Smrtna kazna i Pravda - MP

Prenosim iz Till Death Do UsPart: Does the Death Penalty Satisfy Christian Standards of Justiceand Compassion? (1989. god.), autor je filozof M. Pakaluk.

Dvadesetosmogodišnji Mark Chicano zavapio je u očaju. Vijeće sudaca Connecticuta ga je upravo osudilo na 260 godina zatvora — zapravo doživotnu kaznu — zbog ubojstva tri osobe. U veljači 1987. Chicano je prisluškivao ispred prozora spavaće sobe svoje djevojke dok je ona imala odnos s drugim muškarcem. Chicano je tada provalio u kuću i, nakon što je čekao 40 minuta, napao ih je i ubio. Kad se na vratima spavaće sobe pojavio jedanaestogodišnji posinak njegove djevojke, Chicano je ubio i njega.

Chicano se bacio pred sucima i zavapio kad je izrečena presuda, ali ne zbog njezine strogoće, nego zbog njezine blagosti. "Mora me se ubiti", vikao je, "mora me se kazniti za ono što sam učinio." Chicano je ponavljao: "Duboko, duboko mi je žao. Morate me ubiti." A zatim je dodao zlokobnu prijetnju: "Ako me ne osudite na smrt, ja ću to, na ovaj ili onaj način, učiniti sam." Sedmorica policajaca morala su ga oboriti na tlo kako bi ga mogli iznijeti iz sudnice.

Patnja ovog čovjeka i njegovo brutalno kajanje podsjetili su na Kantovu poznatu raspravu o smrtnoj kazni. Kant je tvrdio da je doživotni zatvor nužno ili preblaga ili prestroga kazna za ubojstvo, ovisno o duševnom stanju krivca. Ako se krivac ne kaje, rekao je Kant, onda je doživotni zatvor preblag, jer ubojica može uživati u mnogim godinama života bez ikakvih grižnja savjesti; dok je, ako se osuđenik kaje, doživotni zatvor prestrog, jer je tada prisiljen živjeti sa svojom tugom. Kant je primijetio da je, suprotno tome, smrtna kazna prilagođena pružanju najprikladnije kazne u oba slučaja. Osuđenik koji se kaje prepoznaje da zaslužuje umrijeti zbog onoga što je učinio, pa smrtna kazna odgovara njegovoj vlastitoj prosudbi; a nepokajani osuđenik kažnjen je oduzimanjem vlastitog života, kojeg je cijenio više nego činiti ono što je ispravno.

Možda je Mark Chicano bio emocionalno poremećen na način koji ga djelomično oslobađa krivnje za njegove zločine, a njegov ispad na izricanju presude bio je znak trajne neuravnoteženosti. Ili možda Chicanovo samooptuživanje ima temelja, a budući da to nitko drugi ne priznaje, doveden je u stanje frustracije. U svakom slučaju, lako je zamisliti posve razumne ubojice koji, poput "časnog čovjeka" o kojem Kant govori, smatraju prikladnim da budu pogubljeni za svoje zločine.

Postoje katolici koji vjeruju da "nijedan zločin ne zaslužuje smrtnu kaznu". Ako bi oni primjerice bili prijatelji krivca optuženog na smrtnu kaznu, smatrali bi da im je zadatak podnositi žalbe i raditi pritiske s ciljem ublažavanje kazne, inzistirajući da je smrtna kazna neopravdana, barbarska ili okrutna. Vjerojatno bi podrazumijevali da im se i drugi katolici trebaju pridružiti u nastojanju da spriječe pogubljenje. Vjerojatno bi posljednje što bi očekivali ili željeli bilo da se njihov prijatelj pridruži onima koji se zalažu za smrtnu kaznu i kaže: "Prestanite s tim; zaslužujem umrijeti zbog onoga što sam učinio."

Ipak, ovaj stav - "Zaslužujem umrijeti zbog svog grijeha" - duboko je kršćanski. Čini se da je to nužan dio istinskog kajanja za počinjenje bilo kojeg teškog grijeha. Nakon što je Natan prekorio Davida zbog preljuba i ubojstva Urija, David je uskliknuo: "Sagriješio sam protiv Jahve!", na što mu Natan odvrati : "Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti " Natan je time implicirao da je David, prepoznavši svoj grijeh, prepoznao i da zaslužuje kaznu smrću. [...]

Uskrsno vrijeme, Uzašašče i važnost tijela – M.P

Pakaluk u "The Easter Season is the fleshly season";

Uskrs je proslava važnosti tijela za kršćansku vjeru jer se radi o proslavi uskrsnuća Gospodinova. Mi kršćani ispovijedamo uskrsnuće tijela, primjerice u vjerovanju: "Vjerujem u... uskrsnuće tijela."

Kršćani ne vjeruju da je vječni život duhovan, osim privremeno. Kada uskliknemo: "Krist je uskrsnuo!", ne kažemo da je njegova duša pobjegla ili da eterična tvar živi dalje ili da je "u duhu" još uvijek s nama. Sva ta "egzistencijalistička" tumačenja uskrsnuća - u stilu "kada su učenici rekli da je Krist uskrsnuo, govorili su da im je iskustvo njegovog novog života promijenilo srca" - jednostavno pogrešno predstavljaju kršćanstvo. Ako ste potajno takvo što mislili, provjerite što znate o tome jer to nije ono što Crkva naučava. Naše uvjerenje je puno smjelije.

Katekizam Katoličke Crkve navodi: "»Tijelo je stožer spasenja.« (Tertulijan, De res. 8, 2: PL 2, 852). Mi vjerujemo u Boga koji je stvoritelj tijela; vjerujemo u Riječ koja je postala tijelom da otkupi tijelo; vjerujemo u uskrsnuće tijela, dovršetak stvaranja i otkupljenja tijela."

John Updike u svojoj pjesmi „Seven Stanzas at Easter, “ rekao je: "Let us not mock God with metaphor." Jasno opisuje:

"Make no mistake: if he rose at all

It was as His body;

If the cell's dissolution did not reverse, the molecule reknit,

The amino acids rekindle,

The Church will fall."

Osjećajući da je uskrsno vrijeme doista vrijeme slavljenje obnove "tijela", kršćani su tradicionalno nastavili na vrlo tjelesan način, odijevajući svoje "uskrsno odijelo", pokazujući svoju prirodnu ljepotu i slaveći Boga, provodeći vrijeme na otvorenom po lijepom vremenu i uživajući u dobroj hrani i društvu. [...]

Pakaluk o važnosti blagdana Uzašašća

Pakaluk u A World Without the Ascension;

Blagdan Uzašašća čini se važnim kao i sam Uskrs. U "Vjerovanju" mu je posvećena jednaka pozornost: "treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa." Radi se o prvoj doktirna koju je Isus propovijedao nakon svog Uskrnuća. Rekao je Mariji Magdaleni; " idi mojoj braći i javi im", ne "uskrsnuo sam" nego - "Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu." (Iv 20,17) Svjedočila je da je uskrsnuo. Gospodin joj to nije trebao reći. Ali joj kaže, kao najvažniju stvar, da će uzaći.

Da Gospodin nije uzašao na Nebo, da Nebo nije bilo Njegov cilj i dom, onda bi njegovo uskrsnuće bilo isključivo "za ovaj svijet", baš kao i uskrsnuće Lazara, i on bi ponovno umro. Odnosno, uskrsnuće koje slavimo na Uskrs po definiciji je uskrsnuće za neko drugo mjesto.

Istočne Crkve koriste prikladan jezik kako bi označile narav otajstva. Nazivaju ga episôzomenê, "dan u koji naše spasenje postiže svoje savršenstvo". Ako poricanje savršenstva nečega znači poricanje dobrote te stvari, onda poricanje Uzašašća znači poricanje dobrote Uskrsa.

Crkva je stoga blagdanu davala najveću važnost. "To je jedan od blagdana koji se, uz blagdane Muke, Uskrsa i Duhova, ubraja među najsvečanije u kalendaru", piše Katolička enciklopedija. Sveti Augustin zapisuje "ovaj se dan slavi diljem svijeta", što je znak njegove drevnosti.

Uzašašće se smatralo prevažnim da bi se Duhovi izjednačili s njim: Elvirski sabor (oko 300. godine) osudio je tada izgleda uobičajenu praksu slavljenja Duhova zajedno s Uzašašćem četrdesetog dana nakon Uskrsa, umjesto da se to čini odvojeno pedesetog dana.

Egzegeti su istaknuli da devet dana tijekom kojih je Marija molila s apostolima između Uzašašća i Duhova predstavlja prvu devetnicu. Blagdan Uzašašća, stoga, obilježava početak posebnog vremena molitve u crkvi.

Papa Lav XIII. "odredio je i naredio" da se „u cijeloj Katoličkoj Crkvi, ove i svake sljedeće godine, održi devetnica prije Duhova, u svim župnim crkvama, a također, ako lokalni ordinariji smatraju prikladnim, u drugim crkvama i oratorijima.“

To je razdoblje bogato vrijeme milosti Stoga je „zauvijek, iz Riznice Crkve“, odobrio potpuni oprost svima koji tijekom tog vremena, bilo javno ili privatno, izmole molitve Duhu Svetomu (uz ispunjavanje uobičajenih uvjeta: enciklika, Divinum illud munus).

Sveti Augustin održao je nekoliko poznatih propovijedi o Uzašašću. Koje značenje on u njemu vidi?

Kaže da je to blagdan koji najviše odgovara Utjelovljenju. (Propovijed 262) Kao što je Krist postao ljudima sličan [Krist se "oplijeni"] (Fil 2,6), tako ga Bog sada uzvisuje. [...]

Najčešći razlozi uznemirenosti na vjerničkom putu - JB

Filozof J.Budziszewski na svome blogu u objavi That Mourns in Exile Here odgovara(2015.) čitateljici koja u posljednje vrijeme ne osjeća radost i cjelovitost koju je nekoć osjećala vezano uz svoju vjeru, Osjeća se kao da je "jednom nogom u Crkvi, a drugom vani."

***

Prenosim Odgovor[J.Budziszewski]

Budući da se nismo osobno sreli, oprostiti ćete mi što govorim općenito, ali mislim da bi bilo dobro razmotriti neke od najčešćih razloga koji dovode do vjerskog stanja u kojem se nalazite. Po mojoj procjeni, postoji sedam većih; 

Prvi je normalno kolebanje osjećaja. Spominjem ga prije svih ostalih jer niste opisali nikakve intelektualne probleme vezane uz vjeru; čini se da problem leži u vašem osjećaju povjerenja. Sama vjera nije osjećaj, iako mnogi ljudi misle da jest. Vjera je jednostavno prijanjanje uz Boga slobodnim pristajanjem na istinu koju je On otkrio. Drugim riječima, vjera je nešto što čine um i volja, a ne nešto što čine emocije. Budući da su naše emocije nestabilne, sasvim je normalno da naši osjećaji pouzdanja kolebaju gore-dolje, čak i ako dosljedno i snažno pristajemo uz Boga. Ako ne razumijemo razliku između vjere i osjećaja, normalno kolebanje moglo bi dovesti do paničarenja odnosno pomisli da gubimo vjeru. Zbog toga takvo stanje može trajati puno dulje no što bi inače trajalo.

Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme – F. Hadjadj

Vjera u Boga uključuje vjeru u to da je biti rođen u ovakvo vrijeme i usred ovakva stradanja blagodat. Ona iziskuje nadu koja nadmašuje svaku nostalgiju i svaku utopiju. Tu smo gdje jesmo, dakle Stvoritelj želi da budemo tu. Živimo u vrijeme bijede, dakle savršen je trenutak za milosrđe. Trebamo ostati gdje jesmo i biti sigurni da nismo mogli bolje proći. Ne trebamo se pouzdavati u budućnost ni žaliti za prošlošću, nego služiti Božjoj prisutnosti u svemu, otkriti Vječnoga u vremenitom, živjeti na zemlji ljubav koja je već – aunque es de noche, premda tama vlada – nebeska ljubav.

Pozvani smo na krajnje jednostavne stvari - F. Hadjadj

Konačno, pozvani smo na krajnje jednostavne stvari. Neka vas privlači što je ponizno kaže Sveti Pavao (Rim 12,16). Nisam pokušao reći ništa drugo. Međutim, iako je jednostavnost prvi od Božjih atributa, ona je i ono najteže što postoji. I to je poteškoća ovoga doba. Za apostole više nije dovoljno da čine čudesa, oni moraju podsjećati na temeljne i bjelodane istine: da je žena žena, a muškarac muškarac; da je brak nešto između muškarca i žene; da dijete dolazi na svijet od oca i majke; da krave nisu mesojedi; da prirodna činjenica nije konvencionalna konstrukcija; da bitak nije ništavilo... Podsjećanje na te bjelodanosti teže je od znanosti, teže je čak i od čuda. Jer temeljna bjelodanost nije spektakularna kao čudo i ne može se dokazati kao znanstveni zaključak. To je pomalo kao kad bi netko išao objašnjavati, pomalo se izvrgujući ruglu – osobito ako se nalazi usred požara ili poplave – da vatra gori i da je voda mokra...

Krist nas je upozorio u Evanđelju: Od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima (Mt 25, 29) Onaj tko odbacuje milost na kraju gubi i prirodu. Onaj tko zanemaruje Stvoritelja na kraju zaboravlja i stvorenje. Onaj tko prezire nevidljivo više ne umije vidjeti ono što vidi: počinje tražiti drugdje, više ne vjeruje da je ono što mu je dano vidjeti, pa i na najprizemnijoj razini, velikodušno dano za njegovo uzdignuće. Stoga, u vrijeme najraskošnijeg glamura moramo biti mistici da bismo prepoznali ono što je očito...

Chesterton je na kraju jedne svoje knjige opisao tu osobitu misionarsku borbu:

"Vatra će planuti kako bi se svjedočilo da su dva i dva četiri. Mačevi će se isukati kako bi se dokazalo da je lišće ljeti zeleno. Morat ćemo braniti, samo nevjerojatnu vrednost i razumnost ljudskoga života, već nešto još nevjerojatnije: ovaj golemi nemogući svemir koji nas gleda ravno u oči. Boriti ćemo se za vidljiva čuda kao da su nevidljiva. Gledat ćemo u nemoguću travu i nebesa i obuzimat će nas neobična hrabrost. Biti ćemo oni koji su vidjeli i svejedno povjerovali"

Upravo se to zahtijeva od nas danas. Jer na kraju krajeva, što je kršćanstvo? Promatrati poljske ljiljane (Mt 6,28), hraniti se radom svojih ruku, pjevati pjesmu staru i novu, sa svojom ženom kao plodnom lozom, sa sinovima svojim kao mladicama masline oko stola svojega (Ps 128) biti zajedno postojani u nauku ljubavi, vjerni u bratskom zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama (Dj 2,42) To su djela jednostavne stvari, ali za svoju obranu zahtijevaju krv mučenika.

F. Hadjadj, Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme

Položaj katolika u medijskoj raspravi - F. Hadjadj

Položaj kršćanina osobito je klaunovski kada se zatekne u situaciji koja podsjeća na licitaciju s drugim dobavljačima "mudrosti". Razmotrite ovaj školski primjer (govorim iz iskustva): u televizijskom ste studiju gdje raspravljate s filozofom, budistom, muslimanom i zvijezdom te morate igrati ulogu dežurnoga katolika. Osobno, puno biste više voljeti započeti tako da pronađete pjesmu koju ćete zajedno zapjevati, zaigrati tombolu ili slijepoga miša, spomenete svoje žene, roditelje, djecu ili podijelite recept za neko jelo (jamačno vegetarijansko) koje bi svima bilo po ukusu. Prije no što iznesete sve što čuči u vama, bilo bi dobro upoznati se, zar ne? Priznati da smo prvenstveno braća, a tek ona suparnici, upriličiti nešto poput medenoga mjeseca.... Ali ne! Bez predigre se morate baciti jedni na druge, poput pijetlova na seoskoj zabavi!

Filozof iznosi doktrinu, nudi pravila mudrosti, govori o univerzalnom moralu i svi mogu raspravljati u skladu s tim općenitostima. Budist predlaže meditaciju, otvara put prema nutrini, govori o univerzalnoj praksi i svi mogu zauzeti zen položaj i disati na drugačiji način. Musliman predstavlja Kuran, spominje izvornu religiju, pojednostavljenju, oslobođenu židovskih ili kršćanskih komplikacija, govori o knjizi koju treba recitirati, koju svako može čitati i imati u kući. Naposljetku, zvijezda govori o sebi, o svojim uspjesima, ona gledateljima ne će ponuditi nijedan drugi susret osim onoga što ga imaju s njom, filmskom polubožicom; čak i ako je riječ o grdobi, u redu je, zato što je odabrana za to kao televizična grdoba. Red je zatim na vama. I što biste mogli reći?

Kao filozof, i vi biste se voljeli zadovoljiti općenitostima i općim imenicama s velikim početnim slovom: Dobrota, Pravda, Istina, Božansko... No morate iznijeti i jednu vlastitu imenicu: Isus Krist. Gledatelji bi na to mogli reći: "Zašto taj Isus, a ne ja, na primjer? Zašto nam ovaj govori o nekomu koga ne možemo vidjeti, a mogao bi govoriti o nečemu što je svima poznato? Dajete, netko tko je umro pa usksnuo! Nemojte!"

Poput budista, voljeli biste se zadovoljiti iznošenjem tehnike uranjanja u prazninu, položaja lotosova cvijeta, rezonanciji oma, onim što svatko može sam učiniti. No vi prije svega morate govoriti o susretu s božanskom osobom, susretu u kojemu mi ne preuzimamo inicijativu. Gledatelji bi vam zato mogli uzvratiti: "Dobro, vi ste ga susreli, ali mi nismo. Kod lotosa barem vidimo o čemu je riječ, možemo ga izvesti vlastitim nogama. Ali taj susret, znate, malo vam zavidimo, no to ne ovisi o nama..."

Poput muslimana, i vi biste voljeti mahati knjigom, reći kako je dovoljno recitirati je napameti i doslovno je primjenjivati. No vi morate ustvrditi prvenstvo Duha, kao u nužnost tradicije, odnosno određene povijesne zajednice, skupa siromašaka poput vas, posebno svećenika, koji su manje ugodni od ostalih, a ipak imaju moć prenošenja milosti. [...]

I konačno, voljeli biste, poput filmske zvijezde, imati lice koje izgleda dobro pod svjetlima reflektora pa istupiti, svima reći kako je stvar u susretu s vama, u raspolaganju svim adutima zavođenja slikama. No dobro znate kako zadaća i u svom slučaju nije trijumf slika nego trijumf života te da vaš cilj nije zavesti (odnosno navesti prema sebi), nego usmjeriti prema Drugome koji je istodobno i Isti i od kojega zamuckujete. Gledatelji tada mogu potpuno zanemarivati vaš kukavan nastup: "poslušajmo lijepu glumicu. Ona je barem vidljiva i puno šarmantnija i manje pretenciozna!"