Izvorna verzija naslova ovog članka
je “Talibans of Austerity” (autor je Theodore Dalrymple), nisam
siguran koja je hrvatska riječ za "austerity", u medijima
je prevode kao "štednju", ali to mi se čini kao preblaga
riječ, možemo je još prevesti i kao "surovost",
"asketizam", "isposništvo". S obzirom da se radi
o pojmu vezanom uz ekonomiju, opisno je prevode kao "mjere
štednje" ili "politika rezova".
" Nedavno mi je zapela za oko rečenica u
francuskim novinama Le Monde-u: Il y aura toujours des talibans de
l’austérité, uvijek će biti talibana isposništva. Izrekao
ju je ekonomist Jean Pisani-Ferry u razgovoru o krizi Euro zone,
odmah sam se prisjetio konfucijeve izreke kako je prvi nužan zadatak
u ozdravljenju vladavine ispraviti jezik. Riječi moramo koristi
ispravno, jer ukoliko to ne radimo slijedi moralni kolaps.
Neki lingvisti bi mogli prigovoriti
kako se značenje riječi mijenja i nikada nije apsolutno određeno:
primjerice, ako dovoljno ljudi upotrebljava riječ ravnodušan (eng.
disinterested) kao značenje za nezainteresiran (eng.
uninterested), onda ta riječ stvarno poprimi takvo značenje, a
činjenica da tada postaje teško objasniti što je nekoć riječ
ravnodušan značila nije problem vezan uz sve to. Hoće li sama
ravnodušnost nestati samo zato što je nestala riječ za nju?
Razumni ljudi bi se mogli ne složiti oko odgovora.
Ali jezik mora biti na neki način
vezan uz relativno određeno značenje jer inače riječi ne bi niti
imale smisla. Razmislimo o frazi ‘Talibans of austerity’ i
što ona znači.
Austerity, prema definiciji
Oxfordskog rječnika (a i ostali imaju slične) je "teška
samodisciplina ili samoograničenje; moralna strogost, rigorozna
apstinencija, asketizam." No jasno je kako je to samo dio
onoga što profesor Pisani-Ferry želi reći, on koristi tu riječ da
bi opisao pokušaj da se uravnoteži državni proračun, bilo
povećanjem poreza ili smanjenjem rashoda (naravno, osobito potonje).
Možemo se pitati je li ekonomski mudro
prebrzo smanjiti proračunski deficit, barem kada vlada ima toliko
veliki udio u ekonomskoj aktivnosti pa bi drastično smanjenje dovelo
do ozbiljnog pada agregatne potražnje. (Činjenica da vlada nikada
nije niti trebala imati toliku ulogu u ekonomiji nije valjan
prigovor: uvijek krećemo sa pozicije gdje jesmo, a ne gdje bi bili
da smo bili mudriji.) Pitanje brzine kojom smanjujemo deficit
državnog proračuna, i način na koji to postižemo, je još jedno
od mnogi pitanja oko kojih se razumni ljudi mogu ne slagati.
Ali nazivati pokušaje da uravnotežimo
proračun "isposništvom", odnosno reći kako živjeti u
okviru svojih mogućnosti znači "rigoroznu apstinenciju,
aketizam" – da se radi o nekoj vrsti puritanizma koji
uništava svima zabavu, upućuje na zaključak kako je pošteno,
pravedno i pristojno činiti upravo suprotno. To je pokazatelj
revolucije u našem senzibilitetu.
Ustvari, uvelike je nečasno živjeti
van svojih mogućnosti, barem kada troškove plaćaju drugi, što je
neizbježno kada posuđivanje postane čitav, kronični način
življenja – kao što je postao u mnogim državama. Otplata
postaje nemoguća što je poznato i unaprijed; nastavljate posuđivati
kako bi nastavili živjeti višim standardom nego što ga vaša
zarada opravdava, i to sve znajući da ćete u konačnici propasti
ili, metaforički govoreći, vratiti onu težinu lima koju ste
posudili zlata. Možda oni koji su bili dovoljno nepromišljeni da
vam posuđuju u takvim okolnostima i zaslužuju da izgube sve ili dio
svojeg novca; ali ne možemo prikriti činjenici da je, barem prema
tradicionalnim standardima morala, vaše ponašanje bilo nečasno,
nemoralni i nepošteno.
Ukoliko pojedinac duguje novce, časno
je da ograniči svoju potrošnju kako bi vratio dugove, i da ne
posuđuje još novaca samo da bi zadržao svoj trenutni standard
života sve dok ne dođe do točke kada mora proglasiti bankrot.
Dovoljno sam star da se sjećam vremena kada su siromašni ljudi
izbjegavali posuđivati zbog straha da neće biti u mogućnosti
otplatiti dug, i tako izgubiti svoje samopoštovanje. Njihovo
samopoštovanje im je bilo važnije od razine potrošnje stvari bez
koji mogu živjeti.
Naravno, države nisu pojedinci. Kada
osoba koja radi za vladu primi određenu plaću nikada mu ne padne na
pamet da je primio više nego što je ekonomski opravdano ili
održivo, ili da on ustvari živi na račun vjerovnika. Kada sam
radio kao liječnik za britansku vladu, nikada mi nije palo na pamet
da sam preplaćen barem za iznos kojeg je vlada morala posuditi kako
bi me platili, i da ja također tako živim u određenoj mjeri na
kredit – iako nije moj, nego vladin. Niti danas kada sam
umirovljen mi ne pada na pamet da moja mirovina slično tome znači
živjeti na tuđi kredit, ili kada mi iz javnih sredstava plaćaju za
medicinsko-pravne usluge koje i dalje nudim, da tada zapravo
zahtijevam od vlade da posuđuje novac kako bi mi platila. Naš
individualni osjećaj za čast nije uključen kada vlada posuđuje, a
taj prihod na različite načine dolazi i do naših džepova.
U takvim okolnostima moralno kvarenje,
zbog stalnog življenja od posuđenog novca koji se nikada neće
vratiti, se može sakriti od onih koji to čine, iako samo
posredno. Njihov osjećaj odgovornosti je toliko oslabljen da niti ne
shvaćaju da imaju ikakvu odgovornost. Grčki narod je razumljivo,
ali svejedno pogrešno, doživio snižavanje standarda življenja kao
nepravdu; oni je ne vide kao posljedicu nezasluženog visokog
prethodnog standarda, zato što im je takav standard omogućen putem
nečeg apstraktnog, vlade. S druge strane, u Španjolskoj je privatni
dug bio krivac, ali stanovništvo također nije smatralo da je njihov
visoki standard življenja ekonomski neopravdan.
Ideja da živjeti unutar svojih
mogućnosti predstavlja oblik isposništva, a ne (osim u iznimnim
okolnosti) osnovnu moralnu dužnost časnih ljudi, pokazuje kako se
ispod ekonomske krize nalazi duboka moralna kriza zapadnog društva."
***
Nedavno se Dalrymple osvrnuo i na predsjedničke izbore u SAD-u, iz eseja Envy and the Undoing of American Mores:
" Obamino referenciranje na Romneyevo
veliko osobno bogatstvo je implicitno pozivanje na zavist. Zavist je
jedan od sedam smrtnih grijeha, i samim time predstavlja stalnu
napast za pala bića poput nas. Uz mogući izuzetak oholosti, radi se
o grijehu kojeg je najteže izbaciti iz ljudskog srca; puno je
destruktivniji od neumjerenosti.
Bez sumnje, američko društvo ima puno
mana, baš kao i svi ljudi; ali grijeh od kojeg su tradicionalni bili
najslobodniji, u usporedbi sa drugim društvima, je bila zavist. Više
ljudi je željelo sreću uspješnima u Americi nego u bilo kojem
drugom društvu, iako naravno ne svi; manje je ljudi bilo obuzeto
zavišću, a više je ljudi bilo inspirirano njima nego u bilo gdje
drugdje u svijetu. Postojalo je vrijeme kada se iskazivanje ili
apeliranje na zavist smatralo ne-američkim, odbacivanjem Američkog
sna. Nixon je prezirao Kennedya kao pseudo-aristrokratsko razmaženo
derište, ali nije se to usudio reći u javnosti kako ne bi zvučao
zavidno.
Dakle Obamino pozivanje na zavist je
simptom, možda ojačavanje, kulturne promjene. Ne treba niti
spomenuti kako je njegova vlastita financijska pozicija nešto na
čemu mu može 99.9 posto (zavisti sklono) ljudi zavidjeti, ali
pozivanje na zavist, sugerirati čak i podsvjesno kako je čovjek sa
velikim bogatstvom na neki način egzistencijalno manje pogodan
ipso facto za najvišu poziciju nego čovjek koji ima manje
novca, nije u duhu američke tradicije baš kao što ne bi bilo niti
podsmjehivanje čovjeku skromnih početaka.
Poticanje ili iskorištavanje zavisti
je pogrešno, čak i ako oni usrećeni ne zaslužuju svoju sreću."
