subota, 2. lipnja 2018.

Uho kao kulturni fenomen

"Uho je biološki fenomen, ali ljudsko uho je također kulturni proizvod. Ima vlastitu povijest, pespektivu i interese. Uho suvremenog pohoditelja koncerata razlikuje se od uha srednjovjekovnog člana zbora; A oba se razlikuju od uha ljubitelja pop glazbe koji nikako da izvadi slušalice iz svojih uši."

Tako Roger Scruton započinje esej Tonality Now: Finding a Groove u kojem se bavi obnovom tonaliteta. (Gtranslate stalno napreduje pa vam po potrebi može uvelike pomoći u praćenju izvornog eseja.)

Već sam ranije objavio jedan post o Scrutonu i glazbi; A sada ... moral i glazba

Neki ljudi slušaju glazbu, a drugi je tek čuju. Životinje također čuju ušima, ali njih samo zanimaju informacije o okolini, ne zanima ih zvuk, nego izvor zvuka. Kada slušamo glazbu kao glazbu, usredotočujemo se na zvukove same. Radi se o tajanstvenijoj stvari no što se čini.

Ako se previše usredotočite na izvor zvuka, ne možete više pratiti glazbu. Brahmsov koncert za klavir otvara s rogom, zatm slijedi arpeggio na klaviru kao odgovor. Da biste uvidjeli taj razvoj ne smijete razmišljati samo o fizikalnom izvoru zvuka; morate zaboraviti hornista koji puše u jednom kutku orkestra i ženu koja pritišće tipke u drugom kutku. Morate čuti rog koji zaziva taj arpeggio, koji se javlja u istom prostoru kao i melodija roga, ali iz drugog smjera, predstavlja odgovor u prostoru kojeg je napustio rog. Gdje se nalazi taj prostor? To nije mjesto u fizikalnom svijetu; kada slušamo zvukove kao glazbu, fokusiramo se na stavke koji su na nekom drugom mjestu.

Više o tome u spomenutom eseju, u nastavku Brahms;


(U ostatku Scruton kratko navodi povijest i prapovijest slušanja; objašnjenja evolucijske psihologije o nastanku glazbe - znak plemenske pripadnosti, priprema za borbu, obred prijelaza itd. Ali slušanje se javlja i u privatnosti, bez zajednice. Koncert klasične glazbe i rocka se razlikuju jer kod rocka nema kontemplacije, klasična glazba ima svoj početak i razvoj do vrhunca; rock koncert počinje prvom notom i odmah sve otkriva. Klasični koncert nalikuje religijskoj službi, a rok koncert plemenskom plesu itd. Možda esej ima svojih nedostataka, ali ističe nekoliko stvari koje je dobro imati na umu u naša "moderna" vremena u kojima je razumijevanje glazbe osiromašeno.)

četvrtak, 31. svibnja 2018.

IK – umjetna glupost u doba umjetne inteligencije

U "raspravama" o Istanbulskoj Konvenciji (IK) stvorena je određena predodžba o ljudima koji joj se protive. Gotovo bi ih mogli nacrtati. Zapravo, NikTitanik je upravo to i učinio.

Pogledajmo o čemu se radi. (Razlog što ga spominjem nije taj što smatram da njegov rad proizvodi odlične ilustracije, nego zato što je njegov rad odlična ilustracija.) Tri su relevantne stvari po kojima je Nik poznat;
 
1. Glavna junakinja koja ima sklonost držanja valjka u ruci dok čega povratak svog muža. Svi znamo da je nasilje nad muškarcem jer nije kupio zadovoljavajući poklon ili nije došao na vrijeme doma smiješno. (Pogotovo kada je uključen nož.)
 
2. Kad već spominjemo valjak, druga stvar koju treba spomenuti je - valjak. Točnije, Nik surađuje s obrtnikom (osmišljava grafička rješenja) koji proizvodi sprave čija je namjena nasilna kontrola partnera – različiti ženomlati i mužomlati. Posebnu pozornost javnosti je dobio proizvod "opizdilica" koja služi za "disciplinu žena". "Seksistički" i "ženama uvredljiv" predmet je srećom povučen iz prodaje ali šteta je već počinjena. Kao što su objasnili stručnjaci i budući provoditelji IK, takve navodne "'šale' ponižavaju i vrijeđaju žene, zamagljuju granicu između prihvatljivog i neprihvatljivog, potenciraju rodne stereotipe i često opravdavaju nasilje protiv žena." Naime, prema stručnjacima za IK, takav "humor relativizira rodno uvjetovano nasilje i promoviraju [se] štetni rodni stereotipi." (Toliko o Niku i IK.)

3. Specifičnost Nikovih karaktura je zasigurno i prikaz krezubog kockoglavog rvata katolika. Često u potkošulji, neopran i nasilan, u svakoj društvenoj kontroverzi viče nepismene besmislice kakve su svojstvene samo za kockoglave rvate katolike. Ponekad niti to nije dovoljno pa će na njegovu majicu napisati imam mozak na razini embrija . (Za one koji su to propustili zaključiti iz suptilne karikature.)
 
***
 
Vezano uz IK kontroverze Nikovo risanje nije iznevjerilo očekivanja. Da ne bi bilo zabune kakva se to osoba protivi IK i koji su njeni argumenti nude nam se sljedeći (ponavljani) prikazi;

(klik za uvecani prikaz) izvor: fb
Ovo nije jedna karikatura, ali je zapravo ista karikatura. Teško tu išta možemo dodati.
 
Sve je jasno. Ono što različiti političari i aktivisti izjavljuju o onima koji se protive IK, Nik je sjajno sažeo u karikaturi. (Ako je ponavljanje karikatura znak gubitka inspiracije i motivacije, sigurno može pronaći posao u njihovu taboru.)
 
Nakon par takvih karikatura, Nik je prepoznao da takav prikaz nije baš točan. Preblag je. Dolazimo do nove karikature;
izvor fb
Nadmašio je samog sebe.
 
Protivnici IK su primitivni nasilnici, ali kod nekih postoje i drugi problemi.
 
Pokušajmo analizirati o čemu se radi. Nešto doslovnije, ovaj primjerak kockoglavog zabrinut je jer smatra kako će netko stati u obranu prestravljene koze s kojom spava u krevetu. Nije daleko od slike koju određeni aktivisti pokušavaju projecirati o svojim neistomišljenicima.

Nešto apstraknije, oni koji se protive IK daleko su od civilizacije, društvo su im životinje ne ljudi, a tako i razmišljaju. (Mogli bi analizirati i detaljnije na simboličkoj razini – krevet, koza itd., ali nekako sumnjam da kod autora postoji ikakva namjera, već je i ovo apstrakno tumačenje preduboko.)

Kad smo već kod odnosa sa životinjama, on je tek odnedavno u HR zabranjen zakonom o dobrobiti životinja. Naime, razlog zašto ne bi trebali imati odnose s životinjama je taj što se to protivi "dobrobiti životinja". Zakon je i prije zabranjivao izazivanje boli, patnje, ozljeda i straha kod životinja ali nije eksplicitno navodio primjer općenja. Drugim riječima, mogli ste tvrditi da se radi o prirodnim nagonima životinje i da nikakva šteta nije počinjena. Ipak, sada je jasno da postoji problem pristanka, kako životinja nije u stanju dati pristanak, ta vrsta odnosa je jasno i nedvosmisleno zabranjena. (Ne znam kako ćete dobiti pristanak da ih samo podragate.)
 
Zamislite da pitate ljude na cesti što misle o toj vrsti odnosa. Većinu bi uopće bilo stid pričati o tome, izražavali bi gađenje samom idejom. Ako bi naišli na nekog posebno primitivnog, vjerojatno bi cijelu stvar proglasio sotonskom. Ukratko, tipična objašnjenja kockoglavih rvata katolika koji govore o stidu, gađenju i krivnji – tim besmislemnim antiznanstvenim emocijama koje smo srećom nadišli. (Neki ljudi nikako da opadnu s ruba ravne ploče u koju toliko vjeruju.)

Vratimo se mi karikaturama;
 
(klik za uvecani prikaz), izvor fb
Ovog puta održan je prosvjed. Nasilnici i slični njima su ostali doma, ali i "rvacka elita" je manje-više takva, kockoglava i nepismena - baš kakvu je profesionalni brojači zuba i poznaju. (Nemaju razumijevanje materije, daju loše argumente itd.)
 
Moram priznati da mi je transparent o "umjetnim tvorevinama" donekle i duhovit. Dotiče se argumenata kakvim sam i ja sklon, o štetnim posljedicama umjetno proizvedenih planova u ekonomiji i društvu – nasuprot tržištu, tradiciji i evoluciji.
 
No, pojam "umjetnog" kod umjetne inteligencije ima drugačije značenje. Radi se o korisnom alatu koji nam olakšava ostvarivanje različitih (neumjetnih) ciljeva.
 
***

Suprotno karikaturi, potrebno je napomenuti da Umjetna Inteligencija nije u skladu s IK, nego je u sukobu s IK. Spomenut ću samo tri načina na koja to možemo lako pokazati;
 
1. Većina istraživača u AI su muškarci. Radi se o muškom klubu koji diskriminira žene. Većina profesorskih pozicija na najboljim sveučilištima povezanih područja zauzimaju muškarci. Ne postoji rodna ravnopravnost. Ženama je pristup zabranjen.
 
2. GPS je nešto starija tehnologija koju više ne doživljavamo kao AI, ali ona to jest. Nažalost, GPS je također upao u probleme s IK. Ispostavilo se da u nekim društvima muškarci odbijaju slušati ženski glas (umjetne inteligencije). Točnije, ne žele slušati ženske komentare, naredbe i upute dok voze. To je bilo "prenapredno" za njih, potkopavalo je tradicionalnu žensku ulogu u društvu prema objašnjenju IK stručnjaka. Proizvođač je odlučio smiriti situaciju i objasnio je kako su muškarci ti koji su osmislili i automobil i same upute pa nema nikakve bojazni, zapravo ne slušamo ženu. Neće vas iznenaditi kada vam kažem da takvo smirivanje nije smirilo IK stručnjake, samo još jedan dokaz ugnjetavanja žena.
 
3. Većina AI uređaja ima ženski glas (siri, alexa itd.) Naime, uloga umjetne inteligencije je pomaganje, slušanje i služenje. Naravno da će naše (svako) društvo smatrati da je AI onda žena. AI ima "ženski glas" jer svi pretpostavljaju da je "rodna uloga" žene "služiti". Upravo ono protiv čega se IK bori.
 
Ne moram ni napomenuti koliko su problematične čovjekolike (i često ne baš čovjekolike) AI naprave koje svojim glasom, ponašanjem i stavom ispunjavaju toksičnu želju muškarca za partnericama koje su tu da budu pasivne i služe svakoj njegovoj potrebi.

Kada antisocijalni inženjeri pokušavaju inicirati kontakt sa ženskim rodom vjerojatno krše IK - jer, budimo ozbiljni, kakav se to napasnik pokušava udvarati ženi - ali kada odluče da im je to previše truda i stresa pa potpuno izbjegnu ženski rod opet krše IK jer isključuju žene i šire "rodne uloge". Ne možete uređajima koji su tu da služe ljudima dati ženski glas, time širite tradicionalne "rodne uloge"; ali isto tako, ne možete uređajima koji su korisni, neophodni i inteligentni ne dati ženski glas i "rod".
 
Problem "rodnih uloga" i "roda" općenito u području AI odavno je prepoznat.(Kao i u gamingu) Postignut je mali napredak, ali toliko toga još moramo učiniti. Tužna je činjenica da i umjetna inteligencija gaze ljudska prava žena (reći će IK stručnjaci).
 
Oni koji se ne slažu s njima reći će, prava je šteta što u doba umjetne inteligencije IK stvara umjetnu glupost.

 
PS

Ovo je prvotno zamišljeno kao post nešto drugačije tematike. Trebala je to biti analiza zašto su svi "desničari" i "konzervativci" u našoj politici žene. Izgleda da su nam normalne žene posljednja nada u suočavanju s feminističkim ludilom.
 
Dio razloga leži u stvorenoj "predodžbi", a dio se tiče određenih razlika odnosno činjenice da je samo ženama "dopušteno" odgovoriti na posebnu vrstu agresije feministica. (Ili barem tako neki tvrde. Opisujući predodžbu o tome tko se protivi IK post je skrenuo u neke druge vode pa nismo istražili feminističke napade na samu mogućnost razumske rasprave.)

srijeda, 30. svibnja 2018.

Besramnost (nekih) zagovaratelja IK

"Ono što su radikalne feministkinje zapravo ostvarile je širenje vizije i agende seksualnog 'oslobađanja' što je kao svoj učinak imalo olakšavanje muževima da napuste svoje žene i djecu. Također su otežale stvaranje novih obitelji, stvorivši napetu atmosferu među spolovima. Na različite načine, u svemu tome izgubili su i muškarci i žene. Djeca su, naravno, najviše izgubila u propadanju obitelji. Unatoč tome, feminacistkinje su proglasili 'siromaštvo djece' jednim od svojih političkih vapaja. Besramne su."

Spomenutog citata sam se sjetio kada sam čuo aktivisticu koja ja na radiju izjavila da se radi o pobjedi nad nasiljem koje će sada prestati. Nisam pratio vijesti i tek sam uključio radio pa sam zaključio da je izjava zasigurno rezultat ratifikacije IK.

Zaboravio sam konkretno kako je glasila njena izjava, ali svakako je bila poanta da ostvarivanjem njene vizije društva - odnosno time što ćemo njoj dati veću moć i financijska sredstva, nestaje nasilje i pate nasilnici.

Možete se zapitati u čemu je problem, damo novac toj gospođici i riješili smo nasilje, nije li to poželjno? Pa, prilično je besramno tvrditi da više neće biti nasilja i da je samo to bilo potrebno. (Posebno jer njena vizija podrazumijeva promoviranje ponašanja i oblika življenja u kojima postoji veća stopa nasilja i siromaštva.)

Općenito, često možete čuti različite aktiviste, birokrate, stručnjake, političare i suce koje se žale na loše rješavanje problema žena. Ipak, tko je do sada rješavao te probleme? Upravo ti isti ljudi.

Slični su političarima i ekonomskim stručnjacima koji nas uvjeravaju da imaju rješenje za sve "ekonomske probleme" iako ti isti političari i ekonomski stručnjaci oduvijek i popravljaju naše probleme odnosno nude rješenja koja ne djeluju. Često se baveći stvarima koje nisu "problem" odnosno koje nije moguće "riješiti" na toj razini.

Gradonačelnik velikog hrvatskog grada predstavlja primjer posebno besramnog političara. Ustvrdio je da je jedini razlog (zaključak) zašto bi se netko protivio IK taj što se protivi zaštiti žena – bio je dosta oštriji u optužbama; Ali on sam pripada stranci koja je svojevremeno propustila ratificirati konvenciju, je li i tada razlog bio taj što se protive "pravima žena"?
 
***

Prije par dana jedne dnevne novine objavile su članak o prosvjedu vezanom uz nasilje i potrebu uvođenja mjera iz IK. Kako bi nas uvjerili naveli su desetak priča zlostavljanih žena. Priče donose mučne detalje koje je teško uopće čitati. Zapitate se kakvi ljudi su uopće sposobni činiti takve zločine?
 
Isto tako, zapitate se kakva se to osobe mogu protiviti IK?

Ipak, brzo se javi novo pitanje. Kakve to osobe iskorištavaju priče tih nesretnih žena da bi ostvarile svoje političke ciljeve? Pod krinkom zaštite žena uvode stvari koje s time veze nemaju.

Navest ću nekoliko primjera iz navedenih priča; partner ju je ubo nožem, fizički nasrnuo na nju dok je bila trudna, šamarao ju dok je dojila, zabranio joj da gleda djecu, prijetio ubojstvom, prijetio ubojstvom djece. Itd.

Čuvši te primjere, sigurno se zapitate kakva se to osoba protivi IK?

Ipak, kada se sjetimo što sve (potencijalno) donosi IK javlja nam se ponovno pitanje kakva to osoba iskorištava priče tih nesretnih žena za svoje političke ciljeve?

Hoće li tim ženama pomoći radionice za djecu u kojima uče o nestereotipnim rodnim ulogama ili pisanje eseja o patrijarhatu? Duh kojim je prožeta IK ne odgovara na probleme tih žena.

Jedan od ciljeva IK je borba protiv "rodnih uloga" kao izvora nasilja. Mislite li stvarno da nasilnik koji stalno vrijeđa i prijeti svojoj partnerici i svojoj djeci ispunjava "rodno ulogu" muža i oca? Odnosno da će ženama i djeci biti bolje kada više neće biti muškaraca koji će se ponašati kao "muževi" i "očevi"? Bi li tim ženama i djeci iz svjedočanstva bilo bolje kada bi njihov partner zapravo i ispunjavao ulogu muža i oca?

Hoće li svijet biti bolje mjesto za život ako dječake podučavamo da budu dobri muževi i dobri očevi ili ako ih podučavamo apstraktnim učenjima feminističke teorije o povijesnoj dominaciji muškog nad ženskim i patrijarhalnom ugnjetavanju?

Ne samo da priče nemaju veze sa IK, odnosno da ih (popratne stvari) IK neće spriječiti, nego upravo stvari protiv koje se bori IK su one koje sprečavaju takve zločine.
 
***
 
Prepoznajući da je nasilje kompleksan fenomen, neki od zagovornika tvrde da je IK jednostavno takav dokument koji se bavi nasiljem vezanim uz rodne uloge. Neka druga konvencija će se možda baviti drugim izvorima i razlozima nasilja.
 
Primjerice, jedan od najčešćih sukoba u vezi su vezani uz financije. Zamislite konvenciju koja tvrdi da je novac izvor nasilja nad ženama i da ćemo uklanjanjem novca i tržišta riješiti problem nasilja. Možemo ukinuti novac, možemo predati sve odluke o novcu u vezi nekom odboru, ili što već. Uglavnom osmislimo neki sustav (možda nalik sustavima iz prošlosti). Strogo gledano, uklonivši novac više ne bi bilo sukoba oko novca. Problem riješen, zar ne? Jedino objašnjenje zašto bi se itko protivio takvoj konvenciji bio bi taj što opravdava nasilje nad ženama. Dovoljno je navesti svjedočanstvo zlostavljane žene, i ustvrditi da je potrebno uvesti te promjene.
 
Ipak, nije teško vidjeti da bi razlozi protivljenja takvoj konvenciji bili opravdani. Ne bi se radilo o tome da se netko zalaže za nasilje nego da prepoznaje problematičnost stvari koje se pokušava opravdati borbom protiv nasilja. Nastalo bi mnoštvo novih problema u društvu, a rješenje bi dovelo i do pogoršavanja situacije u vezama.

Naravno, možete reći da postoje ljudi koji se zalažu za različite društvene promjene, ali da je to odvojeno od njihova rješavanja nasilja. Uzmimo za primjer aktivisticu Tolle koja je svjevremeno izjavila;
"Nedavno sam bila pozvana da budem kuma na krizmi i ono što sam čula od župnika nije mi se svidjelo, tako da je to kumstvo i propalo. Župnik je bez ustručavanja rekao kako očekuje da žene na krizmu dođu pristojno odjevene, što podrazumijeva obaveznu dužinu suknje do ispod koljena. Mislim da je time sve rečeno."  
U čemu je problem, što je to "rečeno"? Svećenik je rekao da bi se žene – a to uključuje četrnaestogodišnje djevojčice - trebale pristojno odjenuti u crkvi, što je tu toliko šokantno? Problem je sljedeći; radi se o vrsti o patrijarhalnog ugnjetavanja. Muškarac vrši psihičko nasilje nad ženama, on ih kritizira i komentira njihovo ponašanje, određuje im kako će se odjenuti. Stvar je još gora jer je ovog puta muškarac župnik - predstavnik Crkve, a samo postojanje Crkve je protivno IK. Prema Tolle, "Crkva [je] već davno trebala reformirati svoje stavove oko ravnopravnosti spolova".
 
(Da je kojim slučajem neki drugi muškarac rekao ženama – i djevojčicama, da bi trebale obući kratku suknju opet bi se našli u sličnoj situaciji. Ukoliko bi pak muškarac izbjegavao komentirati odijevanje uz komentar da je to ženski posao onda bi vjerojatno također bio kriv jer širi stereotipe o rodnim ulogama ili što već. Zanemarimo sad detalje implementacije principa, poanta je da sve postaje problematično.)
 
Nedavno je izbila afera vezana uz zakon o našoj najvećoj kompaniji; ispostavilo se da su isti ljudi pisali i provodili zakon. Drugim riječima, problem je što isti ljudi - navodno - osmišljavaju rješenje imajući na umu vlastitu korist koju ostvare provođenjem.

Počeo sam Sowellovim citatom kojeg se često sjetim slušajući feminističke rješenja; prije no što nastavim ispričati ću jednu crticu iz njegova života koja je utjecala na njegov daljnji rad (čuo sam je prije više vremena pa detalji nisu precizni). Sowell je bio inteligentan mladi ekonomist koji je prepoznao da su određene stvari poželjne u društvu i smatrao je da je država ta koja ih može ostvariti. Bio je marksist. Odlučio je raditi u američkoj verziji zavoda za zapošljavanje (ministarstva rada) odnosno raditi na programima kojima je cilj razvijati tržište rada i osposobljavanja ljudi. Nakon par mjeseci iskustva u tom sustavu, Sowell je počeo napuštati svoja prethodna uvjerenja. Prepoznao je da ljudi koji rade na tim programima imaju neke druge ciljeve. Ne samo da nisu sposobni ostvariti takve stvari, nego im često nije u interesu ostvariti ih. To bi značilo da oni sami ostaju bez posla, moći i pozicija.

Kakve to veze ima s našim aktivistima i IK? Mislim da je analogija prilično jasna. Različiti aktivisti nisu u stanju riješiti problem; Ili ne rješavaju probleme ili rješavaju probleme bez rješenja. Zapravo još gore, stalno osmišljavaju nove probleme koje onda "rješavaju". Na kraju svega, nakon uvođenja svojih programa, sami sudjeluju u procjeni uspješnosti rješavanja problema i dodjeljivanju novih ovlasti. Što bi tu moglo biti pogrešno?

Nedavno je izašao izvještaj o porastu ksenofobije, seksizma, rasizma, homofobije, transfobije i ostalih modernih grijehova u Hrvatskoj. Zašto je bitno govoriti o tome? Zato što postoje ljudi koji žive od toga (i za to). Nije im teško stalno pronalaziti nove probleme, proširivati postojeće kako bi javnost uvjerili u neizbježnost vlastitog rada.

Poznati aktivisti su javno uznemireni "alarmantnim" podacima, ali privatno su prestrašeni nestajanjem (navodnih) razloga svog djelovanja.

Naravno, uz dovoljno široku definiciju i manipulaciju podacima nije teško tvrditi da je "nasilje" sveprisutno; Da su nam potrebni novi zakoni i programi, novi planovi, novo obrazovanje i odgoj koje će donositi "društvenu promjenu"; koji će ukloniti sve što se ne sviđa takvim aktivistima.

(Jedno domaće istraživanje je pokazalo da je 75 posto žena na selu žrtva obiteljskog nasilja. Isto istraživanje pokazalo je da prosječna žena na selu ima 3.8 djece. Jedan eu dokument tvrdi da je pet posto žena u posljednjih godinu dana netko vrebao– slijedio. Zvuči puno, ali definicija vrebanja uključuje bivšeg partnera koji vam piše na društvenim mrežama poslije prekida. Itd.)

Uglavnom, izmisliti novu vrstu ugnjetavanja i novi prostor borbe nije teško. Makar se radilo o sadržaju dječje pjesmice, literaturi Zapadne civilizacije, ili cijeni ulaznice na koncert koju plaćaju žene.
 
***
 
IK govori o nasilju nad ženama, ali tko je počinitelj i kako ćemo ga spriječiti?

Domaći tjednik predstavio nam je nedavno Ann Oakley kao znanstvenog genija u rangu Kopernika i Darwina, osobu bez čije ideje "roda" današnji svijet ne bi bio shvatljiv, a društvene znanosti bi bile beskorisne. Nisam upoznat s njenim radom – nekako pretpostavljam da su ljudi i prije nje bili svjesni da žena može obaviti "muški" posao i obratno, ali pročitao sam njen članak The culture of masculinity costs all too much to ignore koji mi je bio zanimljiv. U njemu se Oakley bavi troškom i demografskom strukturom zatvorskog sustava. Točnije, tvrdi da bi uklanjanje štete koju čine muškarci kroz zločine bila dovoljna za sve druge troškove države. Matematika nije točna, ali poanta nije promijenjena; kada bi se muškarci prestali ponašati kao (nasilni) muškarci svijet bi bio bolje mjesto.
 
Zanimljivo je primijetiti da nitko u ovome području ne govori o seksizmu. Devet desetina zatvorenika za nasilne zločine su muškarci. Obično demografske razlike aktivisti vole objašnjavati različitim izmima. Nitko ne tvrdi da je zatvorski i pravni sustav protiv muškaraca ili nešto takvo, da se radi o diskriminaciji.

U prometu su također muškarci ti koji većinom čine prijestupe, pogotovo vezane uz brzinu, što rezultira brojnim smrtonosnim nesrećama Još jedan primjer da, prema Oakley, muževnost "može biti" opasna za zdravlje. Razlike između rodova dovode do manje kvalitete života na što je potrebno odgovoriti tako što ćemo se pozabaviti "kulturom muževnosti" koja ih podržava. Oakley tvrdi da je ponašanje muškaraca i žena društveno oblikovano. Iako je bitan utjecaj "testosterona", njega je moguće regulirati kroz određena ponašanja, okolnosti i prehranu. Naime, taj hormon je povezan sa "statusom" odnosno traženjem "pozicije" u društvu.

Zaključuje Oakley; određene muške osobine i ponašanja opasna su i za pojedinca i za društvo. "Na kulturu muškosti može se, i treba, odgovoriti kroz politiku [javne programe]."

Svi ćemo se složiti da je potrebno "kontrolirati" muževnost. Morate odgojiti mladiće da kontroliraju svoje "muške osobine".

Ipak, izgleda da je pogrešno govoriti o kontroli muških osobina. Prema tradicionalnijem shvaćanju, morate odgojiti mladiće da svoje muške osobine kontroliraju - dakle postoji nešto u dječacima što morate kontrolirati, potencijal za dobre ili loše stvari. Prema Oakley u ovom članku i njenim istomišljenicima, muške osobine zapravo ne treba kontrolirati jer te osobine niti ne postoje, one su tek društveni konstrukt. Muške osobine su rezultat "kulture muškosti", a ne biološke stvarnosti. (Razlika između spolova su proizvod kulture.)
 
Kako bi umanjila – uklonila - utjecaj biologije, tvrdi da se razina testosterona mijenja. Dječake (i muškarce) možemo poticati na one aktivnosti (i hranu) koje će rezultirati razinom testosterona zbog koje će se muškarci ponašati onako kako to smatraju poželjnim aktivisti rodnih studija.

U pravu je da se razina testosterona mijenja, njegova je uloga kompleksnija od popularne predodžbe, ali testosteron je bitan za motivaciju i napredovanje. (Općenito, postoji niz bioloških razlika između muškarca i žena.)

Aktivisti koji žele promijeniti ljudsku prirodu nude pogrešnu sliku čovjeka. Mladiće možete odgojiti ili da budu sposobni muškarci koji se kontroliraju ili ih možete odgojiti da ne budu uopće muškarci – jer je biti "muškarac" navodno društveni konstrukt. (Svi znamo koliko su ženama takvi muškarci privlačni i poželjni za partnera.)

Tko zna, možda je korisno dječake podučavati da budu muževi i očevi? Možda je korisno za njihovu buduću djecu? Za njihove buduće partnerice? Možda je pozitivno za društvo kada se muškarci ponašaju "muževno"? Možda društvo nije "oslobođeno" nego je lišeno muškaraca? Možda postoje opasnosti kada negirate biološku stvarnost muških osobina? Tko zna, možda su muškarci i njihovi testosteroni učinili i nešto dobro u povijesti? Možda im je čak testosteron bitan za normalno funkcioniranje organizma? Ili su ipak rodni studiji u pravu i muškarci – inače društvena konstrukcija - su izvor svog zla?

Probleme vezane uz rodne uloge, žene i muškarce, možete riješiti tako što ukloniti rodne uloge, ukinete žene i muškarce; ali to nije stvarno rješenje. Probleme čovječanstva ne možemo riješiti tako što ćemo iskorijeniti čovječanstvo.
 
***
 
Postoje ljudi koji se bave obiteljskim nasiljem, upoznati su s užasnim situacijama i traže najbolji način sprečavanja istog. Nadajmo se da će u tome biti što uspješni, želimo im svi puno uspjeha - nisam još nikada pročitao ijednu izjavu gdje bi netko branio nasilje. (Treba im dati veće ovlasti u izricanju kazni za najgore oblike zločina.)

Ipak, daleko je to od medija koji stvaraju propagandu umjesto vijesti. Daleko je to od neodgovornih radikalnih feministica koje koriste tuđu nesreću za širenje paranoje i ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Daleko je to od političara koji se zbog glasova pokušavaju predstaviti zaštitnicima i onima koji su na strani žena.

Neprihvatljivo je sve zakone prožeti shvaćanjem ljudske osobe i društva prema kojem su sve demografske razlike rezultat povijesnog ugnjetavanja odnosno društveni konstrukt. Možda određene razlike reflektiraju određenu nepravdu ali postoje stvarne razlike između dječaka i djevojčica, mladića i djevojaka, muškaraca i žena; te razlike nisu izvor nasilja. Još bitnije, same te razlike nisu oblik nasilja.

 
PS

Post koji je trebao biti nekoliko citata se nepotrebno odužio. (Sowell je inače nedavno izdao novu knjigu pa je održao više javnih nastupa. Stariji postovi koji prenose neka njegova razmišljanja -U braku s ideologijom, "Rat protiv žena" - pobjeda Obame, Vizija Odabranih i uvođenje spolnog odgoja, primjer SAD-a  , općenito kategorija Sowell.)

Izgledno je da ne postoji argument koji bi uspio uvjeriti sve da protivljenje onima koji iskorištavaju "borbu protiv nasilja" za druge ciljeve i interese ne znači protivljenje kažnjavanju nasilja.

Slušajući razne političare i aktiviste ovih dana koji koriste osjetljivu temu i žrtve kako bi stekli političku, ekonomsku i društvenu moć stvarno se zapitate o njihovoj besramnosti.

 
 

subota, 19. svibnja 2018.

O "banalnosti i gluposti" rasprave o rodu

U razgovoru s "novom ikonom desnice", filozofkinjom Selak, novinarka VL-a je postavila pitanje zašto su desničari – njihovi argumenti - tako glupi. Točnije pitanje je glasilo;
"Naravno, to ne znači da će dijete u vrtiću naučiti da mu je bolje biti djevojčica ako je dječak i obrnuto. Zašto se rasprava svela na tako banalne i glupe argumente?".

O čemu zapravo govore oni koji daju takve argumente?

***

Za početak, sjetimo se što "neprimitivni" ljudi tvrde o rodu i ljudskoj osobi.

Prema njima; Ja sam u svojoj biti – esenciji - osoba, i to osoba koja po svojoj biti – esenciji - nema roda. Vi niste žena/muškarac nego ste osoba u tijelu žene/muškarca. Vi se nalazite u tijelu muškarca/žene, ali možete biti što god želite.

Kada govorimo o djeci i njihovom odgoju to znači da ih moramo podučiti kako se oni možda nalaze u tijelu dječaka/djevojčice, ali su ono kako se osjećaju u određenom trenutku. Slobodni su izabrati što god žele. Konkretno, malog Pericu moramo podučiti da se on nalazi u tijelu dječaka, možda ga čak i zanimaju "dječačke" stvari, ali to nužno ne znači da je on dječak, ili da će uvijek biti dječak.

(Isto tako moramo ga podučiti da ne postoji "žensko" i "muško" ponašanje, "ženski" i "muški" mozak; iako mora obvezno prihvatiti da su neki rođeni s "muškim" ili "ženskim" mozgom ali u pogrešnom tijelu.)

Naravno, takvo poimanje ljudske osobe nije nešto što su svi skloni prihvatiti, čak ni u današnje vrijeme. Većina ljudi se neće složit, a i oni koji će se složiti neće se ponašati u skladu s time. Ipak, ako se javno usprotivite optužit će vas za mržnju i nasilje, različite izme i fobije, za banalnost i glupost. Sve to jer smatrate da smo utjelovljeni u svom tijelu; da naše žensko/muško tijelo nije odvojeno od nas na taj način.

Dakle, argumenti o rodu i odgoju nisu nužno da ćemo dječaku reći da je djevojčica – i obratno - nego da ćemo reći dječaku da on nije dječak nego je samo u tijelu dječaka, da drugi ljudi nisu žene i muškarci nego se nalaze u tijelu žena i muškaraca.

Ne radi se o nečemu što su "desničari" osmislili kako bi obmanjivali i zastrašivali. Radi se o prihvaćenom stavu kojeg će naprednjaci zadovoljno promovirati i braniti. Utjecajne skupine ispolitizirati će sve sfere života takvim poimanjem. Inzistiraju da je rod odvojen od biološkog spola. Osobe trebamo promatrati "bezrodno". One koji to negiraju često optužuju za zločin iz mržnje.

No, čak i ako će priznati određene poteškoće svoje pozicije – što čine izuzetno rijetko, naprednjaci će se zapitati zašto ne bismo svako dijete podučili takvom "rodnom" shvaćanju osobe? Zašto ne bi svako dijete odgajali u skladu s time? Svi koji su protiv zasigurno žele samo napakostiti onima koji su "zbunjeni" svojim tijelom.

Kao prvo, samo sam želio razjasniti na što aludiraju – svjesno ili nesvjesno - oni koji daju takve "banalne i glupe argumente" odnosno da ti argumenti nisu zapravo takvi; Kao drugo, ne čini se nimalo bezopasnim podučavati djecu da nisu dječaci i djevojčice. (Čak i u slučajevima konfuzije, takvo poimanje često samo donosi veću štetu i takvoj djeci.)

Takvo poimanje ljudske osobe ima svoje posljedice na sve razine društva. Kada neki kritičar ukaže na primjere odgoja (u "naprednim" društvima i okolinama) koji su inspirirani takvim shvaćanjem ljudske osobe optužuju ga da izvlači apsurdne situacije i razmišljanja. Optužba protiv kritičara je ovaj put opravdana. Te situacije stvarno jesu apsurdne i smiješne, zato ih kritičar i ističe. Apsurdne su, i posljedica su takve filozofije - ne radi se o glupom primjeru nego o primjeru gluposti.

Ipak, što se tiče banalnosti; teško je ne zvučati banalno dok objašnjavate zašto je poimanje čovjeka suprotno tzv. "rodnoj ideologiji" ispravno i bitno. Prva stvar koju uopće primijetimo o nekome jest njegov spol; svaki dio tijela, ponašanje, govor, lice upućuje na tu stvarnost. Govoriti o činjenici da su žene te koje rađaju djecu, da žene doje – banalost. (Nedavno "istraživanje" je primjerice pokazalo "neprirodnost" dojenja -kako nebanalno odgovoriti na to?)

Dok pišem i uređujem ovaj tekst, saznao sam da se jednom paru kojeg poznajem rodilo dijete. Osim zdravlja, prva stvar koju u takvim situacijama saznate i koja vas zanima je spol djeteta. Znao sam prethodno za trudnoću, ali nisam znao spol. Ako vas obavijestim da se radilo o dječaku, u vašim mislima stvorit će se određena percepcija i očekivanja o toj tek rođenoj osobi i njenoj budućnosti. Ipak, rodila se djevojčica. Informacija je to koja mijenja vašu percepciju. Ne poznajete par i njihovu okolinu, ali da poznajete mogli bi zamisliti njihovu budućnost. Iako možda neće svima biti jasno o čemu pišem - najteže je objasniti najbanalnije stvari onima koji ih negiraju, dovoljno je reći da je obitelj dočekala djevojčicu, ne nekog bezrodnog u tijelu djevojčice.

***

Naravno, možete se složiti s opasnošću "rodne ideologije" - nešto što sam u ovom postu izjednačio sa shvaćanjem da smo mi bezrodne osobe u tijelu muškarca/žene, ali tvrditi da je to posve nepovezano s IK.

Postoji više načina na koje ih možete povezati, spomenut ću samo dva koja nije teško prepoznati.

Prvo, pristati na pojam "roda" kao nešto što je odvojeno od spola znači prihvatiti čitavu stvar. "Rod" je politički nabijen pojam kojim se u znanost i pravni sustav uvodi takva ideologija. ("Rod" nije samo drugi izraz za istu stvar kao "spol".)

Drugo; govoriti o "rodnim ulogama" kao društveno uvjetovanim povezano je s negiranjem povezanosti "spola" i "roda".

Pokazati povezanost možete na niz drugih načina jer se i bezrodno shvaćanje osobe i IK oslanjaju na slične implicitne pretpostavke o ljudskoj osobi. Radi se o pretpostavkama koje nam nude pogrešno i štetno poimanje osobe i društva.


PS

O samoj IK sam već nešto malo ranije pisao u Hrvatska - žena koju zlostavlja NGO nasilnik. (Ovaj post se ne bavi IK.)

"Banalan i glup" argument oko odgoja djece nije nešto što bih osobno naglašavao vezano uz IK – u njoj postoji niz drugih problema, ali ne mislim da argumentu nema spasa.

Neki su taj argument jednostavno pripisali retorici. U javnom prostoru morate djelovati brzo i morate što upečatljivije poslati svoju poruku. Ne znam koliko svjesno to rade oni koji ih koriste, ali ako i ostavimo pitanje retorike po strani, argument u svojoj konačnici upućuje na stvarnu i opravdanu kritiku. (Kada se sjetite nekih argumenata zagovaratelja, primjerice jednog gradonačelnika, zapitate se zašto njega ili druge ljevičare novinare ne pitaju zašto su tako glupi odnosno lažljivi i besramni?)



subota, 24. ožujka 2018.

O stilovima izlaganja u filozofiji, uključujući aforistički

Iako postoji samo jedna filozofska metoda, postoji barem pet stilova izlaganja koji su se javili u Zapadnoj tradiciji. M. Adler u Howto read a book objašnjava;

1. Filozofski dijalog – koristi ga Platon u Dijalozima. Drugi filozofi su pokušali pisati dijaloge – primjerice Ciceron i Berkeley – ali neuspješno, dosadni su i nečitljivi. Platonova veličina vidljiva je iz sposobnosti pisanja dijaloga s toliko humora, šarma i dubine, ali to je ujedno možda i znak da je stil neprimjeren za filozofiju jer nitko osim njega nije uspio biti tako efikasan..

2. Filozofske rasprave ili eseji – od Platonova učenika Aristotela imamo drugi stil u filozofiji. Primjerice Kant prihvaća njegov stil izlaganja. Vidimo početak, sredinu i kraj. Iako su prisutna razmišljanja i prigovori drugih ljudi i filozofa, nedostaju elementi drame; filozofsko razmišljanje je razvijeno kroz izravno izlaganje.

3. Odgovaranje prigovorima – filozofski stil razvijen u Srednjem Vijeku kojeg je usavršio Toma Akvinski u Summa Theologica. Njegov stil je kombinacija postavljanja pitanja i odgovaranja na prigovore. Summa se sastoji od rasprava, pitanja i članaka. Forma članaka je ista: Postavlja se pitanje, predlaže se suprotni (krivi) odgovor; daju se argumenti u korist tih pogrešnih odgovara; na koje se onda suprotstavlja; i u konačnici Akvinski daje svoje riješenje započevši s "Odgovaram". Urednost i poredak ovog stila su privlačni, ali najvažnija značajka tomističkog načina filozofiranja je eksplicitno prepoznavanje konflikata i odgovaranja na prigovore. U vrijeme Akvinskog filozofi su prihvaćali da moraju biti spremni braniti svoje stavove u javnim otvorenim raspravama, argument ne bi bio prihvaćen ako ne bi bio obranjen; filozof nije bio usamljeni mislioc nego je morao suočavati se sa svojim suparnicima. Summa je prožeta duhom rasprava i diskusija.

4. Sistematizacija Filozofije – fascinirani uspjesima matematike u organiziranju ljudskog znanja o prirodi, Descartes i Spinoza, pokušaju organizirati filozofiju na sličan način kao što je organizirana matematika. Descartes želi filozofiji dati sigurnost i formalnu strukturu koju je Euklid dao matematici, i u tome nije bio potpuno neuspješan. Spinoza razvija koncept dalje. Njegova Etika je napisana u strogom matematičkom obliku s propozicijama, dokazima, korolarima, lemama i sličnim, što baš i nije prikladno za metafiziku i moral. Upitno je je li moguće napisati filozofski rad u matematičkoj formi kao što je to želio Spinoza, ili znanstveni rad u formi dijaloga kao što je pokušao Galileo. Obojica nisu uspjeli u određenoj mjeri iskomunicirati ono što su željeli, čini se kako je odabir same forme glavni razlog za neuspjeh.

***

5. Aforistički stil: Postoji još jedan stil filozofskog izlaganja koji zaslužuje spominjanje iako vjerojatno nije toliko važan kao ostala četiri. Aforistički stil usvojen od Nietzschea u Thus Spake Zarathustra i određenih modernih francuskih filozofa. Popularnost ovog stila kroz prošlo stoljeće je možda rezultat velikog interesa zapadnih čitatelja za Istočnim knjigama koje su pisane aforističkim stilom. Dio zasluga možda ide i primjeru Pascalova djela Pensées. Ali Pascal naravno nije namjeravao ostaviti svoje veliko djelu u formi kratkih, enigmatskih izjava; umro je prije nego što je mogao završiti knjigu u formi eseja.

Velika prednost aforističke forme u filozofiji jest taj da je heuristički: čitatelj ima dojam je više toga rečeno nego što je stvarno rečeno jer je on sam taj koji obavlja puno razmišljanja – povezivanja između izjava i konstruiranja argumenata za poziciju. Međutim, istodobno se radi o velikom nedostatku stila. Autor je poput vozača koji pobjegne nakon nesreće; dodirne se teme, predloži istinu ili uvod o njoj, a zatim pobjegne na drugi temu bez da je odgovarajuće obranio ono što je rekao. Prema tome, iako je aforistički stil ugodan onima koji su skloni poeziji, stil je iritantan ozbiljnim filozofima koji bi rađe slijedili i kritizirali autorov tok misli.

***

Koliko znamo ne postoji drugi važan stil filozofskog izlaganja koji se koristio u našoj Zapadnoj tradiciji. (Djelo poput Lukrecijava On the Nature of Things nije iznimka. Izvorno je u stihovima; ali što se tiče stila ne razlikuje se od drugih filozofskih eseja; a i obično ga danas čitamo u proznim prijevodima.) To znači da su svi veliki filozofi koristi jedan od ovih pet stilova; naravno ponekad su probali više od jednog. Rasprava ili esej je vjerojatno najčešći oblik, i danas i kroz povijest. Može biti strogo formalan i težak kao kod Kanta, ili u obliku popularnih filozofskih eseja i pisama. Dijaloge je notorno teško pisati, a geometrijski stil je enormno teško i pisati i čitati. Aforistički stil je izrazito nezadovoljavajući iz filozofske perspektive. Tomistički stil se ne koristi u posljednje vrijeme. Možda ne bi bio prihvatljiv modernim čitateljima, ali čini se kao šteta, s obzirom na sve njegove prednosti.


PS

Koji stil je najbolji? Treba li više pažnje posvetiti nekom od stilova?

Već sam objavio jednom Kreeftovo mišljenje; On hvali dva stila argumentacije i traži njihovo oživljavanje: Sokratov dijalog i Tomin disputatio, prema njemu, radi se o dva
"načina razmišljanja koja jasno i pošteno iznose problem te obje strane izlože na racionalan način. Izgubila su se jer je filozofija degenerirala u ideologiju. Sama objektivna istina se često vidi kao desničarska kršćanska zavjera kojoj je cilj preuzeti vlast (iako je retorika nešto pametnija, na to se sve svodi)."

Zanimljivo da je vjerojatno najznačajnije filozofsko djelo srednjeg vijeka niz tvrdnji, prigovora i pobijanja prigovora. Kao i da su rasprave bile očekivana stvar. Popularno mišljenje o tom dobu nije u skladu s time.

No, kao što Adler ističe, dijaloge je teško pisati, a "odgovaranje prigovorima" (disputatio) jednostavno nije popularno. (Teško je zamisliti kako bi disputatio izgledao u danas popularnim disciplinama, većina odgovora bi bila optužba za fobije ili izme. Istina, nije da te optužbe izgledaju bolje u esejima, ali možete stvoriti dojam da ste izrekli nešto drugo.)


Adler ističe mane aforizma koje su oduvijek i mene iritirale. Problem je bio i veći jer sam u pravilu nailazio na aforizme koje nisam smatrao ispravnim tako da mi ih je bilo teško shvatiti ozbiljno. Ili se radilo o nekim ispraznim citatima samopomoći ili manjkavim argumentima koji su bili sveprisutni u određenim kutkima interneta.

Točnije, nije problem toliko u aforizmu koliko u ljudima koji ne shvaćaju presudne mane tog stila pa se slavodobitno pozivaju na njega. Posebna mješavina arogancije i ignorancije. (Tu mislim na modernije aforizme.)

No, kada naiđete na aforizme s kojima se slažete i koje smatrate efektnim i lijepim sažetkom neke Istine skloni ste zanemariti mane tog stila. Na blogu sam objavio Daviline aforizme o različitim temama. Sami po sebi neće uvjeriti čitatelje u istine o kojima govore, ali to ne umanjuje njihov značaj, nisu tako ni zamišljeni. Kao što sam Davila kaže (iz Umijeće Pisanja); 
Čitatelj neće pronaći aforizme na ovim stranicama. Moje kratke rečenice su točkice na poentilističkoj slici.
i
Ono što ovdje kažem činit će se trivijalno onome tko ne zna sve na što aludiramo. 
Postoje suvremeni autori aforizama koji su također utjecali na pozitivniji dojam tog stila kod mene; a s obzirom na popularnost društvenih mreža (s ograničenim brojem znakova), čini se da aforistički stil nije bez budućnosti.

petak, 23. ožujka 2018.

O miješanju Crkve u politiku – F.J. Sheen

Vezano uz kontradiktorne optužbe protiv Crkve oko miješanja u politiku – da se nije dovoljno uplitala u politiku u jednim pitanjima, i da se previše uplitala u politiku u drugim pitanjima. Biskup Sheen odgovara da sve ovisi o ome što mislite pod politika. Ako pod miješanje u politiku mislite na favoriziranje određenog režima, stranke ili sustava koji poštuje osnovna Bogom dana prava i slobode osobe, odgovor je ne! Crkve se ne miješa u politiku. Ako pod miješanje u politiku mislite na prosudbu ili osudu filozofiju života prema kojoj je stranka ili država, ili klasa, ili rasa, izvor svih prava, i prema kojoj je stranka iznad savjesti i koja negira ta osnovna prava odgovor je da.
Crkva osuđuje takvu filozofiju; Ali kada je osuđuje, ne radi se o miješanju u politiku jer takva politika više nije politika nego teologija. Kada se država postavi apsolutom poput Boga, kada zahtijeva vladavinu nad dušom, kada uništava slobodu savjesti i slobodu religije, onda je država prestala biti politička i postala je kontra-Crkva.

PS

Vjerovanje: Katoličko i Sekularno – A. Esolen

Rimokatolik sam. Bit onoga što trebam vjerovati navedena je u Nicejskom Vjerovanju kojeg mogu izrecitirati pažljivim tempom unutar jedne minute.

Naš današnji svijet je puno zahtijevniji no što su tada bili biskupi. Moram vjerovati u široki raspon laži, i jao meni ako ne kleknem i poljubim sandale lažljivca. "Obiteljska struktura nije važna", "Spol je biološki, ali rod je društveni.", "Feministički pokret se bavi jednakim prilikama za žene", "Indijanci su bili miroljubljivi ljudi, živjeli su u skladu s prirodom i bili su dobronamjerni prema svima.", "Svijet je topliji no ikad, i svi ćemo se spržiti poput jaja u tavu ako ne prepustimo kontrolu nad svime što koristi energiju." - a to znači, sve što ljudi rade – "centraliziranoj svjetskoj birokraciji", "Religija je uzrok gotovo svih ratova." "Milijun ljudi je spaljeno na lomači u Srednjem Vijeku."

Ne radi se samo o samom mnoštvu laž - ili težini istih, koje je poput lavine. Stvar je u tome da mi zapravo i ne očekujemo ništa drugo osim laganja.

A. Esolen

PS

Za razliku od Nicejskog, Sekularno vjerovanje je nešto što Država sve češće nameće.


Upravo sam pogledao par završnih minuta emisije u kojoj je sudjelovala određena aktivistica. Iako sam znao viđati njenu sliku u medijima, zapamtio sam je samo zato jer se jednom prilikom požalila da se "doslovno tresla" jer je sudjelovala u emisiji u kojoj je netko iznio mišljenje s kojim se nije slagala.

Ovoga puta prekidala je misao gošće različitog stava i prijetila joj tužbom. Nema rasprave, ako nastavi tako "antidiskriminacijski" zakoni će joj stvoriti probleme. (Još je pridodala i da će morati odgovarati Kanadi, Britaniji ili kojim već državama. Jasno nam je da Država nameće i prijeti i kažnjava one koji ne pristaju na Sekularno Vjerovanje, ali nadajmo se da neće biti uključeni i dronovi.)
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove