Vjerovati Bogu i vjerovati u Boga – F. Hadjadj

F. Hadjadj u Vjera Zlih duhova; 

Jakovljeva poslanica potvrđuje da i vragovi imaju vjeru kao takvu: I đavli vjeruju, i dršću. Glagol koji apostol upotrebljava, pisteuein, onaj je isti kojim se gotovo uvijek označuje vjera vjernika (primjerice, kad se Isus obraća nadstojniku sinagoge u vezi sa smrću – i uskrišenjem – njegove kćeri: Ne boj se! Samo vjeruj! - Mk 5,36) [...]

Beda Časni razmišlja o toj razlici govoreći da je jedno vjerovati nešto (credere illum), a drugo vjerovati u nešto (credere in illum): "Vjerovati da Bog jest, vjerovati da je ono što on kaže istinito, to mogu i vragovi. Ali samo oni koji ljube Boga, o jest oni koji nisu kršćani samo imenom nego i životom i djelima, uspijevaju vjerovati u Boga. Vjerovati u Boga (akuzativ) podrazumijeva hod, kretanje prema Njemu, a kako ljubav čini da izlazimo iz samih sebe da bismo težili prema drugome, jer onome koji ljubi, srce i duh namjerno su usmjereni prema svome ljubljenome, više negoli prema samome sebi, istinski vjerovati u Boga daje nam Božja milosrdna ljubav. S tog motrišta, vragovi ne vjeruju u, nego izvan Boga, to jest vjeruju bez ljubavi.

Sveti Augustin podcrtava da je jedino tu razlika između jednakih tvrdnji: "Petar kaže: Ti si Krist, Sin Boga živoga. Vragovi jednako kažu: Znamo tko si ti, Sin Božji, Svetac Božji. Ono što kaže Petar, kažu i vragovi. Iste riječi, ali drugačije? Vjera kršćanina popraćena je ljubavlju, vjera zloduha je bez ljubavi. [...]

U svojoj terminologiji Toma Akvinski je jasniji. Na razlikovanje crede in Deum (vjerovati u/u odnusu na Boga) i credere Deum (vjerovati da je Boga takav i takav), on dodaje crede Deo (vjerovati Bogu). U prvom slučaju riječ je o predmetu vjere koji se promatra s obzirom na cilj, kao onaj koji ostvaruje blaženstvo, u drugom slučaju riječ je o predmetu vjere koji se promatra s materijalnog motrišta, to jest kao takav i takav članak ponuđen o Bogu; u trećem slučaju predmeta vjere promatra se s formalnog motrišta, kao što to pokreće vjeru, a to je autoritet Boga koji se objavljuje. [...]

Osim "vjerovati da", "vjerovati nekome" i "vjerovati u" sveti Marko, od samog početka, nudi četvrtu mogućnost koja od druge preuzima dativ a od treće prijedlog: credere in Deo, vjerovati u Bogu, ne u smislu hoda k njemu, nego u smislu nalaženja unutar njega, kao u dubini njegova krila. Taj izričaj postaje vrlo jasan u prvoj Kristovoj riječi kojom on u Marka započinje svoje propovijedanje: Obratite se i vjerujte u evanđelju, u radosnoj novosti! (Mk 1,15)

PS

Dalje Hadjadj objašnjava neku gramatičku poantu koja postoji samo kod Marka, ali moram priznati da se nisam potrudio shvatiti o čemu se točno radi, vjerojatno se nešto i izgubilo u prijevodu.

Već sam ranije prenio jedno razmišljanje Vjerovati u Boga ili vjerovati Bogu (i drugi post Vjera) u kojem Anscombe slično objašnjava što znači vjerovati; razliku između vjerovanja u Boga i vjerovanja Bogu (primjerice u smislu da će nam Bog pomoći.) 

Moj prijevod Anscombina objašnjenja se razlikuje od prijevoda hrvatskog izdanja Hadjadja - zapravo je obrnuto (vjerovati u, vjerovati), ali poanta je slična. (Hadjadj je malo više razradio drugo značenje.) 

---

Podsjetio bih i na raniji post O mržnji prema Bogu u kojem Anscombe sažima razmišljanja onih koji odbacuju Boga.

Ne prepiri se s neprijateljem i ne odgovaraj mu ni slova – F. Saleški

Iz Filoteje; 

Čim opaziš kakvu napast, radi poput male djece, kad vide vuka ili medvjeda na polju. Ona odmah trče u naručje ocu ili majci ili ih barem zovu u pomoć. Uteci se i ti k Bogu i vapi njegovo milosrđe i pomoć. Taj nam lijek preporučuje Gospod naš "Molite se, da ne uđete u napast".

Vidiš li, da napast ne popušta, nego još raste, poteci u duhu i ogrli sv. Križ, kanda vidiš pred sobom raspetoga Isusa. Obećaj, da nipošto ne ćeš pristati na napast, moli ga, da ti pomogne. I dok napast ne popusti, obećavaj, da nećeš privoljeti.

Nu dok obećavaš i opireš se, ne gledaj u lice napasti, već samo upiri oči u Spasitelja. Jer ako gledaš u napast, pogotov dok je jaka, mogla bi ti uskolebati srčanost.

Zabavljaj duh kakvim dobrim i čestitim poslom. Kad i srce prione uz posao, izagnut će posao iz srca napasti i zlobne zamke.

Prije je lijek protiv svih napasti, velikih i malih, da svome ispovijedniku razgalimo srce i saopćine mu sve pomisli, čuvstva i osjećaje.

Pazi dobro, muk je prvi uvjet, što ga nečistivi stavlja duši, kada je hoće da zavede. Tako i oni koji bi rado zavesti žene ili djevojke, najprije brane, da o njihovim ponudama ne smiju govoriti ocu ni mužu. A Bog naprotiv traži u svojim nadahnućima, da ih najprije očitujemo svojim poglavarima i vođama.

Ako nas iza svega toga bude napast još kinila i mučila nema druge nego da se i mi njoj tvrdoglavo opremo, izjavljujući, da nećemo privoljeti. Kao što se se djevojka ne može udati dok govori da neće za momka, tako se ni duša, pa i smatila se, ne može oskvrnuti, dok sama ne pristane.

Ne prepiri se s neprijateljem i ne odgovaraj mu ni slova, osim onako, kako ga je Spasitelj osramotio: "Odlazi sotono, klanjat ćeš se svomu Gospodu Bogu i njemu ćeš služiti". Poštena žena ne smije odgovarati ni slovca pa ni pogledati u lice prostaku, koji je progoni s nepoštenim ponudama, već ga mora naprosto ostaviti, a ujedno obratiti svoje srce k mužu, a pa mu iznovice bez odmora i bez oklijevanja priseći obećanu vjernost. Tako se ni pobožna duša, kada je zaskoči napast, ne smije upuštati u prepirku ni odgovarati, već se mora prostodušno obratiti k svome zaručniku Isuskrstu i opet zadati mu vjeru i izjaviti, da kani zavijek biti sva samo njegova.

PS

Raniji postovi; O raspravljanju s demonima, Paradoks i kako odgovoriti nevjerniku, Znate li s kime raspravljate?, Raspravljanje (ni)je uzaludno itd.

Moderni oblici starih zabluda - Papini

G. Papini u Augustinu;

Spomenuo sam u vezi s Pelagijem Rousseaua. Zaista, Pelagijeva nauka nije drugo nego kršćansko prerušavanje stare stoičke teorije, a ujedno anticipacija osnovne teze pisca Discours sur l'inegalite. Pelagijevci su zaista zastupali mišljenje da čovječa volja može sve, da krepost i spas može postići i bez božanske milosti. Krist nije došao da nas otkupi od istočnoga grijeha i prema tome od smrti, nego samo da pokaže primjer i da nas uzdigne prema višem životu. Istočni grijeh ne postoji. Adamov grijeh odnosi se samo na Adama i nije utjecao na potomstvo. Ljudi se rađaju dobri i čisti kao što je bio Adam prije grijeha; krštenje nije neophodno potrebno, kao ni molitve. Vršenje moralnog zakona jednako spašava kao i Evanđelje.

Jasno je da to lišenje mistočnoga kršćanstva, poricanje nekih njegovih osnovnih načela – otkupljenje, milost, istočni grijeh, djelotvornost karizma i molitve – dakle, ograničavanje kršćanstva na jednu vrstu laičke i stoičke pobožnosti, zasnovane na jednoj pobožnosti, samo po imenu prema Isusu i vjerojatnoj prirodnoj čovjekovoj nevinosti, što jako podsjeća na Profession de foi du vicaire savoyard Jeana Jacquesa, zaštitnika romantičara koji su rehabilitirali nedužnost strasti. Augustinova rasprava protiv ovakva temeljitog iskrivljavanja kršćanstva započela je, kao što je rečeno, 412. djelom De peccatorum meritis, a završila tek njegovom smrću koja je 430. prekinula djelo koje je pisao protiv Judijana iz Eklana, velikog sistematičara hereza. U djelu De natura et gratia i u drugim spisima ova je polemika Augustinovu teološkom geniju pružila priliku izraditi i produbiti glasovite teorije o milosti i predodređenju, zasnovanae na krajnjem pesimizmu koji, čini se, svodi čitavo čovječanstvo na osuđeno mnoštvo, massa damnata, a Bog po svojim nedokučivim razlozima spašava onoga koji mu se svidi. Ove teorije, krivo shvaćene i iskrivljene, nanovo su u sedamnaestom stoljeću oživjele pod imenom jansenizma.

U pelagijanizmu ga je najviše smetala i vrijeđala predromantička nauka o urođenoj čovjekovoj nevinosti. On je znao, po bolnom i grešnom iskustvu, koliko je čovjek još kao dječak, progonjen svakovrsnim požudama, pogotovo požudama tijela. Kada je Augustin čuo Pelagija i Celestija koji su mirno tvrdili da je čovjek po prirodi dobar i da je dovoljna naša jednostavna volja, bez nadnaravne pomoći, da ustrajemo u toj nevinosti, učini se to i njemu i Crkvi divljaštvom zasnovanom na potpunu nepoznavanju ljudske duše i k tome još i kao gomila protukršćanskih zabluda.

PS

Ukoliko tražite kratki opis kako netko živi svoj život (i organizira društvo) često puta je dovoljno upitati se prihvaća li gore opisanu zabludu.

Objedovanje: Trostruko okupljanje – F. Hadjadj

F.H. u knjizi "Što je to Obitelj";

Nema dvojbe, mudrost je u izrazu "sjesti za stol" u smislu "recimo istinu" ili "vratimo povjerenje". Ali u čemu je ta mudrost? Jedaći stol nije ispovjedaonica. I ovdje se, kao i drugdje, može varati, igrati se prividima, razmjenjujući svaku vrstu neozbiljnih obećanja i živahne taštine. Ipak, ovdje je istina koja se pokazuje nasuprot našoj volji, čak ako smo za stol sjeli navukavši masku. To je istina o našoj tjelesnosti, animalnosti, čak vegetalnosti našega duha.

Stol sjedinjuje najniže i najviše radnje živog bića: hranjenje i inteligenciju, jedenje i govorenje. Rabelaisova Messer Gassera i Muzu, Martu i Mariju, a i legendarnog zmaja Taraska ... Stol je to koji pripremamo kao bića riječi koja nisu anđeli, i kao životinje koje nisu zvjeri. Ovdje se naizmjence smjenjuju usta koja govore ustima koja su puna, a usta koja žvaču ne obaraju se kao lovački pas na zdjelu ili kao svinje na tov (to je ono što se dogodi kada se jede nešto što je izvađeno iz hladnjaka, a pogodno snižena temperatura probudi nam užurbanost hijene), ovdje je fina njuška koja se pomno obriše ubrusom, hvaleći majonezu s češnjakom i bijeli grah s mesom. O tom zapisuje Izidor Seviljski u svojim Etimologijama: "Convivium apud nos appellatur [...] quia vitae conlocutionem habet", što se može prevesti: "Među nama se svaki obrok zove convivium jer uključuje razgovor o životu." Ako je blagovanje pravo pravcato mjesto za razgovor o životu, nije to zato što bi se tu o životu razgovaralo mjerodavnije nego negdje drugdje, nego zato što tu razgovor iskazuje i život u onome što je u njemu začetno, rudimentarno, ono u čemu imamo udjela zajedno s amebom ili begonijom, jer se i one hrane.

Upravo zato blagovaonički stol omogućuje trojaku gostoljubljivost, ili trojako okupljanje.

Bog dade rasti - F. Hadjadj

Za posljednjega obroka prije Muke Isus je rekao svojim učenicima: Ja sam istinski trs, a Otac moj – vingoradar (Iv 15,1). Kada apostol Pavao objašnjava apostolsko poslanje, kaže Korinćanima; Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti (1 Kor 3,6). Poljodjelstvo pruža analogiju za Božje djelovanje – većma nego obrtništvo, a suprotno vrijedi za inženjerstvo. Inženjerstvo radi prema mehaničkom obrascu; poljodjelstvo je majeutičko. Inženjer nameće oblike prirodi koju pojmi kao skladište energija i materijala: seljak prati razvoj prirodnoga oblika kojemu on nije tvorac. Inženjer može ubrzati proizvodnju, on je gospodar ritma; seljak zna da on ne daje travi rasti, nego povezuje ritam različitih vrsta s godišnjim dobima.

Naši su mentaliteti više prožeti inženjerstvom nego poljodjelstvom – tako je barem od druge polovine 20. st. - naše mišljenje o duhovnomu i apostolskom životu time je izokrenuto. Bog više nema strpljivost vingoradara. Poprima svojstvo mehaničara. A njegovi sljedbenici nastoje ga slijediti. Sve se poima prema našem push – button society. Smatra se nemoralnim ako propovijed nema neposredna učinka. Očekuje se poslušnost na način prekidača. Zamolit će se od nekoga oproštenje, ali će se uskoro bivši uvrijeđeni optužiti da nije odmah, naočigled, promijenio ponašanje, kao da se kompleks njegovih osjećaja mora promijeniti brzo poput web stranice.

Novi arh-apostol uskoro tone u fundamentalizam, ne zato što je arhaičan, nego zato što je high–tech. On očekuje da drugi na njegovu harangu reagiraju brzo poput Intelova procesora. I zaboravljaju da je, po Isusu, prosječna duhovna reaktivnost kojoj se propovijednik od svojih slušatelja ima pravo nadati puno manja od one koju imaju kornjača ili puž. Radije je kao u biljke: njezina je sigurnost sporost mladice i ukorjenjivanja. On je izrijekom rekao: Gdje zrnje nemaše dosta zemje, odmah izniknu (Mt 13,5).

Povratak zemlji – F. Hadjadj

Poljodjelstvo je prva vještina, ne samo u odnosu prema tijelu, jer ga hrani, nego i u odnosu prema vremenu, jer nas upućuje na ritam godišnjih doba i dana te na onu vremenitost donošenja ploda koju prispodoba o sijaču uzimao kao model. U djelu Tečaj političke ekonomije Jean-Baptiste Say primjećuje kako se od svih čovjekovih "industrija" poljodjelstvo najviše opire podjeli rada (pa onda i taylorizmu): "Nije moguće da bi isti čovjek čitave godine samo orao i kopao ili cijelo vrijeme samo sabirao ljetinu." Sezonalna raspodjela poljodjelskih zadataka omogućuje istom čovjeku da prati cjelokupni prirodni ciklus od sijanja do žetve. To, naravno, ne znači da svi moramo postati seljaci u strogu smislu riječi, no seljaštvo, a ne visokofrekventni trading, ostaje paradigmom kulture u kojoj se obnavlja ljudsko vrijeme.

Augustinov susret s pijancem– Papini

Augustin, tada neobraćeni poznati govornik, pozvan je održati hvalospjev mladome neuspješnom caru; 

Jednoga dana, dakle 385., Augustin praćen malim društvancem prijatelja i učenika, uputi se prema palači gdje su ga čekali da izrekne pohvalno slovo, a srce mu je, grozničavo od briga, brže nego obično kucalo. Ne od straha, jer je već kao dječak bio navikao na recitacije, i na improvizacije, a jedan profesor govorništva uvijek naše one kitice slika, bučne bombastične završetke koji raspale masu i otimaju aplauze. Ali je Augustin u svojoj svijesti znao da ide lagati i da će te laži reći na silu, samo zato da mu se plješće. Isti oni koji plješću ovim lažima, ne vjeruju u njih. Bila je to, dakle, komedija i to komedija malo slavna za njega i za sve.

Kad, eto, u jednoj uličici Milana ukaže mu se jedan prosjak, nakićen vinom. Slobodno je davao oduška veselju u pijanstvu. Taj siromašni prosjak nije bio od pijanstva zao, naprotiv, bio je veseo i šalio se s prolaznicima; možda je, uz pokoji prigovor, upravio i Augustinu koju bezazlenu šalu. Govornik dana, dotjeran, pogleda veslog starca, nehajno zaogrnuta otrcanim i zakrpanim plaštem, i uzdahne. Taj uzdah nije bio iz samilosti, nego iz zavisti.

"Pogledajte malo" – reće obraćujući se prijateljima – "koliko je ovaj siromah sretniji od nas. Mi uz muke nauke, želje častoljublja i patnje misli težimo k radosti koju ovaj s malo isprošenih novaca od bližnjih i s malo čaša vina posve posjeduje; takve radosti mi nećemo nikada imati. Sigurno je da ni njegova radost nije prava, ali sreća koju mi slijedimo preko tisuću okreta i muka još je lažnija. Činjenica je da je on radostan, a ja tjeskoban, on stalan, a ja nemiran. Kad bi me netko upitao hoću li se s njim mijenjati, sigurno bih odbio jer volim biti ja, sa svim jadima i bojaznima koje me muče. Možda bih pogriješio?! Tko mi jamči da sam u pravu? Jesam li veći od njega u znanju? Ali ni znanost mi ne daje onu radost koju njemu daje vino. I kako se ja služim tim znanjem? Ne zato da poučavam ljude i da ih činim boljima nego da se svidim moćnima i mnoštvu, da zaradim i laskam.

Ali kazat ćete da treba ispitati uzrok ovoj radosti. Ovaj je nalazi u vinu, a ja u ljubavi za slavom, što se smatra plemenitijim. Ali ako ova prosjakova radost nije prava radost, ni slava koju ja tražim nije prava slava. Ovaj će noćas probaviti svoje pijanstvo i kada se probudi, ustat će slobodne glave. Naprotiv, ja idem u krevet pijan od častoljublja i pijan od častoljublja ustajem, uvijek u vlasti, dan za danom, ludog pijanstva koje mi zauvrat ne daje ni malo vedrine. I zato vam ponavljam da je onaj pripiti starac sretniji od mene. I možda je viši od mene i moralno jer je on zaradio svoje vino želeći sreću darovateljima, a ja tražim pomamu za slavom izgovarajući laži."