Najčešći razlozi uznemirenosti na vjerničkom putu - JB

Filozof J.Budziszewski na svome blogu u objavi That Mourns in Exile Here odgovara(2015.) čitateljici koja u posljednje vrijeme ne osjeća radost i cjelovitost koju je nekoć osjećala vezano uz svoju vjeru, Osjeća se kao da je "jednom nogom u Crkvi, a drugom vani."

***

Prenosim Odgovor[J.Budziszewski]

Budući da se nismo osobno sreli, oprostiti ćete mi što govorim općenito, ali mislim da bi bilo dobro razmotriti neke od najčešćih razloga koji dovode do vjerskog stanja u kojem se nalazite. Po mojoj procjeni, postoji sedam većih; 

Prvi je normalno kolebanje osjećaja. Spominjem ga prije svih ostalih jer niste opisali nikakve intelektualne probleme vezane uz vjeru; čini se da problem leži u vašem osjećaju povjerenja. Sama vjera nije osjećaj, iako mnogi ljudi misle da jest. Vjera je jednostavno prijanjanje uz Boga slobodnim pristajanjem na istinu koju je On otkrio. Drugim riječima, vjera je nešto što čine um i volja, a ne nešto što čine emocije. Budući da su naše emocije nestabilne, sasvim je normalno da naši osjećaji pouzdanja kolebaju gore-dolje, čak i ako dosljedno i snažno pristajemo uz Boga. Ako ne razumijemo razliku između vjere i osjećaja, normalno kolebanje moglo bi dovesti do paničarenja odnosno pomisli da gubimo vjeru. Zbog toga takvo stanje može trajati puno dulje no što bi inače trajalo.

Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme – F. Hadjadj

Vjera u Boga uključuje vjeru u to da je biti rođen u ovakvo vrijeme i usred ovakva stradanja blagodat. Ona iziskuje nadu koja nadmašuje svaku nostalgiju i svaku utopiju. Tu smo gdje jesmo, dakle Stvoritelj želi da budemo tu. Živimo u vrijeme bijede, dakle savršen je trenutak za milosrđe. Trebamo ostati gdje jesmo i biti sigurni da nismo mogli bolje proći. Ne trebamo se pouzdavati u budućnost ni žaliti za prošlošću, nego služiti Božjoj prisutnosti u svemu, otkriti Vječnoga u vremenitom, živjeti na zemlji ljubav koja je već – aunque es de noche, premda tama vlada – nebeska ljubav.

Pozvani smo na krajnje jednostavne stvari - F. Hadjadj

Konačno, pozvani smo na krajnje jednostavne stvari. Neka vas privlači što je ponizno kaže Sveti Pavao (Rim 12,16). Nisam pokušao reći ništa drugo. Međutim, iako je jednostavnost prvi od Božjih atributa, ona je i ono najteže što postoji. I to je poteškoća ovoga doba. Za apostole više nije dovoljno da čine čudesa, oni moraju podsjećati na temeljne i bjelodane istine: da je žena žena, a muškarac muškarac; da je brak nešto između muškarca i žene; da dijete dolazi na svijet od oca i majke; da krave nisu mesojedi; da prirodna činjenica nije konvencionalna konstrukcija; da bitak nije ništavilo... Podsjećanje na te bjelodanosti teže je od znanosti, teže je čak i od čuda. Jer temeljna bjelodanost nije spektakularna kao čudo i ne može se dokazati kao znanstveni zaključak. To je pomalo kao kad bi netko išao objašnjavati, pomalo se izvrgujući ruglu – osobito ako se nalazi usred požara ili poplave – da vatra gori i da je voda mokra...

Krist nas je upozorio u Evanđelju: Od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima (Mt 25, 29) Onaj tko odbacuje milost na kraju gubi i prirodu. Onaj tko zanemaruje Stvoritelja na kraju zaboravlja i stvorenje. Onaj tko prezire nevidljivo više ne umije vidjeti ono što vidi: počinje tražiti drugdje, više ne vjeruje da je ono što mu je dano vidjeti, pa i na najprizemnijoj razini, velikodušno dano za njegovo uzdignuće. Stoga, u vrijeme najraskošnijeg glamura moramo biti mistici da bismo prepoznali ono što je očito...

Chesterton je na kraju jedne svoje knjige opisao tu osobitu misionarsku borbu:

"Vatra će planuti kako bi se svjedočilo da su dva i dva četiri. Mačevi će se isukati kako bi se dokazalo da je lišće ljeti zeleno. Morat ćemo braniti, samo nevjerojatnu vrednost i razumnost ljudskoga života, već nešto još nevjerojatnije: ovaj golemi nemogući svemir koji nas gleda ravno u oči. Boriti ćemo se za vidljiva čuda kao da su nevidljiva. Gledat ćemo u nemoguću travu i nebesa i obuzimat će nas neobična hrabrost. Biti ćemo oni koji su vidjeli i svejedno povjerovali"

Upravo se to zahtijeva od nas danas. Jer na kraju krajeva, što je kršćanstvo? Promatrati poljske ljiljane (Mt 6,28), hraniti se radom svojih ruku, pjevati pjesmu staru i novu, sa svojom ženom kao plodnom lozom, sa sinovima svojim kao mladicama masline oko stola svojega (Ps 128) biti zajedno postojani u nauku ljubavi, vjerni u bratskom zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42) To su djela jednostavne stvari, ali za svoju obranu zahtijevaju krv mučenika.

F. Hadjadj, Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme

Položaj katolika u medijskoj raspravi - F. Hadjadj

Položaj kršćanina osobito je klaunovski kada se zatekne u situaciji koja podsjeća na licitaciju s drugim dobavljačima "mudrosti". Razmotrite ovaj školski primjer (govorim iz iskustva): u televizijskom ste studiju gdje raspravljate s filozofom, budistom, muslimanom i zvijezdom te morate igrati ulogu dežurnoga katolika. Osobno, puno biste više voljeti započeti tako da pronađete pjesmu koju ćete zajedno zapjevati, zaigrati tombolu ili slijepoga miša, spomenete svoje žene, roditelje, djecu ili podijelite recept za neko jelo (jamačno vegetarijansko) koje bi svima bilo po ukusu. Prije no što iznesete sve što čuči u vama, bilo bi dobro upoznati se, zar ne? Priznati da smo prvenstveno braća, a tek ona suparnici, upriličiti nešto poput medenoga mjeseca.... Ali ne! Bez predigre se morate baciti jedni na druge, poput pijetlova na seoskoj zabavi!

Filozof iznosi doktrinu, nudi pravila mudrosti, govori o univerzalnom moralu i svi mogu raspravljati u skladu s tim općenitostima. Budist predlaže meditaciju, otvara put prema nutrini, govori o univerzalnoj praksi i svi mogu zauzeti zen položaj i disati na drugačiji način. Musliman predstavlja Kuran, spominje izvornu religiju, pojednostavljenju, oslobođenu židovskih ili kršćanskih komplikacija, govori o knjizi koju treba recitirati, koju svako može čitati i imati u kući. Naposljetku, zvijezda govori o sebi, o svojim uspjesima, ona gledateljima ne će ponuditi nijedan drugi susret osim onoga što ga imaju s njom, filmskom polubožicom; čak i ako je riječ o grdobi, u redu je, zato što je odabrana za to kao televizična grdoba. Red je zatim na vama. I što biste mogli reći?

Kao filozof, i vi biste se voljeli zadovoljiti općenitostima i općim imenicama s velikim početnim slovom: Dobrota, Pravda, Istina, Božansko... No morate iznijeti i jednu vlastitu imenicu: Isus Krist. Gledatelji bi na to mogli reći: "Zašto taj Isus, a ne ja, na primjer? Zašto nam ovaj govori o nekomu koga ne možemo vidjeti, a mogao bi govoriti o nečemu što je svima poznato? Dajete, netko tko je umro pa usksnuo! Nemojte!"

Poput budista, voljeli biste se zadovoljiti iznošenjem tehnike uranjanja u prazninu, položaja lotosova cvijeta, rezonanciji oma, onim što svatko može sam učiniti. No vi prije svega morate govoriti o susretu s božanskom osobom, susretu u kojemu mi ne preuzimamo inicijativu. Gledatelji bi vam zato mogli uzvratiti: "Dobro, vi ste ga susreli, ali mi nismo. Kod lotosa barem vidimo o čemu je riječ, možemo ga izvesti vlastitim nogama. Ali taj susret, znate, malo vam zavidimo, no to ne ovisi o nama..."

Poput muslimana, i vi biste voljeti mahati knjigom, reći kako je dovoljno recitirati je napameti i doslovno je primjenjivati. No vi morate ustvrditi prvenstvo Duha, kao u nužnost tradicije, odnosno određene povijesne zajednice, skupa siromašaka poput vas, posebno svećenika, koji su manje ugodni od ostalih, a ipak imaju moć prenošenja milosti. [...]

I konačno, voljeli biste, poput filmske zvijezde, imati lice koje izgleda dobro pod svjetlima reflektora pa istupiti, svima reći kako je stvar u susretu s vama, u raspolaganju svim adutima zavođenja slikama. No dobro znate kako zadaća i u svom slučaju nije trijumf slika nego trijumf života te da vaš cilj nije zavesti (odnosno navesti prema sebi), nego usmjeriti prema Drugome koji je istodobno i Isti i od kojega zamuckujete. Gledatelji tada mogu potpuno zanemarivati vaš kukavan nastup: "poslušajmo lijepu glumicu. Ona je barem vidljiva i puno šarmantnija i manje pretenciozna!"

Hodočasnici smo u razdobljima korizme i Uskrsa

Prenosim iz Easter People, Pilgrim People;

Nekoliko mjeseci prije no što sam obukao dominikanski habit, bio sam u šetnji po kampusu Notre Dame s jednom dominikancem. Mučilo me već neko vrijeme jedno pitanje; "Oče", rekao sam, "mislim da ne razumijem Uskrs."

Nasmijao se zbog načina na koji sam započeo raspravu, ali je zatim poslušao dok sam pokušavao bolje objasniti na što sam mislio; "Svake Korizme činim pokoru, više molim i trudim se izbjegavati grijeh. Ali kad završi proslava Uskrsa, i kada dođu tihi dani uskrsnog vremena, pogledam se i vidim istu osobu koju sam vidio na Pepelnicu. Kako da se radujem Uskrsu a da se ne vratim starim navikama?"

Odgovorio mi je razumijevajućim, ali i opreznim tonom: „Uskrs ne znači da smo gotovi, da je rad kršćanskog života završen. To je vrijeme novog života, vrijeme rasta.“

O njegovim riječima razmišljam svake Korizme i Uskrsa. Pomogle su mi da bolje razumijem ta liturgijska vremena i omogućile mi da ih proživljavam s više mira i više radosti.

Kad se osvrnem vidim da sam od Uskrsa očekivao i užitak i duševni mir. Nakon korizmenog odricanja želio sam se odmoriti i opustiti svoje inhibicije, želio sam se prepustiti uživanju bez ograničenja. No takav prijelaz od pokore do uskršnje radosti više je sličio skoku iz rehabilitacije u recidiv. Kao što mi je dobri dominikanski otac istaknuo, Uskrs nije kraj kršćanskog života. Barem ne ovaj Uskrs, ne moga kršćanskog života. Uskrs je vrijeme rasta, što znači da još nismo gotovi – još nismo dostigli ono što moramo. Čak i nakon tako velike svetkovine, još smo hodočasnici.

Uvijek sam bio vjernik – F. Hadjadj

Uvijek sam bio vjernik. Što je posve razumljivo: potječem iz prilično ateističke obitelji. Ispočetka vjerovao sam u svoje roditelje kao u bogove (te idole i nisam trebao srušiti; prilično su brzo pali sami od sebe). Zatim, vjerovao sam u Chantal Goyu, koja je pjevala Jutros je zec ubio lovca. Vjerovao sam i u Acarusa, u princa Euphora, koji je pilotirao Goldrakom. Vjerovao sam u Charlesa Ingallsa i njegovu Malu kuću u preriji (kratko vrijeme, nažalost: živio sam okružen neboderima u La Defense, u poslovnomu dijelu Pariza). Zatim, vjerovao sam u svakomjesečnu playmate, u Playboyu (Ili Newlooku, što znači "novi pogled"). Vjerovao sam da hrana raste na policama supermarketa (još uvijek teško mogu zamisliti vrijeme koje je potrebno da se uzgoji puran ili da na stablu dozri jabuka). Bilo je vrijeme kada sam vjerovao da je moj spol samo gramatički muški rod i privid (no uskoro počeh opažati kako prolazi neka zgodna cura i privid mi posta tako stvaran kao što je to voćka u proljeće.) Vjerovao sam i u Francusku revoluciju, i u socijalističku revoluciju, premda mi otac bijaše član umjerenog radničkog sindikata, barem po francuskim mjerilima...

Naskoro, povjerovao sam u Nietzshea, zacijelo da bi bio Onkraj dobra i zla, i u libertinskoga pisca Georgesa Bataillea, iako sam bio pomalo prebojažljiv da bih se posvema uključio u igre orgijanja. Zatim sam povjerovao u Hegela, da konačno pokušam rekaputilirati sve prethodne trenutke svojih vjerovanja pa sam, stigavši do "apsolutnog znanja", povjerovao u Celinea koji propovijeda evanđelja Putovanja nakraj noći. Istodobno, vjerovao sam sam u zen budizam – priznajem to – i da se dokopam divova svoje nutarnje praznine, sjedio sam na podu s direktorom tvrtki i menopauzalnim učiteljicama. U svim tim fazama, dakako, nadasve sam vjerovao u sama sebe i, više od svega, vjerovao sam da nisam vjernik.

Pa jednoga lijepoga dana, tras! Sav taj misticizam nestade pometen olujom života. Iznova sam otkrio činjenicu da sam Židov i Francuz da bih uskoro, u starim knjigama na francuskome, otkrio da je sam Bog postao Židovom. Tako sam dakle ja postao kršćaninom. Čak katolikom. Bio je to svršetak vremena kada sam bio tako lakovjeran. I početak jedne vrlo duboke – i ponižavajuće – objektivnosti.

Moja vjera u stanovitoga galilejskog tesara imenom Isus, koji je umro i uskrsnuo u Jeruzalemu "pod Poncijem Pilatom" – što će reći u jednoj maloj provinciji Carstva, kojom je upravljao taj niži službenik rimske administracije – bila je tako učinkovita da me spustila na zemlju. Ta je vjera odviše detaljna da bi čovjeka pustila da neodređeno lebdi među apstrakcijama "znanosti" ili "duhovnosti". Nadasve, veoma je ozbiljno počelo stvarnosti činjenica uskrnuća. Oni koji su povjerovali u uskrnuća bili su ribari koji su znali pokrpati mreže, zidari sposobni podići katedrale, redovnici kadri raskrščiti šikare i obrađivati polja, drugim riječima, sve krajnje praktični i prizemljeni ljudi.

PS

Radi se o početnim razmatranjima iz Hadjadjove knjige "Uskrsnuće, uputa za uporabu".

Nastavlja opisujući da su trenuci nakon uskrnuća bili praktični i "prizemni". Marija Magdalena pomislili je da je vrtlar, učenici iz Emausa da je neuki Jeruzalemski žitelj, apostoli na obali jezera da je ribar itd. Lomio je kruh, jeo pečenu ribu, dijelio s njima obrok. (Naravno, sve navedeno ima svoje i simboličko i dublje značenje; učenici ga prepoznaju nakon što blagoslovi i razlomi kruh itd.)

Ipak, ideja koju ovdje ističe Hadjadj, barem koliko se sjećam, jest ta da se ne radi o nikakvoj "apstrakciji" i "misticizmu" nego da je pravovjerno kršćanstvo religija koja podrazumijeva konkretne stvari, kao što je i objasnio u gornjoj kratkoj povijesti svog života. (Prenio sam ranije Sheena koji slično objašnjava da su apostoli viđali Krista ne u nekom religijskom transu nego u najobičnijim svakodnevnim situacijama; u šetnji, za večerom, dok su lovili ribu.).

Apostolska svetkovina Uskrsa

M. Pakaluk u Easter Is Fundamentally Apostolic;

Uskrs je toliko velika svetkovina, a njegovo značenje toliko čudesno, da nas Crkva upućuje ne samo da ga slavimo, nego i da ga živimo kroz cijelo jedno razdoblje. Kao da nam jedna nedjelja nije dovoljna; najprije slavimo „savršeni“ tjedan nedjelja – a to uključuje i Uskrsni tjedan. A zatim uzmemo taj savršeni broj sedam sam po sebi savršen broj puta, i dobijemo duljinu uskrsnog vremena, koje se proteže sve do "Duhova" [Pentacost, Pedesetnice] – grčki za „Pedeset“ (broj koji se dobije kad se računa četrdeset devet dana uključivo [sa samim blagdanom], na drevni način).

Možda vam se Korizma činila dugačkom ali mislim da većini od nas tuga i skrušenost dolaze lakše nego radost i nada. Kako ćete uspjeti živjeti kršćanski Uskrs cijelo vrijeme? Jednostavna odluka: pronađite druge kršćane koji će se s vama svaki dan izmjenjivati stari pozdrav: „Krist je uskrsnuo!“ – „Doista je uskrsnuo!“ Ili neka Vam Marija bude partner tako što ćete u podne moliti ili pjevati Regina caeli.

Možemo steći dublji uvid u ovo liturgijsko vrijeme, što će nam pak pomoći da ga bolje živimo, uspoređujući ga s Božićem, koji je također razdoblje. Utjelovljenje i Muka dva su najveća događaja u povijesti čovječanstva. Oba se sjedinjuju u žrtvi Mise: jedno otajstvo zbiljski je prisutno u transupstanciiranim prilikama, a drugo u odvajanju tijela i krvi. Pa ipak, svetkovine i razdoblja su vrlo različite.