utorak, 17. veljače 2015.

Buržoazija i kapitalizam – N.G.Davila

Buržuj ne plješće čovjeku kojem se divi, nego čovjeku kojeg se boji.

Proletarijat prezire buržoaziju samo zbog ekonomske poteškoće pri imitiranju iste.

Proletarijat se javlja kada narod postane klasa koja prihvaća buržoazijske vrijednosti bez da posjeduje buržoazijsko imanje.

Kao što tijela gravitiraju prema centru zemlje, tako i Proletarijat gravitira prema buržoazijskom životu.

U modernom društvu, kapitalizam je jedina barijera spontanom totalitarizmu industrijskog sustava.

Država se nije ponašala diskretno i ograničeno osim kada ju je promatrala bogata buržoazija.

U srednjovjekovnom društvu, društvo je država; u buržoazijskom društvu, država i društvo su u sukobu; u komunističkom društvu, država je društvo.

U usporedbi s toliko dosadnih intelektualaca, toliko umjetnika bez talenta, toliko stereotipnih revolucionara, buržuj bez pretenzija izgleda poput Grčkog kipa.

Umjetno poticanje pohlepe, kako bi postali bogati njenim zadovoljavanjem, je neoprostiv grijeh kapitalizma.

Ispada da je nemoguće uvjeriti biznismena da profitabilna aktivnost može biti nemoralna.

Moderni optimizam je komercijalni proizvod osmišljen da pokreće kotače industrije.

Moderni mentalitet je dijete ljudskog ponosa napuhano komercijalnim oglašavanjem.

Aristrokratsko društvo je ono u kojem je želja sa osobnim savršenstvom duh pokretač socijalnih institucija.

Industrijsko društvo je osuđeno na prisilni stalni progres.

Rezultati modernog "oslobođenja" potiču nostalgiju zbog dokinutog "buržujskog licemjerja".

Buržuj predaju svoju moć kako bi spasio svoj novac; zatim preda svoj novac kako bi spasio sebe; a na kraju ga objese.

Buržoazija, u feudalnom okviru, se smješta u male urbane centre gdje postaje strukturirana i civilizirana. Raspadanjem tog okvira, buržoazija se širi kroz društvo, izmišlja nacionalističke države, racionalističku tehnologiju, anonimne urbane anglomerate, industrijsko društvo, masovnog čovjeka, i u konačnici proces u kojem se društvo koleba između despotizma rulje i despotizma stručnjaka.

Kako bi izliječilo pacijenta ranjenog u 19. stoljeću, industrijsko društvo je moralo u 20. stoljeću umrtviti njegov um. Duhovna bijeda je cijena industrijskog prosperiteta.

Produljeno djetinjstvo – omogućeno trenutnim prosperitetom industrijskog društva – ima za posljedicu samo sve veći broj podjetinjenih odraslih.

Konceptualno zagađenje svijeta od strane modernog mentaliteta je ozbiljnije od zagađenja okoliša zbog industrije.

Kako bi tehničar posvetio svu pozornost svom poslu, industrijsko društvo, bez da mu izobliči lubanju, sažima mu mozak.

Bogatstvo trgovca, industrijalista, financijera, estetski je inferiorno bogatstvo u zemlji i stadu.

Lakoća kojom industrijski kapitalizam stvara i uništava – slušajući zahtjeve profita - transformira prosječnog čovjeka u intelektualnog, moralnog i fizičkog nomada. Sve što je trajno, danas je prepreka.

Vladajuća klasa agrarnog društva je aristrokracija; a industrijskog društva oligarhija.

Nicolás Gómez Dávila (1913.-1994., Kolumbija)


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove