Michael Pakaluk u "Bible-Only Christianity?"(1989.) se bavi poznatom protestantskom doktrinom "sola scriptura". Opisuje raspravu između katolika i protestanta. Prenosim dio;
[...] Pogrešan razlog je taj što su katolici upali u neku vrstu apatije glede evangelizacije. Ne shvaćaju kako dar prave vjere podrazumijeva obvezu dijeljenja tog dara s drugima. ... Izrecitiraju vjerovanje "u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu", a ne shvaćaju da je katoličanstvo u svojoj biti apostolsko. Ukoliko i shvaćaju, zbog loše kateheze to ne ostvaruju.
Katolik bi svoj odgovor mogao započeti upozorenjem da protestant rabi pojmove "Riječ Božja" i "Pismo" kao sinonime, ali Isus Krist jest Riječ Božja koja je tijelom postala, a Pismo ima izvedeni autoritet jer Ga predstavlja. Ako je Crkva Tijelo Kristovo, kako Pismo kaže, onda ona prima facie također može predstavljati Krista i stoga može polagati pravo na određeni autoritet.
Krist je bio potpuna i savršena objava Boga. Pitanje tada glasi: Kako je Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva za buduće naraštaje — po Crkvi, uz pomoć Pisma, ili po Pismu samom? Ako je Krist želio da se Njegova objava sačuva samo po knjizi, zašto je onda utemeljio Crkvu, a zanemario napisati knjigu? Ako je međutim Krist namjeravao da se Njegova objava sačuva ponajprije po Crkvi, onda ima smisla što je pisanje o Njemu prepustio članovima Crkve.
---
Zapravo, nigdje nije zapisano da je Krist ikada apostolima naredio da pišu o Njemu, niti je bilo koji pisac Novoga zavjeta kazao da piše jer mu je Krist to rekao. Prilično čudno ako bi Pismo trebalo imati primarnu ulogu u očuvanju Kristove objave.
Očito je da Pismo ne može biti jedini autoritet za kršćanina, jer postoje pretpostavke koje se daju kada se Pismo smatra takvim autoritetom, pretpostavke koje "samo Pismo" ne može pružiti. Primjerice pismo ne uspostavlja vlastiti kanon, niti to može učiniti. Novi zavjet ne nabraja vlastite knjige govoreći da su nadahnute, i da su samo te nadahnute. Ranokršćanska Crkva je to učinila. Pretpostavimo da je Novi zavjet sadržavao takav popis, recimo u Knjizi Otkrivenja. Tada bi taj popis bio konačan samo ako bi taj dio Pisma bio nadahnut. Knjiga može navesti samu sebe, ali taj popis ima autoritet samo ako ga knjiga već ima; knjiga ne može sama sebi uspostaviti autoritet.
Sve što je napisano u njoj zahtijeva tumačenje. U Novom zavjetu postoje odlomci koji su dvosmisleni, koji se čine proturječnima, koji izgledaju hiperbolički, a možda to i nisu. Potreban je vanjski autoritet koji će pružiti ispravno tumačenje. Arije u četvrtom stoljeću i Jehovini svjedoci danas citiraju Pismo kako bi tvrdili da Krist nije Bog, nego najviše stvoreno biće. Bilo je potrebno ekumensko saborsko zasjedanje Crkve (Prvi nicejski sabor) da se to pitanje razriješi. Protestanti koji danas priznaju da je Krist iste biti s Ocem oslanjaju se na autoritet Crkve jer se u konačnici oslanjaju na autoritet tog sabora. U ideju da je "samo Pisma" dovoljno trebalo je posumnjati već kod Luthera i Zwinglija 1529. godine, kada su se sastali u Marburgu i nisu se mogli dogovoriti je li, prema Pismu, Euharistija ponovno prikazivanje Kalvarije ili samo spomen na nju.
Moglo bi se činiti da postoji nešto poput "jasnog značenja" Pisma kojeg svatko može razabrati, i da nije potreban nikakav autoritet za njegovo tumačenje. No čak i kada postoji jasno značenje, ponekad je ipak potrebna pomoć da se ono prepozna kao takvo. Ako je išta jasno, onda je jasna tvrdnja da je kruh Kristovo tijelo, a vino Kristova krv — naime, doktrina o stvarnoj prisutnosti (kako je i podučio Tridentski sabor) čini se "jasnim značenjem" Kristovih riječi na Posljednjoj večeri. Ipak, upravo oni kršćani koji se nastoje osloniti isključivo na "jasno značenje" Pisma odbacuju tu doktrinu.
---
Gotovo sva protestantska vjerovanja počinju tvrdnjom o doktrini sola scriptura, ali time proturječe samom sebi jer je ta doktrina izvanbiblijska i mora se utvrditi sama za sebe. Istina je da Druga Poslanica Timoteju kaže; "Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti." No logička je pogreška zaključiti da, jer je sve Pismo nadahnuto i korisno, onda je samo Pismo nadahnuto i korisno.
Novi zavjet zapravo svjedoči o autoritetu koji je temeljniji od njega samoga, naime o apostolskom autoritetu. Sv. Pavao potiče: "Stoga, braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju bilo pismom" (Druga Poslanica Solunjanima), što podrazumijeva da nepisano apostolsko učenje ima isti autoritet kao i pisano. U Djelima apostolskim, poglavlje 15., apostoli su napisali pismo kojim su uputili poganske kršćane u Antiohiji, Siriji i Ciliciji. To je pismo očito imalo utjecaj na kršćane i prije nego što je uključeno u Bibliju, jednostavno zato što se radilo o činu apostolskog autoriteta. U Bibliju je uključeno jer je bilo apostolsko; nije smatrano autoritativnim zato što je uključeno u Bibliju.
Postaje jasno da su sola scriptura i tvrdnja da postoji prijenos apostolskog autoriteta međusobno isključivi. Kao što pisano apostolsko učenje nije bilo jedini autoritet za kršćane dok su apostoli bili živi, tako pisano apostolsko učenje ne može biti jedini autoritet za kršćane ako su živi nasljednici apostola. Prima facie, trebali bismo očekivati da postoje nasljednici apostola. Kao što je John Henry Newman napisao: "Nemamo razloga pretpostaviti da postoji tako velika razlika u Božjem planu između nas i prve generacije kršćana, da su oni imali živo nepogrešivo vodstvo, a mi ga nemamo." Ako bi bilo drukčije, tada bi se sama narav Crkve promijenila smrću posljednjeg apostola. Ne bi se tada radilo o izopačenju, nego o diskontinuitetu, o promjeni identiteta — od apostolske Crkve do crkve koja djeluje "samo po Pismu". Crkva koju je Krist utemeljio, apostolska Crkva, bila bi nestala i zamijenila bi je druga crkva.
Novi zavjet daje naznake da apostolska služba treba biti sačuvana i prenošena. Kada jedanaestorica apostola biraju nasljednika Jude Iškariotskog, oni očito popunjavaju službu, a ne samo zamjenjuju osobu. To što je sv. Pavao imao apostolski autoritet pokazuje da se autoritet mogao proširiti izvan dvanaest službi; a sv. Pavao imenuje Timoteja za svoga nasljednika. Rani Crkveni oci, poput sv. Ireneja i sv. Ignacija Antiohijskog, uklanjaju svaku sumnju u tom pitanju. Klement Rimski, pišući godine 97., možda je najjasniji: "Naši apostoli, po našem Gospodinu Isusu Kristu, znali su da će biti razdora oko naslova biskupa. Stoga su, u punom znanju toga, imenovali spomenute službenike i nastavili s naputkom da, ako oni usnu, drugi provjereni ljudi naslijede njih u službi."
Evanđeosko odbacivanje crkvene predaje kao autoritativne počiva na dihotomiji između "Riječi Božje" i "predaja ljudskih". No ta dihotomija, koja je bila relevantna u odnosu na farizeje, ne može se nekritično primjenjivati nakon Utjelovljenja — nakon što je Riječ Božja postala čovjekom, a ljudi su uključeni u Njegovo tijelo. Doista, Crkva je, kako su Oci govorili, produžetak Utjelovljenja u vremenu. Krist je rekao svojim apostolima: "Ja sam s vama u sve dane — do svršetka svijeta", "tko vas prima, mene prima" i "kada dođe on – Duh Istine –upućivat će vas u svu istinu; ". Ovdje se jasno podrazumijeva prisutnost Riječi među ljudima intimnija nego što bi je mogao posredovati sam tekst, čak i nadahnut. Drugi vatikanski sabor je u Lumen gentium rekao da je Crkva "po svojoj naravi sakrament". Doktrina sola scriptura u konačnici podrazumijeva nijekanje sakramentalnog karaktera kršćanstva. [...]
---
Alfred North Whitehead jednom je napisao da ne možemo uspjeti u oponašanju starih Grka ako ih samo pokušavamo oponašati, jer stari Grci nisu samo oponašali druge. Analogna se stvar može reći o kršćanstvu: ne uspijevamo oponašati rane kršćane ako slijedimo "samo Pismo", jer sami rani kršćani nisu slijedili samo Pismo.
"Samo Pismo" evangeliku izgleda kao da sprečava odstupanja od kršćanske istine, ali povijesno to nije bio slučaj. Još za Lutherova života središnje kršćanske doktrine — čak i doktrina Trojstva — bile su nijekane od onih koji su argumentirali samo iz Pisma. Protestantizam se razdijelio u bezbroj denominacija i sekti, iako samo jedna sekta, u najboljem slučaju, može sačuvati evanđelje bez odstupanja. Još jednom, doktrina "samo Pisma" ne može pomoći u onim pitanjima koja su u središtu kršćanskog života, a nisu očito ili izričito obrađena u Pismu. Evangelik je naveo marksističku teologiju oslobođenja kao primjer izopačenja evanđelja, ali katolik koji je poslušan učiteljstvu (Magisteriju) Crkve ne bi zalutao u tom pitanju, jer je Magisterij jasno naučavao koja je teologija oslobođenja spojiva, a koja nije spojiva s kršćanstvom. Slično je i s drugim herezama.
Također treba reći da upravo sola scriptura, a ne samo fundamentalizam, kršćane čini posebno sklonima da postanu skeptici nakon što se suoče s rezultatima modernih biblijskih studija. Čini se neupitnim da je nešto od onoga što nalazimo u Novom zavjetu nekad bilo usmena predaja; to je neproblematično za katolika, koji crkvenoj predaji, uključujući usmenu predaju, daje autoritet jednak Pismu. Također je neupitno da se knjige Novoga zavjeta razlikuju prema karakteru pisca, publici kojoj je pisao i njegovim posebnim razlozima za pisanje u tom trenutku. Ni to nije problematično za katolike, koji vjeruju da je kršćanska objava bila povjerena ponajprije apostolima i da je Pismo napisano od njih, pod nadahnućem Duha, kao mudra uporaba njihova učiteljskog autoriteta. [...]
PS
Ranije objavljeni postovi slične tematike; Prvo nisu bila evanđelja nego predaja – Fulton J. Sheen, Vizije Marije – J. Haldane, Autoritet u pitanjima morala, Doktrine i običan vjernik, kategorija Pakaluk itd.
