Velika opasnost u njemu se pretvara u infantilni traumatizam tako da je bolje, na kraju svega, ukloniti dijete kada je još čisto, dok ne bude pokvareno ili satrto pred našim očima. Paradoks našeg doba tu nalazi svoje objašnjenje: nikada dijete nije bilo tako štićeno i nikada nije bilo toliko pobačaja. Njegov sentimentalizam uzrok je odbijanja da se dijete rodi. Najsigurnija zaštita najmanjih zapravo je njihovo uklanjanje.
Farbice Hadjadj, Dubina Spolova
Riječ je o cinizmu u najčiščemu smislu te riječi. Kao dokaz uzimam anegdotu vezanu uz oca cinizma, Ansitena, Diogenova učitelja. Trpeći jedan od napadaja sušice "Antisten je zavapio: ' Ah, tko će me osloboditi moje patnje?' - 'Ovo', uzvratio mu je Diogen pokazujući mu svoj nož - ' Govorio sam o patnji', ispravio ga je Antisten, 'nisam rekao da se želim osloboditi života.'
I to je krucijalna distinkcija. Onaj koji traži smrt zapravo želi da ga spase od njegovih zala, a nesumnjivo i od njegovih riječi jer te riječi o smrti poručuju nešto drugo. On još traži život. Još žudi za srećom. Poznate su nam Pascalove riječi: "Svi ljudi žele biti sretni, čak i oni koji će se objesiti." I doista, kada više ne bismo žudjeli za srećom, tada ne bismo žudjeli ni za tim da nam bude bolje: ne bismo se upinjali u jednome potezu dokinuti bol nestrpljivo iščekujući počinak. Izazov je eliminirati boli, ali ne i sebe.
PS
Preuzeto iz knige Kako uspijeti u smrti, F. Hadjadj.
"Liječnik" koji ubija svog "pacijenta" ga ne liječi. Nije ga izliječio nego ga je ubio. Nije mu vratio "dostojanstvo" nego ga je lišio i života i dostojanstva.
Raniji postovi; Ubojstvo i Moralnost Eutanazije, Oderberg o suvremenoj bioetici, O "stručnjacima" i bioetici, Dostojanstvo Ljudskog Bića itd.
Na tu je temu [prigovor da se nitko nije vratio iz mrtvih] rabin iz Charentona izveo usporedbu:
Oni nalikuju na blizance-fetuse koji u majčinoj utrobi počinju previše razmišljati:
Vjeruješ li ti da postoji nešto nakon ovoga?
Što? Onkraj prolaza?
Da, iza sluznice.
Nitko se od tamo nikada nije vratio.
Istina.
Osim toga, ostavli su iza sebe posteljicu koja ih je održavala na životu?
Dakle?
Vjerujem, dakle, da nakon ovoga ničega nema.
U nestrepljenju odlučuju zahtijevati da odmah umru. Žele ostati pokopani unutar stijenki maternice. Bez vjerskog obreda, dakako. I eto. Ima ih koji vjeruju da su buntovnici, a zapravo su samo spontani pobačaji.
Fabrice Hadjadj, Kako uspijeti u smrti
Filozof Vallicella u jednom razmišljanju;
Prisjećajući se našeg krajnje siromašnog podrijetla u utrobama naših majki i naknadne bespomoćnosti dojenačke dobi, kako smo postali tako arogantni i samo-važni?
Izjava koje se često (pogrešno) pripisuje Augustinu, ali izgleda da potječe od Bernarda iz Clairvauxa pojašnjava "Inter Faeces et urinam Nascimur".
Tako neobećavajući dolazak na pozornicu svijeta za tako ohole i arogantne.
PS
Prisjetio sam se gornjeg razmišljanja čitajući jedan Gormallyin odgovor o porodu. Ne znam tko je izvorni autor navedene misli, ona spominje "antičkog Grka" koji je ustvrdio slično između čega dolazimo na svijet. (Koristan podsjetnik onima koji imaju posebno visoko mišljenje o sebi.)
Naravno, kršćanski mislioci imaju prednost pred poganim grcima pri shvaćanju prave vrijednosti ljudskog bića.
 |
U dokumentu "Neka pitanja vezana s enciklikom HV" Jordan Kuničić odgovara na pitanja koja su mu postavljali (drugi svećenici) vezano uz encikliku Humanae vitae.
Iako je sama tema bitna (o njoj je objavio više članaka), upozorenja koja daje ne tiču se samo nje;
***
Jedno pitanje; "Kada biste vi profesori bili više na terenu te morali ispovijedati bračne drugove, blaže bi sudili o tim pitanjima, te nebiste zastupali tako neelastične teorije – piše jedan s terena.
Vidiš brate, i Ivan Krstitelj se našao na terenu. I bio mu je teren vrlo hrapav. Morao je stvoriti sud o postupku Herodovu. Ovaj je želio imati ženu svog braka Filipa. Teška situacija zar ne? Prkositi moćnom tiraninu nije lako. A ipak je Ivanov odgovor bio neelastičan, zar ne? Jednostavno: "Nije dopušteno." Rezultat? Glava na pladnju... mučeništvo... slava pred Bogom i pred ljudima. Nije isto? Ali je slično, a dokazivanje po sličnosti dopušteno i korisno.
Sjetite se da smo svi mi radnici na području vjere i morala. Rješenja što ljudima pružamo ne uzimamo prvotno ni mjerodavno iz psihologije, ni iz sociologije, niti iz demografije, ne nego iz Objave, iz naravnog zakona i iz učiteljstva Crkve. Usvojiti kao dopuštenu izravnu kontracepciju ili frustiranje sposobnosti rađanja novog života, može ponekad biti ekspeditivno s biološke, psihološke, demografske ili sociološke strane, dakle sa strane nekog popustljivog pastorala, ali takvo rješenje nije u skladu ni s cjelovitim ni s vjersko-moralnim gledanjem na čovjeka i njegovu sudbinu (HV br.7). Vjera i moral su faktori spremanja nadživota, a ne apsolutizirane bilo koje prirodne znanosti ili svedene na posve autonomne pokrajne.
I treba razlikovati metodu od samog sadržaja pristupa penitentu. [...]
Upravo zato, Isus se objavljuje u tajnosti: ne dolazi postaviti nekakvu teoriju, koja je savršena ali ostaje izvan naših srdaca: ne želi neko blistavo znanje, koje bi nas zarobljavalo kao leptire na žarulju. Nitko ga ne smije primiti više kao mudraca nego kao prijatelja – u tome je najviša mudrost, ražarena ljubavlju. Eto zašto on daje da ga traže. Savez Vječnoga s nekom dušom ište tu želju i tu osobnu intimnost bračnih odaja. Dar objave nikada, dakle, ne ide bez neke suzdržanosti, bez nekog ustezanja. Isus je mogao učiniti da siđu čete anđela, mnogo uspješnije od svih naših stručnjaka za praktični marketing. No on nije zavodnik, doista. Na pristanak intelekta može se prisiliti. Srce se ne može prisiliti.
Znamenje koje on pruža poštuje, dakle, našu inteligenciju. Ona je čuvaju od nasilja apsurda, ali je štite i od naprasitosti slave. Ako, s obzirom na nas, ta znamenja ne proizvode tako jasne dokaze da bi nas nužno svela na roblje, to je stoga što nas on želi osloboditi kao braću. Pomoću te polutame, on vapi za onim viškom slobodna pristanka. U svojoj moći on je zacijelo mogao učniti da se pri svakoj euharistiji stup svjetlosti sruči na oltar, ali što bi tada bilo od one polutame pune ljubavi? Naše klanjanje bilo bi tada izvanjsko, prisilno, ropsko; dolazeći pak pod skromnim prilikama, Bog nam dariva da mu darujemo svoje povjerenje, Bog nas prosi ljubav, koju nam udahnjuje u tajnosti, i vježba nas da istu ljubav sami okrenemo prema siromasima. Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite (2 Kor 8,9).
Pascal je mislilac tog siromaštva koje je naše bogatstvo, tog povlačenja u sebe koje je dar, te pomračine koja omogućuje intimniju svjetlost. On neprestano ponavlja da objava nije mogla biti bez te pomračenosti znakova i proroštva. Protiv onih koji žale:"Ah, da su nam Mihej i Izaija pružili unaprijed neoboriv popis znakova za Mesiju", Pascal primjećuje da su Izaija i Mihej odrješito rekli da on ulazi u mesijansko poslanje trpeći prijezir: "Što govore proroci? Da će biti očito da je Bog? Ne , nego da se neće nikako misliti da je to on, da će biti kamen spoticanja, o koji će se mnogi spotaknuti, itd. Neka nam se dakle više ne spočitava nedostatak jasnoće, jer upravo je to ono što priznajemo javno". Iako ne govori o vjeri vragova, Pascal daje znati da je posljednji razlog tog sumraka iščupati nas iz njihovih tmina: "Bog hoće raspoložiti više volju nego intelekt; savršena jasnoća poslužila bi duhu i naškodila volji. Poniziti oholost." U jednome drugom odlomku o tome pobliže kaže: "Da uopće nije bilo nejasnoće, čovjek ne bi bio osjećao svoju iskvarenost; da nije bilo nikakve svjetlosti, bio bi lišen nade u spasenju. Zato, ne samo da je pravedeno nego je za nas i korisno da Bog bude djelomično skriven i djelomično otkriven, jer je inače pogibeljno za čovjeka poznavati Boga, a ne poznavati bijedu i poznavati svoju bijedu bez poznavanja Boga." Gospodin nam raspoređuje svjetlost znakova kako bi nas sačuvao od najcrnje oholosti. Reći ne u svjetlosti mračnije je nego to reći u sumraku; ali, također, reći da u sumraku zaslužnije je neglo to reći u svjetlosti. Taj polu-mrak njegove objave, s jedne nas strane čuva od posve sotonske vjere, postignute u oholosti; s druge, on nam omogućuje da osjetimo svoju bijedu – kako naša molitva ne bi bila poza ni dio majstorske izvedbe, nego predanje i krik, gdje ljevica ne zna što čini desnica – gdje Bog dariva a da se ne da vidjeti, a njegovo stvorenje zahvaljuje mu bez prisile.
No tu je i četvrti razlog, koji proizlazi iz tri spomenuta, zbog kojega je taj sumrak blagoslovljen: kada bi svatko bio "vidjelac" Krist ne bi imao Tijelo, hoću reći otajstveno Tijelo. Mi ga ne bismo susretali jedni u drugome. [...]
Zadržavaj vlast nad svojim čuvstvima, tj. „budi svoj“! Ne hrani čuvstva nedozvoljenim objektima, jer čuvstvom možeš začiniti samo ono što smiješ i činiti. Raspaljena čuvstva postaju vatra, požar, ludilo. Osjećaš li žar ljubavi? Prenesi je na široko polje zdrave, kršćanske, stvaralačke ljubavi. Strah te vodi? Bez sumnje bi te strah pred paklom morao tresti. Nada te vuče naprijed? Mnogo ti ostaje do osvajanja vječne sreće. Pokazuješ revnost u srdžbi? Tjeraj oskvrnitelja svetišta svoga „Ja“, tjeraj grijeh. Želiš li postati velik? Obuzdaj u sebi demone strasti, da oslobodiš genija plemenitih čuvstava. Težiš li za spokojstvom sređenih čuvstava? Sjeti se da su čuvstva izvrsni sluge, nepodnošljivi gospodari. Često se događa da se obistinjuju riječi: „Mi smo samima sebi demoni. Tjeramo sami sebe iz svoga vlastitoga raja“ (Goethe). Izgradnja čovjeka počinje odgojem čuvstava. Pazi da te čuvstva ne zaskoče! Kad te probude, drži ih na uzdi! Njihovu snagu upotrijebi kao sredstvo pomoću kojega će odvažnije, ustrajnije, predanije stvarati zaslužna djela za nebo.
Jordan Kuničić, Iskoristi afekte – čuvstva
