O napojnicama i njihovoj ulozi, ukratko

Ne znam postoji li mjera rasprostranjenosti, ali viđao sam da se i kod nas sve više spominju napojnice. (Nedavno svjetsko prvenstvo je također podsjetilo na fenomen "kulture napojnica".)

Napojnice, odnosno kultura napojnica, odnose se na sustav u kojem izvršitelji usluga (zaposlenici) dobivaju značajan udio svojih prihoda kroz financijsku kompenzaciju koja je očekivana (iako dobrovoljna), ali ovisi o korisniku usluge, ne o poslodavcu.

Iako smo kroz popularnu kulturu upoznati s napojnicama u drugim državama, one povijesno nisu bile toliko rasprostranjene kod nas pa se mnogi možda pitaju čemu uopće služe u ekonomskom modelu.

Prema objašnjenju ekonomista, takav sustav prepušta gostu - a ne poslodavcu - da prosuđuje o tome koliko je kvalitetna usluga. Javlja se onda kada poslodavac nije u stanju procijeniti niti saznati sve detalje o usluzi, korisnik usluge je jedini koji je u stanju procijeniti pruža li, primjerice konobar u restoranu – ili u gužvi nekog noćnog kluba, dobru uslugu. (Problem lokalnog znanja i raspršenosti informacija.) Poslodavac ne može nadgledati svaki stol u svakom trenutku niti bi takvo što bilo poželjno. Uvjeti i iskustvo mogu se razlikovati od stola do stola i od gosta do gosta, svatko ima svoju mjeru kvalitete usluge i na pružatelju je da to prepozna i ostvari. (Problem nalogoprimatelja i nalogodavca.) Napojnica je poticaj u situacijama kada poslodavac ne može stalno nadzirati rad zaposlenika, kupac postaje nadzornik.

Dakle, kod takvih usluga ne postoji objektivna mjera koju bi poslodavac mogao lako provjeriti i na koju bi se mogao osloniti. Kod nekih usluga postoji objektivna i mjerljiva informacija, primjerice brzina isporuke, i kod takvih usluga ne postoje napojnice. Upravitelj restorana želi da konobar pruži najbolju moguću uslugu, a napojnicama se sustav sam regulira, nitko ne mora njime "upravljati". Konobar ima jasnu motivaciju pružiti što bolju uslugu gostu, i odmah dobiva izravnu informaciju koliko je dobar u tome, treba li nešto promijeniti i je li taj posao nešto što bi on trebao obavljati.

Naravno, "kultura napojnica" podrazumijeva još puno toga, pogotovo tamo gdje je prisutna generacijama. U SAD-u se podrazumijeva da određene usluge zahtijevaju napojnice. Očito, to ostavlja puno prostora za druge ne-ekonomske faktore: Hoćete li ostaviti napojnicu samo kako bi se pokazali kao velikodušna osoba? Kako bi ostavili dojam? Ostavljate li napojnicu kako bi nekome pomogli? Zašto biste ostavili napojnicu ako ste tamo turistički i više se nikada nećete vratiti? Ostavljate li veliku napojnicu da bi se pokazali kao osoba koja si to može priuštiti? (Istraživanja pokazuju da ljudi ostavljaju veće napojnice kada ih drugi promatraju.) Mnogo je tu društvene dinamike; koliko ćete ostaviti ukoliko vas osobno poslužuje vlasnik restorana, ili neki student, ili možda neka poznanica koja je u oskudici, itd.

No, kao što je spomenuto, u "kulturi napojnica" postoji i očekivanje da će se napojnica "dati". Svi prihvaćaju da neki poslovi imaju nisku plaću, a prava plaća su napojnice koje dobijete. Gosti znaju da je očekivanje da će, kao što su platili hranu, platiti i one koji su im tu hranu poslužili. Gost je taj koji plaća uslugu kroz napojnicu, ako ne ostavi napojnicu kao da nije platio uslugu. Mogli bismo reći da je "pobjegao" bez da je platio uslugu.

Prema mome shvaćanju; kod nas će netko opravdano reći "zašto bih mu ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao", a u SAD-u će netko opravdano reći "zašto mu ne bih ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao". (Čak i kada ta usluga nije na najvišoj razini.)

Horoskop je odredio naš sportski (ne)uspjeh

Mislite da horoskop određuje uspjeh u životu? 

Naravno da ne određuje. Radi se o pogrešnoj ideji. Još su antički (kršćanski) mislioci primijetili da ljudi rođeni na isti dan žive potpuno drugačije živote, odnosno doživljavaju drugačije sudbine tako da takva naklapanja nemaju osnove. (Osim toga, takva vjerovanja krše Božje zapovijedi i nije nešto u što bi se trebali upuštati.)

Ipak, ima određene istine u izjavi da horoskop može utjecati na vaš uspjeh. Naravno, ako pod horoskopom mislite samo na datum rođenja. Njegov utjecaj je vidljiv u više područja, a ovdje ću se kratko fokusirati na sportske uspjehe.

***

Djeca koja počinju trenirati grupirana su po godištu rođenja. Djeluje pošteno i primjereno. Jednostavno ne bi imalo smisla stavljati djecu različite zrelosti u istu skupinu.

Ipak, iako je takva podjela po godinama primjerena, ona još uvijek nije idealna. Dječak rođen u prvom mjesecu ima gotovo cijelu godinu rasta prednosti nad nekim tko je rođen krajem godine. Razlika postaje još značajnija i važnija kada dječaci prolaze različitim tempom kroz fizičko sazrjevanje prema odrasloj dobi.

Pretpostavljam da je opisano svima poznato, često možete čuti "narast će on", "kada ojača, onda će" ili nešto slično što bi naslućivalo da svi dobivaju istu priliku uspjeti u sportu. Ipak, iako svi "znaju" da i oni (relativno) mlađi imaju potencijal, u stvarnosti te razlike dovode do različitih ishoda. Razvijenija djeca, rođena ranije tijekom iste godine, imaju prednost: više igraju, dobivaju više prilika i zato brže napreduju. Rezultat je da više takve djece uspije ostvariti profesionalnu karijeru.

Prvi put sam se susreo s tom idejom na primjeru hokeja. U SAD-u posvećuju dosta pozornosti statistikama, pa su prepoznali da djeca koja su ranije rođena odnosno koja zbog toga u prosjeku ranije sazrijevaju imaju prednost – više igraju, ranije ih selektiraju, dobivaju prilike, bolje uvjete, odlaze na pripreme s vrhunskim trenerima, kampove, napreduju, dobivaju ugovore itd.

Ispostavilo se da to vrijedi i za nogomet na našem kontinentu. U selekcijama dominiraju igrači rođeni u ranijim mjesecima. Ponekad podjela nije početak kalendarske nego školske godine (primjerice 9. mjesec), i u tom slučaju dominiraju oni rođeni početkom školske godine.

Prema svemu navedenome, lako je prepoznati da datum rođenja utječe na sportski uspjeh. Ne u smislu iskrivljenih vjerovanja, nego činjenice da djeca koja su "starija" (iako isto godište) imaju prednost nad "mlađima". Datum rođenja stvarno utječe na vaš uspjeh.

Nisam detaljnije analizirao, ali na stranicama nogometnog saveza možemo pronaći popis reprezentativaca mlađih nogometnih selekcija i prepoznati da potpuno dominiraju igrači rođeni u prva tri mjeseca, u jednoj selekciji nema niti jednog iz posljednja tri mjeseca.

U selekcijama U15, U16, U17, U18 nema nijednog igrača koji bi bio rođen u posljednjem mjesecu i tek ih je par iz 10 ili 11. mjeseca. Tek u U19 imamo igrača rođenog u prosincu, ali čak i u U21 dominiraju sportaši rođeni u prvim mjesecima. (U pojedinim selekcijama postoji nekolicina igrača koji su mlađi čitavo godište, ali sukladno teoriji, pretpostavit ću da su pozvani jer su prije toga dobili priliku i pokazali se dobrim u ranijim selekcijama kada jest vrijedila prednost ranije zrelosti.)

Tema me ne zanima toliko da bih detaljnije popratio klupsku ili međunarodnu statistiku, ali na temelju ovih podataka naslućujemo da postoji prednost ranijih mjeseci. Radi se o općepoznatom efektu.

***

Vrijedi li isto i za seniore?

Otkuda dobro? - JB

 U Answering a question with a question, Budziszewski komentira;

"Ako Bog doista postoji, što je izvor zla? Ali ako ne postoji, što je izvor dobra?" - Boetije, Utjeha filozofije.

Neki ljudi smatraju da je prvo pitanje značajnije, a neki smatraju da je drugo pitanje značajnije. Ipak, drugo pitanje bi trebalo imati prioritet jer dobro ima prioritet pred zlom.

Spomenuta tvrdnja se naziva teorijom uskraćivanja [eng. privation theory of evil]. Da bi netko izgubio (raz)um prvo mora imati um što je dobro; da bi netko obolio, prvo mora imati tijelo što je dobro. Općenito, jedini način da postignete neko zlo jest da uzmete neko dobro i uništite ga.

Dakle, Boetije ne odgovara na pitanje protupitanjem, nešto što bi mogli odbaciti kao običan debatni trik. On je odgovorio na dobro pitanje još boljim pitanjem.

PS

Budziszewski je nedavno gostovao kod Fradda - Nietzsche, Nihilism, and the Return of God (Dr. J. Budziszewski )

---

Neovisno o Budziszewskom i Boetiju (koji ovo pitanje postavlja u određenom kontekstu), pitanje je puno bolje no što se mnogima čini na prvu. Ne radi se o debatnom "triku" iz antičkog ili modernog vremena, nego stvarnom pitanju s kojim se potrebno suočiti. 

Ne radi se o tome tko će prvi izložiti argument, nego o tome kakav je svijet kojeg opisujete, što u njemu postoji i što ga opravdava. Mnogi, posebno danas, inzistiraju da je svijet takav da ne postoji nikakvo dobro ili zlo u njemu; da ne postoji razlika između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla.

Mnogi danas prihvaćaju teorije prema kojem u svijetu ne postoji nikakva narav ili cilj, odnosno ne može postojati išta što bi samo po sebi bilo dobro ili zlo. Pa ipak, unatoč svemu tome, stalno će prozivati neke stvari kao zle, iako su prethodno rekli da je takvo što nemoguće.

---

Govoriti o zlu u takvom shvaćanju znači podrazumijevati stvarnost dobra, zlo je suprostavljeno dobru, podrazumijeva se da je neko stvarno dobro prekršeno, da nije ostvaren neki standard Dobrote. (Ali od kuda dolazi taj standard, što je on?)

Nešto se "trebalo dogoditi" - ali zašto se to "trebalo" dogoditi? Nije trebalo doći do kršenja nekog dobra, ali zašto nije trebalo doći, zašto bi smatrali da se radi o kršenju. Ne postoji nikakvo "kršenje" ako ne postoji nikakvo dobro.

---

Raniji postovi Prirodna Zla – izazov (ne)vjeri?, Teizam, Ateizam i opravdanje pridržavanja morala itd. (Religija i metafika modernog čovjeka, itd.)

Piti vino tijekom pričesti i slična neobična pitanja o Euharistiji – GM

U nastavku prenosim nekoliko Gormallyinih quora odgovora. (Prethodno sam prenio o drugim temama.)

Ideje koja smatra upečatljivim ponavlja kroz nekoliko odgovara (koji su dani s vremenskim odmakom), ali kao što kažu, ukoliko nešto niste više puna izrekli, kao da niste nijednom.

---

• Pitanje: Kakav je stav katoličke crkve o pijenju vina tijekom pričesti?

Odgovor: To nije nešto što bi trebali činiti. Zašto bi netko ponio vino u crkvu? Ako mislite na pijenje iz kaleža, ne radi se o vinu, to je Kristova krv.

• P:Prema katolicima, koji je biblijski temelj "transupstancijacije"?

O: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu." To je i mislio, kada su ga ljudi zbog toga napuštali, nije rekao da to ne misli.

• Piju li katolici vino samo tijekom pričesti?

Upravo tada ne pijemo vino. Ono što tada pijemo nije vino, ono je promjenjeno stvarno, esencijalno, aktualno i supstancijalno u Predragocjenu Krvi našeg Gospodina Isusa Krista. Izuzev toga, katolici piju vino, ovisno o prilici.

• Što je transupstancijacija? Zašto katolici vjeruju da se to događa tijekom pričesti? Kakve dokaze imaju za to?

Transupstancijacija je promjena kojom pri pretvorbi kruh postaje Kristovo tijelo, a vino njegova krv. Dokazi su da je Isus rekao: "Ovo je moje tijelo", a isto tako i za čašu... i rekao nam da činimo isto. Također je rekao "Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko". Nije umanjivao svoju izjavu kada su Ga ljudi napuštali zbog toga.

• Kakav je stav Katoličke crkve o pijenju vina tijekom mise?

Kao što je sova zaslijepljena suncem - O O tajstvima

 "Može se dogoditi da ono što je samo po sebi sigurnije [izvjesnije] nama izgleda manje sigurno zbog slabosti našega uma, koji je zaslijepljen najočitijim stvarima u prirodi, kao što je sova zaslijepljena svjetlošću sunca. Stoga činjenica da neki sumnjaju u članke vjere ne proizlazi iz nesigurne naravi tih istina, nego iz slabosti ljudskog razuma. Ipak, i najmanje znanje koje se može steći o najuzvišenijim stvarima poželjnije je od najsigurnijeg znanja o manje važnim stvarima."

Tako Toma Akvinski komentira istinu "članaka vjere" i naše shvaćanje istih.

Iako nemamo potpuno razumijevanje nekih stvari, ne znači da one same po sebi nisu sigurne. Teškoća nije u svjetlu istine, nego u ograničenosti onoga tko promatra. (Niti sova nije u stanju "vidjeti" Sunce.)

---

Planirao sam prenijeti citat drugog mislioca koji se krstio tek pod kraj svog (intelektualno ispunjenog) života, ali nisam uspio pronaći potvrdu izvora citata u tom obliku.

U njemu objašnjava da, kada je odabrao kršćanstvo, neshvatljivost otajstva mu nije predstavljala problem, upravo suprotno jer kada bi otajstva bila potpuno shvatljiva, radilo bi se o običnoj filozofiji. (Prepoznavanje granica shvaćanja ne umanjuje mudrost.)

Objava sadrži istine koje nadilaze naše (potpuno) shvaćanje.

---

U današnjem svijetu postoji puno konfuzije oko toga što možemo spoznati o Bogu. Mnoge istine koje su rezultat racionalne spoznaje i filozofijskog znanja proglašavaju se nečim drugim. (Bilo u njihovu obranu, ili češće, kao kritika.)

Danas se često zaboravlja da "jedan istiniti Bog i Gospodin mogu biti spoznati sa sigurnošću prirodnim svijetlom ljudskog razuma pomoću stvari koje su stvorene". Ipak, to očito ne isključuje postojanje otajstva. Ona nisu suprotna razumu, ali mi ih ne razumijemo potpuno i nikada ne bismo znali da su istiniti da ih Bog nije otkrio. Ne možemo ih izvesti čisto naravnim razmišljanjem, ali možemo ih obraniti od kritika, pokazati da su prigovori pogrešni ili neuvjerljivi. Možemo ih obraniti i pokazati da su "prikladni". (Postoje razne analogiji i razjašnjenja koja nam pomažu pri shvaćanju, usporedbe s onime što nam je poznato, ali radi se o jedinstvenim stvarima)

Netko bi mogao očekivati da će kršćani "skrivati" takva otajstva, stavljati po strani, da ih neće isticati, da će negirati njihovu otajstvenost ili umanjivati njihovu važnost, ali upravo je suprotno slučaj. Njih se postavlja u samo središte vjerovanja, u samo središte liturgije.

PS

Analogija iz znanosti (filozofije znanosti) bi mogla poslužiti; Postoji toliko toga što smo naučili o stvarnosti i što nam je teško razumijeti – čak nam djeluje kontradiktorno, ali unatoč tome znamo da je "istina". Temeljni aspekti našeg svijeta su na određeni način "otajstveni". (Razne kvantne pojave, brzina svjetlosti, različiti rezultati teorijske fizike i matematike – o vremenu, prostoru, beskonačnosti; itd.)

Naučilo smo, iz toga, da su naši umovi slabašni i da je stvarnost "čudna". Prema tome, s obzirom da nismo u stanju "shvatiti" svijet oko sebe, zašto smatramo da bi nam Objava trebala biti tako lako razumljiva. Točnije, sama činjenica da je nešto "otajstveno" odnosno da mi nismo u stanju potpuno shvatiti ne znači da samo po sebi nije istinito.

Stvorena stvarnost je "neobična", ne treba onda iznenađivati slična neobičnost i otajstvenost Stvoritelja i njegova odnosa s nama.

---

Raniji postovi; O Trojstvu, transupstancijacija, Obrazloženje nade koja je u vama - O branjenju Vjere, Bog je dokaziv, klasični teizam, Dei Filius – Prvi Vatikanski koncil, Koju bi dobro teološku knjigu preporučili? R. Smith, itd.

Smrtna kazna i Pravda - MP

Prenosim iz Till Death Do UsPart: Does the Death Penalty Satisfy Christian Standards of Justiceand Compassion? (1989. god.), autor je filozof M. Pakaluk.

Dvadesetosmogodišnji Mark Chicano zavapio je u očaju. Vijeće sudaca Connecticuta ga je upravo osudilo na 260 godina zatvora — zapravo doživotnu kaznu — zbog ubojstva tri osobe. U veljači 1987. Chicano je prisluškivao ispred prozora spavaće sobe svoje djevojke dok je ona imala odnos s drugim muškarcem. Chicano je tada provalio u kuću i, nakon što je čekao 40 minuta, napao ih je i ubio. Kad se na vratima spavaće sobe pojavio jedanaestogodišnji posinak njegove djevojke, Chicano je ubio i njega.

Chicano se bacio pred sucima i zavapio kad je izrečena presuda, ali ne zbog njezine strogoće, nego zbog njezine blagosti. "Mora me se ubiti", vikao je, "mora me se kazniti za ono što sam učinio." Chicano je ponavljao: "Duboko, duboko mi je žao. Morate me ubiti." A zatim je dodao zlokobnu prijetnju: "Ako me ne osudite na smrt, ja ću to, na ovaj ili onaj način, učiniti sam." Sedmorica policajaca morala su ga oboriti na tlo kako bi ga mogli iznijeti iz sudnice.

Patnja ovog čovjeka i njegovo brutalno kajanje podsjetili su na Kantovu poznatu raspravu o smrtnoj kazni. Kant je tvrdio da je doživotni zatvor nužno ili preblaga ili prestroga kazna za ubojstvo, ovisno o duševnom stanju krivca. Ako se krivac ne kaje, rekao je Kant, onda je doživotni zatvor preblag, jer ubojica može uživati u mnogim godinama života bez ikakvih grižnja savjesti; dok je, ako se osuđenik kaje, doživotni zatvor prestrog, jer je tada prisiljen živjeti sa svojom tugom. Kant je primijetio da je, suprotno tome, smrtna kazna prilagođena pružanju najprikladnije kazne u oba slučaja. Osuđenik koji se kaje prepoznaje da zaslužuje umrijeti zbog onoga što je učinio, pa smrtna kazna odgovara njegovoj vlastitoj prosudbi; a nepokajani osuđenik kažnjen je oduzimanjem vlastitog života, kojeg je cijenio više nego činiti ono što je ispravno.

Možda je Mark Chicano bio emocionalno poremećen na način koji ga djelomično oslobađa krivnje za njegove zločine, a njegov ispad na izricanju presude bio je znak trajne neuravnoteženosti. Ili možda Chicanovo samooptuživanje ima temelja, a budući da to nitko drugi ne priznaje, doveden je u stanje frustracije. U svakom slučaju, lako je zamisliti posve razumne ubojice koji, poput "časnog čovjeka" o kojem Kant govori, smatraju prikladnim da budu pogubljeni za svoje zločine.

Postoje katolici koji vjeruju da "nijedan zločin ne zaslužuje smrtnu kaznu". Ako bi oni primjerice bili prijatelji krivca optuženog na smrtnu kaznu, smatrali bi da im je zadatak podnositi žalbe i raditi pritiske s ciljem ublažavanje kazne, inzistirajući da je smrtna kazna neopravdana, barbarska ili okrutna. Vjerojatno bi podrazumijevali da im se i drugi katolici trebaju pridružiti u nastojanju da spriječe pogubljenje. Vjerojatno bi posljednje što bi očekivali ili željeli bilo da se njihov prijatelj pridruži onima koji se zalažu za smrtnu kaznu i kaže: "Prestanite s tim; zaslužujem umrijeti zbog onoga što sam učinio."

Ipak, ovaj stav - "Zaslužujem umrijeti zbog svog grijeha" - duboko je kršćanski. Čini se da je to nužan dio istinskog kajanja za počinjenje bilo kojeg teškog grijeha. Nakon što je Natan prekorio Davida zbog preljuba i ubojstva Urija, David je uskliknuo: "Sagriješio sam protiv Jahve!", na što mu Natan odvrati : "Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti " Natan je time implicirao da je David, prepoznavši svoj grijeh, prepoznao i da zaslužuje kaznu smrću. [...]

Uskrsno vrijeme, Uzašašče i važnost tijela – M.P

Pakaluk u "The Easter Season is the fleshly season";

Uskrs je proslava važnosti tijela za kršćansku vjeru jer se radi o proslavi uskrsnuća Gospodinova. Mi kršćani ispovijedamo uskrsnuće tijela, primjerice u vjerovanju: "Vjerujem u... uskrsnuće tijela."

Kršćani ne vjeruju da je vječni život duhovan, osim privremeno. Kada uskliknemo: "Krist je uskrsnuo!", ne kažemo da je njegova duša pobjegla ili da eterična tvar živi dalje ili da je "u duhu" još uvijek s nama. Sva ta "egzistencijalistička" tumačenja uskrsnuća - u stilu "kada su učenici rekli da je Krist uskrsnuo, govorili su da im je iskustvo njegovog novog života promijenilo srca" - jednostavno pogrešno predstavljaju kršćanstvo. Ako ste potajno takvo što mislili, provjerite što znate o tome jer to nije ono što Crkva naučava. Naše uvjerenje je puno smjelije.

Katekizam Katoličke Crkve navodi: "»Tijelo je stožer spasenja.« (Tertulijan, De res. 8, 2: PL 2, 852). Mi vjerujemo u Boga koji je stvoritelj tijela; vjerujemo u Riječ koja je postala tijelom da otkupi tijelo; vjerujemo u uskrsnuće tijela, dovršetak stvaranja i otkupljenja tijela."

John Updike u svojoj pjesmi „Seven Stanzas at Easter, “ rekao je: "Let us not mock God with metaphor." Jasno opisuje:

"Make no mistake: if he rose at all

It was as His body;

If the cell's dissolution did not reverse, the molecule reknit,

The amino acids rekindle,

The Church will fall."

Osjećajući da je uskrsno vrijeme doista vrijeme slavljenje obnove "tijela", kršćani su tradicionalno nastavili na vrlo tjelesan način, odijevajući svoje "uskrsno odijelo", pokazujući svoju prirodnu ljepotu i slaveći Boga, provodeći vrijeme na otvorenom po lijepom vremenu i uživajući u dobroj hrani i društvu. [...]