nedjelja, 28. listopada 2012.

Talibani štednje i/ili isposništva

Izvorna verzija naslova ovog članka je “Talibans of Austerity” (autor je Theodore Dalrymple), nisam siguran koja je hrvatska riječ za "austerity", u medijima je prevode kao "štednju", ali to mi se čini kao preblaga riječ, možemo je još prevesti i kao "surovost", "asketizam", "isposništvo". S obzirom da se radi o pojmu vezanom uz ekonomiju, opisno je prevode kao "mjere štednje" ili "politika rezova". 

" Nedavno mi je zapela za oko rečenica u francuskim novinama Le Monde-u: Il y aura toujours des talibans de l’austérité, uvijek će biti talibana isposništva. Izrekao ju je ekonomist Jean Pisani-Ferry u razgovoru o krizi Euro zone, odmah sam se prisjetio konfucijeve izreke kako je prvi nužan zadatak u ozdravljenju vladavine ispraviti jezik. Riječi moramo koristi ispravno, jer ukoliko to ne radimo slijedi moralni kolaps.

Neki lingvisti bi mogli prigovoriti kako se značenje riječi mijenja i nikada nije apsolutno određeno: primjerice, ako dovoljno ljudi upotrebljava riječ ravnodušan (eng. disinterested) kao značenje za nezainteresiran (eng. uninterested), onda ta riječ stvarno poprimi takvo značenje, a činjenica da tada postaje teško objasniti što je nekoć riječ ravnodušan značila nije problem vezan uz sve to. Hoće li sama ravnodušnost nestati samo zato što je nestala riječ za nju? Razumni ljudi bi se mogli ne složiti oko odgovora.

Ali jezik mora biti na neki način vezan uz relativno određeno značenje jer inače riječi ne bi niti imale smisla. Razmislimo o frazi ‘Talibans of austerity’ i što ona znači.

Austerity, prema definiciji Oxfordskog rječnika (a i ostali imaju slične) je "teška samodisciplina ili samoograničenje; moralna strogost, rigorozna apstinencija, asketizam." No jasno je kako je to samo dio onoga što profesor Pisani-Ferry želi reći, on koristi tu riječ da bi opisao pokušaj da se uravnoteži državni proračun, bilo povećanjem poreza ili smanjenjem rashoda (naravno, osobito potonje).

Možemo se pitati je li ekonomski mudro prebrzo smanjiti proračunski deficit, barem kada vlada ima toliko veliki udio u ekonomskoj aktivnosti pa bi drastično smanjenje dovelo do ozbiljnog pada agregatne potražnje. (Činjenica da vlada nikada nije niti trebala imati toliku ulogu u ekonomiji nije valjan prigovor: uvijek krećemo sa pozicije gdje jesmo, a ne gdje bi bili da smo bili mudriji.) Pitanje brzine kojom smanjujemo deficit državnog proračuna, i način na koji to postižemo, je još jedno od mnogi pitanja oko kojih se razumni ljudi mogu ne slagati.

Ali nazivati pokušaje da uravnotežimo proračun "isposništvom", odnosno reći kako živjeti u okviru svojih mogućnosti znači "rigoroznu apstinenciju, aketizam" – da se radi o nekoj vrsti puritanizma koji uništava svima zabavu, upućuje na zaključak kako je pošteno, pravedno i pristojno činiti upravo suprotno. To je pokazatelj revolucije u našem senzibilitetu.

Ustvari, uvelike je nečasno živjeti van svojih mogućnosti, barem kada troškove plaćaju drugi, što je neizbježno kada posuđivanje postane čitav, kronični način življenja – kao što je postao u mnogim državama. Otplata postaje nemoguća što je poznato i unaprijed; nastavljate posuđivati kako bi nastavili živjeti višim standardom nego što ga vaša zarada opravdava, i to sve znajući da ćete u konačnici propasti ili, metaforički govoreći, vratiti onu težinu lima koju ste posudili zlata. Možda oni koji su bili dovoljno nepromišljeni da vam posuđuju u takvim okolnostima i zaslužuju da izgube sve ili dio svojeg novca; ali ne možemo prikriti činjenici da je, barem prema tradicionalnim standardima morala, vaše ponašanje bilo nečasno, nemoralni i nepošteno.

Ukoliko pojedinac duguje novce, časno je da ograniči svoju potrošnju kako bi vratio dugove, i da ne posuđuje još novaca samo da bi zadržao svoj trenutni standard života sve dok ne dođe do točke kada mora proglasiti bankrot. Dovoljno sam star da se sjećam vremena kada su siromašni ljudi izbjegavali posuđivati zbog straha da neće biti u mogućnosti otplatiti dug, i tako izgubiti svoje samopoštovanje. Njihovo samopoštovanje im je bilo važnije od razine potrošnje stvari bez koji mogu živjeti.

Naravno, države nisu pojedinci. Kada osoba koja radi za vladu primi određenu plaću nikada mu ne padne na pamet da je primio više nego što je ekonomski opravdano ili održivo, ili da on ustvari živi na račun vjerovnika. Kada sam radio kao liječnik za britansku vladu, nikada mi nije palo na pamet da sam preplaćen barem za iznos kojeg je vlada morala posuditi kako bi me platili, i da ja također tako živim u određenoj mjeri na kredit – iako nije moj, nego vladin. Niti danas kada sam umirovljen mi ne pada na pamet da moja mirovina slično tome znači živjeti na tuđi kredit, ili kada mi iz javnih sredstava plaćaju za medicinsko-pravne usluge koje i dalje nudim, da tada zapravo zahtijevam od vlade da posuđuje novac kako bi mi platila. Naš individualni osjećaj za čast nije uključen kada vlada posuđuje, a taj prihod na različite načine dolazi i do naših džepova.

U takvim okolnostima moralno kvarenje, zbog stalnog življenja od posuđenog novca koji se nikada neće vratiti, se može sakriti od onih koji to čine, iako samo posredno. Njihov osjećaj odgovornosti je toliko oslabljen da niti ne shvaćaju da imaju ikakvu odgovornost. Grčki narod je razumljivo, ali svejedno pogrešno, doživio snižavanje standarda življenja kao nepravdu; oni je ne vide kao posljedicu nezasluženog visokog prethodnog standarda, zato što im je takav standard omogućen putem nečeg apstraktnog, vlade. S druge strane, u Španjolskoj je privatni dug bio krivac, ali stanovništvo također nije smatralo da je njihov visoki standard življenja ekonomski neopravdan.

Ideja da živjeti unutar svojih mogućnosti predstavlja oblik isposništva, a ne (osim u iznimnim okolnosti) osnovnu moralnu dužnost časnih ljudi, pokazuje kako se ispod ekonomske krize nalazi duboka moralna kriza zapadnog društva."

***
Nedavno se Dalrymple osvrnuo i na predsjedničke izbore u SAD-u, iz eseja Envy and the Undoing of American Mores:
" Obamino referenciranje na Romneyevo veliko osobno bogatstvo je implicitno pozivanje na zavist. Zavist je jedan od sedam smrtnih grijeha, i samim time predstavlja stalnu napast za pala bića poput nas. Uz mogući izuzetak oholosti, radi se o grijehu kojeg je najteže izbaciti iz ljudskog srca; puno je destruktivniji od neumjerenosti.

Bez sumnje, američko društvo ima puno mana, baš kao i svi ljudi; ali grijeh od kojeg su tradicionalni bili najslobodniji, u usporedbi sa drugim društvima, je bila zavist. Više ljudi je željelo sreću uspješnima u Americi nego u bilo kojem drugom društvu, iako naravno ne svi; manje je ljudi bilo obuzeto zavišću, a više je ljudi bilo inspirirano njima nego u bilo gdje drugdje u svijetu. Postojalo je vrijeme kada se iskazivanje ili apeliranje na zavist smatralo ne-američkim, odbacivanjem Američkog sna. Nixon je prezirao Kennedya kao pseudo-aristrokratsko razmaženo derište, ali nije se to usudio reći u javnosti kako ne bi zvučao zavidno.

Dakle Obamino pozivanje na zavist je simptom, možda ojačavanje, kulturne promjene. Ne treba niti spomenuti kako je njegova vlastita financijska pozicija nešto na čemu mu može 99.9 posto (zavisti sklono) ljudi zavidjeti, ali pozivanje na zavist, sugerirati čak i podsvjesno kako je čovjek sa velikim bogatstvom na neki način egzistencijalno manje pogodan ipso facto za najvišu poziciju nego čovjek koji ima manje novca, nije u duhu američke tradicije baš kao što ne bi bilo niti podsmjehivanje čovjeku skromnih početaka.

Poticanje ili iskorištavanje zavisti je pogrešno, čak i ako oni usrećeni ne zaslužuju svoju sreću."

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove