utorak, 26. veljače 2013.

Oikofobija

Oikofobija je pojam koji u psihijatriji označava averziju prema domaćem okružju. Scruton je iskoristio taj pojam kako bi objasnio ponašanje liberalne i političke elite, odnosno "odbijanje baštine i doma." Radi se o "fazi kroz koju adolescentski um normalno prolazi", ali je bitna trajna značajka nekih, tipično ljevičarskih, političkih impulsa i ideologija koje se zalažu za ksenofiliju (davanje prednosti stranim kulturama). Oikofobija, kako je definira Scruton, je strah od poznatoga: "dipozicija, u svakom sukobu, da stanete na stranu 'njih protiv nas', potreba da ocrnite običaje, kulturu i institucije koje su 'naše'". Oikofobija ima različite oblike u različitim društvima, ali ne treba puno traženja da bi prepoznali opisano ponašanje kod mnogih naših "medijskih ličnosti" (ili kako bi ih već trebao nazvati).
U nastavku dio Scrutonovog predavanja, održanog na poziv belgijske stranke Vlaams Belang (2006.), izvještaj u cjelosti možete pročitati ovdje; Roger Scruton on Immigration, Multiculturalism andthe Need to Defend the Nation State. Izlaganje se djelomice temelji na tekstu Oikophobia.
Svako društvo ovisi o iskustvu članstva: osjećaju tko smo "mi", zašto pripadamo zajedno i što dijelimo. Ovo iskustvo je pred-političko: prethodi svim političkim institucijama, daje nam razlog da ih prihvatimo. Ujedinjuje ljevicu i desnicu, različite slojeve, muškarce i žene, roditelje i djecu. Prijetnja ovoj "množini prvog lica" je put ka atomizaciji, ljudi prestaju prepoznavati bilo kakvu dužnost prema svojim susjedima, i kreću u pljačku nagomilanih resursa dok mogu. Bez članstva riskiramo novu "tragediju zajedničkog dobra".

[...]

Članovi liberalne élite su možda imuni na ksenofobiju, ali su podjednako krivi zbog odbijanja, i averzije, prema domu. Svaka država iskazuje ovaj porok u svojoj verziji. Nitko rođen u postratnoj Engleskoj ne može ne primijetiti izrugivanje nacionalnom u našem obrazovanju od strane onih koji ne bi mogli kritizirati da ljudi nisu bili spremni umrijeti za svoju državu. Lojalnost koja je potrebna ljudima u svakodnevnom životu, i koju potvrđuju svojim spontanim društvenim akcijama, danas se redovito ismijava ili čak demonizira od strane dominantnih medija i obrazovnog sustava. Nacionalna povijest se podučava kao priča o sramu i degradaciji. Umjetnost, literatura i religija naše nacije su većinom izbačene iz kurikuluma, a folklor, lokalne tradicija i nacionalne ceremonije se rutinski smatra glupošću.

Ovo odbijanje nacionalne ideje je rezultat osebujnog načina razmišljanja koje se razvilo kroz Zapadni svijet nakon drugog svjetskog rada, i posebno je rasprostranjeno među intelektualcima i političkom elitom. Ne postoji adekvatna riječ za ovo stanje, iako je lako prepoznati simptome: odnosno dispoziciju, u svakom sukobu, da se stane na stranu "njih" protiv "nas", i potrebu da se ocrne običaji, kultura i institucije koje su "naše". Takvo ponašanje nazivam oikofobija – averzija prema domu – ističući duboku vezu sa ksenofobijom, koja je njena zrcalna slika. Oikofobija je faza kroz koju adolescentski um uobičajeno prolazi, ali to je stanje u kojem intelektualci znaju ostati zarobljenim. Kao što je Orwell istaknuo, intelektualci ljevice su posebno skloni tome, zbog toga su često bili dobrovoljni agenti stranih sila. Špijuni sa Cambridgea – obrazovani ljudi koji su prodrli u naše vanjske poslove tijekom rata i izdali naše istočne saveznike Staljinu – nude dobru ilustraciju što je oikofobija učinila za englesku i Zapadne saveznike.

Oikofobija nije specifična stvar za Engleze, ili Britance. Kada Sartre i Foucault opisuju "buržoaski" mentalitet, mentalitet drugog u njegovoj drugosti, oni opisuju običnog pristojnog Francuza, iskazuju prezir prema vlastitoj nacionalnoj kulturi. Kronični oblik oikofobije se raširio američkim sveučilištima, pod krinkom političke korektnosti, posebno glasan nakon terorističkih napada, prezire kulturu koja je navodno izazvala napade, staje na stranu terorista.

Prevlast oikofoba u našim nacionalnim parlamentima i EU mašineriji je djelomične odgovorna za prihvaćanje subvencionirane imigracije, i za napade na običaje i institucije koje povezujemo sa tradicionalnim i materinjim oblicima života. Oikofob odbacuje nacionalnu lojalnost i definira svoje ciljeve i ideale protiv nacije, promovirajući transnacionalne institucije nad nacionalnim vladama, prihvaćajući i odobravajući zakone koje odozgo nameću EU ili UN, a svoju političku viziju definira u terminima kozmopolitskih vrijednosti koje su očišćene od svih pozivanja na pojedine dijelove stvarne povijesne zajednice. Oikofob je, u svojim vlastitim očima, branitelj prosvijećenog univerzalizma protiv lokalnog šovinizma. Upravo je porast oikofobije doveo do porasta krize legitimnosti u nacionalnim državama Europe, svjedoci smo masovne ekspanzije zakonodavnog tereta na narode Europe...

[...]

U svijetlu dvostrukih standarda treba procjenjivati optužbe za "rasizam i ksenofobiju". Radi se o optužbi koja je uvijek usmjerena prema članovima autohtone zajednice, posebno prema onima na dnu društvene skale. Usmjerena je i prema onim političkim strankama koje pokušavaju zastupati te ljude, strankama koje obećavaju odgovoriti na problem kojim se nijedna druga stranka ne želi baviti. Oni koji optužuju su gotovo neizbježno obuzeti oikofobijom, njihov osjećaj pripadanja je ili krhak ili nepostojeći. Stare oblike europskog društva, posebno stare nacionalne identitete koji su oblikovali naš kontinent, promatraju s jedva prikrivenim gađenjem. Fokusirajući se na svoju kozmopolitsku viziju politike, u stanju su zažmiriti na činjenicu da europske države imaju sve veći broj ljudi koji nemaju niti nacionalnu lojalnost niti ideale prosvjetiteljstva. Na taj način moramo promatrati optužbe za "rasizam i ksenofobiju": one se javljaju zbog savjesti liberalne élite koja živi u poricanju.

Možete se pitati, pa zašto ne bi živjeli u poricanju ukoliko im je tako ugodnije? Kao zaključak, moram reći što mislim da je pogrešno sa ovom vrstom egzistencijalnog nepoštenja. Obični ljudi Europe su danas tjeskobni zbog svoje budućnosti: traže nekoga tko će ih predstavljati, poduzeti mjere kao odgovor na te tjeskobe. Nedavna islamska zvjerstava, i poduzete mjere uzbune protiv terorizma nisu ništa pomogle. Kada su ljudi tjeskobni predstavljaju prijetnju, i sebi i onima kojih se boje. Bitno je da europske države postignu integraciju svojih imigranata; ali ako liberalne élite ne žele raspravljati o tome, i nastave za nastalu tjeskobu kriviti ksenofobiju autohtonog društva, istodobno ignorirajući oikofobiju koja ima podjednaki doprinos, onda će na kraju doći do stanja od kojeg nitko neće imati koristi, najmanje imigrantske zajednice.

To me vraća na moju početne primjedbe. Došao sam ovdje govoriti o onome što je bitno za vas, i za mene, ali čini se kako postoji puno ljudi u ovoj državi koji vjeruju da ne bih uopće trebao pričati sa vama; a s obzirom da sam došao ovdje, postao sam zaražen optužbom protiv vas: optužbom za rasizam i ksenofobiju. Razgovarajući o ovoj optužbi nadam se da ću je odbiti. Nisam niti rasist niti ksenofob; isto to pretpostavljam za druge, barem dok ne pokažu suprotne dokaze; i drago mi je da postoji stranka koja je spremna suočiti se sa takvom optužbom, kako bi raspravljala o problemu koji muče sve obične europljane. Onima koji su mi pisali da vas moram bojkotirati, odgovorio sam: zašto me vi ne pozovete? Zašto vi ne pokrenete diskusiju koja nam je svima potrebna, ako je već ne možemo prepustiti njima? Naravno, nitko od njih nije mi odgovorio.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana