Kultura u kojoj odrasta mlada djevojka na zapadu - FH

Devetnaestogodišnja Roxane Mourque studira kozmetologiju. Vidim je kako sjedi u ekspresnome vlaku Paris – Caen i čita časopis. Esprit femme (Ženski duh), tako se zove taj časopis. Upućuje li ime tog časopisa na Blaženu djevicu, koja je Žena Apokalipse i zaručnica Duha Svetoga? Putena plavuša na naslovnici toliko je našminkana, dekolte joj je toliko dubok da se na njoj već na prvi pogled nazire metafizička tjeskoba. Treba li taj časopis površnim ženama davati duboke savjete? Naslovi me razuvjeravaju. Prvi naslov sve nade usmjerava prema veličanstvenu cilju: "smršavjeti bez napora zahvaljujući glikemijskom indeksu", odnosno izgubiti kilograme prije prženja na plaži. Drugi naslov, smješten nešto niže na naslovnici, najavljuje dosje o "novim tajnama sreće" te odmah objavljuje kako ono što nas čini sretnima sasvim sigurno nisu djeca. Zapravo, ti se maleni rađaju samo kako biste se udebljali i zbogom četiri kilograma manje. Samo placenta teži dva kilograma.

Volio bih znati koje su to tajne tako tajne da se iznose na sjajnu papiru časopisa tako velike naklade. Roxane se zaustavila na stranici na kojoj piše: "Djeca, izvor radosti? Pogrešno, megapogrešno, izjavljuju psiholozi. Prisutnost djece doprinosi slabljenju osjećaja blagostanja koji je u partnerskome odnosu bio prisutan prije rođenja prvog djeteta." Što je onda potrebno kako bismo uspjeli u životu i pronašli radosti? Odgovor je jasan: jesti banane, koje potiču stvaranje serotonina, ali i jagode, koje su prepune antioksidansa, čokoladnu kremu, koja oslobađa endorfin. Preporučuje se i spolni odnos, ali ne zato što bi bio otvorenost za novi život, nego zato što "smanjuje napetost i djeluje poput prirodnoga sredstava za smirenje". Ne treba ignorirati ni druge sastojke želimo li doživjeti potpun procvat: "brbljati s prijateljicma o svemu i ničemu", "imati mačku koju možete milovati", "počastiti se cvijećem ili imati cvijeće na balkonu", "kupiti si nove cipele", očito. To su blaženstva ovoga stoljeća. No dobro je i "moliti i osluškivati božansko" zato što vjerske prakse "povećaju količinu pozitivnih emocija i unose svjetlost u naše svakodnevni život". Koje su to bile pozitivne emocije Krista na križu? Kakvo li je bilo blagostanje rabija Akive kada su mu usijanim češljevima derali kožu? Kakva je svjetlost prodrla u život Al. Hallaja kojega su vlasti prvo bičevale, a zatim objesile u Bagdadu? Časopis nam se odgovara na ta pitanja. Časopis, međutim, u drugome članku precizira kako je četvrtina žena kušala "predivan užitak što ga omogućava kamasutra" te kako je trećina ispitanika tijekom spolnog odnosa gledala pornografski film, što ukazuje na činjenicu da to nije problem kako time ne iskačemo iz normi. Postavljamo samo dva pitanja: nije li pritom ipak otežano upavljati daljinskim upravljačem? Ne izlažemo li se pritom riziku da obolimo od divergentnoga strabizma?

I eto što čita djevojka o kojoj govorim. Počinjem žaliti za sovjetskom propagandom. Pritajeni totalitarizam ovakva časopisa nije, međutim iznimka. On samo pojačava onaj televizijskih dnevnika s njihovom aktualnostima koje, pak nikada ne govore o istinski aktualnom: nema debata o besmrtnosti duše, ni riječi o molitvi, ničega o skromnu udovičinu daru i misteriju poljskoga ljiljana. Kao da nemamo duše. Kao da je apsolutno nužno uništiti nam duh kako bismo bili mirniji. Nije tu riječ o bestijalnosti, o ne! Nije čak riječ ni o svođenju čovjeka na biljku. Svaka čast jarcu! Poštovanje prema tikvi! Jarac voli davati život, a tikva se deblja kako bi dala nove tikve. Prepoznajemo njihova savršenstva kojih je u nas sve manje i manje.

Roxane jednoga dana otkriva da je ostala trudna sa svojim dečkom. Deset puta iznova čita rezultate pristigle iz laboratorija. Ono što je trebalo biti sretan događaj ona doživljava kao katastrofu: "Roditelji će me ubiti", izjavljuje ona. To je ubijanje dakako samo slikovit izraz, no njoj je to dovoljno da doslovno ubije činom što ga ona smatra legitimnom obranom. Dobronamjerne joj osobe savjetuju: "Budeš li imala dijete (govore kao da joj još ništa nije u utrobi), možeš se pozdraviti sa studiranjem", ili pak:" Prerano ti je za djecu, trebaš još uživati u mladosti (kao da nema radosti u majčinstvu, kao da se mladost sastoji od obilaženja barova i opijanja)", ili: "Neodgovorna si. To si dokazala time što si zaboravila popiti pilulu i ostala trudna. Nisi u stanju brinuti se ni o sebi samoj, kako ćeš se brinuti o djetetu? (Kao ta to ne znači osuditi je na neodgovornosti, kao da odgovornost ne počiva upravo na činjenici da se prihvate plodovi vlastitih djela....).

Redovnički život oslobađa bračni život - FH

Redovnik nije nespolno biće. Nije ni redovnica. Ako ih cijela jedan samostanska literatura uspoređuje s anđelima, posrijedi je metafora. Kastrati su na dvoru, ne u samostanu. Psiholog je suglasan i odmah pomišlja na slučajeve neuroze. Nema dvojbe. Čak i na osjećaj nezadovoljstva svojim životnim okolnostima. Zašto ne? No kada gledam našeg redovnika kako prekopava zemlju, pjeva psalme, pokazuje vragolasto lice čak u svojoj strogoći, kako da se moja naklonost ne okrene njegovoj tako gostoljubivoj neurozi, prema njegovu tako nezadovoljnom prijateljstvu, radije nego prema psihološkom zdravlju koje je samo fetiš novog licemjerja? Za moju naklonosti postoji još jedan razlog. Držim da redovnik ozbiljuje pravo, jedino seksualno oslobođenje.

Redovnički život oslobađa bračni život. Prvo, on potvrđuje, svojim suzdržavanjem da genitalna aktivnost u čovjeka nije puki determinizam kao u drugih životinja. Paul Rosoeur u tom smislu piše: "Štrajk glađu je nesumnjivo rijetko iskustvo koje pravo otkriva ljudsku narav naših potreba, kao što, u nekom određenom smislu, čistoća (redovnička ili koja druga) uspostavlja seksualnost kao ljudsku seksualnost." Stvarna mogućnost posvemašnjeg suzdržavanja, u redovničkom životu, prema mišljenju mene, oženjenog čovjeka, objašnjava područje spolnosti ako je ljudska, a to znači izabrana aktivnost. Čak me potiče na "periodično suzdržavanje" koje obnavlja moje tijelo kao što ugar obnavlja tlo.

Drugo, on omogućuje slobodniji izbor braka jer ostavlja mogućnost drugačijeg stanja. [...]

Treće, redovnički život priječi bračnom paru da popusti dvostrukoj napasti uzmaka i okrenutosti vanjštini. [...]

Žena, a ne karikatura žene - FH

Ako i mogu sa svoje strane postati otac, "stati na mjesto svojega oca" i obazirući se na njega, na kraju razumijeti svoj – nenaplativ, ali na vlastito dijete prenosiv – "dug", ja ne mogu postati žena.

Naravno, mogu postati trans ili queer. Mogu se i feminizirati. No biti žena suprotnost je feminiziranju jer, u pravom slučaju, riječ je o fizičkom daru koji se treba primiti unutar moralnog razvoja, a u drugom slučaju, riječ je o moralnom zastranjenju unutar jedne umjetne tvorevine. Zbog te neizvornosti, feminizirani može naglastiti neke crte ženskosti, više od same žene (golema prsa, istaknuti obline, skakutati na visokim petama, uvijati bokovima, ponašati se mušičavo, krhko, ljupko, itd.) Ali žena nije zbroj ženskih obilježja, pa onaj koji ih nasilno pokušava oponašati, može samo napraviti karikaturu, ne ženu.

Paradoksalno, upravo gays koriste većinu stereotipa s obzirom na ženskost, jer se ženskost koju oni žele predstaviti ne temelji na biću, nego na idealu. Za muža koji sam ja nema – ili više nema – idealno ženskoga, nego postoji stvarna žena, u svakidašnjici, koja me neprekidno vraća u stvarnost, u smislu da nadvisuje i raskrinkava sve moje projekcije.

 

Bit ćete moja udovica - FH

Da bi privolio neku mlađu ženu da se uda za njega, Sacha Guitry imao je neodoljivu pravu riječ: "Bit ćete moja udovica." Najtvrdoglavija, odustala bi od borbe. Čak ako je on bio upotrijebio iste te riječi za onu koju je upravo pokapao. Činjenica da je Sacha bio iskren. Ništa ga nije toliko diralo kao pomisao da će mu isti prsti koji su mu prišivali otpala puceta na kaputići sklopiti oči. A što reći o zagrljajima? Spavati sa svojim grobarom, ležati s onom koja će zasigurno počivati u istom grobu, nešto što oslobađa iskaze nježnosti, blagosti, susretljivosti koje nikakav trenutačni hir ne bi mogao pribaviti.

Kad svećenik blagoslivlje nerazrješivost braka, potvrđuje da će jednoga dana, koji će doći brzo, jedno pokopati drugo, osim ako zbog nesreće ne budu pokopani odjednom: "To jedinstvo tako je jako", kaže sv. Franjo Saleški, "da se prije nego muž od svoje žene smije odvojiti duša od jednoga i drugog tijela."

Majka ili stvoriteljica - Dijete kako ga (ne) želim

Vrlo je teško biti željeno dijete. Vaša egzistencija u cijelosti je ovisna o odlukama vaših roditelja. Njihove želje su naredbe. Ako si dopustite kakav nedostatak, jao vama: pljušte pljuske, uskraćuju vam slaktiše, predbacivanjima u moru suza prožet će vas osjećajem krivnje do kostiju, do koštane srži, do gameta kojima su vam dali život. Jer vi ste tu da omogućite procvat ženskosti vaše gospođe majke, a svojim uspjehom morate kompenzirati očeve neuspjehe. Da vaša mama ponovno dobije liniju koju je imala prije trudnoće. Da vaš otac vrati ambicije koje je imao prije sloma. Igračka koju vam daruju samo je predujam za upis na Politehniku [dobar fakultet]. U prvom redu, ne smijete se zavarivati. Ne plakati previše noću. A zatim, ne sjati od zadovoljstva danju. Sve, sve nade vise nad vama, pritišću, jednako kao i nepriznata beznađa.

Djeca koja moraju udovoljiti želji svojih roditelja ne dobiju možda samo batine nego će na tisuću načina imati psihološke modrice na duši. Petogodišnji plan imao je i Gulag. "Roditeljsko planiranje" nužno ima svoju crnu rupu. Nakon što je abortiran mali mogoloid, za sljedeće dijete ne isplati se da bude glupo. Nakon što je odbačen jedan porod da se umjesto njega prihvati neki drugi, taj drugi, ako nema zahvalnosti, zaslužio bi da bude ugušen. Imam dobrih razloga da pomišljam kako će s eugenikom porasti čedomorstvo i ocoubojstva. Čim se maleno počne emanicipirati, majka će mu moći baciti u lice – lice koje su već planski narisali ona i genetičar: "Ovako sam te zamislila, ne plavog s plavim očima, kao fašista, nego kao mješanca svijetlih očiju, s penisom crnca, s genom židovskog liječnika, kromosomom imunosnog sustava koji nikada ne zataji... Ja sam ta koja te je začela, ne tek onako kako začne obična majka, naslijepo, nego onako kako zamisli inženjer, nascrtavši predmet kutomjerom, odbacujući sve uzroke s nedostatkom, prilagođajući te prema zahtijevu, osiguravajući ti već u oplođenom jajašcu profesionalnu i sentimentalnu budućnost... Tako mi vraćaš, meni, svojoj majci, i više od toga, svojem stvoritelju!"

Fabrice Hadjadj

PS

Mnogo toga upućuje da bi Hadjadj nažalost mogao biti u pravu (ako ne fizički onda psihološki); žene koje su se odlučile na razne metode oplodnje "prekidaju" trudnoću kada se ustanovi da nešto nije "u redu", parovi koji kupuju dijete preko surogat majki ga napuštaju zbog bolesti i drugih problema, itd.

Dijete se ne proizvodi, ono se začima i rađa. 

Raniji postovi;kategorija dostojanstvo, eutanazija, ivf itd

 

Sentimentalizam je uzrok odbijanja da se dijete rodi – FH

Velika opasnost u njemu se pretvara u infantilni traumatizam tako da je bolje, na kraju svega, ukloniti dijete kada je još čisto, dok ne bude pokvareno ili satrto pred našim očima. Paradoks našeg doba tu nalazi svoje objašnjenje: nikada dijete nije bilo tako štićeno i nikada nije bilo toliko pobačaja. Njegov sentimentalizam uzrok je odbijanja da se dijete rodi. Najsigurnija zaštita najmanjih zapravo je njihovo uklanjanje.

Farbice Hadjadj, Dubina Spolova

Osloboditi od zala, a ne života – FH

Riječ je o cinizmu u najčiščemu smislu te riječi. Kao dokaz uzimam anegdotu vezanu uz oca cinizma, Ansitena, Diogenova učitelja. Trpeći jedan od napadaja sušice "Antisten je zavapio: ' Ah, tko će me osloboditi moje patnje?' - 'Ovo', uzvratio mu je Diogen pokazujući mu svoj nož - ' Govorio sam o patnji', ispravio ga je Antisten, 'nisam rekao da se želim osloboditi života.'

I to je krucijalna distinkcija. Onaj koji traži smrt zapravo želi da ga spase od njegovih zala, a nesumnjivo i od njegovih riječi jer te riječi o smrti poručuju nešto drugo. On još traži život. Još žudi za srećom. Poznate su nam Pascalove riječi: "Svi ljudi žele biti sretni, čak i oni koji će se objesiti." I doista, kada više ne bismo žudjeli za srećom, tada ne bismo žudjeli ni za tim da nam bude bolje: ne bismo se upinjali u jednome potezu dokinuti bol nestrpljivo iščekujući počinak. Izazov je eliminirati boli, ali ne i sebe.

PS

Preuzeto iz knige Kako uspijeti u smrti, F. Hadjadj.

"Liječnik" koji ubija svog "pacijenta" ga ne liječi. Nije ga izliječio nego ga je ubio. Nije mu vratio "dostojanstvo" nego ga je lišio i života i dostojanstva.

Raniji postovi; Ubojstvo i Moralnost Eutanazije, Oderberg o suvremenoj bioetici, O "stručnjacima" i bioetici, Dostojanstvo Ljudskog Bića itd.