Zašto (ne) raspravljati sa Novim Ateistom...

Nikada me ne prestaje čuditi kako Dawkins, Myers i njihovi klonovi u blogosferi rutinski pokazuju upravo istu vrstu ignorancije i neshvaćanje zbog koje oholo optužuju svoje protivnike. Kako bi ih netko mogao uputiti da se vide onako kako ih drugi vide? Možda onako kako je Natan uvjerio Davida da shvati svoju krivnju zbog preljuba i ubojstva. Pokušajmo. Ako ste "novo-ateistički" tip, razmislite o sljedećem hipotetskom razgovoru između znanstvenika i skeptika koji mrzi znanost.

***

Skeptik: Znanost je glupost. Fizičari vjeruju u neke stvari zvane "kvarkovi", to su male začinjene čestice koje se vrte okolo i funkcioniraju ko čarobnjaštvo. Dokaz za to im je da su o tome čitali u romanima Jamesa Joycea. Neki od njih misle da je svemir sačinjen od malih žnjiravaca, iako priznaju da nemaju nikakav dokaz za to i da se sve temelji na vjeri. Einsten je rekao da je moral relativan – zato je i ukrao svoje ideje od tipa koji je radio u patentnom uredu, i zato je Feynman ukrao atomske tajne tijekom drugog svjetskog rata. U isto vrijeme, kemičari proturiječe fizičarima i vjeruju u male obojane loptice koje su povezane štapićima. Biolozi vjeruju da su majmuni rodili ljudska bića. Koja hrpa gluposti! Učiti djecu tim gluposti jednako je zlostavljanju.

Znanstvenik: Ti se šališ? Ako ne, predlažem ti da zapravo i pročitaš nešto o znanosti prije nego što je kritiziraš.

Skeptik: Već sam puno pročitao o tome, u komentarima na blogovima. I zašto bih trošio svoje vrijeme na čitanje takvih stvari. Ja već znam da je to sve glupost. Jesi čuo sve primjere koje sam upravo dao?

Znanstvenik: Ne, sve si pogrešno shvatio. Potpuno si iskrivio sve što znanstvenici zapravo kažu. Nije nimalo blesavo kao što ti misliš. Zapravo, nije uopće blesavo, ali prvo moraš zapravo nešto i pročitati da bi to shvatio.

Skeptik: Znači negiraš da fizičari vjeruju u kvarkove? Kojeg okusa je tvoj kvark, čokoladni ili od vanilije. Negiraš li da smo svi nastali od majmuna? Kakav majmun je bila tvoja stara?

Znanstvenik: Nitko ne tvrdi da su majmuni rodili ljude, to je smiješna karikatura. Naravno da ne negiram kako fizičari vjeruju u kvarkove, ali pogrešno si shvatio što oni misle kada im pridodaju "okuse". Ne misle doslovno da oni...

Skeptik: Aha, znači radi se o mlaćenju prazne slame. Vidiš, samo dokazuješ ono što ja tvrdim.

Znanstvenik: Ne, to nije mlaćenje prazne slame. Radi se o tehničkoj terminologiji.

Skeptik: Aha, vidim, neš ko čarobni uroci. Zato govore o "okusima" i "čarobnom kvarku". Samo si kopaš dublju rupu.

Znanstvenik: Zapravo, ti si kopaš rupu, a ne ja. Znanstveni ne misle na to kada kažu "okus", da znaš nešto o fizici shvatio bi to.

Skeptik: Vidiš, svaki put kad raspravljam sa ljudima poput tebe, stalno kmečite kako vas nitko nije dobro razumio. Uvijek kažete neš tipa "Odi pročitaj policu knjiga i vrati se kad ćeš znat o čemu pričaš". To je koda da sluga golog cara kaže klincu da ode i pročita učene radove grofa Roderiga o finoj koži carevih čizmi.

Znanstvenik: Koja besmislena analogija. Samo potičeš na nova pitanja. O tome možemo li znanost usporediti sa golim carem je upravo i ono o čemu raspravljamo.

Skeptik: Ok, pristajem. Objasni mi onda. Dokaži mi sad i ovdje u ovom komentaru da je znanost vrijedna mog vremena, da nije obično praznovjerje, laži i fanatizam za što već znam da je. I nemoj se sad raspisat kao što to obično ljudi poput tebe naprave, i nemoj se referencirat na neke znanstvenike za koje bih trebao znati ili knjige koje sam trebao pročitati.

Znanstvenik: Što je ovo, neki poziv pred sudnicu? Kako bih trebao objasniti kompleksna područja poput kvantne fizike, evolucijske biologije ili kemije, da zadovoljim nekog neprijateljski raspoloženog poput tebe u samo jednom komentaru na post, ili čak u jednom postu ili seriji postova? Osim toga, toliko toga si pogrešnog rekao da ne znam ni gdje bih počeo! Ako odgovorim ukratko reći ćeš mi da izbjegavam ono što nisam spomenuo, a ako odgovorim dugačkim tekstom onda ćeš reći da sam klepetalo. Ali zašto ti uopće trošiš vrijeme na komentiranje postova? Zašto ne pročitaš radove nekih stvarnih znanstvenika? Nalaze se blizu u knjižnici ili knjižari ako ih stvarno želiš shvatiti.

Skeptik: Znao sam. Nećeš se braniti jer znaš da ni ne možeš. Uostalom, raspravljati sa tobom samo znači da ćeš steći neki kredibilitet. Upravo zato vas neobrazovane, iracionalne fanatike trebaju ušutkati načitani, tolerantni ljudi otvorena uma poput mene. Znanost je glupost i ti to dobro znaš. To je tako očito. Dakle zašto ne odeš doma i jedeš svoje ukusne kvarkove i vežeš jedanaesterodimenzionalne žnjiravce? Ja ću bit ovdje u svojoj zajednici utemeljenoj na stvarnosti i čitati ću svoj primjerak The Science Delusion.

***

Naravno, Dawkins ili Myers bi se zgražali nad skeptikom. I to s pravom. Ali zamijeniti pojmove kao "znanost", "fizičari", "kvarkovi" i slične sa "teizam, "filozofi", "Bog" i odmah ćete dobiti u našem skeptiku primjer tipičnog Dawkinsonova fana – zapravo dobijete nekog nerazlučivog od Dawkinsa ili Myersa samog.

No, nemojte očekivati da će uskoro progledati. Dovoljno je teško svakome reći "Bio sam u krivu." Ali Novi Ateisti moraju reći nešto puno više od toga. Priznati svoje pogreške je ista stvar kao i reći "Upravo sam ona vrsta osobe kakve sam glasno, jasno i opetovano prozivao i ismijavao, a mržnja prema njima mi daje smisao identiteta i samovrijednosti." To iziskuje gotovo nadljudski stupanj poštenosti i hrabrosti tako da, iako će možda koji novo-ateistički galamđija, poput Davida, shvatiti što u stvarnosti predstavlja, mislim da možemo očekivati da će većina njih i dalje nastaviti sa svojim putem u intelektualnu i moralnu tamu. Naravno, sve u ime razuma i morala.

Autor teksta je filozof Edward Feser. Izvorni post To a louse (sa više stotina komentara koji su ubrzo potvrdili smjer internet rasprava i pokazali istinitost napisanoga). 

PS

Jasno je na što se Feser referencira, ali evo jedan primjer; nedavno se Jerry Coyne požalio;

Još jedan problem je u tome što su znanstvenici poput mene zastrašeni filozofskim žargonom i zbog toga ne prekidamo monologe da upitamo za pojašnjenja kako ne bi ispali glupi. Tako provodim dosta vremena guglajući pojmove poput "epistemologija" i "ontologija" (Nikako da shvatim te pojmove s obzirom da ih rijetko koristim.)

Filozof Vallicella smatra kako se radi o nevjerojatnoj ispovijedi. "Pokazuje kako je taj čovjek beskrajni neznalica van svoje specijalnosti. Njemu nisu problem razlike između de dicto i de re, nego najosnovniji pojmovi u filozofiji. To je kao da filozof ne može razlikovati brzinu i ubrzanje, ili masu i težinu, ili skalar i vektor, ili da misli kako su svjetlosne godine mjera vremena.

Unatoč nepoznavanju najosnovnijih stvari, Coyne nema problema sa podučavanjem tema o kojima ne zna ništa, kao što je to pitanje slobodne volje. Lawrence Krauss je još jedan od te ekipe. Kao i Dawkins. Kao i Hawking i Mlodinow. Kao i... Njihova arogancija ide ruku pod ruku sa njihovom ignorancijom. Čitava generacija kulturno-zaostalih i polu-obrazovanih znanstvenika ne sluti na dobro za budućnost."

Naravno nisu svi ateisti ujedno i "novi ateisti", ali ovime završavam ovu kratku seriju postova...

Teizam, ateizam i racionalnost - Alvin Plantinga

Ateološke primjedbe na vjerovanje da postoji Bog kao osoba pojavljuju se u mnogim oblicima. Tako primjerice one dolaze u sljedećim oblicima: poznate primjedbe kako je teizam na neki način nekoherentan, inkonzistentan s postojanjem zla, kako se radi o hipotezi koja je loše potvrđena ili čak opovrgnuta određenom evidencijom, kako je moderna znanost bacila sjenu sumnje na teističko vjerovanje i slično. Druga vrsta prigovarača tvrdi, ne da je teizam nekoherentan, pogrešan ili vjerojatno pogrešan (za to postoji malo argumenata), nego kako je na neki način nerazumno ili iracionalno vjerovati u Boga, čak i ako bi to vjerovanje bilo istinito. Središnje mjesto ove vrste kritike zauzima evidencijalistička primjedba teističkomu vjerovanju. Prigovor kaže kako nijedan od teističkih argumenata – deduktivni, induktivni ili abduktivni – nije uspješan, te kako stoga postoji samo nedostatna evidencija u prilog Božjoj opstojnosti. No tada je vjerovanje kako opstoji Bog kao osoba na neki način intelektualno neprimjereno, budalasto ili iracionalno. Osoba koja vjeruje kako postoji paran broj pataka vjeruje budalasto ili iracionalno, a isto vrijedi i za osobu koja vjeruje u Boga bez evidencije. Prema ovome motrištu, osoba koja vjeruje u Boga, ali za to vjerovanje nema evidencije, nije dorasla pitanju. Oni koji su uputili primjedbe i prigovore teističkomu vjerovanju jesu: Anthony Flew, Brand Blanshard i Michael Scriven. Možda je važnija sama tradicija predavanja, jer se ovakav govor o teističkome vjerovanju susreće na svakom većem sveučilištu u državi (misli se na SAD). Ovu objekciju formulirao je i Bertrand Russell, koji kada je jednom prilikom bio pitan što bi kazao kada bi nakon smrti bio doveden pred Boga i kada bi ga Bog pitao zašto nije bio vjernik, Russell bi odgovorio: «Nije bilo dovoljno evidencije Bože! Nedovoljno evidencije!». Nisam sasvim siguran kako bi Bog prihvatio ovaj odgovor, ali poanta je u tome da je Russell, kao i mnogi drugi, usvojio evidencijalistički prigovor teističkomu vjerovanju. 

Sada je pitanje u čemu se zaista sastoji tvrdnja prigovarača? On drži kako je teist bez evidencije iracionalan ili nerazuman. Koje to svojstvo prigovarač pripisuje teistu kada ga opisuje na taj način? Što on, precizno govoreći, ili čak približno, misli kada kaže da je teist bez evidencije iracionalan? U čemu se zaista sastoji problem s takvim teistom? Prigovor može imati dva oblika. Prema prvom, teist bez evidencije narušava intelektualnu ili kognitivnu dužnost neke vrste. On radi suprotno obligaciji koja mu je dodijelilo, možda društvo ili on sam sebi kao stvorenju sposobnomu za dohvaćanje propozicija i držanje vjerovanja. Postoji naime obligacija ili čak nešto kao obligacija proporciji našeg vjerovanja i snazi evidencije. Tako prema Johnu Lockeu stoji da je oznaka racionalne osobe to «da ne prihvaća niti jednu propoziciju sa sigurnošću većom nego što dokaz za nju omogućuje (opravdava)», a prema Davidu Humeu, «mudar čovjek svoja vjerovanja uvijek drži u proporciji prema evidenciji za njih».

U 19. stoljeću ističe se W. K. Clifford, taj «delicious enfant terrible» kako ga je nazvao William James, koji je insistirao da je monstruozno, nemoralno i možda čak nepristojno prihvatiti vjerovanje za koje posjedujemo nedostatnu evidenciju,

to će očuvati čistoću vjerovanja spojenu s fanatizmom ljubomorne brige - u svakom trenutku kada bi moglo ovisti o bezvrijednom predmetu kako ne bi uhvatilo mrlju koja više ne može biti skinuta.

Clifford dodaje da je,

ako je vjerovanje prihvaćeno temeljem nedostatne evidencije, užitak je lažan. Ne samo da nas obmanjuje pružajući nam osjećaj moći koji zaista ne posjedujemo, nego je povrh toga i griješan, otet našoj sklonosti prema dužnosti čovječanstvu. Ta dužnost kaže da se moramo čuvati takvih vjerovanja (neopravdanih) kao kuge, koja mogu obuzeti naše tijelo i proširiti se na cijeli grad.

I konačno,

da sažmemo, pogrešno je uvijek, svuda i za svakoga vjerovati bilo što temeljem nedostatne evidencije.

(Ovdje nije teško otkriti taj «ton robusnog pathosa» kojeg je kod Clifforda prepoznao James.) Prema ovome stajalištu teisti zloupotrebljavaju svoje epistemičke dužnosti i zazivaju naše neodobravanje. Primjerice, majka Tereza, ukoliko ne bi imala argumente za svoju vjeru u Boga, morali bi ju razumijevati kao osobu koja razmišlja suprotno svojim intelektualnim obligacijama te koja zahtijeva da se protiv nje povede disciplinski postupak.

Zamisao o tome kako postoje intelektualne dužnosti složena je ali ne i neplauzibilna i ovdje ju ne namjeravam dovoditi u pitanje. Bilo bi svakako manje plauzibilno sugerirati kako bi se usmjerio protivno svojim intelektualnim dužnostima s obzirom na vjerovanje bez evidencije, npr. da postoji Bog kao osoba. Kao prvo, moja vjerovanja, najvećim dijelom, nisu pod mojom kontrolom. Ako bi mi se npr. ponudilo 1.000.000 dolara da prestanem vjerovati da je Mars manji od Venere, nema načina za prihvaćanje ponude. Isto je i moje vjerovanje u Boga, ne bih se mogao samo tako odreći toga vjerovanja, primjerice da uzmem sredstva koja bi me dovela u stanje kome. Ipak, ne izgleda kao da imam određenu obligaciju. Naime, sasvim je jasno kako nisam pod obligacijom posjedovanja evidencije za sve što vjerujem, to ne bi bilo moguće. Ako je tako, zašto sam onda pod obligacijom prihvatiti vjerovanje u Boga samo pod uvjetom prihvaćanja drugih propozicija koje služe kao evidencija za to vjerovanje? Ovo je bez daljnjega po sebi očito ili samo-evidentno, te je zaista teško naći solidan argument u prilog.

Ipak, čini se da evidencijalistički prigovarač može prigovarati na način koji više obećava. On može držati, ne da teist bez evidencije narušava neku epistemičku dužnost, možda si on na kraju krajeva ne može pomoći, nego da je na neki način intelektualno skrenuo s puta. Zamislimo nekoga tko vjeruje da je Venera manja od Merkura ne zbog evidencije, nego zbog toga što je to pročitao u stripu i uvijek vjeruje svemu što pročita u stripu, ili zamislimo nekoga tko drži to vjerovanje temeljem zaista lošeg argumenta. Možda ne postoji obligacija koju nije proveo, ali svakako je njegovo stanje manjkavo na neki način. Takva osoba pokazuje neki nedostatak, propust, disfunkciju neke vrste. Možda je ta osoba poput nekoga tko ima astigmatizam ili je nespretan, ili boluje od artritisa. Možda u tom svjetlu evidencijalistički prigovor treba biti oblikovan, ne kao tvrdnja da je teist bez evidencije prekršio neku intelektualnu dužnost, nego kao da pati od neke vrste intelektualnoga manjka ili nedostatka. On je intelektualni invalid.

Alternativno, ali slično, zamisao može biti takva kao da je teist pod utjecajem neke vrste iluzije (obmane), iluzije toliko snažne da je obmanula velik dio čovječanstva tijekom velikoga razdoblja povijesti. Tako je Freud držao religiozno vjerovanje kao «iluzije, ispunjenja najstarijih, najsnažnijih i najsilnijih želja čovječanstva». On je teističko vjerovanje vidio kao stvar ispunjenja želja. Ljude su paralizirale sveprožimajuće, neosobne sila koje kontroliraju njihovu sudbinu, ali ne uzimaju u obzir naše potrebe i težnje, te su tako ljudi izmislili oca kozmičkih razmjera, oca koji nadilazi naše zemaljske očeve u svojoj dobroti, isto kao i u moći. Religija je, kaže Freud, univerzalna opsesivna neuroza čovječanstva i osuđena je na nestanak kada se ljudi nauče suočiti sa zbiljom kakva jest.

Sličan smjer sugerira i Karl Marx:

Religija ... samosvijest i osjećaj sebe samog kod čovjeka koji samoga sebe još nije pronašao, ili koji se pak ponovno izgubio nakon što se našao. No čovjek nije apstraktno biće ... Čovjek je svijet ljudi, država, društvo. Država, društvo proizvode religiju, izokrenutu svijest svijeta, jer su one same izopačeni svijet ... Religija je znak porobljenoga bića, osjećaj bezdušnoga svijeta, isto kao i duh neduhovnoga stanja. Religija je opijum naroda. Ljudi ne mogu biti istinski sretni tako dugo dok ih se ne oslobodi iluzorne sreće abolicijom religije. Zahtjev da se ljudi oslobode iluzije jest zahtjev da se oslobode uvjeta kojima je ta iluzija potrebna.

Zapazimo da Marx ovdje govori o svijesti izokrenutog svijeta kojeg stvara izokrenuti svijet. To je izokretanje iz ispravnog i prirodnog stanja koje se događa zbog nezdravog i izokrenutog društvenog poretka. S motrišta Marx-Freud argumenta teist je pod utjecajem kognitivne disfunkcije, određenog nedostatka kognitivnog i emotivnog zdravlja. To pak možemo formulirati na sljedeći način: teist vjeruje to što vjeruje samo stoga što postoji određena sila obmane, tog perverznog stanja. On je lud u etimološkom značenju te riječi; on je bolestan. Njegov kognitivni aparat ne funkcionira ispravno, ne funkcionira kako bi trebao. Kada bi njegov kognitivni aparat funkcionirao ispravno, tj. kako treba, on ne bi bio pod utjecajem te obmane. On bi tada shvatio svijet kakav jest i širom otvorenih očiju bi shvatio da smo sami u svijetu i da je svaki oblik utjehe naša stvar. Ne postoji Otac na nebesima kojem se možemo okrenuti, niti ikakva budućnost nakon smrti osim raspradanja («Kada umremo, strunemo» kaže Michael Scriven).

Raščlamba prigovora

Dakako da teist vjerojatno neće iskazati prevelik entuzijazam s obzirom na zamisao da pati od kognitivnoga nedostatka, ili da je pod utjecajem raširene obmane, endemske za ljudsku vrstu. Možda će stvarno kakav liberalan teolog ili dva nastojati shvatiti suvremenu sekularnost i tako preuzeti tu zamisao. Teist sebe samoga u svakom slučaju ne vidi kao osobu koja pati od kognitivnoga nedostatka. Dapače suprotno, teist bi mogao vjerovati kako je u stvari ateist ta osoba koja pati od određene obmane, od nekog noetičkoga manjka, nekog nesretnoga stanja koje ima takve noetičke posljedice. On će vidjeti ateista kao žrtvu grijeha u svijetu, njegova grijeha ili grijeha drugih. Prema Poslanici Rimljanima, nevjera je rezultat grijeha i ima izvor u nastojanju da se potisne istina u nepravdi. Prema J. Calvinu, Bog nas je stvorio s tendencijom da vidimo Njegovu ruku u svijetu oko nas; «osjećaj božanstva» piše on, «upisan je u srca svih nas». Calvin nastavlja:

Perverznost bezbožnih koji iako se snažno odupiru ipak je nesposobna spasiti ih od Bogobojaznosti, najbolje je svjedočanstvo da je čak i njihovo uvjerenje, naime da postoji nekakav Bog, urođeno svima i učvršćeno u dubini... Iz ovoga zaključujemo da to nije nauk koji je potrebno naučiti prvo u školi, nego nauk nad kojim je svatko od nas stručnjak od svog postojanja u majčinoj utrobi i kojemu ljudska narav sprječava da bude zaboravljen.

Ako ne zbog postojanja zla u svijetu, kaže Calvin, onda bi po naravi ljudi vjerovali u Boga u istome stupnju i s istom spontanošću kojom vjeruju u postojanje drugih ljudi, izvanjskoga svijeta ili prošlosti. To je ljudsko naravno stanje, a to što mnogi vjerovanje u Boga nalaze teško prihvatljivim ili apsurdnim, proizlazi iz neprirodnoga griješnog stanja. Činjenica je, misli Calvin, da se osoba koja ne vjeruje u Boga nalazi u epistemički defektnom stanju – poput nekoga tko ne vjeruje da njegova supruga opstoji, ili pak vjeruje kako je ona spretno konstruiran robot koji nema misli, osjećaja niti svijesti. Stoga vjernik odbacuje Freudov i Marxov argument tvrdeći da je ono što oni vide kao bolest zapravo zdravlje, a ono što vide kao zdravlje u stvari je bolest.

Ispravno funkcioniranje

Sasvim je očito da je rasprava ovdje na kraju ontološka, teološka ili metafizička: ovdje vidimo ontološke i na koncu religijske korijene epistemološke rasprave o racionalnosti. Ono što uzimamo kao racionalnost, barem u smslu ovog pitanja, ovisi o našemu metafizičkome i religijskome stajalištu. Ono ovisi o našoj filozofskoj antropologiji. Naše stajalište o tome kakvoj vrsti bića pripada čovjek u cjelini ili dijelom na koncu određuje naše stajalište o tome što je racionalno, a što iracionalno za vjerovati, a to će odrediti ono što držimo naravnim, normalnim, zdravim s obzirom na dotično vjerovanje. Stoga rasprava o tome tko je racionalan, a tko ne, ovdje ne može biti odlučena isključivo epistemološkim promišljanjima; ova rasprava nije fundametalno epistemološka, nego teološka ili ontološka. Naime, kako možemo kazati što je za čovjeka zdravo za vjerovati osim ako nemamo neku zamisao o tome kakav je čovjek kao biće? Ako vjerujete da je čovjeka stvorio Bog na sliku svoju i to s naravnom tendencijom vidjeti Božje djelo u svijetu oko sebe, onda dakako nećete držati kako je vjerovanje u Boga stvar neke vrste defekta (wishful thinking). Religiozno je vjerovanje tako prije nalik osjetilnoj percepciji ili pamćenju iako dakako puno važnije. S druge strane, ako vjerujete da je čovjek produkt slijepih sila evolucije, ako vjerujete da nema Boga i da su ljudska bića dio bezbožnoga svemira, onda ćete biti skloni prihvatiti stajalište prema kojem je vjerovanje u Boga stvar bolesti ili disfunkcije, koje možda ima veze s poremećajima u mozgu.

Dakle, rasprava o tome tko je zdrav a tko bolestan ima ontološke ili teološke korijene i treba biti odlučena na toj razini. Ovdje ću nastojati postaviti promišljanje koje, čini se, govori u prilog teističkomu stajalištu. Kako sam prikazao raspravu, teist i ateist oboje govore o nekoj vrsti disfunkcije, o tome kako kognitivne sposobnosti ili oprema ne funkcioniraju ispravno, ili onako kako bi trebali. Ali kako to trebamo razumjeti? Što znači da nešto funkcionira ispravno? Ne postoji li nešto problematično u zamisli «ispravnoga funkcioniranja»? Što znači da moje kognitivne sposobnosti funkcioniraju ispravno? Što to znači za prirodni organizam, npr. za drvo? Nije li «ispravno funkcioniranje» relativno s obzirom na naše ciljeve i interese? Krava funkcionira ispravno ako daje mlijeko, ali to izgleda kao patent da stvari funkcioniraju ispravno ako ovise o našim ciljevima i interesima. Na koncu, koliko je do prirode, nije li riba koja se raspada na hrpi kukuruza takva da funkcionira ispravno koliko i takva ista riba koja veselo pliva potokom? Što dakle trebamo kazati o ispravnome funkcioniranju naših kognitivnih sposobnosti? Dio stvarnosti – organizam, dio organizma, ekosustav, ... – funkcionira ispravno (functions properly) samo s obzirom na ograničenja prirodnih ograničenja koja mi postavljamo s obzirom na naše ciljeve i interese.

No s teističkoga motrišta zamisao «ispravnog funkcioniranja» primjenjena na nas i našu kognitivnu opremu nije problematičnija nego ispravno funkcioniranje npr. Boinga 747. Nešto što smo mi konstruirali, npr. sustav grijanja, funkcionira ispravno kada funkcionira na način na koji je dizajniran (designed). Moj automobil funkcionira ispravno ukoliko funkcionira na način na koji je dizajniran kako bi funkcionirao ispravno. Moj hladnjak funkcionira ispravno ukoliko rashlađuje, tj. ako čini ono za što je hladnjak dizajniran. Ovo je temeljna zamisao ispravnog funkcioniranja. No, prema teizmu, ljudska bića, kao i primjerice hladnjaci, su nekako dizajnirana, ona su bila stvorena i dizajnirana od strane Boga. Dakle, teist ima niz lakih odgovora na relevantna pitanja: što je ispravno funkcioniranje, što znači za moje kognitivne sposobnosti da funkcioniraju ispravno, što je kognitivna disfunkcija, što znači funkcionirati naravno. Moje kognitivne sposobnosti funkcioniraju naravno kada funkcioniraju na način na koji ih je Bog dizajnirao za funkcioniranje.

S druge strane, ako ateološki evidencijalistički prigovarač tvrdi kako je teist bez evidencije iracionalan, te ako nastoji iracionalnost konstruirati preko defektnosti ili disfunkcije, onda nam mora odrediti taj pojam. Zašto drži da je teist na neki način disfunkcionalan, barem u ovom području svog života? Još važnije, kako on poima disfunkciju? Kako on objašnjava zamisao bića koje ispravno funkcionira? Dakle, on očito ne može promišljati ispravno funkcioniranje moje noetičke strukture na način da funkcionira tako kako je dizajnirana; dakle kako onda?

Postoje dvije mogućnosti. Kao prvo, on može pojmiti ispravno funkcioniranje kao funkcioniranje koje nam pomaže ostvariti naše ciljeve. Na ovaj način, on bi mogao kazati, mi mislimo o svojim tijelima na način njihova ispravnog funkcioniranja pomoću pojmova kao što su: jesu zdrava, funkcioniraju onako kako mi želimo, funkcioniraju na način da nam omogućuju da činimo mnoge druge stvari. Ali ovo nije obećavajuči smjer argumentacije, jer ateist može pomisliti kako naše kognitivne sposobnosti funkcioniraju na način da ne proizvode vjerovanje u Boga, dok bi teist držao suprotno. To bi se svelo na nešto više od tvrdnje da ateist preferira da ljudi ne vjeruju u Boga bez evidencije. To bi bila samo autobiografska bilješka.

Druga mogućnost: ispravno funkcioniranje treba objasniti u kategorijama pogodnosti za promociju opstanka, bilo pojedinca bilo vrste. Ovdje nemamo vremena mnogo kazati o ovoj temi, ali ateistički prigovarač bi svakako trebao pružiti argument iz kojeg bi slijedilo da vjerovanje u Boga manje doprinosi našem osobnom ili vrsnom opstanku nego što to uspijeva ateizmu ili agnosticizmu. Kako bi izgledao takav argument (perspektiva za takav argument koji ne bi povlačio pitanje (begging the question) vrlo je mala. Naime, ako je teizam, npr. kršćanski teizam, točan, onda je nemoguće vjerovati kako bi jako rašireni ateizam bio vjerojatnija pomoć opstanku vrste nego rašireni teizam.

Da zaključimo. Naravni način razumijevanja pojmova racionalnosti i iracionalnosti je onaj u terminima ispravnog funkcioniranja relevantne kognitivne opreme. Gledano iz ove perspektive, pitanje je li racionalno vjerovati u Boga bez evidencijske potpore drugih propozicija je zaista metafizička ili teološka rasprava. Teistu je sasvim lako objasniti pojam ispravnog funkcioniranja kognitivnog aparata: naš kognitivni aparat funkcionira ispravno kada funkcionira onako kako je dizajniran od strane Boga. Ateistički prigovarač ipak nam duguje neko određenje toj pojma, naime što misli kada prigovara da teist bez evidencije pokazuje kognitivni nedostatak neke vrste? Kako on razumijeva pojam kognitivnog kvara?

Autor članka je filozof Alvin Plantinga, preuzeto sa stranice Kroz filozofiju s Dostojevskim. (Jedan zanimljivi razgovor slične tematike sa Plantingom What is a Properly Basic Belief?) 

Tko želi biti ateist?

U nastavku je dio razmišljanja filozofa Fesera o različitim znanstveno-fantastičnim koncepcijama božanstva (i svemira), odnosno o tome kako neki ateisti doživljavaju Boga i do kakvih ih to zaključaka i želja dovodi. Post u cijelosti možete pročitati ovdje, izdvojio sam samo zanimljiviji dio, a zbog razumijevanje o čemu točno govori i jedan odlomak iz uvoda u kojem citira poznatog filozofa ateista Thomasa Nagela.(Jedna zanimljiva recenzija Nagela, Why Darwinist Materialism is Wrong. Inače, prijevod nije baš kvalitetan, ali mislim da su jasni koncepti.)

***

Razmotrite izjavu poput Nagelove poznate primjedbe u knjizi The Last Word:

Želim da ateizam bude istinit i osjećam nelagodu zbog činjenice da su neki od najinteligentnijih i najinformiranijih ljudi koje poznajem religiozni vjernici. Nije da samo ne vjerujem u Boga, i očekivano da se nadam kako sam u pravo u svom uvjerenju. Stvar je u tome da se nadam kako nema Boga! Ne želim da postoji Bog; ne želim da svemir bude takav.

[...]

Jedan od razloga zašto naglašavam važnost klasičnog teizma je u pojašnjavanju što je zapravo u pitanju u sporu između ateizma i teizma, i kako bih uklonio neke zapreke koje stoje na putu nekim ateistima dobre volje da shvate teizam ozbiljno. Mislim kako se te prepreke tiču obmanjujućih percepcija o proizvoljnosti u teizmu. Proizvoljnosti za koje ne možete opravdano optužiti klasični teizam, ali koje stvarno možete pronaći u grubljim oblicima teizma. Takvih proizvoljnosti je barem tri vrste:

1. Metafizička proizvoljnost: Neki ateisti pretpostavljaju kako je vjerovanje u Boga zapravo vjerovanje u neku vrstu "magičnog" bića, u kojem je magija neka vrsta pseudo-objašnjenja i nešto inherentno nerazumljivo (eng.unintelligible). Ili pretpostavljaju kako bi egzistencija Boga bila vrsta nerazumljive "sirove činjenice" koja sigurno nije vjerojatnija od egzistencija svemira kao sirove činjenice, i zapravo je manje vjerojatna od potonjeg zbog Ockamove britve. Ali sve to je upravo ono što klasični teist opovrgava. Klasični teizam tvrdi kako ne postoje krajnje "sirove činjenice", da je stvarnost po sebi potpuno razumljiva. Razlozi za takvu tvrdnju su utemeljeni na sofisticiranoj metafizici, a ne surovom pozivanju na magiju. (O tome Feser piše ovdje i ovdje.)

Dakle kada klasični teist kaže kako Bog nema uzrok, to nije zato što je On proizvoljna iznimka općeg pravila. Druge stvari zahtijevaju uzroke zato što imaju potencijal koji zahtjeva aktualizaciju, ili dijelove (bilo materijalne bilo metafizičke) koje treba kombinirati, ili imaju esenciju ili prirodu koja je odvojena od njihove egzistencije i stoga ju je potrebno povezati sa tim. No Bog je čista aktualnost i nema potencijalnosti, što znači da u principu ne može biti aktualiziran od strane ničega drugog; On je aposlutno jednostavan i stoga nema nikakve dijelove koje treba kombinirati; on je (samopostojeći) Sam Bitak i stoga mu se ne mogu dati egzistencija ili postojanje. Zbog toga Bog nije manje razumljiv od stvari koje zahtijevaju uzrok nego je više razumljiv. (Feser je o tome pisao puno više u različitih postova o klasičnom teizmu i kozmološkom argumentu.)

Nasuprot tome, ono što nije metafizički jednostavno, ili čista aktualnost, ili sam bitak po sebi, bi – koliko god da je impresivno po snazi, znanju ili moralnim kvalitetama – bilo manje od ultimativnog i zbog toga bi zahtjevalo objašnjenje van samoga sebe. To bi se odnosilo na sve bogove različitih poganskih panteona, koji obično imaju materijalna i vremenska ograničenja različitih vrsta. Također bi se odnosilo i na neko razmišljanje o Bogu Biblije koje bi negiralo da je On metafizički jednostavan, čisto aktualan, itd. Takvo razmišljanje implicitno Ga predstavlja kao sirovu činjenicu koja se razlikuje od stvorenih stvari samo po tome što ima svoj uzrok. Zapravo Ga svode na razinu glorificiranog Zeusa ili Odina.

Dakle ateisti opravdano prigovaraju metafizičkoj proizvoljnosti grubih koncepata božanstva, ali njihovi prigovori nemaju nikakvu snagu protiv klasičnog teizma.

2. Moralna proizvoljnost: Mnogi ateisti pretpostavljaju kako pripisivanje dobrote Bogu znači reći kako je On moralni agent poput nas, samo se puno bolje ponaša. Ili pretpostavljaju kako Božji status kao moralnog zakonodavca mora uključivati izdavanje proizvoljnih zapovijedi koje podržavaju prijetnje, a da bi izbjegavanje tih posljedica značilo kako postoji moralni standard neovisno od Njega, kojem bi On morao odgovarati. U svjetlu svega toga, mogu se pitati zašto su Božje zapovijedi one koje bi se od nas moglo očekivati da ih slijedimo. Svodi li se stvarno sve to na Njegovu mogućnost da nam prijeti prokletstvom? Kakve to veze ima sa moralnošću per se (za razliku od kalkuliranja o vlastitim interesima)? Ali sve to počiva na trivijalizaciji pojma božanske dobrote. Za klasičnog teista, Bog ne samo da tek "ima" dobrotu, poput nas samo višeg stupnja. On je Dobrota Sama, ono u odnosu na što su sve druge stvari dobre ili loše u kojem god stupnju da jesu.

Tvrditi da;

Božje zapovijedi za nas, su proizvoljne; ukoliko nisu, onda se On mora pozivati na neki standard van samog sebe.

je isto kao i tvrditi da:

Euklidska trokutnost kao takva zahtjeva proizvoljnu zapovijed određenim euklidskim trokutima kada zahtijeva od njih da imaju ravne stranice i kuteve čiji je zbroj 180 stupnjeva; jer ukoliko to nije tako, onda Euklidska trokutnost kao takva se mora pozivati na neki standard van sebe.

Drugim riječima, radi se o kategorijskoj pogrešci, osnovnom neuspjehu razumijevanja prirode stvarnosti o kojoj pričamo. (Feser je o tome više pisao ovdje i ovdje.)

Prokletstvo je pak u konačnici stvar nečijeg karaktera koji postaje trajno oštećen tako da je netko zauvijek nesposoban čak i željeti biti blizu onoga što jednostavno je Dobrota Sama. Nečija volja je toliko usmjerena na zlo i stoga ne možete biti u božanskoj prisutnosti. Radi se prije o metafizičkoj nužnosti, nego proizvoljnoj božanskoj ćudi.

Nasuprot tome, što god da je manje od Dobrote Same, je nešto što bi bilo predmetom standarda van sebe, bilo bi nešto o čemu bi bilo razumno pitati se zašto poštivati zapovijedi koje daje. Svi bogovi poganskog panteona su takvi (upravo zato su opisani tako da imaju različite moralne vrline ili poroke u različitimm stupnjevima.) Razmišljanja o Bogu Biblije koje bi Ga interpretiralo tek kao posebno vrijednog moralnog agenta, bi također značilo da se možemo razumljivo pitati zašto bi trebali slušati Njegove zapovijedi i trebali li On biti podložan standardu van sebe samog. Još jednom, takvo razmišljanje pretvara Boga u glorificiranog Zeusa ili Odina.

Ovdje također ateisti opravdano prigovaraju proizvoljnosti nekih koncepata božanstva, ali njihov prigovor nema nikakve snage protiv klasičnog teizma.

3. Epistemološka proizvoljnost: Ateisti često pretpostavljaju da prihvaćanje Boga kao krajnjeg uzroka stvari znači potvrditi jadnu hipotezu "boga praznina" koju mogu pobiti buduća znanstvena otkrića. Ili još gore, misle kako se radi o običnom pozivanju na vjeru shvaćenu kao volju da vjerujete bez dokaza. Razumljivo, pitaju se zašto vjerovanje u Zeusa ne bi moglo biti podjednako "opravdano" vjerom, ili zašto bi neki od drugih poganskih bogova bio manje izgledan kao "bog praznina". Ali glavni argumenti za klasični teizam su upravo suprotnost argumenta "boga praznina"; i suprotno od oslanjanja na iracionalne vjerske predanosti, sam sadržaj klasičnog teizma je neraskidivo vezan uz predanje racionalnoj razumljivosti svijeta.

Objašnjenje zdravog razuma i empirijskih znanosti eksplicitno ili implicitno pretpostavlja svijet u kojem se stvari mijenjaju, kauzalnih odnosa, kompleksnih entiteta čiji dijelovi zahtijevaju sklad od strane nečega van njih. Kada klasični teist kaže kako je Bog čista aktualnost, sam bitak, apsolutno jednostavan, ono što zapravo kaže je upravo kako nijedno objašnjenje zdravim razumom ili znanošću ne bi u principu mogli uopće smatrati istinskim objašnjenjem ukoliko nema uzroka svijeta koji je takav. Konkretno, promjena – aktualizacija potencijala – ne bi bila moguća osim ako ne postoji nešto što je čista aktualnost što znači da može ostvariti moć da aktualizira druge stvari bez da proizlazi iz nečeg drugog. Stvari ne bi mogle postojati čak niti na trenutak osim ako ne bi postojalo nešto, samopostojeći sam bitak, što može uzrokovati njihovu egzistenciju bez da je to i samo uzrokovano. Složene stvari ne bi mogle postojati ukoliko ne bi postojao izvor stvarnosti koji, s obzirom da je apsolutno jednostavan, nije (sam) složen od dijelova. Ukratko, objašnjavajući resursi zdravog razuma i znanosti su razumljivi u principu samo u kontekstu metafizike klasičnog teizma. To je razlog – a ne neko proizvoljno vjersko predanje – zašto klasični teizam neće biti srušen od strane znanosti. Racionalno i metafizički je više fundamentalan od znanosti, a ne manje fundamentalan. Njegovi racionalni temelji se pronalaze, ne u prazninama trenutne znanosti, nego u nužnim preduvjetima bilo koje moguće znanosti. U svakom slučaju, to je ono što klasični teist tvrdi, i on doista dokazuje svoju tvrdnju, nije da je samo primjećuje. (Feser je puno više o tome pisao u raznim postovima o kozmološkom argumentu.)

S druge strane, teško je vidjeti kako bi argumenti za bogove poganskog panteona bili išta drugo osim "boga praznina". Recimo, zašto pretpostaviti da Thor postoji osim ako to nije nekako "najbolje objašnjenje" pojave munja? Upravo zato što bi takvi entiteti bili metafizički manji od ultimativnog, nijedno pozivanje na ultimativno objašnjenje svijeta ili nužnu pretpostavku za samu praksu objašnjavanja ne bi mogli koristi kao argument za njihovu egzistenciju (dok se takve tvrdnje mogu koristi za argumentaciju egzistencije Boga klasičnog teizma). Svako razmišljanje o Bogu Biblije koje bi smatralo kako je On metafizički manje ultimativan nego što to smatra koncepcija klasičnog teizma bi ga također reduciralo na neku vrstu argumenta "boga praznina".

Još jednom, ateisti su u pravo kada prigovaraju proizvoljnosti koju vide u lošim argumentima takve vrste, ali još jednom; takvi prigovori su irelevantni za klasični teizam.

Dakle zašto bi itko želi da ateizam bude istinit? Pa, možda bih želio da je istinit ukoliko bih mislio da je teizam u suštini blesava, vulgarna stvar kakvu često ateisti zamišljaju. (Štoviše, bio sam ateist jedno desetljeće prije nego što sam imao jasno razumijevanje onoga što tradicija klasičnog teizma stvarno tvrdi.) Da parafriziram Akvinskoga, ozbiljni branitelji teizma trebali bi poznavati i podržavati klasičnu tradiciju kako ne bi u svojim raspravama sa drugom stranom "iznijeli razloge koji nisu uvjerljivi i tako pružali priliku nevjernicima da se smiju" (Summa Theologiae I.46.2). Ili, što je još važnije, kako ne bi izazvali nekog dobronamjernog ateista da odbaci teizam na temelju nesporazuma koji su se mogli izbjeći.

Katekizam za Nove Ateiste

Jedna od najupečatljivijih razlika između Novih Ateista i, primjerice, Freuda ili Nietzsche je spremnost prethodnih da se pozabave prirodnom teologijom u njenom području. To ne znači da su došli daleko u svojim nespretnim pohodima – radi se o poprilično neodlučnim i amaterskim stvarima, ponekad i bolno sramotnim.

Tako Lawrence Krauss pokušava odgovoriti na skolastički aksiom nihil ex nihilo fit (“ništa ne može nastati iz ničega”) u svojoj knjizi A Universe from Nothing, u kojoj tvrdi na temelju teorije struna, kako je vibracija u deseterodimenzionalnoj struni sve započela. Kao što je već Feser istaknuo, čak i ako prihvatite da je teorija struna točna, Krauss je već priznao upravo onaj srednjovjekovni aksiom kojeg je mislio da pobija, s obzirom da je struna (uz pretpostavku da postoji) nešto. Mat.

Sada je Alex Rosenberg oprezno zakoračio u ovo područje sa knjigom The Atheist’s Guide to Reality, gdje znanstveni redukcionizam postaje – ne postoji drugi izraz za to – punokrvni reductio ad absurdum. Igrom slučaja, Times Literary Supplement dao je filozofu Anthonyu Kennyu da ocjeni knjigu, možda zato što ga ne možete optužiti za pristranost u ovoj raspravi, s obzirom da je u prošlosti dao teške kritike klasičnom kršćanskom teizmu jer se oslanja na "zastarjelu aristotelijansku kozmologiju."

Međutim, takvi skeptički zaključci nisu doveli Kennya do agresivnog ateizma; kao što je napisao u svojoj knjizi The Unknown God: "Zaključio sam kako ne postoji nešto poput Boga skolastika ili racionalne filozofije; ali naravno to nije jedini mogući koncept Boga."

Bez obzira što ortodoksni vjernici misle o Kennyevu putovanju kroz desetljeća od klasičnog teizma do nečega neodređenijeg, on barem ne propušta nijednu priliku da udari po svima: njegova averzija prema apsolutizmu se podjednako može upotrijebili i protiv Novih Ateista, koji pokazuju apodiktični apsolutizam u svojim argumentima zbog kojih se čine nepokolebljivi pred protudokazima, baš kao i stvari koje pronalazimo u kreacionističkim udžbenicima.

U svojoj nedavnoj knjizi God and the New Atheism, teolog John Haught je opisao ovaj kvazi-religijski apsolutizam među Novim Ateistima sumirajući njihovu poziciju kroz sedam točaka "vjerovanja":

1. Osim prirode, koja uključuje ljudska bića i naše kulturne kreacije, ne postoji ništa. Ne postoji Bog, ne postoji duša, i ne postoji život poslije smrti.
2. Priroda ima podrijetlo u sebi, nije Božja kreacija. (eng. self-originating)
3. Svemir nema cjelokupni smisao ili svrhu, iako se životi pojedinaca mogu živjeti svrhovito.
4. S obzirom da ne postoji Bog, sva objašnjenja i svi uzroci su posve prirodni i može ih se razumjeti samo kroz znanost.
5. Sve značajke živih bića, uključujući ljudsku inteligenciju i ponašanje, mogu se objasniti kroz čisto prirodne termine, a danas to obično znači kroz evolucijske, posebno darvinističke termine.
6. Vjera u Boga je uzrok nebrojenih zala i treba je odbaciti zbog moralnih razloga.
7. Moralnost ne zahtijeva vjeru u Boga, a ljudi se ponašaju bolje bez vjere nego s njom.

Freud i Nietzsche su bez sumnje imali dogmatskim predanosti, ali oni bi barem prepoznali kako su šesti i sedmi aksiom prilično apsurdni. Bili su previše upoznati sa zlom koji vreba u ljudskom srcu kako bi smatrali da ga je moguće jednostavno izbaciti jednostavnim napuštanjem Boga.

Imajući to na umu, ono što je zapravo novo kod Novih Ateista je njihovo oslanjanje na oksimoron: izgleda da stvarno vjeruju u utopijski Darwinizam – vjerski utemeljenu znanost. U skladu sa time, već dugo smatram kako je najbolji (ako ne i jedini) način odgovaranja na takav dogmatizam opustiti se i prepustiti Novim Ateistima da se objese o vlastito uže. Tu dolazi Kenny, koji prenosi njihove pretpostavke u neku vrstu ateističkog Katekizma:

Glavna načela ove filozofije su sažeta u nizu pitanja i odgovora: Postoji li Bog? Ne. Koja je priroda stvarnosti? Ono što fizičaru kažu. Koji je smisao svemira? Nema ga. Koji je smisao život? Također. Zašto sam ovdje? Samo luda sreća. Djeluje li molitva? Naravno da ne. Postoji li duša? Je li besmrtna? Mora da se šališ. Postoji li slobodna volja? Nema šanse! Koja je razlika između ispravnog i pogrešnog, dobra i zla? Ne postoji moralna razlika između njih.

Vrijednost ovog sažetog ateističkog katekizma je ta što izravno i nezaoblizano vodi Rosenberga do jednog od najatraktivnijih zaključaka od sve Novo Ateističke literature; a Kenny uživa ukazivati na Rosenbergove očite apsurde:

Jedna od Rosenbergovih najekstravagantnijih tvrdnji je kako nitko nikada ne misli o ničemu. [...] Njegov argument ide ovako: um je identičan mozgu, dakle misao mora biti događaj u mozgu. Ali nijedna gruda neurona ne može biti o nečemu. Iz toga slijedi, nijedna misao nije o ničemu. 

Ova odsutnost referentnosti prema vanjskom svijetu bi naravno uključivala i sve "misli" Rosenbergove knjige. Mat još jednom.

Autor teksta je Edward T. Oakes, izvorni članak A Baltimore Catechism for the New Atheists.

PS

Citirani su različiti autori, ali članak mi se učinio zanimjivim kao definicija vjerovanja Novih Ateista. (Naravno ne spadaju svi ateisti u tu skupinu). Što se tiče Rosenberga, Feser je imao seriju postova na tu temu, vidi Rosenberg roundup. Već sam pisao o sličnim stvarima; Arthur Eddington - objašnjava li znanost naše misli ?, Zaslijepljeni Scijentizmom, Kako se oporaviti nakon scijentizma, O piscima Novog Ateizma, Olakšava li kvantna fizika vjerovanje u Boga? ...

Russellov čajnik: Drži li vodu?

U poznatom odlomku Bertrand Russell zapisuje

Mnogi pravovjerni ljudi smatraju kako je posao skeptika da obore usvojene dogme, a ne dogmatika da ih dokažu. Ovo je, naravno, greška. Ako bih rekao da porculanski čajnik kruži po eliptičnoj orbiti oko Sunca, između Zemlje i Marsa, nitko ne bi mogao osporiti moju tvrdnju, pod uvjetom da sam bio pažljiv i napomenuo kako je čajnik suviše mali i da se ne može vidjeti ni kroz najmoćnije teleskope. Ako dalje kažem kako je, s obzirom na to da moju tvrdnju nitko ne može oboriti, nedopustivo da ljudski razum u nju sumnja, s pravom bi se moglo reći da govorim besmislice. Međutim, ako bi postojanje ovakvog čajnika bilo potvrđeno u drevnim knjigama, ako bi se svake nedjelje slavio kao sveti predmet i ideja o njemu utiskivala u umove djece u školama, oklijevanje da se povjeruje u postojanje takvog predmeta postalo bi znak ekscentričnosti, a sumnjičavac bi privukao pažnju psihijatra u doba prosvjetiteljstva ili inkvizicije u ranijim vremenima.

Jedna stvar koju Russell ističe u ovom odlomku je sasvim obična napomena o teretu dokazivanja i/ili ad ignorantiam zabludi. Ako egzistencija X nije opovrgnuta, iz toga ne slijedi da X postoji, čak niti da je razumno vjerovati kako X postoji. Dakle ako netko želi potvrditi postojanje nečega poput Russellova nebeskog čajnika ili ljutog jednoroga na tamnoj strani mjeseca, onda je teret dokazivanja za tu čudnu tvrdnju na njemu. Teret dokaza nije na osobi koja negira ili odbacuje takvu tvrdnju.

Za sada nema problema. No, Russell naravno pokušava reći nešto više od isticanja nekoliko očitih stvari vezanih uz teoriju argumentacije. On primjenjuje tu logiku na pitanje Boga. Tu također nema nikakvih problema. Ako postojanje Boga nije opovrgnuto iz toga ne slijedi kako Bog postoji, čak niti da je razumno vjerovati kako Bog postoji.

Ali stvarna privlačnost ateista i agnostika prema odlomku o čajniku leži u trećoj Rusellovoj tvrdnji. Jasno je da sugerira kako je vjerovanje u Boga (tj. vjerovanje da Bog postoji) epistemološki u istom rangu kao i vjerovanje u nebeski čajnik. Baš kao što nemamo nijedan razlog zašto vjerovati u nebeski čajnik, bijesne jednoroge na mjesecu, leteća špageti čudovišta i slično, nemamo razloga vjerovati u Boga. Možda je potrebno razlikovati jako (J) i slabo (S) razumijevanje Russellove pretpostavke:

J: Baš kao što ne možemo imati nikakav razlog da vjerujemo kako empirijski nemjerljiv nebeski čajnik postoji, tako ne možemo imati nikakav razlog da vjerujemo kako Bog postoji.

S: Baš kao što nemamo razloga da vjerujemo kako nebeski čajnik postoji, tako nemamo nijedan razlog vjerovati kako Bog postoji.

Čini mi se kako su i (J) i (S) očito krivi: imamo različite vrste razloga za vjerovanje kako Bog postoji. Ovdje Alvin Plantinga skicira dvadesetak teističkih argumenata. Naravno, ateisti ih neće smatrati uvjerljivim, ali to je nevažno. Pitanje je možemo li dati razumne argumente za teizam, a odgovor je potvrdan. Dakle vjerovanje u Boga i Russellov čajnik ne mogu biti ista stvar jer ne postoje empirijski ili teorijski razlozi za vjerovanje u čajnik.

Još jedna pretpostavka koju čitamo iz Russellova odlomka je ideja da ukoliko bi Bog postojao, on bi bio još jedan fizički predmet u fizičkom svemiru, ali naravno da to nema nikakve veze sa ničime što vjeruje bilo koji (sofisticirani) teist. Bog je čisto duhovno biće.

Još jedan problem sa analogijom čajnika je u tome što Bog tradicionalno koncipiran na Zapadu nije isolani – da iskoristim šahovski izraz. On nije poput izoliranog pijuna, koji ne podržava ništa i kojeg nitko ne podržava. Jer ako Bog postoji, onda je Bog uzrok egzistencije svakog kontingentnog bića, i zapravo svakog bića koji se razlikuje od njega samog. To nije točno za lunarne jednoroge i nebeske čajnike. Ukoliko postoji lunarni jednorog onda se radi o još jednoj izoliranoj činjenici svemira. No ukoliko Bog postoji, onda je sve ujedinjeno tom činjenicom: sve ima temelj svog bića i svoje razumljivosti u stvaralačkoj djelatnosti tog jednog paradigmatskog bića.

To je povezano sa činjenicom da možete argumentirati iz općih činjenica o svemiru prema egzistenciji Boga, ali ne možete iz takvih činjenica doći do egzistencije lunarnih jednoroga ili nebeskih čajnika. Tako postoje različite vrste kozmoloških argumenata koji nastavljaju contingentia mundi na temelju kontigentnih bića. No, ne postoji slični a posteriori argumenti do nebeskog čajnika. Također postoje argumenti iz istine, iz savjesti, iz dizajna, iz čežnje, iz morala, i drugi.

Samo postojanje ovih argumenata pokazuje dvije stvari. Prvo, s obzirom da kreću od vrlo općih činjenica (postojanje kontigentnih bića, postojanje istine) do postojanja izvora tih općih činjenica, oni pokazuju kako Bog nije biće među drugim bićima, nije nešto što dodajemo stvarima za koje obično smatramo da postoje. Drugo, ti argumenti daju pozitivne razloge za vjerovanje u Božju egzistenciju.

Ljudi poput Russella, Dawkinsa i Dennetta, koji uspoređuju Boga sa nebeskim čajnikom tako pokazuju svoj promašaj shvaćanja i odgovoranja na samo značenje teističkih tvrdnji. Da sumiram. (i) Bog nije bespotrebna stvar jer postoji puno detaljnih argumenata za Božju egzistenciju; (ii) Bog nije fizičko biće; (iii) Bog nije biće koje jednostavno postoji među drugim bićima. U sve tri odrednice, Bog nije ništa slično nebeskom čajniku, lunarnom jednorogu, nevidljivom nilskom konju i takvim izmišljotinama.

Poprilično mi je teško objasniti zašto bi itko mislio da analogija čajnika sadrži išto vrijedno i da drži vodu. Curi na sve strane kao sito.

Autor ove kratke analize je filozof Bill Vallicella, izvorni tekst ovdje. (Iako će netko reći da postoji razlika između Boga filozofa i Boga religija, takvo razlikovanje je pogrešno. Primjerice, Bog kakvog opisuje Akvinski nije tek obična filozofska tvorevina.)

Osvetnici (film) i klasični teizam

Filozof Edward Feser, osim svojih interesa u filozofiji (religije, uma, politike), obožavatelj je i znanstvene fantastike. Gledajući Osvetnike (The Avengers) primijetio je nekoliko zanimljivih situacija koje je prokomentirao u postu The Avengers and classical theism. U filmu punom dobrih izjava, nekoliko ih se ističe zbog (od svih stvari) svog teološkog značaja. (Preporučam da pogledate kratke videosnimke putem navedenih linkova.)

***

Primjer I – videosnimka

Uzmimo za primjer razmjenu između Black Widow i Captaina Americe nakon što nordijski bog Thor nasilno oslobodi svog brata Lokia iz pritvora S.H.I.E.L.D.-a, Iron Man se daje u lov, a Captain America se priprema da ga slijedi u tome:

Black Widow: Ja bih propustio ovo, Cap.

Captain America: Ne vidim kako bih to mogao učiniti.

Black Widow: Ovi momci dolaze iz legenda, oni su zapravo bogovi.

Captain America: Postoji samo jedan Bog, gospođo. I poprilično sam siguran da se tako ne oblači.

***

Primjer II – videosnimka

Ili sjetite se scene u kojoj Nick Fury, ravnatelj S.H.I.E.L.D. - a, razgovara sa pritvorenim Lokijem.

Loki: Boli te što si došao tako blizu. Imati Tesseract, imati moć – neograničenu moć – a zbog čega? Toplo svijetlo kojeg bi cijelo čovječanstvo dijelilo? I onda te podsjete što je prava moć.

Nick Fury (odlazeći od Lokijeve ćelije, posprdno): Pa, javi mi ako prava moć poželi časopis ili nešto drugo.

***

Primjer III – videosnimka

Konačno, tu je i Lokijev poraz od Hulka:

Loki: Dosta! Vi ste svi ispod mene. Ja sam bog, vi glupa stvorenja. I neće me zlostavljati neki...

[Hulk ga zgrabi, opetovano razbija o pod poput krpe, zatim odlazi dok Loki ostaju ležati i stenjati]

Hulk: Slabašan bog.

***

Ne možemo pretpostaviti kako je dobri Kapetan imao vremena između bitaka proučavati klasičnu filozofiju i teologiju, ali možemo prepoznati kako njegove riječi implicitno sadrže odgovor na popularno-ateistički prigovor "one god further" [~"jedan bog dalje"] ( Feser je o tome pisao ovdje, ovdje i ovdje.) Bog klasičnog teizma nije "jedan bog" među drugima, upravo zato što uopće nije primjerak (instanca) neke vrste, nije niti jedinstveni primjerak. On je iznad svake vrste. On nije samo "biće" među drugim bićima, nema ili ne sudjeluje u egzistenciji uz sve druge stvari koje to rade. Umjesto toga, on je ipsum esse subsistens ili (Samopostojeći) Sam Bitak. On je Prvi Uzrok ne u smislu da je uzrok koji prethodi drugom, trećem, četvrtom, petom i ostalim uzrocima, nego u smislu da ima iskonsku ili apsolutnu samostalnu uzrokovnu moć dok sve ostalo ima uzrokovnu moć samo na izvedeni, a time i sekundarni način. On nije "osoba" nego beskonačan Intelekt i Volja čega je osoba našeg iskustva tek blijeda refleksija. Kako nema suštinu različitu od svoje egzistencije koja bi barem u principu mogla biti podijeljena sa bilo čime drugim, On nije vrsta stvari kojih bi razumljivo moglo biti više. I tako dalje. Ništa manje od toga ne bi moglo biti konačni izvor svih stvari i samim time ništa manje ne bi moglo biti stvarno božanski. (Vidi ranije Feserove postove o klasičnom teizmu.)

Dakle dobri Kapetan je bio u pravu kada je inzistirao da postoji samo jedan Bog i da On nije netko tko bi obukao kostim superheroja, lamatao čekićem, ili bi ga pretukao Iron Man i slično. (Mislite li da Bog klasičnog teizma stvarno postoji nije ono što želim istaknuti – ono što želim istaknuti je, ako On postoji, On nije vrsta stvari koje su Thor, Loki i ostali primjerci.) Fury je bio u pravu kada se rugao Lokijevoj tvrdnji kako je on "prava moć" s obzirom da čak i kada bi Loki postojao, njegova moć, koliko god velika, bi još uvijek bila tek dio izvedene moći, a ne Moć Sama koja je Bog klasičnog teizma. Hulk je bio u pravu kada je odbacio Lokia kao "slabašnog" unatoč njegovim tvrdnjama božanstva, jer svaki bi takav bog, čak i ako bi on postojao, bio tek jedno stvorenje među drugima i tako (poput svega ostalog) bio slabašan u usporedbi sa Bogom klasičnog teizma.

Takva bića, ako bi postojala, ne bi se razlikovala u značajnom pogledu od moćnih vanzemaljaca, bića iz različitih dimenzija i drugih stvorenja moderne znanstvene fantastike. Zbog toga nije ni čudo da ih tako i tretiraju u suvremenoj pop kulturi. Thor, Loki i društvo jednostavno ne bi bili dostojni štovanja čak i kada bi postojali. Ali priznajmo im: radi se o jako dobrim filmskim likovima!

Novi američki "građanski rat"

Kao zaključak komentara o promjenama američkog društva prenosim komentar filozofa Vallicelle sa bloga Maverick Philosopher; On citira Roberta Reicha koji se žali na, kako ga on naziva, Novi Američki Građanski Rat;

"Poznajem obitelji u kojima bliski rođaci više ne pričaju. Agencija za izlaske izvještava kako demokrati ne žele niti razmisliti o tome da izađu sa republikancima, i obrnuto. Moj spremnik pošte i socijalne mreže sadrže poruke od stranaca koje ne bih podijelio sa svojom unukom.

Što se događa? Da, podijeljeni smo oko pitanja utjecaja vlade i treba li žena imati kontrolu nad svojim tijelom, ali to nisu zapravo novi problemi. [...] Imali smo i veća neslaganja u prošlosti – o Vijetnamskom ratu, građanskim pravima, komunističkom lovu na vještice – ali to nas nije toliko podijelilo. "

Vallicella na takvo razmišljanje odgovara; Dio razloga zašto dolazi do "građanskog rata" leži u ljudima poput Reicha i njihovoj nesposobnosti da pošteno predstave pitanja koja nas dijele.

Spominje pitanje pobačaja. Pitanje nije trebaju li žene imati kontrolu nad svojim tijelima. Naravno da trebaju. Pitanje se bave je li fetus koji raste u ženi dio njenog tijela u smislu "dijela" koji bi značio da ga se žena može riješiti kao što bi se riješila neželjenog sala putem liposukcije. Reich nije neinteligentan: sposoban je shvatiti problem, ali on je intelektualno nepošten: ne predstavlja problem objektivno i pošteno. Iskrivljuje ga poput tipičnog ljevičarskog ideologa kakav i je.

Istu stvar čini i sa svojom pričom o "komunističkim lovom na vještice". Ta fraza podrazumijeva da nije bilo komunističke infiltracije u američku vladu, ali upravo se time i bavi pitanje. [...]

Želim reći kako Reich nije intelektualno pošten. On razumije probleme, ali odbija ih predstaviti objektivno i pošteno. Nije ništa drugo nego ljevičarski ideolog. Primijetite ton njegovog teksta, počinje sa bezrazložnim klevetanjem Sarah Palin, a završava sa pozivanjem na rasizam. Tako tipično.

I tako, dok se žali na "novi Američki građanski rat", podgrijava ga svojim sramotnim ponašanjem.

PS

Ovo razmišljanje me podsjetilo na Scrutona koji kaže;

"Ljevičarima je jako teško tolerirati desničare jer oni desničare smatraju zlima. Ja pak nemam nikakvog problema s toleriranjem ljevičara jer naprosto smatram da su oni u krivu."

Opisati nekoga kao konzervativca zatvorena uma čini se u popularnoj kulturi kao redundancija - za liberale sama riječ konzervativac upravo to i znači, ali sveučilišni profesor Jonathan Haidt u svojoj knjizi The Righteous Mind ne tvrdi samo kako to nije istina, nego dokazuje kako je upravo suprotno istina. Konzervativci bolje razumiju svoje ideološke suparnike nego što to čine liberali. (Ukratko, odgovarajući na upitnike o ideološkoj poziciji svojih neistomišljenika, konzervativci su postizali bolje rezultate. )

Kao što Biggs ističe (Liberals or Conservatives: Who’s Really Close-Minded?); Većinu vremena, liberali se bave konzervativnim stajalištima i vrijednosti kroz obične karikature bez sličnosti sa onime što konzervativci stvarno misle, i još važnije, zašto to misle.

Prativši komentare nekih američkih liberala u kojima se dotiču izbora, primijetio sam fenomen kojeg komentira Vallicella. Uz već opisano predstavljanje problema pobačaja, česta je i optužba protiv konzervativaca koji zbog neshvatljive homofobije brinu oko spola supružnika umjesto da puste da svi rade što žele. Ali zahtijevanje promjene definicije braka (i sve promjene zakona i posljedice po društvo) nemaju veze sa time da se konzervativci "petljaju" u privatni život, nego upravo suprotno. Oni koji zahtijevaju takvu promjenu definicije braka pozivaju društvo da se petlja u njihov suživot i da se postojeće norme prošire i na dvoje ljudi koji su odlučili živjeti u takvoj zajednici. (Ne možete reći da ono što "odrasli ljudi sa pristankom" rade u privatnosti nije ničija stvar i onda reći kako svi ostali moraju dati svoj pečat odobrenja na to.)

Kao što Vallicella komentira; veliku ulogu u svemu tome ima i lingvistički vandalizam Ljevice. Fobija je strah, ali nije svaki strah fobija. Fobija je iracionalni strah. Netko tko predstavlja argumente protiv homoseksualnih praksi, ili daje razloga protiv "gay brakova" radi upravo to – daje argumente, ne iskazuje nikakvu fobiju. Argumenti možda jesu, a možda nisu uvjerljivi; ali njihova namjera je pozivanje na razumsku raspravu sa sugovornikom. Odbaciti ih jer predstavljaju fobiju znači nedostatak poštovanja prema razumu i osobi koja zastupa taj argument.

Ljudi koji koriste takve izraze pokušavaju ugušiti raspravu, pokopati legitimno pitanje ispod hrpe politički korektnog žargona.