Nietzsche
je imao obzira prezirati kršćanstvo, u velikoj mjeri, upravo zbog
onoga što je – prije svega, zbog predanosti etici suosjećanja
– a ne zbog umirujuće, samo-pravedničke fantazije kako je
povijest kršćanstva bila ništa više od beskonačnog niza nasilja,
tiranije i seksualnih neuroza. Možda je mrzio mnoge kršćane zbog
licemjerja, ali je mrzio kršćanstvo samo prvenstveno zbog brige za
slabe, odbačene, nemoćne i bolesne; I, zato što je bio svjestan
povijesne zavisnosti kulturnih vrijednosti, nikada nije zavarao sebe
da bi čovječanstvo moglo izgubiti kršćansku vjeru, a ujedno
zadržati kršćanski moral u nekom razrjeđenom obliku, poput
liberalne socijalne savjesti ili urođene ljudske sućuti.
David Bentley Hart,
Atheist Delusions: The
Christian Revolution and Its Fashionable Enemies
***
Filozof Budziszewski u postu My Favorite Atheist zapisuje;
Moj omiljeni ateist je
Guenter Lew. Nisam nikada proučavao njegova uvjerenja o etici
općenito, ne radi se o tome. Kod njega mi je zanimljiva njegova
ispovijed u knjizi Why America Needs Religion, kako zavidi
svojim religioznim prijateljima na moralnim resursima. S obzirom
da nemaju model Božje ljubavi, kaže on, mnogi ljudi na njegovoj
strani vole "čovječanstvo", ali njih
puno manje voli "pojedina ljudska bića sa svim
njihovim manama i nedostacima." Mogu činiti dobra
djela, ali "nije izgledno da će proizvesti Dorothy Day ili
Majku Terezu."
Iako Lewy inzisitra da
nekoliko pojedinaca uspijevaju biti dobar bez vjerovanja u Boga, on
misli da cijela kultura ne može. Tu postaje zanimljivo – zašto
to ne misli? Većina ateista će reći da običan čovjek nije
dovoljno inteligentan da shvati istinu, bezbožne razloge da budu
dobri. Lewy daje drugačiji razlog. Prema njemu, čak i onih nekoliko
koji mogu biti dobri bez vjerovanja u Boga žive na posuđenim
skrupulama. Jer
iako nevjernici mogu prepoznati istine poput svetosti života (u tom
smislu su te istine samo-očite), nije vjerojatno da će ih otkriti
(u tom smislu nisu uopće samo-očite.) Ipak nekako – tajanstveno-
vjernici ih mogu otkriti.
Čini se kako je
zaključak da humanizam ovisi o religioznoj tradiciji koju ne može
niti proizvesti niti podržavati. Sekularni humanizam je parazitska
varijanta koja šteti svome religioznom domaćinu; ono što Lewy zove
neteistički humanizam je u najboljem slučaju varijanta komenzalizma
koja pokušava ne počiniti štetu.
***
Komentar filozofa Prussa ističe povezanu stvar (nisam više siguran za izvor, usputan komentar na nečiji tekst):
Filozofija je sredstvo za
postizanje cilja, a cilj je posjedovanje i prakticiranje mudrosti.
Istina, sredstva imaju ne-instrumentalnu vrijednost, ali primarna
vrijednost je cilj. Tu me začuđuje koliko mnogo mudrosti običan,
neobrazovani, ozbiljan kršćanin posjeduje. I doista, običan,
pobožan kršćanin ima dubinu mudrosti o kojoj ne-kršćanski
filozof može samo sanjati. Promatram ne-kršćanskog filozofa kako
se trudi pronaći mudrost, i radi se o plemenitom i hrabrom
poduhvatu; dok kršćanin već ima svu tu mudrost. A posjedovanje
mudrosti je važnije od potrage za mudrošću, jer tek nakon što
pronađete mudrost, dolazi pravi životni zadatak – zadatak
življenja po toj mudrosti.
