Stvari ne znaju lagati – F. Hadjadj

U knjizi "Zemlja staza nebeska" F. Hadjadj;

U istom duhu s Bonaventurom, Toma Akvinski je u jednoj propovijedi u došašću napisao; 

"Bog, kao izvrstan učitelj, pobrinuo se da nam ostavi dva savršena teksta kako bi nas poučio na način da više od toga ni ne poželimo. Te dvije božanske knjige su Stvorenje i Sveto pismo. Prvo djelo ima toliko izvrsnih poglavlja koliko ima stvorova, a po njima nas poučava istini bez laži. Stoga, kada je netko upitao Arisotela gdje je naučio toliko lijepe istine, on je odgovorio: U stvarima, jer one ne znaju lagati. "

"Zemlja ne laže", to su riječi koje nalazimo u Tome i Aristotela, prije negoli su ih drugi preuzeli i katkad zloupotrijebili. Učitelj, pak, jer je grešnik, može lagati i može, raspolažući jedino zabludivim ljudskim razumom, najslabijim na ljestvici inteligencija, još više pogriješiti. Naši ekolatrijci, nakljukani gomilom knjiškog znanja, u pogibli su da plove u neznanju sirovom i prijevarnom razmjerno njihovoj učenosti. "neki profesor može biti u zabludi, u njoj ostati cijelog života, uništiti tisuće, desetak tisuća inteligencija, a jednako sačuvati dobro mjesto i dočekati dobru mirovinu. No ako seljak dvaput za redom promaši sjetvu, propadne. Tu je ishodište onome što se naziva dobar seljački osjećaj: on zna da postoji narav stvari i da se ona ne mijenja nikada."

Zapravo, profesor srlja u goru propast nego što je ona koju može doživjeti seljak, iako je manje vidljiva: on srlja u opasnost da upropasti dušu. Tu općenito vrijedi kako je seljakov zdrav osjećaj čvršći od napornih mozgovnih domišljaja i da se na njemu moraju graditi najviši metafizički dometi, sve do mistične kontemplacije, jer ima uporište u zemaljskom poretku koji je htjelo Nebo. "Oponašaj zemlju – govori Bazilije Cezarijski – i rodi plodom kao ona; nemoj biti gori od nje koja nema uma." Svevišnji nas poučava ovdje na zemlji, On koji u svojim prispodobama neprekidno spominje poljske poslove, sijanje, žetvu, slakove i vrapce, a dobro srce svetih uspoređuje s "dobrom zemljom" (Mk 4,9) u kojoj sjeme Riječi urodi plodom.

On čak kraljevstvo nebesko uspoređuju s blagom u polju, kamo čovjek ide da ga nađe. I što učini kad ga nađe? Pohiti da blago potroši? Ne, "čovjek ga pronađe", sakrije, sav radostan ode, rasproda sve što ima i kupi [ga] (Mt 13,44) Eto kako naš duh može iskopati svijetlosti iz gliba od kojeg samo načinjeni, ne zato da je upropasti nego ponovno pohrani i učini da zasja još više. Svjedoči o tome jedna kontemplativka [E.Stein] koja se dragovoljno izložila jednome od najmračnijih križeva naše povijesti: "malo-pomalo otkrila sam da se ni u najkontemplativnijem životu ne smije pokidati veza sa svijetom. Dapače, vjerujem da što se više približava Bogu, to se mora u nekom smislu više izlaziti iz samih sebe, to jest uranjati u nekom smislu više izlaziti iz samih sebe, to jest uranjati u svijet da mu se donese božanski život."

Nije slučajnost da su velikog teologa, onoga kojega su nazvali anđeoskim Doktorom, u mladosti nazivali nijemim siciljanskim Volom. Dao se poučiti od zemlje, prosvijetliti svijetlom razuma i vjere, i tako se vinuo u najveće visine. Nema potrebe za bezbrojnim putovanjima, dovoljno je jedno, u dubinu.

Manualni rad i kontemplacija – F. Hadjadj

U knjizi "Zemlja staza nebeska" F. Hadjadj;

Ali Toma Akvinski ide još dalje i potvrđuje jedan drugi odnošaj, na koji se akademičari, uvaljeni u svoje mekane fotelje, ne usude niti pomisliti, na onaj između manualnog rada i kontemplativnog života. No, raditi fizički, ne znači li to neizbježno zanemarivati duh? Supstancijsko jedinstvo između duše i tijela upozorava na lažnost takvog suprotstavljanja. To jedinstvo, dapače, potvrđuje da neki rudar, unatoč pocrnjelim noktima, može imati jaču vjeru, dakle i snažniji duh nego je u nekih zbrkanih intelektualaca.

[...] Postoji i spekulativni cilj; rad rukama čini raspoloživim za meditaciju. On tijelo dovodi u sklad sa stvarima, omogućuje duši ulazak u rezonanciju s otkucajima svemira, s tvrdoćom rudače koja je poput jake riječne struje, s obećanjima sjemena koja su kao ritam godišnjih doba. On je škola konkretnog sklada pa žuljevi na rukama mogu biti znak najveće oštroumnosti duha, najfinijie okretnosti u mišljenju.

Lončar tijekom udaranja rukom, i glađenja, razgovara sa zemljom, zna kako ona nije nijema, da odgovara na njegove dodire, kako zahtijeva nježnost i dužno poštovanje kako bi poprimila oblik, a da pritom ne pukne. Vinogradar vodi dijalog s velikodušnošću jednoga tla i s nezahvalnošću nekoga drugog, i poznata mu je pofinjenost koja je vinogradu potrebna u njegovu rastu. Uostalom, Mudrost se s njim usporedila, a Riječ sama bila je onaj tesar koji, prije nego što je započeo sa svojim prispodobama, blanja trupce poravnavajući drvo koje je nalik na drvo njezina križa, a na zvuk njezine blanje pjevali su serafini.

Zašto sam ovakav? - AL

Dominikanac A. Lyons u Why Am I This WAY?;

Dvije istine kršćanskog života: Prvo, samorefleksija je zdrava praksa. Drugo, samorefleksija je frustrirajuća praksa. Bilo da se radi o duhovnoj obnovi ili samo o svakodnevnom ispitu savjesti, često se pitamo: Postajem li bolji u ovome? Nažalost, odgovor se često čini istim: ne baš puno.

Tako se barem čini. Često kada se pogledamo prepoznamo iste mane kao i uvijek. Možda smo još uvijek smeteni u molitvi. Još se uvijek nerazumno ljutimo. Još uvijek se grozimo neugodnih poslova, zahtijevnih istraživačkih radova i zamornih kućanskih poslova. Sve to može biti prilično obeshrabrujuće. Možda bismo si rekli: „Ja sam jedina osoba od koje ne mogu pobjeći, pa bi bilo lijepo da mi je ugodnije biti u blizini!“ Ukratko, volio bih da sam bolji. Zašto sam ovakav?

Obećanje kršćanskog života je suobličavanje Kristu kroz iscjeljenje i uzdizanje koje donosi milost. Često se čini kao da je ta usklađenost daleko i da se ne približava - da Bog ne samo da "daje vremena" dok nas posvećuje, već da je zapravo stao. Mislim da ove misli dolaze iz pogrešnog gledanja na kršćanski život.

Ova refleksija proizašlo je iz mojih razmišljanja na satu etike prošlog proljeća. Evo sažetka filozofije koja stoji iza ovih praktičnih stvari koje iznosim;

Aristotel ističe da moralna ispravnost dolazi u četiri opća stupnja. Porok je nered u nečijem umu, volji i osjećajima. Zao čovjek bira ono što je zlo i uživa u tome, nazivajući zlo "dobrim", a dobro "zlim". Ovdje mislimo primjerice na blagajnika koji pronevjerava bez pokajanja.

Drugo je slabost volje, koju karakterizira nered u volji i osjećajima. Poput zla čovjeka, čovjek slabe volje uobičajeno čini zla djela jer ga želje vode na krivi put. Međutim, on se razlikuje od zla čovjeka po tome što zna da su mu postupci i osjećaji neuredni. Često želi činiti ispravno, ali jednako često ne uspijeva se stvarno promijeniti. Slabovoljni blagajnik želi biti pošten, ali ne može se držati podalje od novca tvrtke.

Umjeren čovjek ima dobar um i volju, ali ipak doživljava sukobe jer su mu želje često neuredne. Ipak, umjeren čovjek često djeluje u skladu sa svojim dobrim rasuđivanjem, izbjegavajući zla djela i čineći dobra. Umjereni blagajnik želio bi ugrabiti samo nekoliko tisuća dolara za obiteljsko putovanje, ali uspijeva se kontrolirati.

Vrlinu karakterizira red i ispravnost u svim dijelovima osobe. Um zna što je ispravno, osjećaji i strasti to žele, a volja to dosljedno bira. Vrlina vodi miru, jer su svi dijelovi osobe u skladu. Kreposni blagajnik nema želju uzimati novac koji nije njegov. Prepoznaje da bi moglo biti lijepo imati nešto viška gotovine, ali nema sklonosti da je dobije nepošteno.

Uključujem ovo objašnjenje moralnog života jer nam pomaže da razumijemo vlastite živote i štedi nas nepotrebne nevolje zbog nedostatka napretka. Budući da su naše strasti upečatljivije od naših misli i izbora, često se usredotočujemo na svoje osjećaje kada razmišljamo o tome jesmo li danas zapravo bolji nego što smo bili prije godinu dana. To je pogreška. Prava ispravnost počinje u dobrim mislima, stvara dobre izbore i oblikuje dobre strasti, tim redoslijedom. Neumjeren čovjek je bolji od opakog čovjeka ispravnim razmišljanjem, suzdržaniji bolji od neumjerenog ispravnim djelovanjem, a krepostan bolji od suzdržanog ispravnim strastima.

Poanta je u tome da naše strasti ne bi trebale biti glavna stvar naše zabrinutosti. Vrijeme za njihovo ispravljanje dolazi prilično "kasnije" u kretanju od suzdržanosti do vrline. Osjećati se dobro zbog činjenja dobra traje dugo! Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi da su naše strasti poremećene ako još uvijek pokušavamo dosljedno misliti i djelovati ispravno. Trebali bismo preispitati svoje misli i djela, naučiti činiti ono što je ispravno i moliti Boga za milost da to učinimo.

Ako ste i dalje ometeni u molitvi, i dalje se bezrazložno ljutite, i dalje se grozite mnogih zadataka koje biste trebali obavljati - skrenite fokus s osjećaja. Umjesto toga, zapitajte se: znam li što bih trebao raditi? Ako ne, molite se Bogu da vam pokaže. Zatim se zapitajte: činim li ono što je ispravno većinu vremena? Ako ne, usredotočite se na to. Fiksacija na strasti obično vodi do obeshrabrenja, a ne do promjene. Usredotočite se na ono što je u vašoj moći upravo sada. Nakon preispitivanja, možda ćete čak otkriti da su se stvari poboljšale više nego što ste mislili.

Nemojte očekivati rast preko noći – AL

Prenosim razmišljanja dominikanca Andrewa Lyonsa, iz Just Don’t Expect It Tomorrow; 

Prošlog listopada posadio sam žir i klica je sada visoka sedam centimetara što znači da je svakog dana porasla trećinu milimetra. Čak i uz takav spor tempo rasta sadnica je narasla do svoje visine jer je on bio konstantan. Svakoga dana porasla je samo malo. Ne raste nekim dramatičnim brzim naletima nego sporo i postojano.

Promotrite ostatak prirodnog svijeta oko sebe i vidjet ćete istu stvar. Živa bića rastu sporo, ali rastu postojano. Ljudska bića se tu ne razlikuju. Djeca rastu tempom kojeg ne možemo zamijetiti u jednom danu, već samo tijekom mjeseci i godina.

Sjetite se malene djece, bilo da se radi o vašoj djeci, mlađoj braći i sestrama ili nećakinjama i nećacima. Mi odrasli se nasmijemo kada, nakon što pojedu svu svoju hranu i popiju puno mlijeka da bi postali "veliki i jaki", žele usporediti crtice na zidu kako bi vidjeli jesu li porasli preko noći. S obzirom da su učinili sve što trebaju učiniti, u njihovom shvaćanju, trebali bi odmah vidjeti i učinak. Mi, koji imamo više životnog iskustva, znamo da stvari jednostavno tako ne funkcioniraju. Njihovo dražesno neznanje nas nasmijava.

Kako li se samo sveci na nebu zasigurno smiju nama odraslima! Zašto? Zato što mi, u vlastitom neznanju, činimo istu stvar. Dok pokušavamo rasti u miru, sreći i svetosti, pretpostavljamo da su zakoni moralnog života različiti od prirode. Čak jedan dan molimo krunicu, izbjegavamo televizor i odričemo se sladoleda te se zatim probudimo pitajući se zašto nismo pobožni, puni života i umjereni. Razumijemo nezrelost malog djeteta koje očekuje da će u jednom danu primjetno narasti, ali ne shvaćamo da ne možemo u jednom danu primjetno postati kreposniji. Mislimo da smo prerasli svoje dječje neznanje a zapravo ga samo pokazujemo u drugom području.

Poput nas, Aristotel je prepoznao da fizički rast zahtijeva vrijeme; Ali je također shvatio da prirodno i moralno nisu odvojeni. Baš kao i ostatak prirode, ljudskim bićima je potrebno sporo, postojano djelovanje kako bi dostigli savršenstvo. Aristotel je znao da je navika, izvor ovog sporog, postojanog djelovanja u čovjeku, ključna za ljudsko savršenstvo jer moralni rast nije toliko drugačiji od fizičkog rasta - odvija se polako i postojano.

U ovim ranim danima proljeća - dok dani polako postaju topliji, a lišće postupno ispunjava drveće - poslušajte savjet biljaka. Ukorijenite svoj moralni život u čvrstom tlu postojanih navika - jutarnja molitva, zdrava prehrana, večernje čitanje - i pustite ih da učine svoje. Vjerujte mi, vidjet ćete razliku. Samo nemojte to očekivati ​​odmah sutra.

Obraćenje preko noći – G. Papini

 G. Papini u knjizi Sv. Augustin;

Ispovijesti su zamišljene kao neka nestvarna pustinja u kojoj primjećujemo samo Augustina i Boga: Augustina više na zemlji kako govori Bogu, a Boga na nebesima, koji je naizgled nijemi primatelj, ali koji govori zrakama Milosti. Ispovijesti su pismo na koje je stigao odgovor prije nego što su napisane, to je pjesma priznanja koju siromah stavlje pred noge Bogatoga, koji ga je nahranio.

U Ispovijestima Augustin skida, rekao bih, trga sa sebe različito odijelo koje mora svaki dan nositi da bude na kraju sam sa sobom i s Bogom. Ukoliko tu i tamo na kraju izbija ili egzegeta, ili teolog, ili filozof, ova je knjiga pravo unutarnje zrcalo, njegov ispit savjesti u apsolutnoj perspektivi. Za njega riječ kršanin ne znači dodatak riječi čovjek, nego tumačenje i dopunu toga čovjeka: jednu samu stvar. To opovrgava one koji gledaju u Ispovijestima Augustina koji stvara po planu, gotovo fantastično, jedno "religiozno iskustvo", stavljajući ga iznad njegova pravoga ja. Za njega čovjek bez Boga ne može stvarno živjeti, biti svoj, i zato je njegova dužnost da bude u Božjoj prisutnosti, da druguje s Bogom, ili bolje: da bude što initimniji s njim, ako zaista hoće postojati. Barem jedanput, ostavivši po strani polemičara i biskupa, Augustin hoće biti sam s Bogom, govoriti s njim sam i osjećati da živi s njim.

Bogu, kojemu je sve poznato, može se reći sve: i ono što se pred ljudima skriva i sramotne tajne naše bijede, uvijek velike, čak i poslije najvećeg dara.

Mnogi nepopravljivo zamišljaju da se u obraćenika mora preko noći roditi ono što oni nazivaju "novi čovjek" i kada ne nađu svu onu potpunu novost koju oni u svojoj nenadleženosti traže i zahtijevaju, bez daljnjega poriču istinu i ono što je bitno u obraćenju. Primjer glasovitog Augustinova obraćenja morao bi im biti dovoljan da ih razuvjeri. I duboko obraćenje ne guši i ne može ugušiti prirođenu narav staroga čovjeka. Ono ga obnavlja, obrezuje ga, uzvisuje ga, ali ga posve ne mijenja. One sile koje su prije bile okrenute na zlo, upravljene su nakon obraćenja na dobro, ali to su uvijek one iste sile, ukoliko su moći duše i uma; one moći uma koje su se naslađivale u zabludi, sada su u službi istine, ali su ipak uvijek one iste moći, nisu oslabljene, čak su ojačane ali su uvijek one iste. Duša mijenja smjer puta, ali ne svoju narav. Tko je bio sklon gnjevu, nepomirljivosti, čistoj teoriji, strastvenoj polemici, ostaje kakav je bio, uz razliku, veoma važnu, što se ovim svojim sklonostima sada služi na slavu Božju umjesto da služi vragu. Augustin, koji je bio učitelj govorništva, ljubitelj filozofije, ostao je i kasnije filozof i po stilu retor, ali je svoje mudro govorništvo i filozofsku sposobnost upotrijebio za obranu Krista, umjesto manihejskog apostolata ili stjecanja slave i bogatstva.

Savršeni model komunikacije – Fabrice Hadjadj

Mi uostalom moramo vjerovati da nas je, s obzirom na komunikaciju, Stvoritelj opremio našim tijelom, očima, rukama, ustima, svime što je potrebno da se stigne do bitnoga. Kad bi u tom području, kao nešto uopće najbolje, bila mobilna telefonija, možemo biti sigurni da bismo bili dobili sposobnost telepatije. No ništa od toga. Samo naše ruke oslobođene od svega prikladne su zagrliti brata. Samo golim dlanovima možemo podragati nečije lice. I treba da nam usta odmaknu od megafona kako bi mogla davati poljubac. U tom pogledu, savršeni model komunikacije nalazi se u sakramentima. Upravo se tu priopćuje nešto najveće; ali to priopćavanje odvija se vazda u tjelesnoj blizini; u fizičkom dodiru: eno prezbitera kako uranja čovjeka u krsni zdenac, kako polaže svoje ruke na njegovu glavu da mu dadne snagu Duha, kako čini da Krist uđe u te čeljusti, da ga blaguje, da mu rastereti dušu od užasa koji ju zahvaća čineći da se pokajnik pred njim baca na koljeno... U sakramentima se, uvijek, polazi od uzajamne nazočnosti tjelesa: nemoguće se ispovijediti putem poruke ili se pričestiti putem webcama. Najviši darovi Vječnoga traže posredovanje toga propadljivog tijela i milosti, umjesto da se širi na udaljenosti, bez lica, bez susreta s bližnjim, postaje življa ako dođe preko vrlo debelog župnika.

Eto, to je za sotonu uistinu strašno. Već smo vidjeli, zahvaljujući Grignionu de Monfortu, da se on, na neki način, više boji Marije nego Samog Boga, jer ga više ponižava ako ga zgazi jedna djevojka nego Svemogući osobno. Što reći kada ga obara na zemlju ne samo biće tjelesno nego čak nekakav čudak koji čak nije bez ljage, jedan običan grešnik, hoću reći neki siroti prezbiter koji izgovara svoju formulu, putem koje Bog udjeljuje svoje milosrđe? Za đavla je to nepodnesivo. To je kost koja mu zastaje u grlu: do najveće mjere gnuša se na svećeništvo. Ta božanska moć koja ga tjera pomoću tjelesnog bića kakvo nikakvo ne prihvaća: to je zaista okrutno! On, anđeo koji ne zna za težinu mesa, koji nije podložan ograničenjima svemirskog vremena i prostora, evo ga tu je svladan od maloga starog trbonje iz crkve Pruille-le-Chetit, u 18 i 47. I potom, on ne može dalje razigravati našu maštu oko nevidljive i daleke milosti koju valja sebi pokušati izmoliti beskrajnim molitvama. Ne može nas nukati da sanjamo o uznositoj mistici kojoj bi bilo ispod časti stizati preko našega prozaičnog bližnjega.

Fabrice Hadjadj, Vjera zlih duhova

Čitati na granici svojih mogućnosti – M. Adler

"Istinski značajne knjige su one rijetke knjige koje su prezahtijevne za svakoga u svakome trenutku. [...]

"Ako čitate kako biste postali bolji čitatelj ne možete čitati bilo koju knjigu ili članak. Nećete napredovati kao čitatelj ako čitate samo one knjige koje su u skladu s vašim kapacitetima. Morate se uhvatiti u koštac s knjigama koje su van njih, ili kao što smo rekli, knjigama koje su zahtjevne. Samo će vas takve knjige natjerati da proširite svoj um; A ako ga ne širite, nećete ni učiti. "

Mortimer Adler

PS

U nekom trenutku našeg života svaka knjiga je bila prezahtijevna za nas, ali postoje razni tumači prilagođeni čitateljima; njihovom predznanju i trenutnim sposobnostima.

Adler govori o knjigama, a slično vrijedi za mnoge stvari koje od nas zahtijevaju trud i u koje nam se teško odmah uključiti. (Odnosi se to i na iskustva duhovnog života vjernika koji pokušava napredovati. Potrudite se.)

Podsjetilo me to i na razmišljanja o liturgiji, na one koji smatraju da obred treba biti što "jednostavniji", ili tvrde da bi obred tradicionalnijeg oblika bio nerazumljiv vjerniku koji ne bi bio u stanju "sudjelovati" i ne bi shvaćao o čemu se radi. (Pretpostavio bih ipak da jedan od tih pristupa rezultira boljim shvaćanjem otajstvenosti.)

---

Još jedno Adlerovo razmišljanje;

"Ako je knjiga jednostavna i lako se uklapa u sve vaše jezične konvencije i oblike razmišljanja, vjerojatno nećete puno napredovati čitajući je. Možda je zabavna, ali neće proširiti vaše razumijevanje. Teške knjige su one koje imaju utjecaja. Grabljati je lako, ali sve što dobijete njime je lišće; kopanje je teško, ali biste mogli pronaći dijamante."