Ljudi vole optuživati druge zbog
licemjerja, ali čini mi se kako ih se tek nekolicina upitala što
uopće misle kad spominju tu riječ. Potrebno je istaknuti kako
licemjera ne možemo definirati kao osobu koja se zalaže za visoke
moralne standarde, ali ne uspijeva živjeti po njima. Jer prema
takvoj definiciji, svi koji se zalažu za visoke moralne standarde bi
bili licemjeri. S obzirom da je podbaciti ljudski, definiranje
licemjera kao osobe koja ne uspijeva živjeti prema visokim
standardima za koje se zalaže bi značilo kako je jedini način
izbjegavanja licemjerja da osoba odbaci svoje visoke moralne
standarde – a upravo je to nešto što danas mnogi rade. Nitko vas
ne može optužiti da ste licemjer ukoliko nemate nikakvih standarda,
ili imate standarde koje je lagano zadovoljiti.
Ne, licemjer nije osoba koja se zalaže
za visoke standarde koje ne može uvijek ispuniti: osoba koja ovo
piše se zalaže za visoke standarde, ne uspijeva ih ispuniti
svakodnevno, ali nije licemjer. Licemjer je netko tko se zalaže za
visoke moralne standarde, ali se ne trudi kako bi živio u skladu sa
time. On samo priča o visokim idealima, daje prazna obećanja, bez
da ih pokuša ispuniti. Nekoga to priča o idealima, pokušava ih
ispuniti, ali pritom posrće, ne možemo opravdano optužiti da je
licemjer. To je ono što želim istaknuti.
Druga stvar koju želim istaknuti je da
postoji nešto gore od licemjerja; odnosno nemati izbora-dostojne
ideale. Onaj tko samo govori o idealima barem prepoznaje njihov
legitimitet, potrebu da ih se držimo. Takva osoba je moralno
superiorna onoj koja izbjegava optužbe za licemjerje tako što uopće
nema nikakve ideale.
Primjerite kako sam rekao
"izbora-dostojne ideale". Bolje nemati ideali nego imati
pogrešne. Pogrešno je misliti kako je dobro biti idealističan sans
phrase.
Možda su nam potrebne četiri
kategorije;
- Sveci – zastupaju visoke i izbora-dostojne ideali te nikada ne propuštaju živjeti prema njima.
- Stremitelji – zastupaju visoke i izbora-dostojne ideali te iskreno pokušavaju živjeti prema njima, ali su podložni propustima
- Licemjeri – zastupaju visoke i izbora-dostojne ideale, ali se slabo ili nimalo trude kako bi živjeli prema njima
- Hulje – lišeni moralnog smisla, čak niti ne prepoznaju visoke i izbora-dostojne ideale, a kamoli da pokušavaju živjeti prema njima
***
Autor gornjeg teksta je filozof William F. Vallicella,
preuzeto sa njegovog bloga Maverick Philosopher, izvorni tekst Hypocrisy. Još jedan post posvetio je "kontroverznoj" tvrdnji kako
je bolje prepoznati neke ideale, bez da pokušavate živjeti prema
njima nego nemati nikakve ideale, više o tome u postu Is the Scamp Worse Than the Hypocrite? Right and Left Perspectives (uz rasprava u komentarima).
Dodatak gornjem tekstu je i njegov kratak post (Addendum on Hypocrisy);
Jednom sam čuo radio-oglas u kojem se promovira "Amerika bez droga." Muški glas objavljuje kako je licemjer jer zahtjeva da njegova djeca ne rade ono što je on nekoć radio, odnosno da ne koriste ilegalne droge. Ideja oglasa je kako je nekad dobro biti licemjer.
Sigurno je kako taj oglas pokazuje nerazumijevanje pojma licemjerja. Licemjerje je moralna mana, ali ako netko propovijeda apstinenciju, njegova apstinencija je moralno pohvalna bez obzira što je radio u mladosti. Zapravo, promjena u njegovom ponašanju govori u prilog njegovom moralu.
Licemjer nije netko tko ne uspijeva živjeti u skladu sa idealima za koje se zalaže, nego netko tko niti ne pokušava živjeti prema njima. Odgovarajuća definicija licemjerja mora dopustiti i moralni pad. Također, odgovarajuća definicija mora dopustiti i moralnu promjenu. Nekoga tko prije nije pokušavao živjeti prema idealima za koje se sada zalaže ne možemo zvati licemjerjom; taj pojam se odnosi na one koji ne pokušavaju živjeti prema idealima za koje se sada zalaže.
PS
Postoji još puno situacija u kojima se
ljude (većinom konzervativce) optužuje zbog licemjerja (iako se
često radi tek o nepoznavanju argumenata za određeni stav), kao što
primjerice Feser ističe;
"Netko čija djeca ne žive prema standardima koje ih je naučio nije nužno licemjer – što neuspjeh osobe A da prihvati savjet osobe B govori o karakteru osobe B?
Tu, kao i drugdje, liberali koji optužuju druge zbog pojednostavljenja često propuštaju uočiti prilično očitu konceptualnu razliku – možda zbog nepažljivosti koja je produkt užarene političke rasprave. Ili možda zato što su i sami licemjeri."
Moglo bi se sve to primijeniti na naše
nedavne progresivne trendove, ali odlučio sam za kraj citirati
Dalrymplea o tome kako danas prosuđujemo moralnost:
Pretpostavka kako je legalnost nekog čina jedini kriterij prema kojem bi se on mogao ili trebao prosuđivati me šokirala. Radi se o zlokobnoj pretpostavci. Prema njoj je zakonodavstvo kompletan sudac ponašanja i morala, što znači da predaje državi kvazi-totalitarnu moć bez da ju je država ikada tražila. Samo država odlučuje što možemo ili što ne smijemo činiti: ne moramo donositi ikakve moralne odluke za sebe, jer ono za što imamo zakonsko dopuštenje je ujedno, po definiciji, moralno prihvatljivo.
Još gore od te implicitno totalitarne pretpostavke je nedostatak svijesti kako se društva povezuju, i kako društveni život postaje podnošljiv, a kamoli ugodan. Na kraju krajeva, zakon ne zabranjuje grubost, nepristojnost i bezbroj neugodnih navika, ali jasno je da primjerice povećanjem učestalosti nepristojnosti, život u društvu postaje sve napetiji i opasniji.
Ono što mi je bilo najčudnije kod novinara (koji je zagovarao tu pretpostavku) je njegovo savršeno ponašanje i rafinirani ukus. Unatoč tome, imao je toliko malo povjerenja u vrijednost stvari koje je cijenio tako da se činilo kako je ravnodušan prema njihovom nestanku ili uništenju. Tako umiru civilizacije: ne sa glasnom eksplozijom nego tihim cviležom.
