Posljednje počivalište - vidljivo i opipljivo otajstvo

Filozof Pakaluk na američkom portalu u eseju To the place of the Dead ističe;

Neke dijelove Kristova života nije lako nasljedovati. Ipak, dobri kršćani pronalaze način kako to činiti. Ne možemo doslovno svakoga dana umirati s Kristom. ali možemo "mrtviti" samog sebe, odnosno usmrtiti neku svoju želju, ili vlastitu volju.

Isto tako, ne možemo svakoga dana biti položeni u grob. Pa ipak, svakoga dana moramo prihvatiti poniznost sna. Ako je dan poput života, a noć poput smrti, tada je lijeganje u vlastiti krevet nalik polaganju u grob. [...]

Ponekad nekoga nasljedujemo ili pokazujemo svoju želju da mu budemo slični tako što smo u njegovoj blizini. Marija je stajala uz svojega Sina i Otkupitelja podno Križa. Biti pokraj Njega bilo je najbliže što je mogla biti. A takva se blizina prenosi i na druge: ako se postavim uz Mariju, tada se i sam nalazim što bliže mogu biti Križu. Jednako tako, ako se približim svojoj kršćanskoj braći i sestrama na njihovu počivalištu, što bliže njihovim smrtnim ostacima, tada se nalazim što bliže mogu biti svojemu Gospodinu u grobu.

Crkva je započela na grobljima, u katakombama. Hodočasnici koji dolaze u Rim smatraju da moraju posjetiti katakombe. Ali zašto? Je li ondje pokopan veći broj svetaca? Prošećite danas bilo kojim kršćanskim grobljem i posjetit ćete grobove mnogih svetaca. Ili katakombe zaslužuju posebnu ljubav zato što potječu iz vremena "rane Crkve"?

No, koliko ste sigurni da se i mi danas još uvijek ne nalazimo u vremenu "rane Crkve"? Kao i druge, i mene zabrinjava prividna blizina posljednjih vremena, ali naš nam je Gospodin jasno rekao da ne znamo "kada" će ona nastupiti. Što ako je, prema Božjoj providnosti, Crkvi namijenjeno postojati još 20.000 godina, a mi upravo sada zanemarujemo posjećivati grobove "prvih kršćana"?

Mogu zamisliti malo toga što bi za jednu obitelj bilo korisnije od posjeta groblju. Nedjelja bi za to mogla biti najbolji dan, "dan počinka". Dok drugi odlaze u kupnju ili gledaju utakmice na televiziji, kao da otac i majka govore: "Djeco, ovdje svi mi završavamo. Sjetite se da ste prah i da ćete se u prah vratiti. Razmišljajte o svojemu posljednjem času. Ono što najviše želimo za vas jest da vaš život dobro završi. U vječnosti smo povezani s drugima. Neka oni budu oni pred kojima živite svoj život."

Izabirati beznađe - JB

U objavi Choosing Hopelessness, jedan mladi čitatelj se požalio američkom filozofu Budziszewskom;

Čini mi se da mi više nije stalo do ničega. Prepustio sam se prevladavajućem duhu našeg vremena, a to je apatija, koja se kod mlađih generacija očituje kao nihilizam.

Ne sumnjam da je ta potištenost postojala i u prošlosti, ali čini se da su tada okolnosti bile bolje. Mogao si zasnovati obitelj, pripadati nekoj naciji, a postojalo je i nešto što se zvalo „budućnost”. Danas se budućnost čini samo kao još više istoga.

Suvremeni kulturni kršćani poput mene nisu isti kao kršćani prijašnjih razdoblja. Nismo ponizni i pobožni te jednostavno ne razmišljamo na isti način na koji su razmišljale starije generacije.

Je li itko ikada posjedovao znanje i mudrost?

---

Budziszewski odgovara;

Kažeš da ti više nije stalo, ali očito ti je još uvijek stalo do toga što ti nije stalo; inače mi ne bi niti pisao.

Kažeš kako se čini da su stvari u prošlosti bile mnogo bolje. Ljudi su mogli zasnovati obitelj, imali su naciju kojoj su pripadali i imali su budućnost. Razmislimo malo o svakoj od tih tvrdnji.

Sportaši koji priznaju zasluge Bogu - MP

Filozof Pakaluk u Athletes Acknowledging God (ožujak 2026.)  primjećuje;

Kada su Bama Adebaya prije dva dana zamolili da opiše trenutak u kojem je postigao 83 poena u jednoj NBA utakmici, (što je drugi najbolji učinak u povijesti) izjavio je:

"Čovječe, kakav je to jedinstven trenutak. Zasluge pripisujem Bogu, svojoj obitelji, svojim suigračima, ovoj publici."

Jedan je šaljivac komentirao da je odmah nakon Boga trebao zahvaliti Washington Wizardsima, momčadi koja ga je trebala čuvati.

Ali zasluge pripadaju i Bamu. Prvo pitanje koje sportski novinari najčešće postavljaju jest: "Kako si se osjećao?" Prema klasičnom shvaćanju strasti, to je kao da pitate nekoga da opiše uznemirenost svoje utrobe, bilo svojih unutarnjih organa bilo srca. "Opiši mi kako si se osjećao u utrobi kada si to učinio."

Koga briga? Ali Bam je razumno preusmjerio pitanje prema nečemu izvan sebe i najprije se okrenuo Bogu.

Drugi su zasluge pripisivali Bamovu napornom radu, prepričavajući koliko je sati kao dječak provodio vježbajući. Drugi su isticali činjenicu da je upravo nadmašio rekord Kobea Bryanta od 81 poena. Ipak, Bam je odmah brzinski odbacio četiri vrste oholosti koje je identificirao papa Grgur. Svoju je izvrsnost pripisao Bogu, a ne sebi. Nije tvrdio da ju je zaslužio. Nije je preuveličavao. I nije se uspoređivao s drugima.

Poput svih nas, i on će se kasnije morati boriti protiv oholosti. Ali upravo tada, kada su reflektori bili upereni u njega, a kamere snimale, govorio je s poniznošću.

Primijetili ste da sportaši često najprije pripisuju zasluge Bogu. Fernando Mendoza, osvajač Heismanova trofeja i quarterback koji je predvodio Indianu do naslova prvaka sveučilišnog američkog nogometa, rekao je, dok je bio u središtu pozornosti: "Ovaj je trenutak veći od mene. Prije svega, želim zahvaliti Bogu."

Svaka čast Mendozi, za kojeg kažu da je pobožni katolik. Time što je Boga spomenuo prvoga, zapravo je, iako mu to nije bila namjera, dodatno uzveličao samoga sebe. Da je u takvom trenutku naglas rekao ono što mnogi privatno misle — "Prije svega, želim slaviti koliko sam velik" — ponizio bi samoga sebe u očima drugih, i to s pravom.

"Ja sam čovjek ispunjen vjerom. Vjerujem u Stvoritelja. Vjerujem u Isusa. U konačnici, mislim da me to najviše određuje." To je rekao Scottie Scheffler nakon što je osvojio Masters 2024., još jedan sportaš koji je zaobišao četiri vrste oholosti.

Novinar ga je potom pritisnuo pitanjima o njegovim osjećajima. Scottie je odbio zavirivati u vlastitu utrobu i umjesto toga promijenio temu, vrativši se objektivnoj poruci koju je želio prenijeti: "Teško je opisati taj osjećaj. Mislim da me najviše određuje moja vjera. Vjerujem u jednoga Stvoritelja, da sam pozvan doći ovamo, dati sve od sebe, natjecati se i proslaviti Boga."

Poučavao sam mnoge sportaše i mogu posvjedočiti da je sukob kojeg neki vide između sporta i akademskog obrazovanja lažan. Ozbiljno bavljenje sportom može sportaša učiniti boljim studentom. Na isti bi način ozbiljno bavljenje nekim sportom trebalo od nas učiniti bolje kršćane.

Možemo li usporediti druge uspješne ljude sa sportašima? Tijekom posljednje tri sezone Oscara što obuhvaća gotovo 70 govora, samo su dva dobitnika spomenula Boga, ali način na koji su to učinili bio je ispod razine sportaša.

Smjer u životu – J. Kunićić

Ranije sam istaknuo nekoliko dojmljivih propovijedi dominikanca Jordana Kuničića (O grijehu i Otkuda Bol i Koja je korist od čovječih boli).

Na jednostavan i sažet način objedinjuje ono što je kroz stoljeća oblikovalo kršćansku misao Zapada – "Jeruzalem i Atenu"; ali i druge utjecaje koji su oblikovali našu civilizaciju i kulturu. Kad se tome dodaju narodne izreke i reference na domaće autore, sve to, u kombinaciji s njegovim životnim iskustvom, rezultira jedinstvenim i impresivnim propovijedima. ("All killer no filler with this guy" bi se to danas stručno opisalo.)

Naišao sam na opis njegove teologije; "Logika, strogo obrazlaganje tvrdnji, posvemašnja autentičnost u vjernosti Crkvi i primjena tomističkih načela na probleme današnjice." (Izuzev pojedinih nadahnutih duhovnih autora, zar postoji neki drugi način?)

Kuničić nije nepoznat autor, ali sigurno nisam jedini koji ga nije čitao tako da mi se čini korisnim još jednom skrenuti pozornost na njega, točnije na njegovu knjigu Smjer u život (kratak prikaz katoličke moralke).

Radi se o knjizi koju sam "tražio", ali nisam znao da postoji. Rado bih da sam je još davno pročitao.(Koliko bi mi koristila i koliko bih je shvatio u pojedinoj dobi je drugo pitanje.)

Ne bih ipak želio pretjerivati i stvarati prevelika očekivanja, zasigurno sličnu obradu možete pronaći kroz druge knjige i autore, ali korisno je što postoji ovakav sažeti pregled.

Možete pronaći scan izdanja knjige iz 60-ih što nije toliko čitljivo, ali su se zato na portalu Vjera i Djela potrudili i objavili cijelu knjigu (po poglavljima) u obliku članaka. Možete je pronaći na poveznici; 

 Jordan Kuničić, Smjer u život.

U članku su navedene sve poveznice na pojedina poglavlja knjige pa im možete jednostavno pristupiti.

Krist nije napisao knjigu nego utemeljio Crkvu

Michael Pakaluk u "Bible-Only Christianity?"(1989.) se bavi poznatom protestantskom doktrinom "sola scriptura". Opisuje raspravu između katolika i protestanta. Prenosim dio;

[...] Pogrešan razlog je taj što su katolici upali u neku vrstu apatije glede evangelizacije. Ne shvaćaju kako dar prave vjere podrazumijeva obvezu dijeljenja tog dara s drugima. ... Izrecitiraju vjerovanje "u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu", a ne shvaćaju da je katoličanstvo u svojoj biti apostolsko. Ukoliko i shvaćaju, zbog loše kateheze to ne ostvaruju.

Katolik bi svoj odgovor mogao započeti upozorenjem da protestant rabi pojmove "Riječ Božja" i "Pismo" kao sinonime, ali Isus Krist jest Riječ Božja koja je tijelom postala, a Pismo ima izvedeni autoritet jer Ga predstavlja. Ako je Crkva Tijelo Kristovo, kako Pismo kaže, onda ona prima facie također može predstavljati Krista i stoga može polagati pravo na određeni autoritet.

Krist je bio potpuna i savršena objava Boga. Pitanje tada glasi: Kako je Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva za buduće naraštaje — po Crkvi, uz pomoć Pisma, ili po Pismu samom? Ako je Krist želio da se Njegova objava sačuva samo po knjizi, zašto je onda utemeljio Crkvu, a zanemario napisati knjigu? Ako je međutim Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva ponajprije po Crkvi, onda ima smisla što je pisanje o Njemu prepustio članovima Crkve.

---

Zapravo, nigdje nije zapisano da je Krist ikada apostolima naredio da pišu o Njemu, niti je bilo koji pisac Novoga zavjeta kazao da piše jer mu je Krist to rekao. Prilično čudno ako bi Pismo trebalo imati primarnu ulogu u očuvanju Kristove objave.

Očito je da Pismo ne može biti jedini autoritet za kršćanina, jer postoje pretpostavke koje se daju kada se Pismo smatra takvim autoritetom, pretpostavke koje "samo Pismo" ne može pružiti. Primjerice pismo ne uspostavlja vlastiti kanon, niti to može učiniti. Novi zavjet ne nabraja vlastite knjige govoreći da su nadahnute, i da su samo te nadahnute. Ranokršćanska Crkva je to učinila. Pretpostavimo da je Novi zavjet sadržavao takav popis, recimo u Knjizi Otkrivenja. Tada bi taj popis bio konačan samo ako bi taj dio Pisma bio nadahnut. Knjiga može navesti samu sebe, ali taj popis ima autoritet samo ako ga knjiga već ima; knjiga ne može sama sebi uspostaviti autoritet.

O napojnicama i njihovoj ulozi, ukratko

Ne znam postoji li mjera rasprostranjenosti, ali viđao sam da se i kod nas sve više spominju napojnice. (Nedavno svjetsko prvenstvo je također podsjetilo na fenomen "kulture napojnica".)

Napojnice, odnosno kultura napojnica, odnose se na sustav u kojem izvršitelji usluga (zaposlenici) dobivaju značajan udio svojih prihoda kroz financijsku kompenzaciju koja je očekivana (iako dobrovoljna), ali ovisi o korisniku usluge, ne o poslodavcu.

Iako smo kroz popularnu kulturu upoznati s napojnicama u drugim državama, one povijesno nisu bile toliko rasprostranjene kod nas pa se mnogi možda pitaju čemu uopće služe u ekonomskom modelu.

Prema objašnjenju ekonomista, takav sustav prepušta gostu - a ne poslodavcu - da prosuđuje o tome koliko je kvalitetna usluga. Javlja se onda kada poslodavac nije u stanju procijeniti niti saznati sve detalje o usluzi, korisnik usluge je jedini koji je u stanju procijeniti pruža li, primjerice konobar u restoranu – ili u gužvi nekog noćnog kluba, dobru uslugu. (Problem lokalnog znanja i raspršenosti informacija.) Poslodavac ne može nadgledati svaki stol u svakom trenutku niti bi takvo što bilo poželjno. Uvjeti i iskustvo mogu se razlikovati od stola do stola i od gosta do gosta, svatko ima svoju mjeru kvalitete usluge i na pružatelju je da to prepozna i ostvari. (Problem nalogoprimatelja i nalogodavca.) Napojnica je poticaj u situacijama kada poslodavac ne može stalno nadzirati rad zaposlenika, kupac postaje nadzornik.

Dakle, kod takvih usluga ne postoji objektivna mjera koju bi poslodavac mogao lako provjeriti i na koju bi se mogao osloniti. Kod nekih usluga postoji objektivna i mjerljiva informacija, primjerice brzina isporuke, i kod takvih usluga ne postoje napojnice. Upravitelj restorana želi da konobar pruži najbolju moguću uslugu, a napojnicama se sustav sam regulira, nitko ne mora njime "upravljati". Konobar ima jasnu motivaciju pružiti što bolju uslugu gostu, i odmah dobiva izravnu informaciju koliko je dobar u tome, treba li nešto promijeniti i je li taj posao nešto što bi on trebao obavljati.

Naravno, "kultura napojnica" podrazumijeva još puno toga, pogotovo tamo gdje je prisutna generacijama. U SAD-u se podrazumijeva da određene usluge zahtijevaju napojnice. Očito, to ostavlja puno prostora za druge ne-ekonomske faktore: Hoćete li ostaviti napojnicu samo kako bi se pokazali kao velikodušna osoba? Kako bi ostavili dojam? Ostavljate li napojnicu kako bi nekome pomogli? Zašto biste ostavili napojnicu ako ste tamo turistički i više se nikada nećete vratiti? Ostavljate li veliku napojnicu da bi se pokazali kao osoba koja si to može priuštiti? (Istraživanja pokazuju da ljudi ostavljaju veće napojnice kada ih drugi promatraju.) Mnogo je tu društvene dinamike; koliko ćete ostaviti ukoliko vas osobno poslužuje vlasnik restorana, ili neki student, ili možda neka poznanica koja je u oskudici, itd.

No, kao što je spomenuto, u "kulturi napojnica" postoji i očekivanje da će se napojnica "dati". Svi prihvaćaju da neki poslovi imaju nisku plaću, a prava plaća su napojnice koje dobijete. Gosti znaju da je očekivanje da će, kao što su platili hranu, platiti i one koji su im tu hranu poslužili. Gost je taj koji plaća uslugu kroz napojnicu, ako ne ostavi napojnicu kao da nije platio uslugu. Mogli bismo reći da je "pobjegao" bez da je platio uslugu.

Prema mome shvaćanju; kod nas će netko opravdano reći "zašto bih mu ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao", a u SAD-u će netko opravdano reći "zašto mu ne bih ostavio napojnicu, samo je radio svoj posao". (Čak i kada ta usluga nije na najvišoj razini.)

Horoskop je odredio naš sportski (ne)uspjeh

Mislite da horoskop određuje uspjeh u životu? 

Naravno da ne određuje. Radi se o pogrešnoj ideji. Još su antički (kršćanski) mislioci primijetili da ljudi rođeni na isti dan žive potpuno drugačije živote, odnosno doživljavaju drugačije sudbine tako da takva naklapanja nemaju osnove. (Osim toga, takva vjerovanja krše Božje zapovijedi i nije nešto u što bi se trebali upuštati.)

Ipak, ima određene istine u izjavi da horoskop može utjecati na vaš uspjeh. Naravno, ako pod horoskopom mislite samo na datum rođenja. Njegov utjecaj je vidljiv u više područja, a ovdje ću se kratko fokusirati na sportske uspjehe.

***

Djeca koja počinju trenirati grupirana su po godištu rođenja. Djeluje pošteno i primjereno. Jednostavno ne bi imalo smisla stavljati djecu različite zrelosti u istu skupinu.

Ipak, iako je takva podjela po godinama primjerena, ona još uvijek nije idealna. Dječak rođen u prvom mjesecu ima gotovo cijelu godinu rasta prednosti nad nekim tko je rođen krajem godine. Razlika postaje još značajnija i važnija kada dječaci prolaze različitim tempom kroz fizičko sazrjevanje prema odrasloj dobi.

Pretpostavljam da je opisano svima poznato, često možete čuti "narast će on", "kada ojača, onda će" ili nešto slično što bi naslućivalo da svi dobivaju istu priliku uspjeti u sportu. Ipak, iako svi "znaju" da i oni (relativno) mlađi imaju potencijal, u stvarnosti te razlike dovode do različitih ishoda. Razvijenija djeca, rođena ranije tijekom iste godine, imaju prednost: više igraju, dobivaju više prilika i zato brže napreduju. Rezultat je da više takve djece uspije ostvariti profesionalnu karijeru.

Prvi put sam se susreo s tom idejom na primjeru hokeja. U SAD-u posvećuju dosta pozornosti statistikama, pa su prepoznali da djeca koja su ranije rođena odnosno koja zbog toga u prosjeku ranije sazrijevaju imaju prednost – više igraju, ranije ih selektiraju, dobivaju prilike, bolje uvjete, odlaze na pripreme s vrhunskim trenerima, kampove, napreduju, dobivaju ugovore itd.

Ispostavilo se da to vrijedi i za nogomet na našem kontinentu. U selekcijama dominiraju igrači rođeni u ranijim mjesecima. Ponekad podjela nije početak kalendarske nego školske godine (primjerice 9. mjesec), i u tom slučaju dominiraju oni rođeni početkom školske godine.

Prema svemu navedenome, lako je prepoznati da datum rođenja utječe na sportski uspjeh. Ne u smislu iskrivljenih vjerovanja, nego činjenice da djeca koja su "starija" (iako isto godište) imaju prednost nad "mlađima". Datum rođenja stvarno utječe na vaš uspjeh.

Nisam detaljnije analizirao, ali na stranicama nogometnog saveza možemo pronaći popis reprezentativaca mlađih nogometnih selekcija i prepoznati da potpuno dominiraju igrači rođeni u prva tri mjeseca, u jednoj selekciji nema niti jednog iz posljednja tri mjeseca.

U selekcijama U15, U16, U17, U18 nema nijednog igrača koji bi bio rođen u posljednjem mjesecu i tek ih je par iz 10 ili 11. mjeseca. Tek u U19 imamo igrača rođenog u prosincu, ali čak i u U21 dominiraju sportaši rođeni u prvim mjesecima. (U pojedinim selekcijama postoji nekolicina igrača koji su mlađi čitavo godište, ali sukladno teoriji, pretpostavit ću da su pozvani jer su prije toga dobili priliku i pokazali se dobrim u ranijim selekcijama kada jest vrijedila prednost ranije zrelosti.)

Tema me ne zanima toliko da bih detaljnije popratio klupsku ili međunarodnu statistiku, ali na temelju ovih podataka naslućujemo da postoji prednost ranijih mjeseci. Radi se o općepoznatom efektu.

***

Vrijedi li isto i za seniore?