Predrasude prema predrasudama

Bez pomoći predrasuda i običaja, ne bih mogao pronaći put kroz sobu; niti bih znao kako da se ponašam u bilo kojoj situaciji. 

William Hazlitt 

Theodore Dalrymple započinje svoju knjigu In Praise of Prejudice: The Necessity of Preconceived Ideas pitanjem. "Ovih dana postoji velika predrasuda prema predrasudama: i upravo tako bi trebalo i biti, zar ne?... Iz toga [definicije predrasude] slijedi da bi nam cilj trebao biti živjeti bez predrasuda?"

Tipičnu predrasude vežemo uz rase i čini se potpuno neprihvatljivo imati ikakve predrasude. No, unatoč svim problemima koje određene predrasude imaju, znači li to da trebamo odbaciti sve predrasude i hoće li to rezultirati rješavanjem svih problema? Trebamo li onda ukloniti i sve navike (koje su tek bihevioralni oblik predrasuda)? Ljudi koji su sa obiteljima kroz povijest zajedno objedovali možda i nisu bili u stanju pružati opravdanje za takvo ponašanje ili odgovoriti na argumente protiv, no znači li to da takvo ponašanje nije imalo nikakvu vrijednost za uključene osobe? Znači li to da je danas potrebno imati upravo suprotan stav, imati predrasude prema ponašanju koje se nekoć održavalo predrasudama? Ima li poslodavac pravo djelovati prema svojim predrasudama i pitati zaposlenika o kriminalnoj prošlosti? Hoće li se djevojka othrvati svojim predrasudama prema udvaračima koji su bili zatvarani zbog pljačke, nasilja u vezi ili ubojstva? 

Kao što TD opisuje; "Nitko ne želi priznati kako ima ikakvih predrasuda o ičemu. Priznati predrasudu znači proglasiti se zatucanim, vrstom osobe koja ne može, ili još gore ne želi, ispitati svoja unaprijed stvorena mišljenja, zbog toga ima sućuti samo za neke, farizejski osuđuje, ksenofobičnog je ponašanja, rigidno se drži svojih principa i uvjeren je u ispravnost svojih stavova. Osoba bez predrasuda je suprotnost tome. Sve svoje pretpostavke (i druge misli) stalno preispituje; suosjeća sa mnogima; dvoumi se i blago prosuđuje; građanin je svijeta, a ne nekog njegovo određenog dijela; razumjeti će, a ne osuditi; i unatoč samozadovoljstvu koje je prirodna posljedica njegove vrline, svjestan je svojih ograničenja.

Osoba bez predrasuda, ili još točnije, onaj tko se takvim proglasi, je osoba koja je prestravljena pomisli da ga netko smatra zatucanim, da kod njega prepoznaju slabost uma, nedostatak individualnost i mentalne snage, da on ne može misliti za sebe. Svaki pristojan čovjek je dakle Descartes za svaku temu i svako pitanje sa kojim se susretne." U nastavku ulomak iz spomenute knjige;

Uporabe metafizičkog skepticizma

"Možemo se pitati zašto je danas toliko puno Descartesa u svijetu kada je u 17. stoljeću postojao samo jedan. Ne zaboravimo kako je Descartes, koji je tražio uvjerljiv prvi filozofski princip, bio genij: matematičar, fizičar i filozof koji je pisao u prozi takvom jasnoćom da je i dalje standard po kojemu sudimo, ili bi trebali suditi, radove francuskih intelektualaca. Jesmo li onda uzgojili rasu filozofskih divova, sa strašću da ispituju metafiziku ljudske egzistencije? Nadam se da me neće proglasiti narodnim neprijateljem kada izrazim svoju sumnju u to.

Popularnost kartezijanske metode nije posljedica želje da uklonimo metafizičku sumnju, i pronađemo sigurnost, nego upravo suprotno: sumnjati u sve, i samim time povećati opseg osobnih sloboda, unaprijed uništiti svaki filozofski temelj za ograničenje naših vlastitih apetita. Radikalni skeptik, barem danas, nije u potrazi za istinom, nego za slobodom – najvećom zamislivom slobodom koja bi omogućavala zadovoljavanje svih njegovih hirove. U području moralnog razmišljanje se ponaša kao i čovjek (koji se odbija oženiti) u području veza: nije voljan zatvoriti si ikakve opcije tako što bi si nametnuo neka ograničenja, čak i ona koja se smatraju čisto simboličkima. Jednom sam imao pacijenticu koja je pokušala izvršiti samoubojstvo jer ju je njezin dugogodišnji ljubavnik odbijao zaprositi. Pitao sam ga razlog zašto je odbijao, odgovorio je kako je brak tek komad papira i ništa ne znači. "Ako je samo komad papira i ništa ne znači, "pitao sam ga, "zašto ga ne želiš potpisati? Prema tebi, to ne bi ništa promijenilo, a njoj bi pružalo veliko zadovoljstvo." Odjednom, postavši čovjek najdubljih uvjerenja, odgovorio je kako ne želi živjeti u takvoj šaradi. Gotovo da sam mogao čuti argument koji ga je uvjerio kako je u pravu: kako su prava ljubav i pravo predanje stvar srca, nije im potrebna potvrda crkve ili države.

Skepticizam radikalnih skeptika koji istražuju svako pitanje, barem pitanja koja se tiču ponašanja, razlikuje se ovisno o temi kojom se bave. Malo ih je toliko skeptičnih da sumnjaju kako će sunce sutra izaći (iako će imati problema pri pružanju dokaza za heliocentričnu - ili bilo koju drugu - teoriju sunčevog sustava). Takvi skeptici vjeruju da će se svijetlo upaliti kada pritisnu prekidač, iako nemaju dobro razumijevanje rada struje. Međutim, obuzme ih bijesan i nezasitan duh istraživanja u trenutku kada shvate da su njihovi interesi u pitanju – odnosno sloboda, ili odobrenje, da se ponašaju prema svojih hirovima. Tada su odjednom oboružani svom filozofijom, koju koriste za potkopavanje moralnog autoriteta običaja, zakona i stoljetne mudrosti."  

Više o knjizi možete pročitati u recenziji The Cult of Non-Judgmentalism.

Opisana razmišljanja su danas široko raširena tako da stalno možemo slušati slične stavove. Najbrži put da vidite problem sa onima koji pozivaju na preispitivanje svega je vjerojatno taj da ih jednostavno poslušati i preispitate točnost njihove filozofije. Ipak, unatoč tome što mislim da tradicionalne norme nisu tek predrasuda nego ih je moguće opravdati (za razliku od progresivnih), mnogi će inzistirati da im se demonstrira zašto bi odabrao upravo određeno ponašanje kad on ne vidi loše posljedice, ili ih vidi, ali su zanemarive s obzirom na njegovu dobit – vrlo često užitak različite vrste. (Zanimljivo je da se samo tradicionalne norme proglašavaju predrasudama, a progresivne se automatski smatraju opravdanima i preispitanima.)

Puno ljudi odbacuje inzistiranje na moralnom čovjeku kao nekome sa idealnim karakternim osobinama tako da uvjeravanje takve vrste za njih ne bi niti imalo smisla. Danas se često neko ponašanje prosuđuje samo prema posljedicama koje se često čine toliko udaljenima da se nema niti smisla zamarati sa njima što znači da ne postoji niti ništa problematično sa takvim ponašanjem. U nastavku je ulomak iz Scrutonovog eseja Why I Became a Conservative koji bi možda mogao potaknuti neke ljude na razmišljanje;

"Drugi Burkeov argument koji me impresionirao je bila suptilna obrana tradicije, predrasuda i običaja od prosvijećenih planova reformatora. Ova obrana se poklapala sa mojim istraživanjem estetike. Još dok sam bio školarac susreo sam se sa razrađenom obranom umjetničke i književne tradicije od strane Eliota i F.R. Leavisa. Na mene je uvelike utjecao Eliotov esej Tradition and the Individual Talent, u kojem je tradicija predstavljena kao stvar koja se stalno razvija, ali je ipak kontinuirana, utvrđuje se svakim dodatkom, prilagođava prošlost sadašnjosti i sadašnjost prošlosti. Takva koncepcija koja je objašnjavala smisao Eliotove vrste modernizma (modernizma koji je suprotnost onoga koji je prevladao u arhitekturi), također je uključivala i proučavanje prošlosti; pretvorila je moju vlastitu ljubav prema klasici u umjetnosti, književnosti, i glazbi u vrijedan dio moje psihe kao suvremenog ljudskog bića.

Burkeova obrana tradicije kao da je prenijela taj isti koncept u svijet politike, opisala poštivanje običaja, ustanova i postojećih društvenih načina, kao političku vrlinu, a ne znak samodopadnosti kako su to većinom vjerovali moju suvremenici. Burkeova provokativna obrana "predrasuda" - pod time je mislio na skup vjerovanja i ideja koje nastaju instiktivno u društvenim bićima, i koje odražavaju osnovno iskustvo društvenog života - bila je objelodanjenje nečeg što sam do tada potpuno previdio. Burke me uspio uvjeriti kako naša najnužnija uvjerenja mogu biti i neopravdana (i u nemogućnosti da ih opravdamo) iz naše vlastite perspektive te će pokušaj da ih opravdamo dovesti samo do njihovog gubitka. Zamijenivši ih sa apstraktnim racionalnim sustavima filozofa, možemo misliti kako smo racionalniji i bolje opremljeni za život u suvremenom svijetu, ali činjenica je da smo manje opremljeni, i naša nova uvjerenja su puno slabije opravdana, upravo iz razloga što su opravdana od strane nas samih. Pravo opravdanje za predrasudu je ono koje je opravdava kao predrasudu, a ne kao racionalni zaključak argumenta. Drugim riječima, takvo opravdanje se ne može izvesti iz naše vlastiti perspektive nego samo izvan nje, primjerice kao što antropolog može opravdati običaje i rituale nekog nepoznatog plemena.

Primjer će ilustrirati što želim reći: predrasude vezane uz seksualne odnose. One variraju od društva do društva; ali sve donedavno imale su zajedničku značajku, a to je da su ljudi razlikovali dolično od nedoličnog ponašanja, zgražali su se na eksplicitno seksualno pokazivanje, zahtijevali pristojnost (eng. modesty) kod žena i kavalirstvo kod muškaraca u pregovorima koji prethodne seksualnom zajedništvu. Postoji vrlo dobri antropološki razlozi za to, u vidu dugotrajne stabilnosti seksualnih veza i predanosti koja je potrebna ukoliko želimo djecu odgajati u društvo. Ali to nisu razlozi koji motiviraju tradicionalno ponašanje žena i muškaraca. Takvo ponašanje je vođeno dubokom i nepokretnom predrasudom, u kojoj su uvredljivost, sram i čast krajnji temelji. Seksualnom osloboditelju nije problem pokazati kako su ti motivi iracionalni u smislu da nisu utemeljeni na razumnom opravdanju koje je dostupno osobi čiji su to motivi. On može predložiti seksualno oslobođenje kao racionalnu alternativu, kodeks ponašanja koji je racionalan za osobu koja odlučuje jer se kompletan kodeks temelji na transparentno razumnom cilju odnosno seksualnom užitku.

Zamjena razuma za predrasudu se doista dogodila, a rezultat je upravo onakav kakvog bi Burke očekivao. Ne samo kolaps povjerenja među spolovima, nego i problemi u reproduktivnom procesu – nedostatak i oslabljena obaveza roditelja, ne samo jednog prema drugome, nego i prema svojim potomcima. U isto vrijeme, osjećaji pojedinca koji su bili poduprijeti i ispunjeni tradicionalnim predrasudama su ostali izloženi i nezaštićeni skeletnom strukturom racionalnosti. Zbog toga je došlo do vanrednog stanja u Americi gdje su sudske tužbe zamijenili običnu ljubaznost, post-snošajne optužbe "silovanja na spoju" zamijenile su pred-snošajnu čednost, a pokušaji neprivlačnih muškaraca se rutinski kažnjavaju kao "seksualno uznemiravanje". To je primjer što se događa kada uklonimo predrasudu u ime razuma, bez ikakvog obaziranja na stvarnu društvenu funkciju koju jedino predrasude mogu ispuniti. Moje uviđanja istine u Burkeovoj, inače donekle paradoksalnoj, obrani predrasuda je djelomično potaknuto upravo razmišljanjem katastrofe seksualnog oslobođenja."   

PS

Iako sam za uvod odabrao Hazlittov citat, nisam onaj napoznatiji; "Predrasuda je dijete neznanja", ili još jedan: "Ipak, ne postoji tako snažna predrasuda kao ona koja proizlazi iz navodnog oslobođenja od svih predrasuda", ili "Nijedan mudar čovjek ne može prezirati predrasude drugih; čak bi trebao imati određeno strahopoštovanje prema svojima, kao da se radi o starim roditeljima. Na kraju bi se mogle dokazati mudrijima nego što je on."