Piti vino tijekom pričesti i slična neobična pitanja o Euharistiji – GM

U nastavku prenosim nekoliko Gormallyinih quora odgovora. (Prethodno sam prenio o drugim temama.)

Ideje koja smatra upečatljivim ponavlja kroz nekoliko odgovara (koji su dani s vremenskim odmakom), ali kao što kažu, ukoliko nešto niste više puna izrekli, kao da niste nijednom.

---

• Pitanje: Kakav je stav katoličke crkve o pijenju vina tijekom pričesti?

Odgovor: To nije nešto što bi trebali činiti. Zašto bi netko ponio vino u crkvu? Ako mislite na pijenje iz kaleža, ne radi se o vinu, to je Kristova krv.

• P:Prema katolicima, koji je biblijski temelj "transupstancijacije"?

O: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu." To je i mislio, kada su ga ljudi zbog toga napuštali, nije rekao da to ne misli.

• Piju li katolici vino samo tijekom pričesti?

Upravo tada ne pijemo vino. Ono što tada pijemo nije vino, ono je promjenjeno stvarno, esencijalno, aktualno i supstancijalno u Predragocjenu Krvi našeg Gospodina Isusa Krista. Izuzev toga, katolici piju vino, ovisno o prilici.

• Što je transupstancijacija? Zašto katolici vjeruju da se to događa tijekom pričesti? Kakve dokaze imaju za to?

Transupstancijacija je promjena kojom pri pretvorbi kruh postaje Kristovo tijelo, a vino njegova krv. Dokazi su da je Isus rekao: "Ovo je moje tijelo", a isto tako i za čašu... i rekao nam da činimo isto. Također je rekao "Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko". Nije umanjivao svoju izjavu kada su Ga ljudi napuštali zbog toga.

• Kakav je stav Katoličke crkve o pijenju vina tijekom mise?

Kao što je sova zaslijepljena suncem - O O tajstvima

 "Može se dogoditi da ono što je samo po sebi sigurnije [izvjesnije] nama izgleda manje sigurno zbog slabosti našega uma, koji je zaslijepljen najočitijim stvarima u prirodi, kao što je sova zaslijepljena svjetlošću sunca. Stoga činjenica da neki sumnjaju u članke vjere ne proizlazi iz nesigurne naravi tih istina, nego iz slabosti ljudskog razuma. Ipak, i najmanje znanje koje se može steći o najuzvišenijim stvarima poželjnije je od najsigurnijeg znanja o manje važnim stvarima."

Tako Toma Akvinski komentira istinu "članaka vjere" i naše shvaćanje istih.

Iako nemamo potpuno razumijevanje nekih stvari, ne znači da one same po sebi nisu sigurne. Teškoća nije u svjetlu istine, nego u ograničenosti onoga tko promatra. (Niti sova nije u stanju "vidjeti" Sunce.)

---

Planirao sam prenijeti citat drugog mislioca koji se krstio tek pod kraj svog (intelektualno ispunjenog) života, ali nisam uspio pronaći potvrdu izvora citata u tom obliku.

U njemu objašnjava da, kada je odabrao kršćanstvo, neshvatljivost otajstva mu nije predstavljala problem, upravo suprotno jer kada bi otajstva bila potpuno shvatljiva, radilo bi se o običnoj filozofiji. (Prepoznavanje granica shvaćanja ne umanjuje mudrost.)

Objava sadrži istine koje nadilaze naše (potpuno) shvaćanje.

---

U današnjem svijetu postoji puno konfuzije oko toga što možemo spoznati o Bogu. Mnoge istine koje su rezultat racionalne spoznaje i filozofijskog znanja proglašavaju se nečim drugim. (Bilo u njihovu obranu, ili češće, kao kritika.)

Danas se često zaboravlja da "jedan istiniti Bog i Gospodin mogu biti spoznati sa sigurnošću prirodnim svijetlom ljudskog razuma pomoću stvari koje su stvorene". Ipak, to očito ne isključuje postojanje otajstva. Ona nisu suprotna razumu, ali mi ih ne razumijemo potpuno i nikada ne bismo znali da su istiniti da ih Bog nije otkrio. Ne možemo ih izvesti čisto naravnim razmišljanjem, ali možemo ih obraniti od kritika, pokazati da su prigovori pogrešni ili neuvjerljivi. Možemo ih obraniti i pokazati da su "prikladni". (Postoje razne analogiji i razjašnjenja koja nam pomažu pri shvaćanju, usporedbe s onime što nam je poznato, ali radi se o jedinstvenim stvarima)

Netko bi mogao očekivati da će kršćani "skrivati" takva otajstva, stavljati po strani, da ih neće isticati, da će negirati njihovu otajstvenost ili umanjivati njihovu važnost, ali upravo je suprotno slučaj. Njih se postavlja u samo središte vjerovanja, u samo središte liturgije.

PS

Analogija iz znanosti (filozofije znanosti) bi mogla poslužiti; Postoji toliko toga što smo naučili o stvarnosti i što nam je teško razumijeti – čak nam djeluje kontradiktorno, ali unatoč tome znamo da je "istina". Temeljni aspekti našeg svijeta su na određeni način "otajstveni". (Razne kvantne pojave, brzina svjetlosti, različiti rezultati teorijske fizike i matematike – o vremenu, prostoru, beskonačnosti; itd.)

Naučilo smo, iz toga, da su naši umovi slabašni i da je stvarnost "čudna". Prema tome, s obzirom da nismo u stanju "shvatiti" svijet oko sebe, zašto smatramo da bi nam Objava trebala biti tako lako razumljiva. Točnije, sama činjenica da je nešto "otajstveno" odnosno da mi nismo u stanju potpuno shvatiti ne znači da samo po sebi nije istinito.

Stvorena stvarnost je "neobična", ne treba onda iznenađivati slična neobičnost i otajstvenost Stvoritelja i njegova odnosa s nama.

---

Raniji postovi; O Trojstvu, transupstancijacija, Obrazloženje nade koja je u vama - O branjenju Vjere, Bog je dokaziv, klasični teizam, Dei Filius – Prvi Vatikanski koncil, Koju bi dobro teološku knjigu preporučili? R. Smith, itd.

Smrtna kazna i Pravda - MP

Prenosim iz Till Death Do UsPart: Does the Death Penalty Satisfy Christian Standards of Justiceand Compassion? (1989. god.), autor je filozof M. Pakaluk.

Dvadesetosmogodišnji Mark Chicano zavapio je u očaju. Vijeće sudaca Connecticuta ga je upravo osudilo na 260 godina zatvora — zapravo doživotnu kaznu — zbog ubojstva tri osobe. U veljači 1987. Chicano je prisluškivao ispred prozora spavaće sobe svoje djevojke dok je ona imala odnos s drugim muškarcem. Chicano je tada provalio u kuću i, nakon što je čekao 40 minuta, napao ih je i ubio. Kad se na vratima spavaće sobe pojavio jedanaestogodišnji posinak njegove djevojke, Chicano je ubio i njega.

Chicano se bacio pred sucima i zavapio kad je izrečena presuda, ali ne zbog njezine strogoće, nego zbog njezine blagosti. "Mora me se ubiti", vikao je, "mora me se kazniti za ono što sam učinio." Chicano je ponavljao: "Duboko, duboko mi je žao. Morate me ubiti." A zatim je dodao zlokobnu prijetnju: "Ako me ne osudite na smrt, ja ću to, na ovaj ili onaj način, učiniti sam." Sedmorica policajaca morala su ga oboriti na tlo kako bi ga mogli iznijeti iz sudnice.

Patnja ovog čovjeka i njegovo brutalno kajanje podsjetili su na Kantovu poznatu raspravu o smrtnoj kazni. Kant je tvrdio da je doživotni zatvor nužno ili preblaga ili prestroga kazna za ubojstvo, ovisno o duševnom stanju krivca. Ako se krivac ne kaje, rekao je Kant, onda je doživotni zatvor preblag, jer ubojica može uživati u mnogim godinama života bez ikakvih grižnja savjesti; dok je, ako se osuđenik kaje, doživotni zatvor prestrog, jer je tada prisiljen živjeti sa svojom tugom. Kant je primijetio da je, suprotno tome, smrtna kazna prilagođena pružanju najprikladnije kazne u oba slučaja. Osuđenik koji se kaje prepoznaje da zaslužuje umrijeti zbog onoga što je učinio, pa smrtna kazna odgovara njegovoj vlastitoj prosudbi; a nepokajani osuđenik kažnjen je oduzimanjem vlastitog života, kojeg je cijenio više nego činiti ono što je ispravno.

Možda je Mark Chicano bio emocionalno poremećen na način koji ga djelomično oslobađa krivnje za njegove zločine, a njegov ispad na izricanju presude bio je znak trajne neuravnoteženosti. Ili možda Chicanovo samooptuživanje ima temelja, a budući da to nitko drugi ne priznaje, doveden je u stanje frustracije. U svakom slučaju, lako je zamisliti posve razumne ubojice koji, poput "časnog čovjeka" o kojem Kant govori, smatraju prikladnim da budu pogubljeni za svoje zločine.

Postoje katolici koji vjeruju da "nijedan zločin ne zaslužuje smrtnu kaznu". Ako bi oni primjerice bili prijatelji krivca optuženog na smrtnu kaznu, smatrali bi da im je zadatak podnositi žalbe i raditi pritiske s ciljem ublažavanje kazne, inzistirajući da je smrtna kazna neopravdana, barbarska ili okrutna. Vjerojatno bi podrazumijevali da im se i drugi katolici trebaju pridružiti u nastojanju da spriječe pogubljenje. Vjerojatno bi posljednje što bi očekivali ili željeli bilo da se njihov prijatelj pridruži onima koji se zalažu za smrtnu kaznu i kaže: "Prestanite s tim; zaslužujem umrijeti zbog onoga što sam učinio."

Ipak, ovaj stav - "Zaslužujem umrijeti zbog svog grijeha" - duboko je kršćanski. Čini se da je to nužan dio istinskog kajanja za počinjenje bilo kojeg teškog grijeha. Nakon što je Natan prekorio Davida zbog preljuba i ubojstva Urija, David je uskliknuo: "Sagriješio sam protiv Jahve!", na što mu Natan odvrati : "Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti " Natan je time implicirao da je David, prepoznavši svoj grijeh, prepoznao i da zaslužuje kaznu smrću. [...]

Uskrsno vrijeme, Uzašašče i važnost tijela – M.P

Pakaluk u "The Easter Season is the fleshly season";

Uskrs je proslava važnosti tijela za kršćansku vjeru jer se radi o proslavi uskrsnuća Gospodinova. Mi kršćani ispovijedamo uskrsnuće tijela, primjerice u vjerovanju: "Vjerujem u... uskrsnuće tijela."

Kršćani ne vjeruju da je vječni život duhovan, osim privremeno. Kada uskliknemo: "Krist je uskrsnuo!", ne kažemo da je njegova duša pobjegla ili da eterična tvar živi dalje ili da je "u duhu" još uvijek s nama. Sva ta "egzistencijalistička" tumačenja uskrsnuća - u stilu "kada su učenici rekli da je Krist uskrsnuo, govorili su da im je iskustvo njegovog novog života promijenilo srca" - jednostavno pogrešno predstavljaju kršćanstvo. Ako ste potajno takvo što mislili, provjerite što znate o tome jer to nije ono što Crkva naučava. Naše uvjerenje je puno smjelije.

Katekizam Katoličke Crkve navodi: "»Tijelo je stožer spasenja.« (Tertulijan, De res. 8, 2: PL 2, 852). Mi vjerujemo u Boga koji je stvoritelj tijela; vjerujemo u Riječ koja je postala tijelom da otkupi tijelo; vjerujemo u uskrsnuće tijela, dovršetak stvaranja i otkupljenja tijela."

John Updike u svojoj pjesmi „Seven Stanzas at Easter, “ rekao je: "Let us not mock God with metaphor." Jasno opisuje:

"Make no mistake: if he rose at all

It was as His body;

If the cell's dissolution did not reverse, the molecule reknit,

The amino acids rekindle,

The Church will fall."

Osjećajući da je uskrsno vrijeme doista vrijeme slavljenje obnove "tijela", kršćani su tradicionalno nastavili na vrlo tjelesan način, odijevajući svoje "uskrsno odijelo", pokazujući svoju prirodnu ljepotu i slaveći Boga, provodeći vrijeme na otvorenom po lijepom vremenu i uživajući u dobroj hrani i društvu. [...]

Pakaluk o važnosti blagdana Uzašašća

Pakaluk u A World Without the Ascension;

Blagdan Uzašašća čini se važnim kao i sam Uskrs. U "Vjerovanju" mu je posvećena jednaka pozornost: "treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa." Radi se o prvoj doktirna koju je Isus propovijedao nakon svog Uskrnuća. Rekao je Mariji Magdaleni; " idi mojoj braći i javi im", ne "uskrsnuo sam" nego - "Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." (Iv 20,17) Svjedočila je da je uskrsnuo. Gospodin joj to nije trebao reći. Ali joj kaže, kao najvažniju stvar, da će uzaći.

Da Gospodin nije uzašao na Nebo, da Nebo nije bilo Njegov cilj i dom, onda bi njegovo uskrsnuće bilo isključivo "za ovaj svijet", baš kao i uskrsnuće Lazara, i on bi ponovno umro. Odnosno, uskrsnuće koje slavimo na Uskrs po definiciji je uskrsnuće za neko drugo mjesto.

Istočne Crkve koriste prikladan jezik kako bi označile narav otajstva. Nazivaju ga episôzomenê, "dan u koji naše spasenje postiže svoje savršenstvo". Ako poricanje savršenstva nečega znači poricanje dobrote te stvari, onda poricanje Uzašašća znači poricanje dobrote Uskrsa.

Crkva je stoga blagdanu davala najveću važnost. "To je jedan od blagdana koji se, uz blagdane Muke, Uskrsa i Duhova, ubraja među najsvečanije u kalendaru", piše Katolička enciklopedija. Sveti Augustin zapisuje "ovaj se dan slavi diljem svijeta", što je znak njegove drevnosti.

Uzašašće se smatralo prevažnim da bi se Duhovi izjednačili s njim: Elvirski sabor (oko 300. godine) osudio je tada izgleda uobičajenu praksu slavljenja Duhova zajedno s Uzašašćem četrdesetog dana nakon Uskrsa, umjesto da se to čini odvojeno pedesetog dana.

Egzegeti su istaknuli da devet dana tijekom kojih je Marija molila s apostolima između Uzašašća i Duhova predstavlja prvu devetnicu. Blagdan Uzašašća, stoga, obilježava početak posebnog vremena molitve u crkvi.

Papa Lav XIII. "odredio je i naredio" da se „u cijeloj Katoličkoj Crkvi, ove i svake sljedeće godine, održi devetnica prije Duhova, u svim župnim crkvama, a također, ako lokalni ordinariji smatraju prikladnim, u drugim crkvama i oratorijima.“

To je razdoblje bogato vrijeme milosti Stoga je „zauvijek, iz Riznice Crkve“, odobrio potpuni oprost svima koji tijekom tog vremena, bilo javno ili privatno, izmole molitve Duhu Svetomu (uz ispunjavanje uobičajenih uvjeta: enciklika, Divinum illud munus).

Sveti Augustin održao je nekoliko poznatih propovijedi o Uzašašću. Koje značenje on u njemu vidi?

Kaže da je to blagdan koji najviše odgovara Utjelovljenju. (Propovijed 262) Kao što je Krist postao ljudima sličan [Krist se "oplijeni"] (Fil 2,6), tako ga Bog sada uzvisuje. [...]

Najčešći razlozi uznemirenosti na vjerničkom putu - JB

Filozof J.Budziszewski na svome blogu u objavi That Mourns in Exile Here odgovara(2015.) čitateljici koja u posljednje vrijeme ne osjeća radost i cjelovitost koju je nekoć osjećala vezano uz svoju vjeru, Osjeća se kao da je "jednom nogom u Crkvi, a drugom vani."

***

Prenosim Odgovor[J.Budziszewski]

Budući da se nismo osobno sreli, oprostiti ćete mi što govorim općenito, ali mislim da bi bilo dobro razmotriti neke od najčešćih razloga koji dovode do vjerskog stanja u kojem se nalazite. Po mojoj procjeni, postoji sedam većih; 

Prvi je normalno kolebanje osjećaja. Spominjem ga prije svih ostalih jer niste opisali nikakve intelektualne probleme vezane uz vjeru; čini se da problem leži u vašem osjećaju povjerenja. Sama vjera nije osjećaj, iako mnogi ljudi misle da jest. Vjera je jednostavno prijanjanje uz Boga slobodnim pristajanjem na istinu koju je On otkrio. Drugim riječima, vjera je nešto što čine um i volja, a ne nešto što čine emocije. Budući da su naše emocije nestabilne, sasvim je normalno da naši osjećaji pouzdanja kolebaju gore-dolje, čak i ako dosljedno i snažno pristajemo uz Boga. Ako ne razumijemo razliku između vjere i osjećaja, normalno kolebanje moglo bi dovesti do paničarenja odnosno pomisli da gubimo vjeru. Zbog toga takvo stanje može trajati puno dulje no što bi inače trajalo.

Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme – F. Hadjadj

Vjera u Boga uključuje vjeru u to da je biti rođen u ovakvo vrijeme i usred ovakva stradanja blagodat. Ona iziskuje nadu koja nadmašuje svaku nostalgiju i svaku utopiju. Tu smo gdje jesmo, dakle Stvoritelj želi da budemo tu. Živimo u vrijeme bijede, dakle savršen je trenutak za milosrđe. Trebamo ostati gdje jesmo i biti sigurni da nismo mogli bolje proći. Ne trebamo se pouzdavati u budućnost ni žaliti za prošlošću, nego služiti Božjoj prisutnosti u svemu, otkriti Vječnoga u vremenitom, živjeti na zemlji ljubav koja je već – aunque es de noche, premda tama vlada – nebeska ljubav.