nedjelja, 28. listopada 2012.

O Licemjerju - Bill Vallicella

Ljudi vole optuživati druge zbog licemjerja, ali čini mi se kako ih se tek nekolicina upitala što uopće misle kad spominju tu riječ. Potrebno je istaknuti kako licemjera ne možemo definirati kao osobu koja se zalaže za visoke moralne standarde, ali ne uspijeva živjeti po njima. Jer prema takvoj definiciji, svi koji se zalažu za visoke moralne standarde bi bili licemjeri. S obzirom da je podbaciti ljudski, definiranje licemjera kao osobe koja ne uspijeva živjeti prema visokim standardima za koje se zalaže bi značilo kako je jedini način izbjegavanja licemjerja da osoba odbaci svoje visoke moralne standarde – a upravo je to nešto što danas mnogi rade. Nitko vas ne može optužiti da ste licemjer ukoliko nemate nikakvih standarda, ili imate standarde koje je lagano zadovoljiti.

Ne, licemjer nije osoba koja se zalaže za visoke standarde koje ne može uvijek ispuniti: osoba koja ovo piše se zalaže za visoke standarde, ne uspijeva ih ispuniti svakodnevno, ali nije licemjer. Licemjer je netko tko se zalaže za visoke moralne standarde, ali se ne trudi kako bi živio u skladu sa time. On samo priča o visokim idealima, daje prazna obećanja, bez da ih pokuša ispuniti. Nekoga to priča o idealima, pokušava ih ispuniti, ali pritom posrće, ne možemo opravdano optužiti da je licemjer. To je ono što želim istaknuti.

Druga stvar koju želim istaknuti je da postoji nešto gore od licemjerja; odnosno nemati izbora-dostojne ideale. Onaj tko samo govori o idealima barem prepoznaje njihov legitimitet, potrebu da ih se držimo. Takva osoba je moralno superiorna onoj koja izbjegava optužbe za licemjerje tako što uopće nema nikakve ideale.

Primjerite kako sam rekao "izbora-dostojne ideale". Bolje nemati ideali nego imati pogrešne. Pogrešno je misliti kako je dobro biti idealističan sans phrase.

Možda su nam potrebne četiri kategorije;
  • Sveci – zastupaju visoke i izbora-dostojne ideali te nikada ne propuštaju živjeti prema njima.
  • Stremitelji – zastupaju visoke i izbora-dostojne ideali te iskreno pokušavaju živjeti prema njima, ali su podložni propustima
  • Licemjeri – zastupaju visoke i izbora-dostojne ideale, ali se slabo ili nimalo trude kako bi živjeli prema njima
  • Hulje – lišeni moralnog smisla, čak niti ne prepoznaju visoke i izbora-dostojne ideale, a kamoli da pokušavaju živjeti prema njima  

***

Autor gornjeg teksta je filozof William F. Vallicella, preuzeto sa njegovog bloga Maverick Philosopher, izvorni tekst Hypocrisy. Još jedan post posvetio je "kontroverznoj" tvrdnji kako je bolje prepoznati neke ideale, bez da pokušavate živjeti prema njima nego nemati nikakve ideale, više o tome u postu Is the Scamp Worse Than the Hypocrite? Right and Left Perspectives (uz rasprava u komentarima).

Dodatak gornjem tekstu je i njegov kratak post (Addendum on Hypocrisy);
Jednom sam čuo radio-oglas u kojem se promovira "Amerika bez droga." Muški glas objavljuje kako je licemjer jer zahtjeva da njegova djeca ne rade ono što je on nekoć radio, odnosno da ne koriste ilegalne droge. Ideja oglasa je kako je nekad dobro biti licemjer.
Sigurno je kako taj oglas pokazuje nerazumijevanje pojma licemjerja. Licemjerje je moralna mana, ali ako netko propovijeda apstinenciju, njegova apstinencija je moralno pohvalna bez obzira što je radio u mladosti. Zapravo, promjena u njegovom ponašanju govori u prilog njegovom moralu.
Licemjer nije netko tko ne uspijeva živjeti u skladu sa idealima za koje se zalaže, nego netko tko niti ne pokušava živjeti prema njima. Odgovarajuća definicija licemjerja mora dopustiti i moralni pad. Također, odgovarajuća definicija mora dopustiti i moralnu promjenu. Nekoga tko prije nije pokušavao živjeti prema idealima za koje se sada zalaže ne možemo zvati licemjerjom; taj pojam se odnosi na one koji ne pokušavaju živjeti prema idealima za koje se sada zalaže.

PS

Postoji još puno situacija u kojima se ljude (većinom konzervativce) optužuje zbog licemjerja (iako se često radi tek o nepoznavanju argumenata za određeni stav), kao što primjerice Feser ističe;
"Netko čija djeca ne žive prema standardima koje ih je naučio nije nužno licemjer – što neuspjeh osobe A da prihvati savjet osobe B govori o karakteru osobe B? 
Tu, kao i drugdje, liberali koji optužuju druge zbog pojednostavljenja često propuštaju uočiti prilično očitu konceptualnu razliku – možda zbog nepažljivosti koja je produkt užarene političke rasprave. Ili možda zato što su i sami licemjeri."  

Moglo bi se sve to primijeniti na naše nedavne progresivne trendove, ali odlučio sam za kraj citirati Dalrymplea o tome kako danas prosuđujemo moralnost:
Pretpostavka kako je legalnost nekog čina jedini kriterij prema kojem bi se on mogao ili trebao prosuđivati me šokirala. Radi se o zlokobnoj pretpostavci. Prema njoj je zakonodavstvo kompletan sudac ponašanja i morala, što znači da predaje državi kvazi-totalitarnu moć bez da ju je država ikada tražila. Samo država odlučuje što možemo ili što ne smijemo činiti: ne moramo donositi ikakve moralne odluke za sebe, jer ono za što imamo zakonsko dopuštenje je ujedno, po definiciji, moralno prihvatljivo.
Još gore od te implicitno totalitarne pretpostavke je nedostatak svijesti kako se društva povezuju, i kako društveni život postaje podnošljiv, a kamoli ugodan. Na kraju krajeva, zakon ne zabranjuje grubost, nepristojnost i bezbroj neugodnih navika, ali jasno je da primjerice povećanjem učestalosti nepristojnosti, život u društvu postaje sve napetiji i opasniji.
Ono što mi je bilo najčudnije kod novinara (koji je zagovarao tu pretpostavku) je njegovo savršeno ponašanje i rafinirani ukus. Unatoč tome, imao je toliko malo povjerenja u vrijednost stvari koje je cijenio tako da se činilo kako je ravnodušan prema njihovom nestanku ili uništenju. Tako umiru civilizacije: ne sa glasnom eksplozijom nego tihim cviležom.


PPS

Za kraj jedna slika kao odgovor popularnom prigovoru (inspirirano ovim, odnosno ovim natpisom).



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana