Oikofobija je pojam koji u psihijatriji označava averziju prema domaćem okružju. Scruton je iskoristio taj pojam kako bi objasnio ponašanje liberalne i političke elite, odnosno "odbijanje baštine i doma." Radi se o "fazi kroz koju adolescentski um normalno prolazi", ali je bitna trajna značajka nekih, tipično ljevičarskih, političkih impulsa i ideologija koje se zalažu za ksenofiliju (davanje prednosti stranim kulturama). Oikofobija, kako je definira Scruton, je strah od poznatoga: "dipozicija, u svakom sukobu, da stanete na stranu 'njih protiv nas', potreba da ocrnite običaje, kulturu i institucije koje su 'naše'". Oikofobija ima različite oblike u različitim društvima, ali ne treba puno traženja da bi prepoznali opisano ponašanje kod mnogih naših "medijskih ličnosti" (ili kako bi ih već trebao nazvati).
U nastavku dio Scrutonovog predavanja, održanog na poziv belgijske stranke Vlaams Belang (2006.), izvještaj u cjelosti možete pročitati ovdje; Roger Scruton on Immigration, Multiculturalism andthe Need to Defend the Nation State. Izlaganje se djelomice temelji na tekstu Oikophobia.
Svako društvo ovisi o iskustvu
članstva: osjećaju tko smo "mi", zašto pripadamo zajedno
i što dijelimo. Ovo iskustvo je pred-političko: prethodi svim
političkim institucijama, daje nam razlog da ih prihvatimo.
Ujedinjuje ljevicu i desnicu, različite slojeve, muškarce i žene,
roditelje i djecu. Prijetnja ovoj "množini prvog lica" je
put ka atomizaciji, ljudi prestaju prepoznavati bilo kakvu dužnost
prema svojim susjedima, i kreću u pljačku nagomilanih resursa dok
mogu. Bez članstva riskiramo novu "tragediju zajedničkog
dobra".
[...]
Članovi liberalne élite su možda
imuni na ksenofobiju, ali su podjednako krivi zbog odbijanja, i
averzije, prema domu. Svaka država iskazuje ovaj porok u svojoj
verziji. Nitko rođen u postratnoj Engleskoj ne može ne primijetiti
izrugivanje nacionalnom u našem obrazovanju od strane onih koji ne
bi mogli kritizirati da ljudi nisu bili spremni umrijeti za svoju
državu. Lojalnost koja je potrebna ljudima u svakodnevnom životu, i
koju potvrđuju svojim spontanim društvenim akcijama, danas se
redovito ismijava ili čak demonizira od strane dominantnih medija i
obrazovnog sustava. Nacionalna povijest se podučava kao priča o
sramu i degradaciji. Umjetnost, literatura i religija naše nacije su
većinom izbačene iz kurikuluma, a folklor, lokalne tradicija i
nacionalne ceremonije se rutinski smatra glupošću.
Ovo odbijanje nacionalne ideje je
rezultat osebujnog načina razmišljanja koje se razvilo kroz Zapadni
svijet nakon drugog svjetskog rada, i posebno je rasprostranjeno među
intelektualcima i političkom elitom. Ne postoji adekvatna riječ za
ovo stanje, iako je lako prepoznati simptome: odnosno dispoziciju, u
svakom sukobu, da se stane na stranu "njih" protiv "nas",
i potrebu da se ocrne običaji, kultura i institucije koje su "naše".
Takvo ponašanje nazivam oikofobija – averzija prema domu –
ističući duboku vezu sa ksenofobijom, koja je njena zrcalna slika.
Oikofobija je faza kroz koju adolescentski um uobičajeno prolazi,
ali to je stanje u kojem intelektualci znaju ostati zarobljenim. Kao
što je Orwell istaknuo, intelektualci ljevice su posebno skloni
tome, zbog toga su često bili dobrovoljni agenti stranih sila.
Špijuni sa Cambridgea – obrazovani ljudi koji su prodrli u naše
vanjske poslove tijekom rata i izdali naše istočne saveznike
Staljinu – nude dobru ilustraciju što je oikofobija učinila
za englesku i Zapadne saveznike.
Oikofobija nije specifična stvar za
Engleze, ili Britance. Kada Sartre i Foucault opisuju "buržoaski"
mentalitet, mentalitet drugog u njegovoj drugosti,
oni opisuju običnog pristojnog Francuza, iskazuju prezir prema
vlastitoj nacionalnoj kulturi. Kronični oblik oikofobije se raširio
američkim sveučilištima, pod krinkom političke korektnosti,
posebno glasan nakon terorističkih napada, prezire kulturu koja je
navodno izazvala napade, staje na stranu terorista.
Prevlast oikofoba u našim nacionalnim
parlamentima i EU mašineriji je djelomične odgovorna za prihvaćanje
subvencionirane imigracije, i za napade na običaje i institucije
koje povezujemo sa tradicionalnim i materinjim oblicima života.
Oikofob odbacuje nacionalnu lojalnost i definira svoje ciljeve i
ideale protiv nacije, promovirajući transnacionalne institucije nad
nacionalnim vladama, prihvaćajući i odobravajući zakone koje
odozgo nameću EU ili UN, a svoju političku viziju definira u
terminima kozmopolitskih vrijednosti koje su očišćene od svih
pozivanja na pojedine dijelove stvarne povijesne zajednice. Oikofob
je, u svojim vlastitim očima, branitelj prosvijećenog univerzalizma
protiv lokalnog šovinizma. Upravo je porast oikofobije doveo do
porasta krize legitimnosti u nacionalnim državama Europe, svjedoci
smo masovne ekspanzije zakonodavnog tereta na narode Europe...
[...]
U svijetlu dvostrukih standarda treba
procjenjivati optužbe za "rasizam i ksenofobiju". Radi se
o optužbi koja je uvijek usmjerena prema članovima autohtone
zajednice, posebno prema onima na dnu društvene skale. Usmjerena je
i prema onim političkim strankama koje pokušavaju zastupati te
ljude, strankama koje obećavaju odgovoriti na problem kojim se
nijedna druga stranka ne želi baviti. Oni koji optužuju su gotovo
neizbježno obuzeti oikofobijom, njihov osjećaj pripadanja je ili
krhak ili nepostojeći. Stare oblike europskog društva, posebno
stare nacionalne identitete koji su oblikovali naš kontinent,
promatraju s jedva prikrivenim gađenjem. Fokusirajući se na svoju
kozmopolitsku viziju politike, u stanju su zažmiriti na činjenicu
da europske države imaju sve veći broj ljudi koji nemaju niti
nacionalnu lojalnost niti ideale prosvjetiteljstva. Na taj način
moramo promatrati optužbe za "rasizam i ksenofobiju": one
se javljaju zbog savjesti liberalne élite koja živi u poricanju.
Možete se pitati, pa zašto ne bi
živjeli u poricanju ukoliko im je tako ugodnije? Kao zaključak,
moram reći što mislim da je pogrešno sa ovom vrstom
egzistencijalnog nepoštenja. Obični ljudi Europe su danas tjeskobni
zbog svoje budućnosti: traže nekoga tko će ih predstavljati,
poduzeti mjere kao odgovor na te tjeskobe. Nedavna islamska
zvjerstava, i poduzete mjere uzbune protiv terorizma nisu ništa
pomogle. Kada su ljudi tjeskobni predstavljaju prijetnju, i sebi i
onima kojih se boje. Bitno je da europske države postignu
integraciju svojih imigranata; ali ako liberalne élite ne žele
raspravljati o tome, i nastave za nastalu tjeskobu kriviti
ksenofobiju autohtonog društva, istodobno ignorirajući oikofobiju
koja ima podjednaki doprinos, onda će na kraju doći do stanja od
kojeg nitko neće imati koristi, najmanje imigrantske zajednice.
To me vraća na moju početne
primjedbe. Došao sam ovdje govoriti o onome što je bitno za vas, i
za mene, ali čini se kako postoji puno ljudi u ovoj državi koji
vjeruju da ne bih uopće trebao pričati sa vama; a s obzirom da sam
došao ovdje, postao sam zaražen optužbom protiv vas: optužbom za
rasizam i ksenofobiju. Razgovarajući o ovoj optužbi nadam se da ću
je odbiti. Nisam niti rasist niti ksenofob; isto to pretpostavljam za
druge, barem dok ne pokažu suprotne dokaze; i drago mi je da postoji
stranka koja je spremna suočiti se sa takvom optužbom, kako bi
raspravljala o problemu koji muče sve obične europljane. Onima koji
su mi pisali da vas moram bojkotirati, odgovorio sam: zašto me vi ne
pozovete? Zašto vi ne pokrenete diskusiju koja nam je svima
potrebna, ako je već ne možemo prepustiti njima? Naravno, nitko od
njih nije mi odgovorio.
