četvrtak, 29. listopada 2015.

Sekularni humanizam parazitira na kršćanstvu

Nietzsche je imao obzira prezirati kršćanstvo, u velikoj mjeri, upravo zbog onoga što je – prije svega, zbog predanosti etici suosjećanja – a ne zbog umirujuće, samo-pravedničke fantazije kako je povijest kršćanstva bila ništa više od beskonačnog niza nasilja, tiranije i seksualnih neuroza. Možda je mrzio mnoge kršćane zbog licemjerja, ali je mrzio kršćanstvo samo prvenstveno zbog brige za slabe, odbačene, nemoćne i bolesne; I, zato što je bio svjestan povijesne zavisnosti kulturnih vrijednosti, nikada nije zavarao sebe da bi čovječanstvo moglo izgubiti kršćansku vjeru, a ujedno zadržati kršćanski moral u nekom razrjeđenom obliku, poput liberalne socijalne savjesti ili urođene ljudske sućuti.

David Bentley Hart,
Atheist Delusions: The Christian Revolution and Its Fashionable Enemies

***
Filozof Budziszewski u postu My Favorite Atheist zapisuje;

Moj omiljeni ateist je Guenter Lew. Nisam nikada proučavao njegova uvjerenja o etici općenito, ne radi se o tome. Kod njega mi je zanimljiva njegova ispovijed u knjizi Why America Needs Religion, kako zavidi svojim religioznim prijateljima na moralnim resursima. S obzirom da nemaju model Božje ljubavi, kaže on, mnogi ljudi na njegovoj strani vole "čovječanstvo", ali njih puno manje voli "pojedina ljudska bića sa svim njihovim manama i nedostacima." Mogu činiti dobra djela, ali "nije izgledno da će proizvesti Dorothy Day ili Majku Terezu."

Iako Lewy inzisitra da nekoliko pojedinaca uspijevaju biti dobar bez vjerovanja u Boga, on misli da cijela kultura ne može. Tu postaje zanimljivo – zašto to ne misli? Većina ateista će reći da običan čovjek nije dovoljno inteligentan da shvati istinu, bezbožne razloge da budu dobri. Lewy daje drugačiji razlog. Prema njemu, čak i onih nekoliko koji mogu biti dobri bez vjerovanja u Boga žive na posuđenim skrupulama. Jer iako nevjernici mogu prepoznati istine poput svetosti života (u tom smislu su te istine samo-očite), nije vjerojatno da će ih otkriti (u tom smislu nisu uopće samo-očite.) Ipak nekako – tajanstveno- vjernici ih mogu otkriti.

Čini se kako je zaključak da humanizam ovisi o religioznoj tradiciji koju ne može niti proizvesti niti podržavati. Sekularni humanizam je parazitska varijanta koja šteti svome religioznom domaćinu; ono što Lewy zove neteistički humanizam je u najboljem slučaju varijanta komenzalizma koja pokušava ne počiniti štetu.

***
Komentar filozofa Prussa ističe povezanu stvar (nisam više siguran za izvor, usputan komentar na nečiji tekst):

Filozofija je sredstvo za postizanje cilja, a cilj je posjedovanje i prakticiranje mudrosti. Istina, sredstva imaju ne-instrumentalnu vrijednost, ali primarna vrijednost je cilj. Tu me začuđuje koliko mnogo mudrosti običan, neobrazovani, ozbiljan kršćanin posjeduje. I doista, običan, pobožan kršćanin ima dubinu mudrosti o kojoj ne-kršćanski filozof može samo sanjati. Promatram ne-kršćanskog filozofa kako se trudi pronaći mudrost, i radi se o plemenitom i hrabrom poduhvatu; dok kršćanin već ima svu tu mudrost. A posjedovanje mudrosti je važnije od potrage za mudrošću, jer tek nakon što pronađete mudrost, dolazi pravi životni zadatak – zadatak življenja po toj mudrosti.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove