U nastavku prenosim nekoliko prilagođenih odlomaka iz eseja Souls Matter u kojem autor William Carroll analizira suvremene zablude oko shvaćanja duše. Posebno se osvrčući na one koji smatraju da je znanost pobila ideju duše. (S obzirom da spominje četiri uzroka, ako niste upoznati možete proći i raniji post Kauzalni model - 4 uzroka).
[...] Većina rasprava o
dušama fokusira se na ljudske duše, ali ljudske duše su samo jedna
vrsta duša. Riječ "duša" (grčki psyche, latinski
anima) tradicionalno se odnosi na ključne značajke žive
stvari zbog kojih žive stvari jesu ono što jesu. Zato primjerice
Aristotel i Akvinski govore o dušama biljki, životinja i ljudskih
bića. Svaka od ovih živih stvari ima svoj izvor bivanja živim,
svoju vrstu duše. Svaka prirodna supstanca, bila živa ili ne, ima
svoj informirajući princip, svoj vlastiti izvor zbog koje je vrsta
stvari koja je. Govoriti o duši znači prepoznati fundamentalnu
razliku između ne-živog i živog, prepoznati razlikovni izvor ili
princip za živo upravo kao živo.
Oni u Platonskoj
tradiciji govore o dualizmu – odnosno, razmišljanju da su ljudska
bića sačinjena od dvije različite supstance, duše i tijela. To
prihvaćaju mnogi kršćanski autori, ali i mnogi suvremeni filozofi
uma bez referenci na religijsku vjeru. Kada znanstvenici i filozofi,
koji rade unutar materijalističkog shvaćanja svijeta, kritiziraju
"dušu" onda zapravo napadaju dualizam. Ali dualizam nije
jedino razumijevanje ljudske prirode koje podrazumijeva dušu. Kao
što ćemo vidjeti, Aristotel i Toma Akvinski nisu dualisti, iako
oboje utvrđuju postojanje duše. U knjizi The Soul Fallacy,
autor Mussolino govori o duši kao "znanstvenoj tvrdnji":
"Zato jer vjerovanje u nematerijalnu dušu predstavlja skup znanstvenih hipoteza o fizici, biologiji i znanosti o umu, određivanje imamo li mi dušu je objektivno poput odgovaranja na pitanja o podrijetlu vrsta ili starosti svemira."
Zatim zaključuje da
znanstvenici nisu otkrili nikakav dokaz za dušu, da je ideja
suprotno modernoj znanosti i da dokazi podržavaju materijalizam.
Ono što spada u
"znanstvene dokaze" ovisi naravno o tome što uključujemo
u kategoriju znanosti. Pitanja o duši – u širem smislu
animirajućeg principa živih stvari – su smještena ne u
pojedinoj empirijskoj znanosti, nego u široj znanosti o prirodi
poznatoj kao prirodna filozofija. Pogrešno je ograničiti naše
shvaćanje prirode samo na ono što nam empirijske znanosti kažu o
svijetu. Racionalni diskurz prihvaća šire područje znanja.
Filozofska disciplina, uključujući metafiziku, proširuju naše
razumijevanje stvarnosti.
Za to nam nije potrebna
religijska vjera. Kršćanska vjera tvrdi da su ljudske duše
besmrtne, na neki način odvojive u trenutku smrti, a u uskrnuću
ljudskog bića, tijelo i duša postoje na nov način. Biti predan
empirijskim znanostima kao izvoru istine ne znači da ćete biti
predani materijalističkoj prirodnoj filozofiji.
Mussolinova tvrdnja da je
ljudsko znanje ograničeno samo na ono što otkrivaju empirijske
znanosti je sama po sebi filozofska tvrdnja, ali tvrdnja koja negira
ulogu filozofije prirode.
Mussolinnov pristup nije
uvjerljiv jer se bavi samo ograničenom idejom "duše" koju
pruža dualističko shvaćanje ljudsko prirode – "duša"
kao neovisni entitet od tijela. Ali postoje drugi, filozofski
rigorozniji opisi ljudske prirode i ljudske duše.
[...]
Svaka prirodna supstanca
ima aktualizirajući princip zbog koje je supstanca koja je. Takav
princip, poznat u aristotelijanskoj tradiciji kao forma, je izvor
aktualnosti i jedinstva onoga što postoji. Materijalističke i
mehanističke filozofije prirode sklone su promatrati stvari kao
konglomerate materijalnih dijelova: ništa više od dijelova u dodiru
s drugim dijelovima. Stoga zapravo ne objašnjavaju jedinstvo cijelog
entiteta. Međutim, kao što prepoznaju zagovornici teorija
izranjanja [emergence] u biologiji, prirodne supstance nisu
samo komponente. Stoga biolozi govore o "svojstvima izranjanja"
koji nisu reducibilni na materijalne komponente stvari. Za neke,
svijest je izranjajuće svojstvo koje nije identično neuronskoj
strukturi mozga. Tradicionalna ideja forme ili principa aktualnosti
može nam pomoći u shvaćanju takvih svojstava.
Da iskoristim Feserov
izraz, duša je "ono po čemu" je živa stvar ujedinjena
živa stvar koja je. Duša nije "ono" nego "ono po
čemu". "Ono po čemu" je stvarni princip koji je
nužan izvor aktualnosti stvari. Primjerice voda ima formu, svoj
aktualizirajući princip, koji je različit (ali ne postoji potpuno
odvojeno) od svojih materijalnih komponenti. Potreba postojanja
takvog aktualizirajućeg principa slijedi iz potreba za objašnjenjem
ujedinjenja svake prirodne supstance. Kako bi prirodna supstanca
bila, postojala, ona mora imati ujedinjujući, aktualizirajući
princip. I da ponovimo, termin koji se tradicionalno koristi za
formu, aktualizirajući princip živih stvari, je "duša".
Duša nije neka
vanjska ljuska ili struktura. Ne radi se o neovisnoj supstanci. Ona
je intrinzični određujući princip – izraz činjenice da je
cjelina nova stvarnost, nije reducibilna na njene materijalne
komponente. Duša nije nešto što je dodano, unutar, ili ujedinjeno
sa fizičkom stvari. Duša je ono što zbog čega je živa stvar ona
vrsta žive stvari koja je, a ljudska duša čini nešto ljudskim
bićem.
Lagano je, ali
pogrešno, poistovjetiti ljudsku duša sa sviješću, umom ili
voljom. Ljudsko biće, jedna
supstanca koja je jedinstvo tijela i duše, je svijesno. Nije
duša ta zbog koje je ljudsko bićo svjesno; duša je aktualizirajući
princip čitavog ljudskog bića upravo kao ljudskog bića. Kao
aktualizirajući princip, duša je izvor stvarnosti, aktualnosti,
onoga čega je aktualizirajući princip. Slično tome, duša nije naš
um. To što ljudska bića imaju sposobnost mišljenja, aktivnosti
koja je i materijalna i nematerijalna, slijedi iz onoga što znači
biti ljudsko biće. Ljudska duša je aktualizirajući princip
ljudskog bića; nije neka unutarnja stvar koja misli unutar nas.
Pogrešno je misliti da
je duša djelatni uzrok nečega (primjerice mišljenja) jer je
formalni uzrok, uzrok aktualnosti cijeloga, stoga i uzrok aktualnosti
svih značajki pojedine stvari. Prema Mussolinou, s obzirom da
empirijska znanost ne pokazuje dokaz nevidljivog djelatnog uzroka u
ljudskim bićima onda niti nema razloga pretpostaviti postojanje
ljudske duše (ako je poimamo kao djelatni uzrok). Za većinu
filozofa od Descartesa, postoje samo dvije vrste uzroka: djelatni i
materijalni. Stoga postoje samo dvije opcije, duša, ako postoji,
mora biti neka vrsta pokretača, nešto što gura ili vuče. Razlika
između djelatnog i formalnog uzroka se često gubi u suvremenim
raspravama o prirodi, ali radi se o važnoj značajki za bilo koju
utemeljenu filozofiju prirode.
Naša sposobnost biranja
je važna značajka onoga što znači biti čovjek, uključuje
materijalnu i nematerijalnu dimenziju, ali ljudska duša nije naša
slobodna volja, ona nije nešto unutar nas što bira.
Ljuska duša nije neko
skriveno "Ja" unutar nas. [...]
Prenio sam samo dio eseja, izvorno Souls Matter.
PS
Kada kažemo da nešto
ima dušu, to znači reći da je živo. (Iako naravno postoje
razlike duša.) Vjerojatno se pitate, ali kako djeluje ta duša?
Pa, kada vidite košarkašku loptu pitate li se na koji način sfera djeluje s gumom? Kada vidite košarkašku loptu vidite li okruglost
kao posebnu stvar, vidite li loptu i okruglost odvojeno? Možete li
raskomadati loptu i pronaći je?
Vilim Keilbach u svom
Kratkom uvodu u filozofiju (kojeg
možete pronaći kod Tome - Starije hrvatske filozofske i teološke knjige) zapisuje;
Neugodno je govoriti o štetnim posljedicama našeg "učenjaštva" i "stručnjaštva". Ipak, moramo ustanoviti, da "učenjaci" ili "stručnjaci" često vrlo suvereno i apodiktički sude o čisto metafizičkim problemima, kao što su npr. duhovnost i besmrtnost duše, sloboda volje, postojanje Boga itd. Sjetimo se primjera – ili anegdote – iz vremena materijalizma, da liječnik-kirurg kod seciranja nikad nije našao duše. Međutim, da je liječnik-kirurg kao "specijalist" ili "stručnjak" i naišao na nešto, što se ne bi dalo pravo tumačiti i što bi netko eventualno htio proglasiti dušom, prvi bi se protiv toga bunili sami branitelji besmrtnosti duše. Zašto? Zato, što je ljudska duša po njihovu naučavanju nematerijalne ili duhovne naravi. Ona prema tome nije ni pristupačna bilo kakvom osjetilnom opažanju. Nema "instrumenta", kojim bi se dalo konstatirati, "gdje se nalazi" ili "kako izgleda" duša. Svakako nije stvar kirurga, da sudi o tom, da li postoji duhovna duša ili ne.
Odnosno, ranije o samoj
duši (uređenje dodano):
No prije nego što ćemo naprijed spomenutim pitanjima o prirodi dati ime "kozmologija", nalazimo, da u prirodi posebno mjesto zauzimaju takozvana živa bića, a da se među ovima naročito ističe čovjek. Ono, po čemu tim bićima pripisujemo život, zovemo dušom ili psihom (ψυχή-životna snaga, život, duša.)
Preporučam druge autore za
informiranje o toj temi; Feserovi postovi su lako dostupni, Primjerice; What is a soul?, Some questions on the soul, Part I, i Part II i Part III itd.
Kao što ističe Carroll
u eseju, postoje i druga različita shvaćanja čovjeka i duše...
