petak, 25. travnja 2014.

Bajke i Crtići - Kozmos i Bruno


[..] Bruno je ogledni primjerak za Draper-Whiteovu tezu – ideju da su znanost i religija uvijek bile u ratu, ideju koja je toliko omiljena kod novoateističkog pokreta unatoč činjenici da su je povjesničari odbacili prije jednog stoljeća. Pokušajte se upustiti u inteligentnu raspravu o stvarnom i kompleksnijem odnosu između religije i onoga što će se kasnije razviti u modernu znanost (u srednjem vijeku i ranom modernom razdoblju) i obično će se pojaviti Bruno kao "dokaz" da je Crkva bila neumoljivi i neuki neprijatelj rane znanosti. Na kraju krajeva, zašto bi ga inače spalili jer se usudio reći kako zemlja nije u središtu svemira i da su zvijezde druga sunca sa planetima? Za oni koji preferiraju jednostavne slogane i karikature, a ne naporan posao stvarnog analiziranja i razumijevanja povijesti, Bruno je jednostavan odgovor na zamršeno pitanje. Nijanse i kompleksnost su prve žrtve u kulturnom ratu.

S obzirom na to, kada sam [O'Neill] prvi put vidio pregled isječka obnovljene verzije Saganova Cosmosa, ovog puta predstavljen od strane Saganova štićenika Neila deGrasse Tysona, i primijetio animirani prikaz nekoga tko je ugrožen od inkvizicije i spaljen na lomači, znao sam da će oživljeni Cosmos prezentirati pobrkanu povijest. Pretpostavljam da se radi o slijeđenju Saganovih stopa s obzirom da je i on u originalnoj seriji predstavio zbrkanu verziju priče o Hipatiji iz Aleksandrije koja je učvrstila lažnu ideju nje kao mučenice za znanost – o tome sam već pisao.

U središtu prve epizode nove serije - Cosmos: A Spacetime Odyssey, našla se jedanaesterominutna verzija mita o Bruni. Često tvrdim da je pojednostavljena moralna bajka koju ljudi brkaju s povijesnim odnosom Crkve i rane znanosti "karikatura i crtić" - zbog svoje prepojednostavljenosti, dvodimenzionalnosti i reduciranosti na crno-bijele karikature. U ovom slučaju stvarno se i radi o crtičkoj verziji – animiranoj sekvenci, a glas Bruni je posudio izvršni producent Seth MacFarlane, iz Family Guya, što je čini se razlog zašto Bruno ima talijanski naglasak kakav se može čuti u reklamama za pizzu ili umak.

Klišeji nisu završili smiješni naglaskom. U neobično iskrivljenoj verziji priče koju nudi serija, Bruno je prikazan kao ozbiljan mladi fratar iz Napulja koji je bio istinski tražitelj istine. Ali DeGrasse Tyson nas uvjerava kako se on "usudio čitati knjige zabranjene od Crkve". Zatim nam prikazuju scenu u kojoj Bruno čita kopiju Lukrecijeve O prirodi stvari koju drži skrivenu pod daskama u svojoj ćeliji. Prvi problem je što Lukrecijev rad nije bio zabranjen od Crkve tako da ga nitko nije morao skrivati u podu. Poggio Bracciolini je objavio printano izdanje knjige stoljeće prije nego što je Bruno rođen, i nije bila zabranjena. Ideja da je Crkva zabranila i/ili pokušala uništiti Lukrecijev rad je mit kojeg je Christopher Hitchens volio ponavljati, a mit je nedavno nanovo zaživio zbog Greenblattova pseudopovijesnog djela The Swerve.

Tysonov crtić nastavlja prikazujući Brunu čiji se um otvara za ideju beskonačnog svemira zahvaljujući Lukrecijevoj knjizi, ali onda ga iz samostana izbacuje rulja negativaca Disneyeva tipa – crkvenih tipova, koji se iznenada pojavljuju kao Monty Pythonova Španjolska Inkvizicija. To dakako predstavlja puno bolju prispodobu od istine – Lukrecijev rad nije bio "zabranjen od Crkve", a Bruno je zapravo pobjegao, nisu ga izbacili jer je čitao zločeste knjige.


Taj pojednostavljeni crtić bi se iskomplicirao da su napomenuli gdje je Bruno dobio svoje ideje o prostranom svemiru u kojem Zemlja nije u središtu, da su zvijezde druga sunca, da postoji mnoštvo drugih svjetova i da bi neki od tih svjetova mogli biti nastanjeni baš poput našeg. Problem je što Bruno to nije preuzeo od Lukrecija, niti je imao nekakvu viziju, kao što to crtić iz Cosmosa navodi. Bruno je to direktno uzeo od čovjeka kojeg je nazivao "božanski Kuzanski" – prirodnog filozofa iz petnaestog stoljeća i teologa Nikole Kuzanskog.

Da su autori serijala bili stvarno zainteresirani za stvarnu povijest podrijetla znanstvene misli, postoji puno ljudi čija priče bi bile puno dostojnije za tu priliku od Brune – ljudi koji su stvarno i biti proto-znanstvenici. Autori serijala, Steven Soter i Saganova udovica Ann Druyan, su čini se znali dovoljno o Bruni da bi znali kako ga ne mogu predstaviti kao znanstvenika, i Tyson u jednom trenutku spominje da on "nije bio znanstvenik". Ali delikatno prelaze preko činjenice da je tip bio, za današnje razmišljanje, kompletni mistični luđak. U obrani od kritika zbog Brune, Soter primjećuje da je više ranih znanstvenih figura također proučavalo stvari koje smatramo neznanstvenim, poput Newtonove opsesije s alkemijom i izračunima apokalipse. Ali razlika je što su Newton i Kepler slijedili te ideje baš kao i one utemeljene na stvarnim empirijskim znanostima, dok je Brunin hermetistički misticizam, sveta geometrija, i uvelike izmišljena antička egipatska religija sve što i je proučavao – nikakvom znanošću se nije ni bavio.

Ukoliko su htjeli biti stvarno točno trebali su barem spomenuti Brunin dug Nikoli Kuzanskom, koji je opisao ne-konačni svemir bez centra 109 godina prije nego što se Bruno uopće rodio. U svojoj knjizi De docta ignorantia Kuzanski zapisuje;
"Svemir nema opsega, jer kada bi imao središte i opseg onda bi bilo nekih stvari van svijeta, pretpostavke koje nemaju nikakvu istinu. S obzirom da je, prema tome, nemoguće da svemir bude unutar tjelesnog središta i tjelesnih granica, nije u našoj moći da shvatimo svemir, čije je središte i opseg Bog. I iako svemir ne može biti beskonačan, svejedno ga ne možemo zamišljati kao konačnog jer ne postoje granice unutar kojih bi ga mogli ograničiti."
Taj uvid crtić o Bruni pripisuje samo Bruni, a zašto nije pripisan "božanskom Kuzanskom"? Pa, to bi pokvarilo cijelu prispodobu jer daleko od toga da su ga napali Disneyevi zlikovci smrknutog lica, zatvorili i palili na lomači, Kuzanski je bio poštovan te je postao kardinal. To baš nije u skladu s moralnom bajkom o slobodnomislećem geniju kojeg ugnjetavaju dogmatski teokrati.

Crtić zatim prikazuje hrabrog Brunu koji predaje na Oxfordu, a prgavi i aristrokratski učenjaci prigovaraju njegovom prihvaćanju kopernikanstva te u konačnici bacaju voće na njega te ga otjeraju. Još jednom, stvarnost nije bila takva. Ne postoje nikakvi dokazi bilo kakvog prigovora heliocentrizmu, a problem kojeg su oxfordski učenjaci imali s Brunom je bio taj što je plagirao rad drugog učenjaka. No, još jednom, to baš i nije u skladu s bajkom o čistom i progonjenom slobodnomislitelju.

Kroz crtić se promovira ideja da je progonjen jer je podržavao heliocentrizam i ideju neograničenog kozmosa u kojem Zemlja nije u središtu. Kao što smo već vidjeli, ideja nije bila nova, niti je bila kontroverzna. Do 1580. Kopernikova heliocentrična hipoteza nije također bila posebno nova, iako je bila kontroverznija – praktički je nijedan astronom nije prihvaćao jer je prepoznato da ima ozbiljne znanstvene nedostatke. Važno je istaknuti da je u tom razdoblju religijski autoriteti nisu smatrali heretičnom, iako su neki smatrali da ima potencijalno zabrinjavajuće implikacije.

Niti Kopernik nije bio prvi proto-znanstvenik koji je istraživao ideju zemlje koja se kreće. Srednjovjekovni učenjak Nikolas Oresme je analizirao dokaze koji podržavaju ideju da se zemlja rotira još 1377. godine i smatrao ju je barem mogućom. Crkva nije ni trepnula. Kopernikovi izračuni i njegova teorija su okolo kružili puno prije nego što je njegov opus posthumno objavljen, i zainteresirao je nekoliko važnih crkvenjaka, uključujući Papu Klementa VII koji je zadužio Johana Widmanstadta da održi javna predavanja o teoriji u Vatikanskim vrtovima, papi su bila fascinantna. Kardinal Schoenburg je zatim poticao Kopernika da objavi svoj rad, ali on je to odgađao ne zbog nekog straha od religijskog progona nego zbog potencijalnih reakcija drugih matematičara i astronoma. Heliocentrizam nije postao religijska vruća tema sve do početka afere Galileo 1616. godine, desetljeće i pol nakon Brunine smrti.

Još jednom, autori Cosmosa su izgleda barem djelomično svjesni svega toga pa su se vratolomijama potrudili kako bi prispodoba nastavila svojim putem. U crtićkom prikazu Brunina suđenja dobivamo prvi nagovještaj da se Crkvin problem s Brunom bavi idejama koje nemaju nikakve veze s beskonačnim svemirom, višestrukim svjetovima ili bilo kojoj drugoj kozmološkoj spekulaciji. Disneyevski zlikavac Inkvizitor čita listu optužbi poput "negiranja Svetog Trojstva i božanstva Isusa Krista" i nekoliko drugih očito religioznih optužbi. Prikaz daje dojam da su te optužbe nekako manje važne ili čak izmišljene, a zapravo su te optužbe stvarni razlozi zašto je Bruno spaljen na lomači. Koliko god nam to užasno izgledalo, negiranje djevičanstva Marije, prezentiranje Isusa kao mađioničara i negiranje Transupstancijacije dovelo bi vas do lomače, iako samo ako bi odbili opetovane prilike da se toga odreknete.

Ali crtić se želi držati svoje prispodobe, pa dolaze do finala, gdje žele da povjerujemo kako su najozbiljnije optužbe bile "tvrdnja da postoje drugi svjetovi". Međutim, kao što smo to već vidjeli, to uopće nije bio problem. Nikola Kuzanski zapisuje o drugim svjetovima u knjizi koja je inspirirala Brunina vjerovanja:
"Život, kakav postoji na Zemlji u obliku ljudi, životinja i biljki, možete pronaći, pretpostavimo u visokom obliku u solarnim i stelarnim regijama. Umjesto da mislimo kako je toliko mnogo zvijezdi i dijelova nebesa nenastanjeno i da je samo naša zemlja napučena – i to bićima koja su možda nižeg tipa – pretpostavit ćemo da u svakoj regiji postoje stanovnici, razlikujući se u prirodi svojim rangom, i svi zahvaljuju svoje podrijetlo Bogu, koji je središte i opseg svih stelarnih regija... O stanovnicima svjetova osim našeg možemo znati malo jer nemamo nikakvih standarda po kojima bi ih ocjenjivali."
Još jednom, sjetite se da Kuzanski nije spaljen na lomači, bio je poštovan, hvaljen i dobio je kardinalsku poziciju.

Jedino spominjanje izraza "drugi svjetovi" u optužnici protiv Brune navodi da je vjerovao u "mnoštvo svjetova i njihovu vječnost". Drugi dio je bio problem, a ne slaganje s idejom koju je princ Crkve iskazao stoljeće ranije.

Crtić završava s Tysonovim upozorenjem da Bruno nije bio znanstvenik i da njegove ideje nisu ništa više od "sretnog nagađanja": Neki komentatori misle da to nekako razrješuje stvar svih iskrivljenja i da sve to znači da serija prikazuje Brunu samo kao mučenika za slobodnu misao i lekciju o opasnosti dogmatizma. Ali problem sa crtićem je što se radi o blesavoj mješavini stvarne povijesti, fantazije i prepojednostavljenih gluposti kako bi se postigao cilj. Stvarna priča o Kuzanskom bi zapravo bila puno zanimljivija za ispričati i ne bi u sebi imala notu mitova o Bruni i konfliktu znanosti i vjere. Ali cijeli crtić je, čini se, imao svoju agendu, a priča o spaljenom heretiku je poslužila agendi onako kako priča o štovanom i nesputanom srednjovjekovnom kardinalu ne bi mogla.

Cilj je ovdje bio poručiti nešto o slobodnoj misli i dogmatizmu u kontekstu kulturnih ratova u SAD-u oko kreacionizma. Nekoliko puta je ponovljeno daje Bruno vjerovao u Boga iako je zapravo više bio panteist nego išta drugo; ali on je prikazan kao slobodni vjernik otvorena uma koji je potlačen i na kraju ubijen od sila dogmatske doslovnosti. Bruno iz crtića odgovara učenjacima koji bacaju voće – "Vaš Bog je premali!" - i upravo je to poanta cijele prispodobe. Čitava stvar je usmjerena prema dogmatskim literalistima u američkom kulturnom ratu, ali istodobno pokušava apelirati na vjernike, s obzirom da su većina američke publike teisti. Zbog toga su autori raskomadali stvarnu povijest i pokušali poslati modernu poruku.

To me podsjeća na moj susret s Bruninim kipom na Campo de'Fiori. Kip je postavljen 1889. godine uoči ujedinjenja Italije. Spomenik je podigao masonski red kao politički simbol anti-klerikalizma. Ateisti i slobodni mislitelji štuju ga do današnjeg dana i sjećaju se Bruninog pogubljenja 17. veljače svake godine.

Naravno, svatko tko istakne da je Bruno poprilično smiješna ikona za ateiste, s obzirom na njegove ekscentrične stavove i magijske prakse je obično ignoriran. I svakome tko ima drskosti ukazati da je pogubljen zbog čisto religiozni ideja, a ne nekih spekulacija o više svjetova ili ne-konačnom svemiru obično poručuju da nekako opravdava njegovu stravičnu egzekuciju. Kao što sam često isticao, za ljude koji se nazivaju racionalistima mnogi od mojih kolega ateista su manje no racionalni. Nažalost, smiješna karikatura Brune koju su osmislili Neil deGrasse Tyson, Ann Druyan, Steven Soter i Seth MacFarlane sigurno neće pomoći u tome.


PS

Već sam objavio nekoliko O' Neillovih tekstova ovdje. I prošli post o Bruni ovdje.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove