Augustin i Viktorinov primjer obraćenja - Papini

G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Viktorinova obraćenja na Augustina.

Još malo staroga kvasca vri u njemu [Augustinu]. Poznaje istinu i teži za njom, ali se ne može odlučiti da je posve oživotvori, da je živi. [...]

Zbog tog kolebanja oklijevao je učiniti posljednji korak. Brak je bio zapreka za savršeni život i slobodu, a konkubinat je bio sramota i gnusoba. Krista ga je nastavio pozivati. Kojoj strani se prikloniti?

Nije bilo nikoga koga bi u tom teturanju pitao za savjet. Prijatelji novoplatonci bili su dobri u apstraknim pitanjima, ali ne da ga vode u život. Dopratili su ga do Božjih nogu, ali nisu poznavali ili su prezirali Isusa i njegovo evanđelje. Ambrozije nije nikada imao vremena poslušati ga, sada pogotovo kada se morao braniti od zahtijeva arijanskih ili carskih. Njegovi su mu najdraži prijatelji bili više nego prijatelji, učenici i nisu mogli upravljati onim od kojega su sami očekivali da budu vođeni. Kome se obratiti? [...]

Jer Augustin nije išao k svetom svećeniku da akademski raspravlja o Evanđelju i braku, nego, ništa manje, da mu se pravo ispovijedi, prvi put u svom životu :"narravi ei circuitus erroris mei". Izložio mu je, dakle, povijest svojih moralnih i misaonih stranputica i pokušaje da ih se oslobodi. Simplicijan ga očinski sasluša i razvesli se da je Augustin pročitao knjige novoplatonaca, koje su bliže kršćanskoj istini od onih drugih sekti. I raspravljajući o tim knjigama, počne govoriti o onome koji ih je preveo na latinski i svom posjetitelju ispriča da je uvelike utjecao na krizu koja se spremala u njegovoj duši. [...]

Viktorin se u ono vrijeme izjasnio kao poganin i čini mi se da se kao i mnogi u ono doba dao uputiti u egipatska umijeća. Bjuvao je zato na kršanstvo i u svojim knjigama govorništva našao je načina da se zlobno ismije Marijinu djevičanstvu i Isusovu uskrsnuću. Netko mu je rekao da se šalama ne može uništiti vjera koja se raširila velikim dijelom Carstva i koja je osvojila same careve i upravo u namjeri da filozofskim oružjem pobije kršćane, počeo je pozorno čitati Bibliju. Preveo je, među ostalim, Aristotelove Kategorije i Profirijeve Izagoge. Ali učinak je, kao što se i drugima događa, bio posve različit od onoga što je bio nakanio. Udubio se u svete knjige da ih pobije, ali su one u njegovu duhu pobile mitologiju i nauku o tajnama, koje su njemu bile drage. Treba upamtiti da Viktorin u ono vrijeme nije bio neuk mladić i impresionist; prevalio je pedesetu, bio je na vrhuncu iskustva i slave, a njegovi prijatelji, obožavatelji i pokrovitelji bijahu svi pogani.

Papini o Augustinovom "prvom obraćenju" i Hortenziju

G.Papini u knjizi "Sveti Augustin" opisuje svoje viđenje utjecaja Cicerona (Hortenzije) na Augustinovu "prvo obraćenje"; 

Augustin je do tada, kao i Hortenzije, mislio da je gospodstvo riječi najljepša meta za kojom jedan pametan čovjek može težiti. Apulej mu je bio pokazao da ima nešto više od toga, ali ga nije prisilio promijeniti put. Sada mu je Ciceron, umjesto fantastične nauke o misterijima, predočio helenski ideal nesebična znanja i ljepote intelektualne kontemplacije koja od čovjeka čini božanstvo. Približio ga je Bogu. Tople i skladne pouke poganskog odvjetnika i poluskeptika privele su ga natrag kršćanstvu.

"Ova je knjiga" – piše Augustin – "izmijenila moje duševno stanje, pridonijela je da su se moje molitve počele obraćati tebi, o Gospodine, izmijenila je moje zavjete i moje želje. Vidio sam najedanput podlost svojih ispraznih nada i počeo sam čeznuti za besmrtnom mudrošću s nevjerojatnim žarom srca i nastojanja da se vratim tebi."

I dodaje – što je siguran dokaz njegove promjene – da su mu se u tom dijalogu više svidjele rečene stvari nego način kako su kazane.

Nastao je, dakle, preokret u Augustinovoj duši. Ne više oštriti jezik, nego podići um; ne više igra riječi iz ljubavi prema dobitku, nego dostići svetu istinu uz cijenu žrtava; ne više blatiti se u slastima, nego započeti molitvom Bogu. Da je Augustin i djelom slijedio ova otkrivenja, bio bih se obratio već u devetnaestoj godini, potaknut riječima poganina koji je umro prije dolaska Kristova. Ali je škola zabluda bila tek na početku: Augustin, prije nego što se posve našao u Božjem zaklonu, morao je iskapiti do dna kušnje zla. Da se obraćenje odigralo onda, Augustin bi postao dobar kršćanski odvjetnik, ali ne bi dostigao veličinu ni svetost. Usponi su odskoci pada i u razmjeru su s padom.

Ali letovi amo i tamo po Ciceronu zagrijali su ga. Sve ono što su tri zaljubljenika u filozofiju rekli protiv Hortenzija, činilo se da je rečeno njemu, i topilo je onu njegovu neprestanu ispraznu slavu retorskog šegrta. Nalazio je tu osudu putenosti i življenja bez pravila; Ciceron je dokazivao da je najveće zlo živjeti kako tko hoće, da slabosti putenosti nagrđuju lice, kvare tijelo, izlažu pogibeljima i sramoti. Ali je tu osobito nalazio viziju blaženstva obećana mudracima i onu misao koja se kasnije kroz cijeli život usjekla Augustinu u pameti da je spoznaja istine jednaka spoznaji Boga i da se jedino u toj spoznaji nalazi sreća, Da budemo sretni – a Augustin želi sreću i neće mirovati dok ne nađe pravu i potpunu sreću – treba tražiti Boga, posjedovati Boga. Glasovita izreka koja se nalazi na početku Ispovijesti; "Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi" – vuče svoje podrijetlo iz Ciceronova Hortenzija.

Ali gdje naći Boga, to jest mudrost koja nas čini blaženima? Augustin je od kršćana znao da je Bog govorio ljudima i da je njegova objava bila predana kao vijenac svetih knjiga koje su sadržavale bogo-čovječansku epopeju svijeta, od ponora mračnih voda pa sve do sjaja novog Jeruzalema. I Augustin je uzeo u ruke Bibliju i počeo je čitati.

Bijaše prerano. Pred čudesnom jednostavnošću onih stranica oštroumni, ali već pokvareni retor odustane i stade se propinjati. Biblijska jezgrovitost učinila mu se, u poređenju s Tulijevom velebnoću, bijedna. Prihvatio je od veoma rječitog Cicerona osudu rječitosti, ali je krivio obraz pred onom suhom uzvišenošću koja se njemu činila kao dječje uboštvo. Bio je previše pun sama sebe, previše zaljubljen u nadutost da bi mogao u onoj božanskoj golotinji spoznati ljepotu misterija. On sam kaže da je ulaz u Sveto pismo nizak, da se uđe, trebamo biti djeca ili pak sagnuti glavu i ramena.

Augustin više nije bio dječak, ali još nije pravi čovjek; s druge strane oholosti, i to jedna od najsmješnijih, oholost riječi, priječila mu je sagnuti se. I još je trinaest godina ostao slijep.

Pakaluk o obraćenju sv. Augustina

U How St. Augustine Converted to Christianity filozof M. Pakaluk opisuje; 

Augustinovo obraćenje započelo je, prema njegovom vlastitom opisu, kada je kao devetnaestogodišnjak - otprilike u dobi druge godine fakulteta danas - naišao na Ciceronovu knjigu pod nazivom Hortenzije:

 ...ali ta knjiga promijeni moja čuvstva i k tebi samome, Gospodine, okrenu molitve moje, a želje i čežnje moje učini drugačijima. Odjednom mi omrznu sva isprazna nada te sam stao žudjeti za besmrtnom mudrošću nevjerojatnim žarom srca svoga, i počeo sam se dizati da se vratim k tebi...“...(Ispovijesti, III.4)

Kasnije, nakon godina traženja, i još uvijek u rukama maniheizma i tjelesnih želja, prosuđivat će svoj napredak prema tom ranijem događaju:

Ja sam se najviše čudio trudeći se i razmišljajući koliko je vremena prošlo od devetnaeste godine moje dobi, u kojoj sam se počeo zagrijavati težnjom za mudrošću, spreman, kada nju nađem, ostaviti sve puste nade ispraznih želja i lažne ludosti. I eto, već sam bio u tridesetoj godini života valjajući se u istome blatu, željan da se naužijem sadašnjih dobara...(VI.11)

Čak se i poznata polovična molitva za čednost pojavljuje u vezi s Ciceronom:

"... jer je mnogo mojih godina proteklo sa mnom – otprilike dvanaest godina – otkako sam u devetnaestoj godini svog života, pročitavši Ciceronova "Hortenzija" zagrijao težnjom prema mudrosti; odgađao sam prezreti zemaljsku sreću i posvetiti se istraživanju mudrosti, a već samo njezino traženje, da ne spominjem nalaženje, trebalo je više cijeniti nego posjedovanje bogatstava i kraljevstava nad narodima i uživanje tjelesnih naslada koje bi se na mig sa svih strana k meni slijevale. A ja, jadan veoma, kao mladić, jadan u početku same muževne dobi, još sam tražio od Tebe čistoću i govorio: „Daj mi čistoću i uzdržljivost, ali ne odmah!“ Bojao sam se naime da me ne bi prebrzo uslišao i prebrzo ozdravio od bolesti požude, koju sam volio zasititi nego ugušiti...(VIII.7)"

Kao što je sveti papa Ivan Pavao II. sažeo u svom apostolskom pismu, Augustinum Hipponensem, na tisućušestotu obljetnicu obraćenja svetog Augustina, "u dobi od devetnaest godina probudio se u ljubavi prema mudrosti, kada je čitao Ciceronova Hortenzija."

Ovaj veliki obraćenik s poganstva, materijalizma i života ispunjenog tjelesnim užicima, postao je jedan od dvojice najvećih teoloških učitelja Crkve uz svetog Tomu Akvinskog. Autor djela Božji Grad i O Trojstvu, kao i mnogih bogatih kraćih djela, homilija i pisama, bit će proglašen “Doktorom milosti” – zapravo učiteljem svijeta i, na svoj način, spasiteljem civilizacije.

Moglo bi se pomisliti da je praktična pouka koja se može izvući iz Augustinova obraćenja ta da bi katolici trebali poticati čitanje Ciceronovog Hortenzija, na temelju toga da bi ono što je toliko nadahnulo Augustina vjerojatno nadahnulo mnoge druge.

Esolen o (lošoj) educiranosti suvremenih ljudi

U jednoj objavi na x-u A.Esolen primjećuje;

Prijatelj koji predaje na jednom cijenjenom humanističkom fakultetu mi je danas ispričao o svom prvom danu nastave.

Kako bi opovrgnuo ideju da je Bog "ideja u glavi" jer ga ne možete vidjeti, htio se osvrnuti na druge stvari o kojima znate, ali ih ne možete stvarno vidjeti, ili ih možete vidjeti samo površno, ili ih možete doživjeti samo izdaleka ili samo putem niza posrednika. Spomenuo je "Mliječni put". Niti jedan od njegovih studenata nije mogao identificirati Mliječni put.

Odlučio je spomenuti nešto poznatije: spomenuo je Jupiter. "Nije li to planet koji više nije planet?" rekao je netko, misleći na Pluton. Nisu znali ni za Jupiter. Kaže da imaju intelektualnu razinu desetogodišnjaka. Bio sam zapanjen - a kada je riječ o kolosalnom neuspjehu našeg obrazovanja, mene je teško zapanjiti.

Postoje dva glavna načina stjecanja znanja; Jedan je iskustvom svijeta oko nas: stijene, potoci, drveće, zemlja, ptice, zvijeri; ali i alati, čekići, gleteri, cigle, beton, daske, motori i tako dalje. Drugi način je čitanjem.

Razmislite o tome. Ako mlada osoba NIJE uronjena u prirodni svijet ILI u praktični svijet rada i ako NE čita prave knjige, imate vrstu neznanja kakvu povijest i prapovijest čovječanstva nikada prije nisu poznavale. [...]

Stvari ne znaju lagati – F. Hadjadj

U knjizi "Zemlja staza nebeska" F. Hadjadj;

U istom duhu s Bonaventurom, Toma Akvinski je u jednoj propovijedi u došašću napisao; 

"Bog, kao izvrstan učitelj, pobrinuo se da nam ostavi dva savršena teksta kako bi nas poučio na način da više od toga ni ne poželimo. Te dvije božanske knjige su Stvorenje i Sveto pismo. Prvo djelo ima toliko izvrsnih poglavlja koliko ima stvorova, a po njima nas poučava istini bez laži. Stoga, kada je netko upitao Arisotela gdje je naučio toliko lijepe istine, on je odgovorio: U stvarima, jer one ne znaju lagati. "

"Zemlja ne laže", to su riječi koje nalazimo u Tome i Aristotela, prije negoli su ih drugi preuzeli i katkad zloupotrijebili. Učitelj, pak, jer je grešnik, može lagati i može, raspolažući jedino zabludivim ljudskim razumom, najslabijim na ljestvici inteligencija, još više pogriješiti. Naši ekolatrijci, nakljukani gomilom knjiškog znanja, u pogibli su da plove u neznanju sirovom i prijevarnom razmjerno njihovoj učenosti. "neki profesor može biti u zabludi, u njoj ostati cijelog života, uništiti tisuće, desetak tisuća inteligencija, a jednako sačuvati dobro mjesto i dočekati dobru mirovinu. No ako seljak dvaput za redom promaši sjetvu, propadne. Tu je ishodište onome što se naziva dobar seljački osjećaj: on zna da postoji narav stvari i da se ona ne mijenja nikada."

Zapravo, profesor srlja u goru propast nego što je ona koju može doživjeti seljak, iako je manje vidljiva: on srlja u opasnost da upropasti dušu. Tu općenito vrijedi kako je seljakov zdrav osjećaj čvršći od napornih mozgovnih domišljaja i da se na njemu moraju graditi najviši metafizički dometi, sve do mistične kontemplacije, jer ima uporište u zemaljskom poretku koji je htjelo Nebo. "Oponašaj zemlju – govori Bazilije Cezarijski – i rodi plodom kao ona; nemoj biti gori od nje koja nema uma." Svevišnji nas poučava ovdje na zemlji, On koji u svojim prispodobama neprekidno spominje poljske poslove, sijanje, žetvu, slakove i vrapce, a dobro srce svetih uspoređuje s "dobrom zemljom" (Mk 4,9) u kojoj sjeme Riječi urodi plodom.

On čak kraljevstvo nebesko uspoređuju s blagom u polju, kamo čovjek ide da ga nađe. I što učini kad ga nađe? Pohiti da blago potroši? Ne, "čovjek ga pronađe", sakrije, sav radostan ode, rasproda sve što ima i kupi [ga] (Mt 13,44) Eto kako naš duh može iskopati svijetlosti iz gliba od kojeg samo načinjeni, ne zato da je upropasti nego ponovno pohrani i učini da zasja još više. Svjedoči o tome jedna kontemplativka [E.Stein] koja se dragovoljno izložila jednome od najmračnijih križeva naše povijesti: "malo-pomalo otkrila sam da se ni u najkontemplativnijem životu ne smije pokidati veza sa svijetom. Dapače, vjerujem da što se više približava Bogu, to se mora u nekom smislu više izlaziti iz samih sebe, to jest uranjati u nekom smislu više izlaziti iz samih sebe, to jest uranjati u svijet da mu se donese božanski život."

Nije slučajnost da su velikog teologa, onoga kojega su nazvali anđeoskim Doktorom, u mladosti nazivali nijemim siciljanskim Volom. Dao se poučiti od zemlje, prosvijetliti svijetlom razuma i vjere, i tako se vinuo u najveće visine. Nema potrebe za bezbrojnim putovanjima, dovoljno je jedno, u dubinu.

Manualni rad i kontemplacija – F. Hadjadj

U knjizi "Zemlja staza nebeska" F. Hadjadj;

Ali Toma Akvinski ide još dalje i potvrđuje jedan drugi odnošaj, na koji se akademičari, uvaljeni u svoje mekane fotelje, ne usude niti pomisliti, na onaj između manualnog rada i kontemplativnog života. No, raditi fizički, ne znači li to neizbježno zanemarivati duh? Supstancijsko jedinstvo između duše i tijela upozorava na lažnost takvog suprotstavljanja. To jedinstvo, dapače, potvrđuje da neki rudar, unatoč pocrnjelim noktima, može imati jaču vjeru, dakle i snažniji duh nego je u nekih zbrkanih intelektualaca.

[...] Postoji i spekulativni cilj; rad rukama čini raspoloživim za meditaciju. On tijelo dovodi u sklad sa stvarima, omogućuje duši ulazak u rezonanciju s otkucajima svemira, s tvrdoćom rudače koja je poput jake riječne struje, s obećanjima sjemena koja su kao ritam godišnjih doba. On je škola konkretnog sklada pa žuljevi na rukama mogu biti znak najveće oštroumnosti duha, najfinijie okretnosti u mišljenju.

Lončar tijekom udaranja rukom, i glađenja, razgovara sa zemljom, zna kako ona nije nijema, da odgovara na njegove dodire, kako zahtijeva nježnost i dužno poštovanje kako bi poprimila oblik, a da pritom ne pukne. Vinogradar vodi dijalog s velikodušnošću jednoga tla i s nezahvalnošću nekoga drugog, i poznata mu je pofinjenost koja je vinogradu potrebna u njegovu rastu. Uostalom, Mudrost se s njim usporedila, a Riječ sama bila je onaj tesar koji, prije nego što je započeo sa svojim prispodobama, blanja trupce poravnavajući drvo koje je nalik na drvo njezina križa, a na zvuk njezine blanje pjevali su serafini.

Zašto sam ovakav? - AL

Dominikanac A. Lyons u Why Am I This WAY?;

Dvije istine kršćanskog života: Prvo, samorefleksija je zdrava praksa. Drugo, samorefleksija je frustrirajuća praksa. Bilo da se radi o duhovnoj obnovi ili samo o svakodnevnom ispitu savjesti, često se pitamo: Postajem li bolji u ovome? Nažalost, odgovor se često čini istim: ne baš puno.

Tako se barem čini. Često kada se pogledamo prepoznamo iste mane kao i uvijek. Možda smo još uvijek smeteni u molitvi. Još se uvijek nerazumno ljutimo. Još uvijek se grozimo neugodnih poslova, zahtijevnih istraživačkih radova i zamornih kućanskih poslova. Sve to može biti prilično obeshrabrujuće. Možda bismo si rekli: „Ja sam jedina osoba od koje ne mogu pobjeći, pa bi bilo lijepo da mi je ugodnije biti u blizini!“ Ukratko, volio bih da sam bolji. Zašto sam ovakav?

Obećanje kršćanskog života je suobličavanje Kristu kroz iscjeljenje i uzdizanje koje donosi milost. Često se čini kao da je ta usklađenost daleko i da se ne približava - da Bog ne samo da "daje vremena" dok nas posvećuje, već da je zapravo stao. Mislim da ove misli dolaze iz pogrešnog gledanja na kršćanski život.

Ova refleksija proizašlo je iz mojih razmišljanja na satu etike prošlog proljeća. Evo sažetka filozofije koja stoji iza ovih praktičnih stvari koje iznosim;

Aristotel ističe da moralna ispravnost dolazi u četiri opća stupnja. Porok je nered u nečijem umu, volji i osjećajima. Zao čovjek bira ono što je zlo i uživa u tome, nazivajući zlo "dobrim", a dobro "zlim". Ovdje mislimo primjerice na blagajnika koji pronevjerava bez pokajanja.

Drugo je slabost volje, koju karakterizira nered u volji i osjećajima. Poput zla čovjeka, čovjek slabe volje uobičajeno čini zla djela jer ga želje vode na krivi put. Međutim, on se razlikuje od zla čovjeka po tome što zna da su mu postupci i osjećaji neuredni. Često želi činiti ispravno, ali jednako često ne uspijeva se stvarno promijeniti. Slabovoljni blagajnik želi biti pošten, ali ne može se držati podalje od novca tvrtke.

Umjeren čovjek ima dobar um i volju, ali ipak doživljava sukobe jer su mu želje često neuredne. Ipak, umjeren čovjek često djeluje u skladu sa svojim dobrim rasuđivanjem, izbjegavajući zla djela i čineći dobra. Umjereni blagajnik želio bi ugrabiti samo nekoliko tisuća dolara za obiteljsko putovanje, ali uspijeva se kontrolirati.

Vrlinu karakterizira red i ispravnost u svim dijelovima osobe. Um zna što je ispravno, osjećaji i strasti to žele, a volja to dosljedno bira. Vrlina vodi miru, jer su svi dijelovi osobe u skladu. Kreposni blagajnik nema želju uzimati novac koji nije njegov. Prepoznaje da bi moglo biti lijepo imati nešto viška gotovine, ali nema sklonosti da je dobije nepošteno.

Uključujem ovo objašnjenje moralnog života jer nam pomaže da razumijemo vlastite živote i štedi nas nepotrebne nevolje zbog nedostatka napretka. Budući da su naše strasti upečatljivije od naših misli i izbora, često se usredotočujemo na svoje osjećaje kada razmišljamo o tome jesmo li danas zapravo bolji nego što smo bili prije godinu dana. To je pogreška. Prava ispravnost počinje u dobrim mislima, stvara dobre izbore i oblikuje dobre strasti, tim redoslijedom. Neumjeren čovjek je bolji od opakog čovjeka ispravnim razmišljanjem, suzdržaniji bolji od neumjerenog ispravnim djelovanjem, a krepostan bolji od suzdržanog ispravnim strastima.

Poanta je u tome da naše strasti ne bi trebale biti glavna stvar naše zabrinutosti. Vrijeme za njihovo ispravljanje dolazi prilično "kasnije" u kretanju od suzdržanosti do vrline. Osjećati se dobro zbog činjenja dobra traje dugo! Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi da su naše strasti poremećene ako još uvijek pokušavamo dosljedno misliti i djelovati ispravno. Trebali bismo preispitati svoje misli i djela, naučiti činiti ono što je ispravno i moliti Boga za milost da to učinimo.

Ako ste i dalje ometeni u molitvi, i dalje se bezrazložno ljutite, i dalje se grozite mnogih zadataka koje biste trebali obavljati - skrenite fokus s osjećaja. Umjesto toga, zapitajte se: znam li što bih trebao raditi? Ako ne, molite se Bogu da vam pokaže. Zatim se zapitajte: činim li ono što je ispravno većinu vremena? Ako ne, usredotočite se na to. Fiksacija na strasti obično vodi do obeshrabrenja, a ne do promjene. Usredotočite se na ono što je u vašoj moći upravo sada. Nakon preispitivanja, možda ćete čak otkriti da su se stvari poboljšale više nego što ste mislili.