Spolni odgoj za 'naciju kurvi i kelnera'

Osim različitih medijskih izvještaja o rekordnoj turističkoj godini, ovih dana smo mogli čitati i o zdravstvenom odgoju koji se uvodi u škole. Nakon što su godinama razne udruge pokušavale uvesti spolni odgoj izgleda da su postigle prve rezultate.

Puno toga nije poznato o formatu i cilju uvođenja odgoja, ali spominje se iskorjenjivanje neželjenih trudnoća i sprječavanje spolnih bolesti – među ostalim ciljevima. Oba ta cilja su sama po sebi poželjna (baš kao što bi mogli tvrditi da je sreća svih ljudi poželjan cilj), ali očito je kako se radi o teško dostižnom odnosno nemogućem cilju – a u pravilu, cijena koju moramo platiti da bi postigli različite nemoguće ciljeve naše vlade nije zanemariva. Općenito, za svaki nemogući cilj potrebno je shvatiti da; (I) ga nije moguće ostvariti, (II) pokušaji da ga ostvarimo su gubitak dragocjenih resursa, (III) ne smijemo zanemariti razorne troškove i socijalne opasnosti koje prate pokušaje da postignemo takve ciljeve.

Uvođenje spolnog odgoja (zdravstvenog ili građanskog ili 'kako ćemo ga već' zvati odgoja) navodno ima svoj dobro definirani cilj, ali ako malo razmislite, taj cilj je sve samo ne određen. Izgleda da ne postoji nikakva granica na kojoj će se 'političke i obrazovne elite' zaustaviti odgajajući Vašu djecu. Ne postoji broj ili postotak nakon kojih bi rekli ' dosta je', isto kao što ne postoji točka u kojoj će reći kako je njihov program uspio ili nije uspio. Elite žele ispraviti stvari - za koje je teško okriviti društvo, a društveno kontraproduktivni programi koje nam nude su samo jedna od potrebnih mjera u njihovoj potrazi za nekim višim ciljevima i ostvarivanju ideologije. Naravno, eventualna (i vjerojatna) neuspješnost njihovog program će biti predstavljena kao rezultat nedovoljno programa, ako se program pokazao pogrešnim onda nam je potrebno još programa – mantra koju ponavljaju sve vlade.

Elite koje žele mijenjati svijet uvijek to rade istim procesom; u prvoj fazi ustanove neku krizu (obično umjetnu). Druga faza je rješenje, oni imaju rješenje za tu krizu – u konkretnom slučaju uvode spolni odgoj, tvrde kako će njihovo rješenje dovesti do korisnih rezultata A, a njihovi kritičari tvrde da će dovesti do štetnih posljedica Z. Treća faza su rezultati; Pogledate rezultate i pronađete štetne posljedice Z – u ovom slučaju primjerice porast trudnoća i spolnih bolesti. Četvrta faza je fascinantan dio kada kada tvrde da to ništa ne dokazuje, da to nije bio pogrešan program jer postoje i drugi faktor.

Zagovornici će tvrditi kako nas elite samo žele podučiti kako svijet funkcionira, ali to nije točno. Oni nam ne žele reći kako svijet funkcionira nego žele odlučivati umjesto nas. Nije im cilj reći roditeljima kako da podučavaju svoju djecu o spolnosti, nego sav taj materijal stavljaju u školski program iza leđa roditeljima bez da oni uopće znaju o čemu se radi i što uče njihovu djecu.

Tko su te elite o kojima pričam i kako zapravo razmišljaju? Jedan od istaknutijih predstavnika bi bio Aleksandar Štulhofer, seksolog i član stručnog povjerenstva koji je slagao kurikulum zdravstvenog odgoja. Ovdje nije bitan samo on kao pojedinac nego kao predstavnik tog sklopa razmišljanja. U nastavku je isječak iz njegovog intervjua (JL);

Nakon srednje škole imao sam veliki otpor prema građanskom, intelektualnom društvu. Taj bunt bio je povezan s velikim simpatijama za hipi pokret, kulturnu revoluciju i ljevičarstvo. Smatrao sam da moj izbor zanimanja mora biti odraz tog bunta. Zato sam, na užas svojih roditelja, kirurga i srednjoškolske profesorice, nakon završene Klasične gimnazije objavio da želim biti mornar. A onda sam malo omekšao i odlučio biti odgajatelj u vrtiću. Sa svojih 17 godina smatrao sam da se revolucija u društvu može pokrenuti jedino ako promijenimo klince već u vrtiću.

To je bio veliki plan. Prijavio sam se na Pedagošku akademiju. Uz to, prijavio sam se i na sociologiju, i to zbog roditelja, koji su bili silno frustrirani što njihov sin neće studirati, nego ići na neku višu školu. Sociologiju sam odabrao jer za prijemni ispit trebalo je pročitati samo tri knjige. Nisam pročitao ni te tri, ali sam nekako upao. A na Pedagoškoj akademiji me nisu primili! Užas.

No, mislim da bih bio očajan odgajatelj u vrtiću. To je jako puno pružanja, a čini mi se da nisam tako pružateljski tip. Što se tiče otpora građanskim normama, utvaram si da jedan dio tih vrijednosti još uvijek živim.

Ne znam kakve je tehnike i ideje Štulhofer stekao predavanjem kolegija poput Marksističke teorije društva, ali mislim da izdvojena razmišljanja pokazuju kakve stavove potpisuje elita koje odlučuju o obrazovanju Vaše djece. Nije ništa sporno u njegovoj izjavi da na djecu treba utjecati od malih nogu, ali sporno je tko bi trebao utjecati na njih, točnije tko ne bi trebao utjecati na njih. Očito, što ranije započinje indoktrinacije, veće su šanse da ćete nadjačati tradicionalne vrijednosti; a pitanje nije koliko je hitno učiti malu djecu o seksu nego koliko rano moramo početi da bi pokrenuli proces indoktrinacije.

Arogancija elita koje na sebe preuzimaju ulogu učitelja i tretiraju djecu drugih ljudi kao zarobljenike kojima ispiru mozak sa političkom korektnošću, pritom ne preuzimajući nikakvu odgovornost za posljedice na tu djecu ili društvo, dio je opće vizije Ljevice koja počinje prožimati naš obrazovni sustav.

Štulhoferova izjava (još jednom, nije bitan on kao osoba nego kao predstavnik takvog razmišljanja) će nam pokazati što roditelji mogu očekivati od takvih programa, posebice oni koji pokušavaju odgojiti djecu u katoličkom duhu;

Vjera je druga stvar, ali odnos Crkve, osobito Katoličke crkve, prema seksualnosti nešto je što je, po mom sudu, nemoguće braniti. 

Na temelju iskustava u nekim drugim državama očekujem da će uvođenje spolnog odgoja imati suprotni učinak od službenog cilja (a i taj cilj se ne čini kao pravi cilj uvođenja programa). Primjerice u SAD-u, uvođenje propagande protiv tradicionalnih vrijednosti vezanih uz spolnost rezultirao je porastom maloljetničkih trudnoća i spolnih bolesti. "Edukacija o kontracepciji", "programi o odnosima", "poticanje zdravih stavova o seksu i seksualnosti"; sve navedeno je imalo suprotne učinke od planiranih. Ipak, "Stručnjaci" za spolni odgoj poručuju roditeljima da je seks postao toliko kompliciran i da oni nisu u stanju o tome raspravljati sa djecom – sama činjenica da ste roditelj ne znači da znate nešto o seksu ili da bi trebali odgajati djecu kako želite.

Iz ministarstva nam poručuju kako ne postoji razlog za brigu, radit će se o objektivnim znanstvenim informacijama. Ostavit ćemo upitnost toga za sada po strani, ali očito je kako dolazi do promjene u razmišljanjima naših edukatora o tome koji je cilj obrazovanja. Navodna briga za različite probleme i kurikulumi kojima će ih ispraviti otkrivaju samo kako razni pokreti imaju za cilj dovesti svoje posebne poruke u učionice. Osim ideoloških, postoje i ekonomski interesi. U SAD-u tako farmaceutska industrija dijeli tisuće kompleta za "kontrolu trudnoće" po školama, lako se može zaključiti koji je njihov interes i koja je njihova mjera uspješnosti nekog spolnog odgoja. Različiti interesi, ruku pod ruku, upliću se u škole i oduzimaju dragocjeno vrijeme namijenjeno podučavanju djece pisanju, čitanju, računanju – i kritičkom razmišljanju, a ne ponavljanju propagande. Nažalost, obrazovni kadar se već uključio u razna ne-obrazovna pitanja. Prosječni roditelji će očekivati da škole uče njihovu djecu matematiku, znanosti, jezike i druge tradicionalno akademske teme, ali edukatori su se odlučili baviti osobnim stvarima poput prehrane, higijene, "prilagodbe životu" u različitim razdobljima i spolnim odgojem.

Na temelju sličnih programa možemo pretpostaviti da će se ministrova tvrdnja o "znanstvenom" odgoju pokazati kao velika laž. Primjerice u SAD-u, spolni odgoj rijetko kad uključuje samo biološke i medicinske informacije. Primarni razlog takvog obrazovanja je preoblikovanje stavova, ne samo prema seksu nego i prema roditeljima, prema društvu i prema životu. Središnji cilj "znanstvenog" spolnog odgoja je desenzibilizirati djecu. Pokazivanje učenicima fotografija muških genitalija, video para koji ima spolni odnos ili video masturbacije. Slanje po razredu modela ženskih genitalija malim dječacima da vide kako stoji tampon i nema previše informativne vrijednosti od koje bi imali koristi. Baš kao ni ispitivanje učenika o njihovim vlastitim seksualnim stavovima i ponašanjima. U jednom nižem razredu u sklopu "zdravstvenog odgoja", održana je vježba u kojem je svaki dječak morao naglas izgovoriti "vagina", a djevojčice su morale izgovoriti "penis". Kada je jedna stidljiva djevojčica jedna izgovorila tu riječ, morala je izaći pred ploču i ponoviti je još deset puta. Postoji još niz tehnika i vježba čija je edukacijska komponenta više nego upitana, ali jasna je njihova desenzibilizirajuća uloga.

Popularna knjiga koja se koristi kao udžbenik spolnog odgoja (Changing Bodies, Changing Lives) već na prvoj stranici podučava kako "Ne postoji nijedna knjiga pravila koja će vam reći kada, gdje ili kako da krenete u akciju", a na slijedećoj stranici; "Ne postoji 'ispravan' način ili 'prava' dob kada bi trebali steći životna iskustva." Ukratko, vrlo rano se odbacuju sve norme. Knjiga odbacuje "mnoge ljude u generaciji naših roditelja" koji su imali "negativne stavove prema tijelu i seksu", te odbacuje "zastarjele stereotipe", "moralističko ponašanje društva" i "vjerske tradicije", ali unatoč tome postavlja jednu drugu grupu kao referencu po kojoj bi se trebali voditi: "Proveli smo tri godine u razgovorima sa više stotina tinejđera diljem države." Izjave tih tinejđera se koriste dalje kroz knjigu kako bi pokazali što je sve moguće – i dopustivo.

Kroz knjigu postoji kontrast između nekritičkog prihvaćanja izabranih izjava tih tinejđera i stalnog negativnog referenciranja na roditelje koji su "opsjednuti" ili "imaju problema sa popuštanjem", roditeljima koji "pretjeruju" ili "imaju ozbiljnih problema". Drugim riječima, roditelji nisu predstavljeni kao vodiči koje bi trebalo slijediti, ili kao izvore vrijednog iskustva nego kao probleme sa kojima se morate boriti, ili čak kao primjer onoga što morate izbjegavati. Naravno, sve navedeno nije simptomatično samo za navedenu knjigu, ili samo za pitanje spolnog odgoja.

Poanta navedenoga je kako je fokus (u takvoj "anti-roditeljskoj" orijentaciji i takvom pristupu "spolnog obrazovanja") na promjeni stavova i ponašanja, a ne na biološkoj ("znanstvenoj") informaciji. "Politička korektnost" upravlja obrazovanjem. Spolni odgoj nije stvar bioloških i medicinskih informacija nego je stvar mijenjanja stavova prema seksu – naravno u avangardnom smjeru. Programi koji uključuju poruke poput "Uzajmna masturbacija je sjajna - ali pazite se rana na rukama ili genitalijama." ili "nemojte zaboravit promijeniti 'gumicu' kada prelazite sa jednog partnera na drugog" možda i jesu "znanstvene", i mogli bi raspravljati u kojoj su mjeri učinkovite ili pridonosi li cilju seksualizacije djece u sve mlađim godinama, ali nitko ne može uvjerljivo tvrditi da je učenje djece o uzajamnoj masturbaciji "neutralno" s obzirom na suprotna moralna učenja; ideja o spolnom odgoju "bez pridodanih moralnih vrijednosti" je mit koji je još davno raskrinkan. Učinak takvog odgoja, osim "zaštite njihovog zdravlja", je također i promicanje određene seksualne ideologije među mladima.

Iako ovdje najviše spominjem spolni odgoj sa nekim svojim specifičnostima, on nikako nije poseban jer i ostali propagandni programi u školama imaju slične poruke. Primjerice programi "prevencije droga" naglašavaju kako svaki pojedinac donosi svoje odluke, neovisno o roditeljskim ili društvenim vrijednostima. Dijeljenje kondoma u školama i pobačaja djevojčica iza leđa njihovih roditelja ( u SAD-u) su tek izolirane manifestacije njihove temeljne filozofije koja seže puno dalje od seksualnih pitanja. Ministarstvo se tako pridružuju samo-prozvanim agentima "promjene" i "napretka" čiji je cilj udaljiti školsku djecu od vrijednosti sa kojima su odrasli kako bi ih oblikovali prema svojim vrijednostima. Naravno, sve to bez ikakve odgovornosti za posljedice njihovog poigravanja sa dječjim glavama.

Zdravstveni odgoj će uključivati i druge aspekte, ali s obzirom da su slični već postojali unutar različitih predmeta čini se kako je spolni odgoj najvažnija novina u svemu tome (a i on je postojao u nekim oblicima). To nikako ne znači da i ostali programi nemaju (ili ne mogu imati) svoje ciljeve. Primjerice, jedan američki program namijenjen educiranju o drogama imao je kurikulum od 152 stranice, ali samo na 4 stranice se spominju droge, bilo direktno ili indirektno. Program je bio podijeljen u više faza; Prva faza je tako samosvjesnost nakon koje dolazi niz vježbi koje dopuštaju učeniku da stekne "šire razumijevanje i uvažavanje svojih vrijednosti kao autonomnog individualca".

Najopćenitiji – zapravo prevladavajući - princip tih različitih programa je da odluke ne trebamo donositi na temelju tradicionalnih vrijednosti koje nam prenose roditelji ili naša okolina. Umjesto toga, te vrijednosti trebamo preispitati i usporediti sa ponašanjima drugih pojedinaca ili drugih društava. Cilj je navodno odlučiti na temelju "neutralnog" i "neosuđujućeg" načina, cilj nije odrediti što je "pogrešno" ili "ispravno" nego pronaći ono što najbolje paše nekom pojedincu. Taj princip se naziva "filtriranje vrijednosti", fokusira se na osjećaje pojedinca, a ne na potrebe funkcionirajućeg društva ili zahtjeve intelektualne analize. U središtu tog kulturnog relativizma je i negiranje autoriteta odnosno ulogu centralnog autoriteta u djetetovu životu – roditelja. Alternativni načini stvaranja individualnih vrijednosti, neovisnih od vrijednosti roditelja, je tema koja se ponavlja kroz kurikulume različitim programa koje se nude. Jedna knjiga za djecu podučava kako su djeca male princeze i princevi koje roditelji odgojem pretvaraju u žabe, a djeca se imaju pravo ljutiti na njih i reći im što ih ide. Iako ih "edukatori" često pozivaju da izabiru sami i da riskiraju sa novim iskustvima rijetko kada se spominju negativnosti koje mogu biti posljedica takvog ponašanja. Poruka kako je "bolje izabrati svoj put makar bio nesavršen, nego ići tuđim putem koji je dobar i isproban" može se činiti kao dobar savjet za nekog tko pokreće tvrtku koja se bavi najnovijim tehnologijama, ali ako podučavate djecu onda su takvi savjeti neprimjereni, posebice kada ih dajete tuđoj djeci.

Primjera ima puno, ali jasna je poruka, kao što postoje različiti ukusu u hrani, tako postoji i različiti ukusu u seksu. Zapravo, često se razvija "svijest" kako spolne aktivnosti zapravo nisu ništa drugačije od jedenja ili pijenja – psihološka korist koja nema nikakav psihološki trošak. Jedini razlog zašto bi netko osjećao sram, krivnju ili gađenje (sve nezdravi osjećaji prema seksualnim revolucionarima) leži u preuzimanju "osuđujućih" razmišljanja od kulture koja nas okružuje. Seksualna edukacija postaje terapija za prevladavanje srama i krivnje, prihvaćanje svojih seksualnih nagona i pronalaženje načina kako ih iskazati bez da se osjećate loše zbog toga. Moralni napredak znači osloboditi se naših unutarnjih osuđivanja, naučiti slobodno iskazivati našu spolnost, nadvladati iracionalnu krivnju koja dolazi od drugih, a ne od našeg istinskog jastva.

Nije mi cilj ovdje izlagati ili braniti neki od drugačijih razmišljanja o spolnosti (koje sigurno podržava dio roditelja), ali treba napomenuti da postoje ljudi (primjerice oni konzervativnijeg razmišljanja - što nikako nužno ne znači i katoličkog, zapravo je često različito) koji, iako se slažu da treba pronaći način kako iskazati naše seksualne želje bez da se pritom osjeća sram i krivnja, misle da su krivnja i sram često opravdani i kako nam nije potrebna terapija da ih uklonimo, nego ispravno ponašanje kako bi ih izbjegli. Mislim da je jasno da postoje roditelji koji ne žele da njihovu djecu uče kako ne postoji nijedan temelj spolnog morala osim pravila da su sila i obmana zabranjene. (Prema takvom stavu je primjerice nemoguće osuđivati pornografiju ili one koji je koriste kao seksualni stimulans, zapravo pornografija postaje i najbolji oblik seksualne rekreacije jer je navodno slobodna od opasnosti – medicinskih, psiholoških, i osobnih – koje prate seks sa partnerom. Naravno, često programi koji potiču "povjerenje" prema edukatorima-vršnjacima – a ne roditeljima, što se postiže različitim vježbama i radionicama, i koji potiču stjecanje "novih iskustava" , što se predstavlja kao nešto inherentno dobro odnosno nešto što doprinosi osobnom razvoju, povećava obrazovanost, potvrđuje životnost – ili koju god drugu new age ideju odaberete , uopće ne spominju različite opasnosti koje dolaze sa povjerenjem u krive ljude.)

Sam program "zdravstvenog odgoja" kojeg uvodi ministarstvo kao obavezan program za sve učenike nije potpuno definiran, nije potpuno jasno kako će se provoditi, kako će započeti i u što će se sa godinama pretvoriti, a nije niti jasno koji mu je cilj odnosno smisao jer se mnoge od navedenih stvari već uče u sklopu drugih predmeta – baš kao što će se i dalje učiti. Navedene "nova integracija" sa drugim predmetima može ići u različitim smjerovima. Možda će se sada proširiti i na nastavu matematike. Primjerice zadatak; koliko se poveća dobit farmaceutske industrije ako se postotak učenica koje koriste pilulu poveća sa X na Y%, a mjesečna cijena je P? Poprilično dosadan zadatak; ali možda u trećem razredu matematičke gimnazije, svaki od 9 učenika u učionici izađe pred ploču i napiše sa kime je spavao od prisutnih (Pomislit ćete kako je 9 učenika u razredu nerealna situacija, ali radi se o matematičkoj gimnaziji koju upisuje sve manje ljudi – šteta što ne postoji neko ministarstvo koje bi se bavilo takvim problemima.)

Ukoliko znate što je teorija grafova sigurno se oduševljeni takvim pristupom učenja; svaki učenik predstavlja jedan vrh, njihovo općenje je brid između ta dva vrha, brzo skicirate sve međusobne povezanosti i učenje teorije grafova može početi. (Puno bolje od dosadnog pristupa iz 18. stoljeća kad su se bavili mostovima i gradovima, sad je 21. stoljeće, mladi ne uče kao prije, ne žive kao prije, ne zanima ih što je prije zanimalo ljude, ne treba im isti moral ili isto znanje. ) Možete ih primjerice na tom grafu naučiti kojim putem se neka spolna bolest prenijela sa osobe A do osobe G ili koji brid moramo maknuti (odnosno koji par je morao koristiti spolnu zaštitu) da se bolest ne bi proširila i slično.

Unatoč svim nepoznanicama, prema nekih ključnim riječima koje se spominju vezano uz "zdravstveni odgoj" (i prema gotovo identičnim stvarima koje zagovaraju domaći seksolozi kao najsuvremeniji i "najučinkovitiji" program), zaključak kako će biti sličan – ili kako će sa vremenom postati sličan - opisanim (američkim) programima nije neutemeljen. Odgovor ministra (majci koja je upitala što sa njenim ustavnim pravom da odgaja svoju djecu) također daje dodatnih razloga zabrinutosti u što će se to pretvoriti; (iz JL)

Kurikulum je utemeljen na struci i znanosti i time sigurno nije povrijeđeno ničije ustavno pravo. Radi se o usvajanju vrijednosnih stavova, koji mlade vode prema slobodi - rekao je Jovanović 

Nisam siguran je li ministar Jovanović svjestan što je rekao, ali sa popriličnom sigurnošću možemo reći da niti tada ne bi vidio ništa problematično u svojoj izjavi. Ukratko problem je ovaj;

Roditelji su odgovorni za donošenje novih ljudi na svijet, vezani su uz njih krvlju i, većinom, dubokim osjećajima. Ti ljudi su nesposobni sami razviti svoje jedinstvene ljudske kapacitete što obvezuje roditelje prema djeci i društvu da im pomognu u dostizanju zrelosti – takva obaveza ne uključuje samo dječje tjelesne i emocionalne potrebe, nego i intelektulni i moralni razvoj.  

Roditeljstvo, posebice u moralnim i vjerskim pitanjima, je vrlo važno i iznimno osobno: iako roditelji angažiraju i druge ljude u tome, zadatak je njihov. U konačnici su oni odgovorni za intelektualnu i moralnu zrelost svoje djece, tako da bi trebali imati veliku slobodu pri odgoju svoje djece, posebice u najtežim pitanjima, onako kako oni misle da je najbolje. Zato su roditeljska prava tako važna; pružaju suvernost, moralni prostor u kojem roditelji mogu izvršiti svoje obaveze prema vlastitoj savjesti.

Pravo roditelja je poput prava na prakticiranje svoje vjere. Poput roditeljskih dužnosti, vjerske dužnosti su ozbiljne i vrlo osobne. Ukoliko bi država sprečavala ljude da poštuju ono što smatraju svojim vjerskim obvezama to bi bila teška povreda osobnih prava (osim ako ne postoji ozbiljan razlog). Podvrgnuti djecu indoktrinaciji u osobnim pitanjima suprotno savjesti njihovih roditelja je kršenje prava. 

Možda neki liberal ne vidi ništa problematično u tome da država uključuje njegovu djecu u različite radionice kojima je cilj desenzibilizirati ih i naučiti ih da vjeruju eudikatorima-vršnjacima – a ne roditelju, ili da uči njegovu djecu kako koristiti prezervativ (i da ga stalno nosi sa sobom u novčaniku, za svaki slučaj), ili da ispituje njegovu djecu kada su imali prvi put seksualno iskustvo, koliko puta su imali spolne odnose, jesu li koristili zaštitu sa svojim partnerima, jesu li nekog oralno zadovoljavali... ili da država savjetuje njegovoj kćeri koja nije "spremna" na spolni odnos (ali voli svog dečka i boji se da će ju ostavit), da postoje i drugi način kako može sa svojim dečkom uživati u seksualnosti, recimo uzajamnom masturbacijom; Ali takvi i slični programi nisu prihvatljiv za mnoge ljude, i to iz više razloga. (Sama činjenica da učenik može van škole saznati istu stvar, ili da će se jednog dana vjerojatno susresti sa time, pa čak i da prakticira određeno ponašanje, ne opravda državno uplitanje odnosno ne dopušta raznim 'edukatorima' da odlučuje kada, kako i čemu će roditelji izložiti i naučiti svoje dijete.)

Katolici ne samo da imaju pravo nego imaju i dužnost reagirati. Spolni odgoj u takvom okruženju često nije ništa više od pornografije, a u najmlađoj dobi vjerojatno zaslužuje i puno strože kvalifikacije. Priče o "moralnoj neutralnosti" (ili "znanstvenosti") su neodržive. Spolni odgoj (inspiriran seksualnom revolucijom) u školama često potiče besramno ponašanje, pokušava ukloniti razliku između ljudi i životinja, ukloniti svaku ideju zabranjenog, opasnoga ili svetoga. Sram, prema literaturi različitih seksualnih revolucionara, je zapravo dugotrajna invalidnost. Seksualna inicijacija znači naučiti prevladati takve "negativne" emocije, ostaviti po strani naša kolebanja, i uživati u "dobrom seksu". Odluke poput "tko", "kome" ili "kojeg spola" su stvar osobnog izbora – spolni odgoj je tu da olakša izbor. Na taj način ohrabrujemo djecu u preranom i depersonaliziranom interesu za vlastitu spolnost. (Ali sram, barem za neke, nije nikakav luksuz, a još manje inhibicija koju moramo odbaciti, nego sastavni dio ljudskog stanja. Radi se o emociji bez koje je nemoguće razviti pravu seksualnu želju, a seksualna želja nije želja za seksom nego želja za drugom osobom.)

Prema guruima seksualnog oslobođenja, prava svrha seksa nema veze sa ljubavlju ili rađanjem djece (što je još jedan način iskazivanja ljubavi) nego je cilj osjetiti ugodne senzacije. Seksualna inicijacija znači naučiti prevladati krivnju i sram, i prema njihovoj literaturi (koja ubrzano postaje i literatura "spolnog odgoja" u školama) postići "dobar seks". To se postiže sa partnerom bilo kojeg spola, i ne zahtijeva nikakvu institucionalnu pripremu i nikakvo društveno odobrenje. (No, prema konzervativnijim stavovima, uloga seksa je bitnija. Seksualni osjećaji, pravilno iskorišteni, dovode do trajnih brakova, stabilnih obitelji, djece s pažljivim roditeljima, i dragocjenog očuvanja društvenog kapitala sa koljena na koljeno. Ipak, kada tim osjećajima ne upravljamo kako treba, dovode do društva – ili bolje reći "društva" – neobaveznih veza, ljubomore, agresije, u kojim nema niti trajnog obvezivanja niti žrtvovanja u ime djece.)

Unatoč onima koji vide problem sa ovakvim državnim programima, treba priznati kako puno ljudi podržava uvođenje "zdravstvenog odgoja" (u različitim oblicima), ali to nije razlog da se pretvaraju kako je taj odgoj "neutralan", ili kako nametanje stavova djeci roditelja koji to ne žele nije kršenje njihovih prava. Ne želim ulaziti u razloge zašto ljudi prepuštaju državi toliku ulogu, ali mislim da ne bi trebalo biti previše od državnih škola očekivati da se bave akademskim temama (umjesto stvaranjem nerealnih pogleda na svijet). Od ministarstva očekujem da nauči djecu nešto o prirodnim i tehničkim znanostima, matematici, računarstvu... Očekujem da svoje (ograničene) resurse utroši kako bi prenio učenicima vještine sa kojima mogu zaraditi za život.

U ministarstvu ne poduzimaju ništa kako bi riješili probleme koje ima znanstveni i obrazovni sustav, posebno njegovu vezu sa gospodarstvom – možda je to zato što vrijeme provode čitajući medijske natpise o hrvatskoj kao turističkoj velesili? Jasno je da su onda iz njih zaključili, kao i mnogi drugi, da će u budućoj "međunarodnoj podjeli rada građani Hrvatske biti najuspješniji kao 'kurve i konobari' u vlastitoj zemlji". U skladu sa time, uvođenje spolnog odgoja bi se moglo pokazati kao mudra odluka ministarstva koja će mnogima dati najpotrebnija znanja za karijeru u takvom gospodarstvu.

***

Teško je vjerovati obećanjima ministarstva o provođenju "zdravstvenog odgoja". Navodna "znanstvenost" i "informiranje" je tek šifra za prožimanje obrazovnog sustava vizijom Ljevice. Kada pogledamo primjerice stvari koje su obećavali rani zagovaratelji kontracepcije vidjet ćemo kako se sve pokazalo pogrešnim; pritajena nada da će kontracepcija smanjiti broj djece rođene van brakova – pogrešno; Smiješna ideja kako će kontracepcija eliminirati pobačaje – pogrešno, naivna pretpostavka kako će zbog kontracepcije brakovi biti sigurniji, sa manje razvoda – pogrešno. Sve to naravno ne predstavlja problem za mnoge ljevičare, ali nemojmo se pretvarati da to ne predstavlja nikakav problem. (Ideje imaju posljedice!) 

Iako nas ministarstvo pokušava uvjeriti u svoj program, puno je izglednije da će, kao i inače, rezultirati katastrofom, a ne barem skromnim poboljšanjem. Ideologija koju će promovirati nema nikakvu dubinu, gracioznost, uzdržljivost, dostojanstvo, tajnovitost, nikakva ograničenja nisu dopuštena, a vodič je vlastita želja i ego. Usvajanje vrijednosnih stavova je zapravo promjena moralne osjetljivosti, promjene prema izrazito vulgarnim osjećajima, razmišljanjima i ponašanju. Dobar život i sreća se tako predstavljaju kao dugotrajna senzualna ekstaza i ništa više - postoji li bolji način da odgojite plitke i površne ljude od takvih poruka.

Djeca postaju prerano odraslima, a odrasli ostaju trajno podjetinjeni. Najveća vrlina kojom će se neki ljudi moći pohvaliti je činjenica da nikoga "ne osuđuju" jer za njih će najviši oblik morala biti nemoral. (I nemojmo se, kao vlada, pretvarati da u tome nema ništa problematično). U vrlom novom svijetu, u kojem je najveći strah da vas proglase "netolerantnim", možemo očekivat procvat svakojakih zala.

PS

Nisam pisao reference, ali primjeri iz američkih programa zajedno sa nekim komentarima su preuzeti iz knjige Inside American Education, autora Thomasa Sowella. Par odsječaka konzervativnijeg mišljenja su preuzeti od Rogera Scrutona, ponajviše iz eseja Shameless and loveless; a dio o roditeljskim pravima i spolnom odgoju preuzet je iz članka Does Sex Ed Undermine Parental Rights? (Robert P. George). Također je još par razmišljanja preuzeto općenito od Dalrymplea/Danielsa...

Za problem roditeljski prava vidi već spomenuti članak Roditeljska prava i spolni odgoj (Robert P. George), za analizu seksualnih revolucionara vidi Seksualna Revolucija - bilo kuda seks svuda 1/2 i Seksualna Revolucija - bilo kuda seks svuda 2/2 (Theodore Dalrymple), za konzervativniji pogled na seksualnost predavanje Rogera Scrutona: - Sexual Morality for Heathens, a napredniji korisnici mogu se upoznat i sa katoličkim pogledom preko eseja Kontracepcija i čednost (G.E.M. Anscombe).

Inače, već sam komentirao neke poteze ove vlade, vezano uz donošenje zakona o MPO: Dijete kao pravo - IVF [1/2], Dijete kao pravo - IVF [2/2], Medicinski potpomognuta oplodnja & drugi zakoni

***

Mislim da je jasno iz članka, ali da napomenem; ne zalažem se za određeni program spolnog odgoja – imam ludu ideju prema kojoj bi se ministar trebao bavit sa time što mali Perica radi u području matematike, a ne u nekim drugim stvarima. (Isto tako, naslov nije komentar na sadržaj određenog programa spolnog - i zdravstvenog – odgoja nego na činjenicu da se ministar bavi "usvajanjem vrijednosnih stavova" tuđe djece umjesto da se fokusira na akademske teme i vještine koje su potrebne učenicima u ekonomiji koja se kreće u poznatom nam smjeru.).

Nije mi cilj bio posebno braniti konzervativniji ili napadati liberalniji stav nego samo ukazati na nespojivost ta dva pristupa. Ne može se uvjerljivo tvrditi kako je pristup postojećih programa zdravstvenog odgoja "neutralan" ili "znanstven". Iako ne očekujem rezultate koje nam neki zagovornici obećavaju, moj primarni prigovor je principijalni. (Također ne tvrdim da ispravno korištenje određene metode kontracepcije ne djeluje – ili da djeluje. Ne znam na temelju čega bi to netko zaključio, ali za svaki slučaj.) Možda sam stavio naglasak na spolni odgoj, ali i ostale komponente "zdravstvenog" (ili "građanskog") odgoja imaju isti cilj, a njihova integracija sa različitim predmetima samo pokazuje kako opća vizija Ljevice prožima naš obrazovani sustav (koji se sve manje bavi akademskim temama). Ne očekujem da će program odmah nalikovati nekim opisanim programima, ali siguran sam da je to smjer u kojem će se stvari razvijati.

Možete pomisliti kako pretjerujem i da "progresivni" programi kakvi se provode u drugim državama nemaju veze sa nama, naš zdravstveni odgoj će prenositi "znanstvene činjenice" i "informacije", ali na temelju same obavijesti ministarstva možemo vidjeti da i oni znaju što rade. Tako Jovanović izjavljuje; ''Stoga smo u Ministarstvu, uz pomoć stručnog povjerenstva, osmislili program kojemu će fokus biti na vještinama i praksi, a ne na stjecanju pukih činjenica'', a još jedna članica povjerenstva ističe kako je moto u izradi kurikuluma bio "učiti kroz praksu". Naravno, možda prosječni "edukator" koji provodi različite radionice i vježbe nije niti svjestan koja je njihova svrha, ali ljudi koji ih osmišljavaju to dobro znaju.

Kao što član povjerenstva Štulhofer zapisuje u jednom radu, mnogi programi (sa kojima se on niti ne slaže) su se pokazali neuspješnim tako da on polaže svoje nade u novu vrstu edukacije (sa obećavajućim rezultatima) koja: "Sažeto rečeno, počiva na kognitivnom i emotivnom učenju, te razvijanju komunikacijskih i bihevioralnih vještina" , odnosno; "započinje s navikavanjem djece na opušteno korištenje 'seksualnih' riječi, što je preduvjet za kasnije rasprave o osobnim stavovima, društvenim vrijednostima i mitovima o seksualnosti, ali i igranje uloga, na čemu počiva učenje donošenja odluka", "Djelotvorni programi uključuju razvijanje vještina dogovaranja, ali i autonomnog odlučivanja (npr. "kako reći NE"), metodama aktivnog učenja i simulacijama relevatnih situacija", "Djelotvorne programe provode probrani, motivirani nastavnici i/ili edukatori-vršnjaci, koji su prošli specifičan trening", "Sustavnim bi programom seksualne edukacije valjalo obuhvatiti uzrast od 10-18 godina" itd... Sve to je potrebno zato što "Uočeno je, naime, kako adolescente nije dovoljno upoznati s mogućnostima zaštite. Valja im pomoći u stjecanju samopouzdanja da će, u stvarnoj situaciji, biti u stanju postupiti odgovorno, te da će im se to “isplatiti” - i zdravstveno i društveno (pozitivna reputacija). "

Nije mi cilj komentirati što je problematično u tome, niti što to znači da su rezultati nekog programa spolnog odgoja dobri ili loši, ali mislim da mogu opravdano pretpostaviti kako "rasprave o osobnim stavovima, društvenim vrijednostima i mitovima o seksualnosti" neće biti rasprava o mitovima seksualnih revolucionara (vidi gore spomenuti članak o toj temi) nego negiranje ikakve vrijednosti u filozofskim stavovima kojih se pridržavaju neistomišljenici takvih revolucionara. Što se tiče filozofije koja oblikuje mlade seksologe, pretpostavljam da je možemo predstaviti kroz ovaj kratak tekst (Značenje seksa) koji služi kao uvod, odnosno umjesto uvoda, u Štulhoferov kolegij Sociologija spolnosti (iako on nije autor pretpostavljam da postoji razlog zašto je upravo taj tekst odabrao kao pozdravnu poruku svojim studentima), u nastavku par rečenica iz teksta; 

(Seks nema značenje po sebi, premda bi gotovo svi htjeli da ga ima... Seks ima samo ono značenje koje mu pripisuje ljudsko iskustvo. To je značenje koje izrasta iz situacije, a ne objektivno. Svaki put kad imamo seksualni odnos, otkrivamo značenje seksa, što znači da ono postoji samo u našem iskustvu. Značenje seksa se mijenja, ono se iznova otkriva svaki put kad imamo seksualni odnos... Ta ih mogućnost zastrašuje samo zbog toga što smo naučili da je seks nešto loše... Činjenica da seks nema značenje po sebi u stvari je njegova glavna pozitivna osobina koja nam omogućuje da otkrijemo bezbroj različitih značenja seksa te da seks koristimo kao sredstvo samospoznaje. To nam daje priliku za igru u najčišćem smislu te riječi... jer seks postoji samo u tijelu, pa prema tome ne može postaviti izazove s kojima naše tijelo neće moći izaći na kraj... Kako bi se zadržala iluzija da seks ima neko značenje, društvo je, primjerice, spremno goniti neke članove putem zakonskih odredbi koje reguliraju seksualno ponašanje ili osporavaju pravo na seksualno obrazovanje... Seks nema značenja u objektivnom ili filozofskom smislu, ali ima na osobnoj, iskustvenoj razini.... Gledajući seksualnosti ravno u oči i u njezino duboko i mračno ždrijelo, valja nam hrabro zakoračiti - ako je potrebno, zviždeći veseli napjev - s punim povjerenjem u seks i sebe same, znajući da je najgore što nam se može dogoditi iskustvo koje ne želimo ponoviti.)

Oh, Vrli novi ... program ministarstva!