, nego o skrušenu srcu. Nećemo se iskrasti užetom obješenim o stablo, nego ćemo se spasiti vezom ljubavi koja se prostire do nogu izručenoga Siromaha. Ne treba si nožem otvarati utrobu, nego dušu ostaviti potpuno otvorenom kako bi u nju apsolut mogao u cijelosti zaći.

[...] Radosna vijest ne nudi drugu alternativu osim ovoga prijelaza iz kojega čovjek izlazi ili kao Petar ili kao Juda.

PS

Nemam inače previše simpatija prema raznim "inovativnim" tumačenjima, ali ne mislim da se ovdje radi o tome, samo naglašava druge stvari. Juda jest "zažalio" zbog onoga što je učinio, ali nije se pokajao kao Petar. Katarina Sijenska zapisuje, vezano uz Judu, da on odbija milosrđe, nije se prepustio Božjoj milosti kao što je to učinio Petar. (Petar pak "prihvaća da mu drugi sveže pojas i odvede ga kamo ne želi ići.")

Hadjaj spominje da imamo izbor ili prihvaćanje milosrđa ili tvrdokorna grižnja savjesti, a pritom ta tvrdokornost može izvana nalikovati na ravnodušnost.

Propovijedati u svijetu nakon gubitka pismenosti

A. Esolen u Preaching to the Post-Literate; 

Nedavno sam uzeo u ruke knjigu sabranih pjesama Johna Donnea, izdanje iz 2012. godine, s novim uvodom i bilješkama. Namjeravao sam raspravljati o jednoj strofi u Donneovoj „La Corona“, krunskoj pjesmi u kojoj posljednji stih svake od sedam strofa postaje prvi stih sljedeće, a posljednji stih svega ponavlja prvi. Riječ je o jednoj od Donneovih vjerskih pjesama koja prati život Krista, od Blagovijesti do Uzašašća.

Šesta strofa nosi naslov Uskrsnuće, a urednik pretpostavlja da čitatelji trebaju objašnjenje tog pojma: „Krist je umro i bio pokopan, a trećeg dana potom uskrsnuo je i uzašao na nebo. Time je pobijedio smrt i darovao vječni život svojim sljedbenicima.“ To me podsjetilo kada sam čuo lokalnog voditelja vijesti kako na Uskrs kaže da je to dan kada kršćani slave Kristovo uznesenje na nebo. Čini se da urednik nije bio svjestan Kristovih četrdeset dana pojavljivanja pred učenicima u proslavljenom tijelu.

Bilo je i drugih pogrešaka. Evo završnih stihova pjesme:

O strong Ram, which hast battered heaven for me,
Mild Lamb, which with Thy blood hast marked the path,
Bright Torch, which shin’st that I the way may see,
O with Thy own blood quench Thy own just wrath,
And if Thy Holy Spirit my muse did raise,
Deign at my hands this crown of prayer and praise.

Donne se igra riječju "ram", koja označava i životinju i "ovna za probijanje" [eng.battering ram] koji razvaljuje zatvorena vrata Neba. Engleska riječ ram tako obavlja isti dvostruki posao kao latinski aries. Svaki kršćanin koji razumije umijeće tipologije – gledanje Starog zavjeta kao znakova i sjena Novoga – svatko tko je, primjerice, pročitao Poslanicu Hebrejima, shvatit će što Donne ima na umu. Izak nije trebao biti žrtvovan na brdu pod nožem svoga oca Abrahama: to je uloga ovna zapetljanog u grmlju. Izak je tip Krista, ali to je i ovan, zapravo još snažniji.

Jer ovan prethodi janjetu koje će biti žrtvovano za Pashu, čija krv, poškropljena po dovratnicima i nadvratniku hebrejskih kuća, tjera anđela uništenja da poštedi njihove prvorođence. No Krist je sada naša Pasha, i naše pomirenje. On je „Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta“.

Ulazimo ovdje u teološko razmišljanje i u drevnu tradiciju prikazivanja tog Jaganjca Božjeg u kršćanskoj ikonografiji. Pogledajte Van Eyckovu sliku na Gentskom oltaru, gdje Krist-jaganjac stoji na oltaru, krvari iz srca u kalež, dok ga anđeli i sveci promatraju štujući. Čini se da urednik ne zna ništa o tome. O Jaganjcu kaže samo: „Uobičajeni simbol Krista.“ O Ovnu pak, s izvanrednom tupavošću: „Krist se identificira s Ovnom (Aries), astrološkim znakom koji označava povratak proljeća.“