Idolatrija i Ateizam

nedjelja, 13. travnja 2014.

Idolatrija i Ateizam

Ako Bog postoji, a vi štujete neku stvar umjesto njega, onda je ta stvar lažni bog, a vi ste idolopoklonik. Ali ako Bog ne postoji, a vi štujete bilo što, onda ste također idolopoklonik. Idolatrija podrazumijeva štovanje nečega što nije dostojno štovanja, a ako Bog ne postoji, onda ništa nije dostojno štovanja.

Ateisti će obično s ponosom reći da oni "odbacuju jednog boga više." Dakle reći će kršćaninu; "Ti odbacuješ sve bogove osim kršćanskog boga; mi jednostavno odbacujemo jednog boga više."

Dakle, dosljedno svome ateizmu, ateist ne može štovati nešto. Ako želi pomesti sve bogove, onda ne može u boga pretvoriti seks, moć, novac, znanost, prosvjetiteljstvo, državu, rješavanje države, radnički raj, ateističku agendu, prirodu, sebe, svoje smrtne voljene, a da ni ne spominjem golf ili Claptona.

Dosljedni ateizam može se pokazati kao zahtjevan zadatak. Ateist će biti u bolnom iskušenju da upadne u idolopoklonstvo, da u boga pretvori, primjerice prirodu kao što to čine neki zaštitnici okoliša, ili znanost, ili prosvjetiteljski projekt, ili "križarski rat" protiv kršćanstva ili općenito religije. Ateist također mora izbjegavati nihilizam, negiranje vrijednosti svega. Ateist mora pronaći značenje u svijetu u kojem ništa nije apsolutno, ništa nije sveto, ništa nije vrijedno potpune predanosti.

Može li čovjek živjeti smislenim životom bez Boga i bez idola? Bez Apsoluta i bez neopravdanog apsolutiziranja nečega relativnog? Ne znam. Pretpostavljam da će ateisti upasti u neko idolopoklonstvo te će na kraju štovati prirodu ili državu ili nešto drugo očito nedostojno štovanja.

Izvorni članak Idolatry and Atheism, autor je filozof Vallicella. (Objavio sam jedan post o prigovoru kojeg spominje - Ja "ne vjerujem u jednog boga više od tebe" prigovor.)

Naša civilizacija je u rastvaranju, jer je u najkobnijoj kontradikciji sa samom sobom. Izrasla na bujnim izvorima kršćanstva, ona je od kršćanstva zadržala samo još neke oblike, neke konvencijalnosti potpuno lišene, njihove nutarnje sadržajnosti, a s dušom kršćanstva, ona je gotovo u svim svojim socijalnim manifestacijama - obračunala. Stoga je i sama ostala skup -gdjekad silno razvijenih izraslina, ali ipak izraslina, bez nutarnje organske povezanosti, bez duše. (S.T.Poglajen, 1939.)

Sjeti se čovječe ... - Sjeti se čovječe, da si prah, ako prah hoćeš da budeš ako cijelo svoje biće istovjetuješ s materijom, s tijelom, koje će se sigurno pretvoriti u prah.

Sjeti se čovječe, da si prah, i da ćeš se pretvoriti u prah, ako cijelo svoje bivovanje razbiješ u prolaznosti i sitnice bez duše, bez svrhe, bez ljubavi, bez – Boga.

No sjeti se čovječe, da ti za prah nisi stvoren! Sjeti se, da je u tebi princip vječnosti, princip besmrtnosti, po kojem Ti kroz sve trzaje pa i sve zaokrete života, sad svijesno, a još češće nesvjesno - a ipak stvarno težiš za Njim, za beskrajnim, za – Bogom.

Sjeti se čovječe, da si ti kruna Božjega stvaranja u svemiru; sjeti se da si ti pozvan da budeš svjesni odraz Mudrosti, koja se nesvijesno u kozmosu krije; da je tebi dano da budeš ostvarivač Pravde Božje na zemlji, na ovoj zemlji, gdje toliki nevini nepravedno trpe; sjeti se čovječe, da je tebi povjereno utjelovljenje ljubavi Božje na zemlji, one ljubavi, koja je ljupka na riječima, ali još jača na djelima, koja će uvijek tražiti, da se u nečem odrekneš sebe, ali će uvijek za uzvrat napuniti tebe, tebe i one oko tebe, toplinom i – mirom.

Da, sjeti se čovječe, da si – čovjek, najsavršenije stvorenje Božje, dijete Božje. Ako se toga budeš -uvijek i stvarno sjećao, tad se ne ćeš ni – ti, niti išta od tebe pretvoriti u prah. I Prah tvojega tijela bit će samo privremen, jer će i ono uskrsnuti u dan, koji više neće poznavati mrtvih. I prah tvoje "sitne" svakidašnjice, bit će samo prividan: njega će zadahnjivati jedan duša, povezivati ga u jedno i davati mu životni smisao; i prah tvoje vremenske egzistencije bit će pretvoren u puninu, koju će mu dati djelotvornost ljubavi i vjernosti u služenju Istine.

A iz tvoje duše će nestati svakoga praha, jer će u nju sići, da je ispuni Onaj, za kim ona u svim i najkontradiktornijim varijantama života, svom cjelinom svojega bića – nužno teži.

S.T. Poglajen

'ideja da priroda' ima nešto za reći više nije dopuštena; čovjek mora imati slobodu da se prepravi po želji. Treba biti slobodan od svih prethodnih datosti svoje esencije. On sebe pretvara u što god on želi, i samo na taj način je on stvarno 'slobodan' i oslobođen. Iza tog pristupa je čovjekova pobuna protiv ograničenja koje on ima kao biološko biće. Na kraju, radi se o pobuni protiv našeg stvorenog bića. Čovjek treba biti svoj vlastiti tvorac – moderni, novi oblik pradavnog pokušaja da budemo Bog, da budemo kao Bog. (BXVI)