Agora i Hipatija – još jednom!

Već sam objavio dva posta koja se bave događanjima u Aleksandriji i Hipatijom; Kako kršćani nisu uništili Aleksandrijsku knjižnicu i Film Agora - priča o pravim fundamentalistima, ali izgleda da je film Agora imao dosta utjecaja tako da se svako malo javljaju komentatori inspirirani filmom. Tim O'Neill, povjesničar amater (i ateist) odlučio je još jednom obračunati sa takvim pričama, iako odgovara na konkretnu recenziju iznosi dosta podataka koji će Vam sigurno biti zanimljivi. (O'Neill uređuje blog Armarium Magnum i stranicu 'History vs The Da Vinci Code' koja analizira Brownove tvrdnje i uspoređuje ih sa povijesnim dokazima.)

izvorni članak: A Geologist tries History (or "Agora" and Hypatia Yet Again)

Dvije godine nakon premijere, Amenábarov film Agora nastavlja i dalje promovirati moderne mitove o povijesti znanosti. Najnovija žrtva koja je progutala tu bajku je geolog Donald Prothero, jedan od blogera (na Skepticblogu), napisao je recenziju pod nazivom "Hypatia, Agora, and Religion vs. Science". Prothero je sveučilišni profesor geologije koji piše protiv kreacionista i nešto novijeg pokreta "inteligentnog dizajna", iako zbog toga zaslužuje naše pohvale izgleda da je to imalo kao posljedicu bezrezervno prihvaćanje "teze okonfliktu" tako da je sretan što ju podržava verzija povijesti ispričana u Agori. Naravno, vjerojatno nije pošteno od nas što očekujemo da geolog zna nešto o Kasnoj Rimskoj povijesti ili o ranoj povijesti znanosti; ali izgleda da njegovi čitatelji vide autoritet u njemu, barem sudeći po komentarima. To je dosta zabrinjavajuće jer iako se poziva na "znanstvene izvore" pomoću koji je napisao recenziju, potpuno je unakazio povijest vezanu uz tu priču.

Nije baš dobro krenuo jer odmah na početku citira Hipatiju; odnosno iznosti Hipatijin "citat" koji je zapravo suvremeni lažnjak:

Bajke treba podučavati kao bajke, mitove kao mitove, a čuda kao pjesničke maštarije. Podučavati praznovjerje kao istinu je najgora stvar. Dječji um ih prihvaća i vjeruje u njih, tek nakon puno boli, možda čak tragedije, se može osloboditi toga. Zapravo, ljudi će se boriti za praznovjerje baš kao i za istinu – često i srčanije, s obzirom da praznovjerje toliko imaginarno da ga ne možete opovrgnuti, ali istina je točka gledišta tako da je promjenjiva

Radi se o dobrim savjetima, posebno "bajke treba podučavati kao bajke", to je savjet kojeg je Amenábar trebao poslušati prije nego što je snimio film. No, taj "citat" je izmišljotina, osmislio ga je američki pisac, trgovac sapunom i ekscentrik Elbert Hubbard u svojoj knjizi "Little Journeys to the Homes of the Great Teachers" iz 1908. godine. Hubbard je izabrao Hipatiju kao jednu od "velikih učitelja" ali je ostao zatečen neugodnom činjenicom da zapravo nemamo gotovo ništa od Hipatijinih zapisa ili učenja, a zbog toga ju je teško prikazati kao "veliku". Taj problem je riješio tako što je jednostavno izmislio neke stvari, uključujući i navedene mudre riječi.

Prothero dalje hvali Agoru kao "dragulj od filma" i opisuje produkcijsku vrijednost, scenografiju i tako dalje. Tu nema problema, ali onda se bacio u neke hrabre izjave o povijesti;

Središnja priča prati Hipatiju iz Aleksandrije (rođena 350-370 AD, umrla 415 AD), koja je živjela u helenističkoj Aleksandriji tijekom posljednjih dana Rimskog Carstva. 

"Posljednjih dana"? Aleksandrija je bila dio Istočnog Rimskog Carstva koje nije palo još nevjerojatnih 1038 godina nakon Hipatijine smrti. Očito se radi o nekim poprilično dugim "posljednjim danima". Prothero nastavlja;

Većina povijesnih događaja prikazana je u filmu precizno koliko god je to moguće prema saznanjima povjesničara, od vjerskih tenzija do uništenja Aleksandrijske knjižnice(i neprocjenjive zbirke antičkih radova) od strane kršćanske rulje koja je smatrala da su filozofija i učenje poganska i idolopoklonička stvar, pa sve do prikaza podčinjavanja Rimskog Carstva pod kršćanske vođe. 

Naravno, tek nekoliko događaja u filmu je ispravno prikazano, kao što sam pokazao u svoja prošla dva posta (vidi "Agora" and Hypatia - Hollywood Strikes Again" te "Hypatia and 'Agora' Redux" [hrvatski prijevod]). Nema dokaza za postojanje ikakve knjižnice u Serapeumu, a ideja da su "kršćanski vođe" smatrali filozofiju i učenje "poganskom i idolopokloničkom" stvari je jednostavno besmislena. Prothero nas dalje uvjerava kako je "Hipatija praktički jedino istaknuto žensko ime među učenjacima u antičkom svijetu", što je također pogrešno. Primjerice, samo generaciju poslije Hipatije imamo još jednu slavnu filozofkinju u Aleksandriji, Aedisiu. Ne samo da je bila slavna učenjakinja i predavačica i žena, nego je bila i poganka. Ipak nekako je uspjela biti neometana od strane kršćanske rulje, to bi nam trebalo ukazati da prikaz povijesti u filmu kojeg Prothero smatra tako čvrstim zapravo nije istinit.

Prothero nastavlja i kaže da Hipatija "možda je možda nije izumila astrolab i hidrometar". Njegov oprez je dobrodošao, posebno jer te tvrdnje nemaju nikakvog temelja. Ideja da je ona "izumila" hidrometar se temelji na pismu kojeg je dobila od Synesiusa koji ju traži da izradi jednog takvog za njega. Zašto je to pismo rezultiralo idejom da je Hipatija izumila taj instrument je zagonetka jer Synesius mora njoj objasniti što je hidrometar i kako radi. Čini se kao čudna stvar za objašnjavanje nekom tko ga je izumio. Očito je da to traži od nje jer su u Aleksandriji bili majstori koji su znali izgrađivati razne instrumente(dok ih u Kreti nije bilo). Prothero nastavlja:

Film prikazuje njezin lik kako ispituje Ptolemejsku astronomiju i istražuje heliocentrični model Hiparha iz Samosa, osmišljava Keplerove eliptične orbite kao rješenje problema heliocentrizma. Ovaj zadnji dio je vjerojatno fikcija, ali Hipatija je takav simbol znanosti i feminizma stoljećima tako da je gotovo svaki autor uljepšao priču o njoj. 

Zapravo, nije samo "zadnji dio" fikcija (i tu nema "vjerojatno") – ne postoje nikakvi dokazi da je Hipatija preispitivala Ptolemejski model; kako je bila kći Ptolomejevog najboljeg poznavatelja, cijela ideja da bi preispitivala model je fantazija. Naravno, promotori filma su zadovoljno predstavili taj dio kao povijest, sa video snimkom (voxpopuli) na ulicama njemačkog grada koja je poslužila kao reklama za film, prikazani su naivni ljudi kojima govore kako je Hipatija otkrila heliocentrizam. Bili su iznenađeni činjenicom da nikada nisu čuli za to. Naravno, ne bi trebali biti iznenađeni jer se radi o običnoj gluposti. Prothero je također pomješao antičke znanstvenike – znanstvenik na kojeg se pokušao referirati je bio Aristarh, a ne Hiparh iz Samosa; potonji je proučavao astronomiju, ali definitivno nije bio heliocentrist.

No, nijedna priča o Hipatiji nije završena bez promoviranja mita kako joj je živoj oderana koža:

Na kraju je kršćanin, bivši rob, uguši kako bi je spasio od bolne smrti zbog toga što je poganka i vještica, no prikaz nije ni približno strašan kao stvarnost. Prema povijesnim zapisima, kršćanska rulja ju je otela iz kočije, svukla do gola, oderala ju sa oštrim krhotinama i onda vukla njeno tijelo ulicama. 

Za ovo možemo zahvaliti našem starom Edwardu Gibbonu – izvoru mnogih upornih povijesnih mitova. Ono što nam Socrates Scholasticus zapisuje o njenoj smrti je kako rulja koristi "ὄστρακα" da bi je usmrtili. "Ostrakon" može biti krhotina keramike, ili može biti oštra školjka – tako je Gibbon protumačio riječ i došao na ideju kako je Hipatija oderana oštrim školjkama. Iako je slika nage žene kojoj živoj deru kožu sa oštrim školjkama prikladno jeziva i dramatična, riječ ὄστρακα se ovdje najvjerojatnije odnosi na crijep. Hipatija je kamenovana do smrti sa predmetima koji su bili pri ruci na ulicama Aleksandrije: terakotni crijep. Naravno, to nije najugodniji način da skončate, ali iz nekog razloga ljudi preferiraju ideju kako joj je živoj oderana koža. Scholasticusov citat u članku na Wikipediji je čak promijenjen pa je njegova rečenica "potpuno su je razodjenuli, i onda je ubili sa crijepom" pretvorena u "potpuno su je razodjenuli i onda ubili sastrugavši joj kožu sa crijepom i komadima školjki", ali to nije ni blizu onome što je Scholasticus zapisao. Pretpostavljam da je jedan od način da pribavite dokaze za svoje pseudopovijesne mitove jednostavno promijeniti izvorne materijale.

No onda Prothero dolazi do pravih ideoloških napada:

Iako povijesni detalji mogu bili pomršeni, glavna poanta filma je točna, posebno u ovo vrijeme kada vjerski dogmatizam još uvijek pokušava potisnuti znanost i slobodno istraživanje.

Film zapravo ima više veze sa "današnjim vremenom" nego što ima sa bilo čime što se dogodilo u petom stoljeću. Prothero je očito prihvatio poruku bajke, radi se o još jednoj manifestaciji stare "teze o konfliktu" koju oživljava aktualni, suvremeni konflikt između reakcionarnih fundamentalnih biblijskih literalista i moderne znanosti. Za Prothera, kao i za mnoge ljude koji ne poznaju povijest znanosti; ako (neki) religiozni tipovi se protive znanosti onda znači da su se uvijek protivili. Zbog toga mu se sviđa što Amenábarov film promovira takvo razmišljanje i pritom nije uopće svjestan kako je Amenábar morao iskriviti povijest kako bi je ugurao u model "konflikta".

Naravno, problem je što su stvarni povjesničari znanosti još davno napustili "tezu o konfliktu" i pobili radove ideologa 19. stoljeća poput John William Drapera i Andrew Dickson Whitea, čije su knjige ugradile takvu ideju u opću populaciju. Gary Ferngren je lijepo opisao razmišljanje među profesionalnim povjesničarima znanosti po tom pitanju;

Iako su neki povjesničari uvijek smatrali da je Draper-Whiteova teza pojedostavljenje i iskrivljenje složenih odnosa, tek u drugoj polovici 20. stoljeća teza je doživjela sustavnu re-evaluaciju. Rezultat toga je sve veće prepoznavanje među povjesničaraima znanosti da je odnos između religije i znanosti bio puno pozitivniji nego što se misli. Iako popularno razmišljanje o kontroverzi i dalje služi kao primjer navodnog neprijateljstva kršćanstva prema novim znanstvenim teorijama, istraživanja su pokazala kako je kršćanstvo često njegovalo i ohrabrivalo znanstvene napore, a u drugim slučajevima nije dolazilo niti do tenzija niti do pokušaja usklađivanja. Ukoliko vam padne na um suđenje Galileu ili slučaj Scopes kao primjer konflikta, radi se o iznimkama a ne o pravilu.(Science and Religion: A Historical Introduction, p. ix) 

Međutim, ovo nije dovoljno za neke suvremene ideologe. Žele da "teza o konfliktu" bude istinita pa se poprilično naljute na te povjesničare kada saznaju da više ne prihvaćaju njihovu omiljenu staru ideju kako se "Crkva protivila znanosti". Određena grupa posebno mrzovoljnih ateista ne žele imati ništa sa takvom modernom glupošću kako je religija možda zapravo njegovala znanost pa takve podvale odbacuju kao "revizionizam". Kada im predočite neugodnu činjenicu da je "teza o konfliktu" odbačena od strane vodećih povjesničara znanosti poput Ronalda Numbersa, Davida Lindberga i Edwarda Granta, onda se okrenu raznim teorijama zavjere – prema njima su svi ovi učeni i proslavljeni znanstvenici podmićeni od strane zle Templeton Foundation pa su tako pod utjecajem zlih vjernika zbog kojih ugrožavaju svoje akademske karijere i reputaciju kako bi prihvatili drugačije razmišljanje o povijesti. Sada možete obući svoje aluminijske kape koje će vas zaštiti. Nimalo iznenađujuće, svima je najdraži umirovljeni srednjoškolski profesor Charles Freeman sa svojim pisanjima po blogu.

Izgleda da povijest znanosti ne možemo jednostavno prepustiti povjesničarama jer ne pišu verziju povijesti kakvu žele moje kolege ateisti, a to je posebno iritantno mrzovoljnom antiteističkom pokretu. Srećom pa imamo znanstvenike koji su spremni napustiti svoja područja i naučiti te smiješne, zbunjene nagrađivane cijenjenje povjesničare. Fizičar čestica i mrzovoljni antiteist Victor J. Stenger upravo najavljuje veliki udarac svim povjesničarima, nadam se da je odbor za dodjelivanje nagrada za najbolje povjesničare znanosti upoznat sa time(George SartonMedal).

Kad već pričamo o znanstvenicima koji ne znaju povijest, vratimo se profesoru Protheru; "Kasno Rimska Aleksandrija je bila doista tolerantno mjesto", kaže nam on, " u kojem su štovani Egipćanski, Grčki i Rimski bogovi." Možda postoji alternativni svemir u kojem je predkršćanska Aleksandrija bila "tolerantno mjesto", ali u ovom našem Aleksandrija je bila sve samo ne tolerantna. Serija članaka Mikea Flynna, "TheMean Streets of Old Alexandria", pokazuje kako je Aleksandrija bila pravo žarište uličnog nasilja, političkih ubojstava, sukoba frakcija i međuvjerskih sukoba puno prije nego što se kršćanstvo pojavilo u toj kombinaciji. Grad je poznat kao mjesto nekoliko naranijih zabilježenih progona židova, a "tolerancija" ovog naročito netolerantnog grada nije izbjegla niti kršćane tijekom prvih tristo godina povijesti te vjere. Poput manihejaca, Aleksandrijski kršćani su bili izloženi periodičnim izljevima Rimske "tolerancije" koja je uključivala stvari poput javnog spaljivanja u arenama, raspinjanje i bacanje divljim životinjama. Kao što kaže čovjek okovan u ćeliji (The Life of Brian); "Nevjerojatni ljudi, ti Rimljani." Vrlo "tolerantno".

Nakon toga Prothero nas priča kako su kršćani uništili knjižnicu (koje nije ni bilo) u Serapumu i onda kaže;

Mnogi povjesničari i dalje smatraju kako je ubojstvo Hipatije i prelazak Rimskog Carstva na kršćanstvo (zajedno sa uništenjem gotovo svog grčkog i rimskog znanja) početak "Mračnog Doba" na zapadu. 

"Mnogi povjesničari?" Stvarno? Tko? Niti jedan povjesničar koji zna nešto o tome ne misli tako, jer ako možemo čitati grčke i rimske radove onda možemo zahvaliti kršćanskim pisarima na tome. Mrzovoljna antiteistička brigada voli ideju kako je, domišljato nazvano, "Mračno Doba" uzrokovano kršćanstvom i kršćanima koji spaljuju knjige, ali postanu frustrirani(i naživcirani) kada se racionalist usudi pitati da mu pokažu neki dokaz tog "uništavanja". Obično probaju sa "kršćani su spalili Veliku Knjižnicu" napadom, a kada im to ne uspije onda se stvarno naljute jer nemaju ništa drugo što bi mogli spomenuti. Dosadni povjesničari smatraju kako je gubitak znanja u zapadnoj Europi posljedica efekata totalnog kolapsa Zapadnog Rimskog Carstva, ali takva ideja nije nimalo zabavna anti-teističkim ideolozima. Čudno je kako se Protheru, dok je pisao tu rečenicu, nije javilo pitanje kako su događaji u Hipatijinom životu uzrokovali kolaps znanja "na zapadu" kada je ona živjela na istoku. To bi već trebao biti nagovještaj da se nešto drugo događalo.

Očekivano, sada u raspravu uključuje Galilea, zajedno sa referencom na kreacionizam. Tada nam ispriča kako je "netolerantna kršćanska rulja koja je ovladala kasnim Rimskim Carstvom istjerana iz Aleksandrije od strane još fanatičnijih muslimana koji su uništili ono malo preostale klasične civilizacije koje kršćani nisu spalili ili uništili". Opet, izgleda da se radi o nekom alternativnom svemiru i njegovoj povijesti, jer u stvarnom svijetu zli stari muslimani su zapravo preuzeli grčko i rimsko znanje koje su sačuvali zli bizantski i nestorijanski redovnici, te ga dalje istraživali, prenijeli u Španjolsku gdje su ga prihvatili srednjovjekovni kršćanski učenjaci i tako vratili na zapad. No takva priča uopće nije zabavna. Dosadni povjesničari sa svojim dosadnim činjenicama i dokazima uništavaju svu zabavu.

Prothero za kraj nadograđuje svoju priču pa spomene kako su "kršćani suzbijali heretičnu ideju da je Zemlja okrugla". Prepostavljam da ukoliko pišete članak pun totalno diskreditiranih pseudopovijesnih mitova, pokazujete srednjoškolsko i potpuno karikaturno shvaćanje povijesti onda možete i završiti sa apsolutno najbizarnijim – stari "mit oravoj zemlji". Mnogi od njegovih čitatelja su prihvatili sve napisano, njegovo shvaćanje "teze o konfliktu" pa je tako netko komentirao; "ovaj film me stvarno razljutio, ali istodobno me učinio ponosnim što sam slobodni mislilac". Kada netko spomene kako je Agora puna povijesno neutemeljenih scena, Prothero uzvraća tvrdnjom kako "je tako malo poznato o 'činjenicama' u 400. AD tako da povjesničari imaju jako malo toga dobro dokumentiranog i nekontroverznog." Što? Znači možemo sami izmišljati neke gluposti kak nam se svidi? Nekoliko događaja iz filma su zapravo ekstremno dobro dokumentirani. Uništenje Serapeuma je jedan od najbolje dokumentiranih događaja u antičkoj povijesti, sa pet neovisnih izvora koja govore o tome. Čudno, ali nijedan ne spominje ikakvu knjižnicu ili uništenje nekih knjiga, čak niti neprijateljski, antikršćanski filozof Eunapius to ne spominje, a suvremeno shvaćanje Hipatijine smrti nam govori kako je uzrokovano političkim razlozima i nema nikakve veze sa vjerom ili učenjem. Takvi opisi su potpuno "nekontroverzni", ali oni ne podržavaju Amenábarovu pseudopovijesnu bajku.

U komentarima također imamo dosta šašavosti. Jedan nam komentator autoritativno objašnjava kako je "Kopernik čitao Aristarha", bilo bi to stvarno izvanredno, posebno zato što nijedan njegov rad nije preživio do Kopernikova ili našeg vremena. Isti komentator nastavlja pa spominje i kako je "Galileo čitao Arhimeda, Kolumbo i suradnici su čitali Eratostena i Ptolemeja, Newton je čitao Euklida, Kepler Apolonija". Međutim, on ne primjećuje da su mogli čitati antičke autore zato što su bizantski, nestorijanski i zapadni katolički redovnici očuvali njihove radove. Toliko o "kršćanima koji pale knjige". Onda dolazimo do ovog dragulja;

Antički grci su već imali prototip parnog stroja i mehaničkih računala. Da Crkva nije uništila Aleksandrijsku znanost, imali bi Industrijsku revoluciju 1000 godina prije Jamesa Watta.

"Prototip parnog stroja" na kojeg se referira je mali Heronova kugla (eolipile), simpatična mala igračka koja nikada ne bi dovela do pravog parnog stroja zbog metalurgije u to vrijeme. "Mehaničko računalo" je izgleda referenca na mehanizam iz Antikitere, jedan od astronomskih uređaja kakvi su se nastavili proizvoditi stoljećima kasnije pa nije doveo do nikakve "industrijske revolucije"; Crkva je očuvala grčka znanja, zahvaljujući značajnom inzistiranju još jednog učenog Aleksandrijanca, Klementa, koji je naglasio kako svo znanje dolazi od Boga i grčki racionalizam treba cijeniti, a ne odbaciti. Ali tko želi slušati dosadne činjenice koje samo smetaju lijepim mitovima?

Srećom, barem neki skeptici stvarno i jesu skeptici tako da su istražili činjenice o filmu, jedan od njih je to lijepo sumirao;

Previše suvremenih stavova vrijedi za rimsko-helenske ljude. Također previše suvremenih stavova o religiji vrijedi za rane kršćane. Ovo nije povijesna drama, ovo je Narnija za ateiste. 

Doista, "Narnija za ateiste". Netko je postavio u komentar i poveznicu na moju raniju kritiku filma, lijepo od njega, ali bojim se da je prekasno – većina "skeptika" je dobila svoju dozu "povijest od strane znanstvenika" i nastavila svojim poslom, predrasude potvrđene i mitovi ojačani. Nažalost takve stvari se danas na internetu smatraju "racionalizmom". Ponekad, ovaj racionalist očajava.