četvrtak, 15. ožujka 2012.

Činiti ono što nam je prirodno

Tradicionaliste često ismijavaju kada se protive nekoj praksi ili politici - primjerice sodomiji, ili uključivanju žena u borbu – na temelju toga što to smatraju neprirodnim, ili kada apeliraju na ideju prirodnog zakona kako bi obranili neki moralni ili pravni stav. Razgovor o tome što je "prirodno", uvjeravaju nas oni koji ga ismijavaju, je tek ideološka dimna zavjesa za zastarjelo praznovjerje.  

Ipak, upravo je kulturna Ljevica(eng.Cultural Left) kroz posljednje godine naširoko koristila najbestidnije apeliranje na prirodu. Radikalni "zaštitnici okoliša" zahtijevaju "Povratak Prirodi!" - čak i "Povratak u Pleistocen!" ako mogu navesti trenutnu varijantu tog starog slogana – i povratak u stanje harmonije sa drugim ljudima i sa okolišem i njegovom florom i faunom od koje nas je navodno moderno industrijsko društvo odvojilo.

Seksualni libertni(eng. libertine) pokušavaju pronaći u Darwinizmu opravdanje za odbacivanje tradicionalnih moralnih ograničenja jer nisu u skladu sa našom pravom prirodom. Kao što veli pjesma "The Bad Touch" benda Bloodhound Gang, koju se u novije vrijeme koristila za udvaranje;
You and me baby ain’t nothin’ but mammals
So let’s do it like they do on the Discovery channel
Ekološko i liberalno pozivanje na prirodu može se na prvi pogled činiti uvjerljivim – barem kaotičnoj mješavini hormonske strasti, romantične fantazije i običnog neznanja u umu adolescenta – ali ne treba previše razmišljanja da shvatimo njihovu apsurdnost i međusobnu nekompatibilnost.

Razmislimo o apeliranju zaštitnika prirode: Jednostavno je netočno tvrditi da su primitivna ljudska društva ikada bila(ili tamo di postoje da su i danas) "u harmoniji sa prirodom," ako to znači da su takvi ljudi živjeli u nekoj vrsti Edenskog vrta, u kojem su svi bili jednaki i ljubav je bila slobodna, i životinje su nam bile prijatelji, a ne hrana. Naravno, takva društva su tipično bila nečista, vonjava, siromašna, pogođena bolestima, praznovjerna i neuka; hijerarhija i muška dominacija i ljubomora su univerzalne, a primitivna "slobodna ljubav" nije postojala nigdje osim u grozničavoj mašti Margaret Mead; životinje su često izlovljavali skoro do nestanka, kao što su američki indijanci učinili sa bizonima, dabrovima i konjima.(europljani su morali ponovno dovesti konje u Sjevernu Ameriku).

Gledatelji emisije na PBS-u 1900 House mogli su vidjeti kako je iznimno teško modernim ljudima, posebice modernim adolescentima, prilagoditi se načinu života od prije samo 100 godina – a "napredni ekolozi" misle da bi pronašli blaženstvo vrativši se natrag 10,000 godina ?!

Naravno, lagano je mladim "idealistima" razmišljati o takvim glupostima uz pizzu, pivo i marihuanu u svojoj modernoj sobi studentskog doma. Možda da zastanu sa "aktivizmom" i bludnim aktivnostima te otvore knjigu ili odu na predavanje, otkrili bi kako je Thomas Hoobes opisao(ratno) "stanje prirode" prije samo 350 godina: "Bez znanja, bez slova, bez društva; i što je najgore od svega, stalni strah i opasnost od nasilne smrti; a život čovjeka, osamljen, siromašan, gadan, brutalan i kratak."

Ili ipak ne: Osoba mora stvarno bili neuka kako ne bi prezirala viziju "naprednih ekologa", a takvo neznanje se najbolje njeguje na modernim sveučilištima. U svakom slučaju, u stvarnosti je moderna Zapadna, znanstveno i tehnološki utemeljena civilizacija sigurno materijalna i u velikoj mjeri politički(moralno baš i ne - iako ne zbog razloga koje ljevičarski ekolozi navode) najbolja od svih svjetova. (Činjenica da gotovo nijedan ekolog ne napušta ovu civilizaciju kako bi živio među sentimentaliziranim "ljudima zemlje" govori nam da i oni sami prepoznaju tu činjenicu).

Štoviše, stvaranje civilizacije nije nikako suprostavljeno pravoj prirodi ljudskog bića nego je bilo potpuno prirodno za njih. Kao što je Aristotel rekao, čovjek je racionalna životinja, po svojoj prirodi najpametnija stvar na ovoj zemlji.

U ljudskoj je prirodi spoznati – učiti o svijetu i načinima kako ga promijeniti prema našim potrebama. Automobili, računala, neboderi, nuklearna energija, kapitalizam, globalna trgovina, individualna prava na život, slobodu i vlasništvo te drugi uspjesi modernog civiliziranog svijeta, nisu nimalo "neprirodna" – prirodna su baš kao i ptičje gnijezdo i dabrove brane.

Radi se o produktima nesputanog ostvarivanja prirodnog atributa – razuma – koji nas razlikuje, i postavlja iznad, nižih bića u životinjskom carstvu.

To nas dovodi do libertinskog pozivanja na prirodu. Prvo primijetite nekonzistentnost sa ekološkim pozivanje na prirodu: Ako "nismo ništa više od sisavaca,", itd., samo životinje od kojih se ne očekuje da se drže moralnih ograničenja, onda ne možemo prigovarati da štetimo "okolišu" kao što to rade i životinje, niti tretiranju životinja na način kako se one međusobno tretiraju – u svakom trenutku ponašaju se kako žele, bez obzira koliko je to nasilno ili rasipno.(Štoviše, vezano uz bizarne moralne skrupule vegetarijanaca, prema bilo čijem poimanju "prirodnoga" i posebno prema libertinskom poimanju, nema ničega prirodnijeg za ljude nego da jedu meso, odnosno ubijaju životinje – svatko tko sumnja u to može provjeriti svoje zube u obližnjem ogledalu.)

U stvari, iako smo životinje, nismo samo životinje. Pretpostaviti da zato što su ljudi evoluirali iz čovjekolikih majmuna onda se moraju i ponašati poput njih, je glupo kao i pretpostaviti da bi kit trebao na svojim perajama hodati po kopnu jer je evoluirao iz kopnenih životinja. Bitna je razlika između ljudi i stvorenja iz kojih su evoluirali, samo kod ljudi imamo prisutan razum – i kapacitet da tumačimo svijet i nas same u terminima kompleksnih kulturnih, estetskih i moralnih kategorija što je posljedica našeg razuma.

Opisati ljude kao da nisu "ništa više" od nakupine besmislene tvari, zvijeri koje podliježu samo najnižim željama, znači opisati ih na krajnje neprikladan način. Ljudska bića, bića koja su po svojoj prirodi razumna bića, ne mogu ne razmišljati o sebi i svom ponašanju u terminima kompleksnih koncepata poput slobodne volje te dobra i zla, a pokušati shvatiti njihovo ponašanje bez uporabe tih koncepata je poput pokušaja da razumijemo ponašanje nižih životinja bez da koristimo jednostavnije koncepte poput gladi i straha.

Kao što je filozof Roger Scruton uvjerljivo i opširno ustvrdio u svojoj knjizi An Intelligent Person’s Guide to Philosophy, tendencija suvremenih intelektualaca da reduciraju kompleksno, inteligentno i smisleno ponašanje na jednostavno, grubo, besmisleno životinjsko ponašanje – odnosno reducirati ga na nešto što očito nije – nije prava znanost, nego sirova pseudoznanost, radi se o jednom od uzroka osjećaja otuđenja i nelagode koji postoje u suvremenom životu.

Oni koji su skloni takvom reduciranju također zlorabe koncept onoga što je "prirodno" kada žele opravdati neki oblik ponašanja kojeg tradicionalno osuđujemo zbog neprirodnosti tako što traže neki genetski uzrok za to ponašanje. Iako mnogo toga što je "prirodno" ljudskom bića nesumnjivo ima genetsku osnovu, iz toga ne slijedi da sve što ima genetsku osnovu mora biti prirodno, posebno u onome smislu "prirodnoga" koje ima moralnih implikacija. Vjeverica koja zbog neke genetske mutacije ima sklonost jesti i pohraniti kamenčiće, a ne lješnjake, ili se pokušava pariti samo sa drugim vjevericama istog spola, očito se ponaša suprotno onome što bi mogli nazvati "vjeveričja priroda" – a zbog disfunkcionalnosti i štetnosti u biološkom smislu, takvo ponašanje smanjuje vjeveričinu šansu ili preživljavanja ili razmnožavanja.

Slično tome, može postojati genetski faktor odgovoran za alkoholizam, ili prejedanja, ili homoseksualnost, ili nasilje, ili bilo što drugo, ali to nikako ne znači da je takvo ponašanje "prirodno" ili moralno neproblematično. Naravno, kako točno moralno ocijeniti takva ponašanja je kompleksan zadatak, potrebno mu je pristupiti pažljivo i nepristrano, ali neovisno o tome, identifikacije neke genetske komponente je tek početak, a ne kraj.

Na kraju svega, tradicionalni moralisti imaju prednost po pitanju što je "prirodno" za ljudska bića. Moralna pravila koja najviše pridonose ljudskom dobrostanju, nužno moraju biti ona koja su najviše usklađena sa ljudskom prirodom. Bez obzira koja su to pravila, niti jedna ljudska zajednica koja ih zanemaruje kroz duži vremenski period nema puno izgleda da će rasti, pa čak niti preživjeti, posebno kada se natječe sa zajednicama koje se drže tih pravila.

Iz toga slijedi da općenito za moralna pravila koja su najduže preživjela, ima najviše šanse da su usklađenja sa ljudskom prirodom i da su pogodna za ljudsku dobrobit – jer kada to ne bi bili, ta pravila bi vjerojatno brzo izumrla, jer bi i grupa ljudi koja ih se pridržava izumrla. Dakle tradicionalnim moralnim pravilima moramo prije vjerovati, nego sumnjati u njih(eng. benefit of the doubt), i moramo pretpostaviti da ona najviše pridonose ljudskoj dobrobiti dok se ne dokaže suprotno.

Nije iznenađujuće da u istraživanjima sociobiologa, kada primjenjuju darwinovu evoluciju na ljudska bića, te kod pisaca poput Hayeka koji razvijaju kvazi-darwinovske teorije kulturalne evolucije, često pronalazimo potvrdu korisnosti tradicionalnih stavova i običaja koje samoprozvani progresivci odbacuju kao "predrasude". Politički teoretičar Larry Arnhart, u Darwinian Natural Right: The Biological Ethics of Human Nature, tvrdi kako darwinovska sociobiologija – ili kako je danas nazivaju, evolucijska psihologija – je daleko od toga da podriva tradicionalni moral, zapravo podržava tradiciju prirodnog prava u razmišljanju o moralu povezanog sa Sv. Tomom Akvinskim, tradicija koja je konzervativna u moralnim implikacijama(i zbog toga odbačena od strane kulturne Ljevice).

Možda "ponašati se prema prirodi" u konačnici znači, činiti upravo suprotno onome što nam poručuju libertinci i "vratimo se prirodi" tipovi. Doista, možda "Povratak prirodi!" treba biti bojni poklič tradicionalista – tada bi napokon taj poklič ima nekog smisla i bio bi konstruktivan.


Autor je filozof Edward Feser(web, blog), izvorni članak ovdje.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove