utorak, 20. listopada 2015.

Imigracija

U nastavku podsjetnik na nekoliko fenomena koji se javljaju u nedavnim raspravama oko imigracije. (Naknadno sam odlučio dodati uvod, par svojih komentara i ovaj sažetak.) 
Ipak da napišem nešto i o samoj imigraciji; Na pitanje je li nam potrebna otvorena masovna imigracija, bliži sam ljudima koji misle da odgovor "Ne" nije nimalo iracionalan i izopačen; zabrinutost onih koji govore o opasnostima je opravdana. Predstavljaju nam temu imigracije kao da se radi tek o moralnom problemu, ali takvo razmišljanje ignorira kompleksnost društva. Čak i kada bi društvo to željelo (a ne mislim da želi), ono ne može prihvatiti sve imigrante. Društveni red je krhak, a masovna imigracija dovodi do degradacije i destabilizacije poretka koji se temelji na društvenim navikama, razmišljanjima i očekivanjima koje imgiranti niti dijele niti poznaju. Kohezija i vrijednosti društva nije nešto čime se možete samo tako poigravati. (Očekivao bih da ćemo s obzirom na našu povijest biti oprezniji prilikom takvih eksperimenata, ali izgleda da nismo, barem ne oni koji nas vode.)

Koje vrijednosti postoje (i trebaju postojati) u društvu, što želimo od društva i na koji način to postići? S obzirom da veliki broj imigranata mijenja sliku društva vrijedi postaviti pitanja koje će biti posljedice i vrijedi li riskirati? (Temu imigracije sam dosad tek usputno spominjao vezano uz demografiju ili konzervatizam).

Gornja pitanja ne podrazumijevaju nijedan od odgovora, ali upućuju da se radi o širokoj temi koju ne možete izbjeći poznatim optužbama. Nažalost, naši naprednjaci pokušavaju sve svesti na pitanje "tolerancije". Naše društvo je "tolerantno" reći će, ali bez objašnjenja što to zapravo znači i koje su to vrijednosti društva koje je "tolerantno". Iako će naprednjak pomisliti da je "neosuđivanje" i "tolerancija" argument svih argumenata i vrijednost svih vrijednosti, zapravo njihovo zazivanje ne rješava ništa. (Moralni relativizam kao prvo utočiše hulja.)

Može Vam se gornji komentar učiniti netolerantnim – što znači da nije tolerantno, a to znači da je loše. Eto, riješila tolerancija problem. (Zanemarimo u ovom postu činjenicu da "tolerantni" ne pokazuju puno tolerancije prema neistomišljenicima. TolerancijaTM zapravo ima svoju instrumentalnu ulogu postizanja konkretnijih ciljeva, ali pretvarajmo se da nema.)

Zamislite šok kada bi nekom imigrantu rekli da živjeti u vašem društvu znači biti tolerantan, a on vas upita jednostavno i logično pitanje; Zašto biti tolerantan? Koje je opravdanje za to? Što ako on jednostavno kaže ne? (Isto pitanje može vam postaviti i neki "domaćin" ali pretpostavljam da ga možete ušutkati poznatim optužbama – takvo ušutkavanje ne bi bilo racionalno, ali to ne znači da ne bi bilo učinkovito.)

No, ovo nije post o imigraciji (posebno ne o onome što se trenutno događa; da je, ne bi imao ovako mlak i nezanimljiv uvod), nego podsjetnik na neke pojave koje možemo prepoznati kod fenomena imigracije u današnjem obliku. Već sam pisao o njima, radi se o: Oikofobiji, Sentimentalizmu, Pacifizmu i Političkoj Korektnosti. Tu su naravno i drugi faktori povezani s ekonomijom i politikom; konzumerizam, (lažni) individualizam, multikulturalizam, relativizam, transnacionalni pokreti itd.

***
Možete probati negirati, ali rijetke ćete uvjeriti da rasprave nisu ograničene političkom korektnošću. O njoj sam pisao više puta, vidi kategoriju PK, a u nastavku prenosim iz posta Što je politička korektnost.

"Postoje različite ljevičarske pojave koje se opisuje izrazom "politička korektnost"; na takve pojave nije teško odgovoriti humorom, ali politička korektnost je više od šale ili obične uporabe drugačijeg jezika. Radi se o sustavu vjerovanja i obrascu razmišljanja koje prožima mnoge aspekte suvremenog života, upravlja javnim raspravama, odlučuje o čemu se i na koji način može raspravljati. Odlučuje o tome koji su vladini propisi prihvatljivi, a koji nisu. Kroz prethodnih desetak godina povećala je svoj utjecaj tako da je danas postala jedna od najdominantnijih obilježja javnog diskursa. [...]

Vjerujući kako njihovi neistomišljenici nisu samo u krivu nego su i zli, politički korektni nemaju nikakvih problema s osobnim napadima, PK može bez problema optuživati svoje neistomišljenike za različite "izme", optužbe na koje je naravno nemoguće odgovoriti. Zbog tog osjećaja pravednosti, PK vjeruju kako može suzbijati slobodu govora."

---
U svoj toj "raspravi" oko imigracije, nekoliko slika i situacija su proglašene onima koje su "promijenile" naše shvaćanje problema; Ali u pravilu se radilo o jeftinom sentimentalizmu. Te slike, iza kojih stoji pozadina koja donosi potpuno drugačije shvaćanje, ne nude nikakvo rješenje. Oni koji se pozivaju na njih zanemaruju realnost problema, obuzeti su osjećajima koji su sami sebi svrha.

U postu Totalitarna sentimentalnost i O Sentimentalnosti prenio sam o čemu se radi. Dalrymple, autor knjige Spoilt Rotten: The Toxic Cult of Sentimentality komentira;

"Ali nije samo u nižim slojevima društva sentimentalnost zatrovala Britanski život. Nitko nije sentimentalniji od naše inteligencije, u korijenima njenih ideologija je sentimentalno zanemarivanje najočitijih stvarnosti, u korist apsurdnosti za koje bi oni rado da su točne. "
Ranije u istom postu prenosim Scrutonova razmišljanja;

"Nasuprot tome, kao što konzervativci znaju, suosjećanje koje pokazuju liberali je upravo to – pokazano suosjećanje, nije nužno osjećano. Liberal zna u svom srcu da je njegova "suosjećajna revnost", kako je to Rousseau opisao, privilegija za koju mora zahvaliti društvenom poretku koji ga održava. On zna da su njegove emocije prema skupini žrtava (barem danas) više manje bez ikakvih troškova, da par žrtvi koje će morati napraviti kako bi dokazao svoju iskrenost nije ništa u usporedbi sa toplim sjajem odobravanja kojim će biti okružen nakon objave svojih simpatija. Njegovo suosjećanje je duboko motivirano stanje uma, ne bolni rezultat savjesti koja se neće utišati, nego besplatna karta za popularno odobravanje."

---
Postoje ljudi koji podržavaju imigraciju ne zato što vole imigrante nego zato što ne vole naše društvo koje odbija njihove zahtjeve. Društvo u kojem još uvijek postoje (u koliko god maloj mjeri) vjera, obitelj, tradicionalni moral i običaji. Ono što inače pokušavaju preko kvazinevladinih organizacija i zakona, sada žele drugim sredstvima. "Multikulturalizam" pruža savršenu priliku da se obračunaju s tradicionalnim vrijednostima, svakoga tko ih brani možete optužiti za poznate zločine mišljenja.

Oikofobija je pojam koji u psihijatriji označava averziju prema domaćem okružju. Scruton je iskoristio taj pojam kako bi objasnio ponašanje liberalne i političke elite, odnosno "odbijanje baštine i doma." Radi se o "fazi kroz koju adolescentski um normalno prolazi", ali je bitna trajna značajka nekih, tipično ljevičarskih, političkih impulsa i ideologija koje se zalažu za ksenofiliju (davanje prednosti stranim kulturama). Oikofobija, kako je definira Scruton, je strah od poznatoga: "dipozicija, u svakom sukobu, da stanete na stranu 'njih protiv nas', potreba da ocrnite običaje, kulturu i institucije koje su 'naše'". U postu Oikofobija objašnjeno je o čemu se radi;

"Članovi liberalne élite su možda imuni na ksenofobiju, ali su podjednako krivi zbog odbijanja, i averzije, prema domu. Svaka država iskazuje ovaj porok u svojoj verziji. Nitko rođen u postratnoj Engleskoj ne može ne primijetiti izrugivanje nacionalnom u našem obrazovanju od strane onih koji ne bi mogli kritizirati da ljudi nisu bili spremni umrijeti za svoju državu. Lojalnost koja je potrebna ljudima u svakodnevnom životu, i koju potvrđuju svojim spontanim društvenim akcijama, danas se redovito ismijava ili čak demonizira od strane dominantnih medija i obrazovnog sustava. Nacionalna povijest se podučava kao priča o sramu i degradaciji. Umjetnost, literatura i religija naše nacije su većinom izbačene iz kurikuluma, a folklor, lokalne tradicija i nacionalne ceremonije se rutinski smatra glupošću.

Ovo odbijanje nacionalne ideje je rezultat osebujnog načina razmišljanja koje se razvilo kroz Zapadni svijet nakon drugog svjetskog rada, i posebno je rasprostranjeno među intelektualcima i političkom elitom. Ne postoji adekvatna riječ za ovo stanje, iako je lako prepoznati simptome: odnosno dispoziciju, u svakom sukobu, da se stane na stranu "njih" protiv "nas", i potrebu da se ocrne običaji, kultura i institucije koje su "naše". Takvo ponašanje nazivam oikofobija – averzija prema domu – ističući duboku vezu sa ksenofobijom, koja je njena zrcalna slika. Oikofobija je faza kroz koju adolescentski um uobičajeno prolazi, ali to je stanje u kojem intelektualci znaju ostati zarobljenim. [...]

Prevlast oikofoba u našim nacionalnim parlamentima i EU mašineriji je djelomične odgovorna za prihvaćanje subvencionirane imigracije, i za napade na običaje i institucije koje povezujemo sa tradicionalnim i materinjim oblicima života. Oikofob odbacuje nacionalnu lojalnost i definira svoje ciljeve i ideale protiv nacije, promovirajući transnacionalne institucije nad nacionalnim vladama, prihvaćajući i odobravajući zakone koje odozgo nameću EU ili UN, a svoju političku viziju definira u terminima kozmopolitskih vrijednosti koje su očišćene od svih pozivanja na pojedine dijelove stvarne povijesne zajednice. Oikofob je, u svojim vlastitim očima, branitelj prosvijećenog univerzalizma protiv lokalnog šovinizma. Upravo je porast oikofobije doveo do porasta krize legitimnosti u nacionalnim državama Europe, svjedoci smo masovne ekspanzije zakonodavnog tereta na narode Europe..."

---

Dio građana smatra da javne vlasti ne bi trebale braniti granice i provoditi zakone odnosno upotrebljavati silu protiv onih koji ih krše. Djelomice se radi i o utjecaju pacifizma (filozofije prema kojoj je svako nasilje zabranjeno). U eseju Rat i Ubojstvo, Anscombe kritizira pacifizam i komentira koja je uloga vlasti u provođenju zakona i očuvanja granica;

"Jasno je kako je svijet manje džungla zbog vladara i zakona, i kako je iskazivanje prisilne snage bitno za te institucije u postojećem obliku – sve je to toliko očito, da vjerojatno samo Tennysonianski koncept napretka omogućuje ljudima (koji se ne žele odvojiti od svijeta) da misle kako je unatoč tome takvo nasilje neprimjereno, da će jednoga dana, u ovoj trenutnoj razdiobi, moći bez nje, i da je pacifist čovjek koji vidi i pokušava pratiti idealni smjer kojeg buduća civilizacija jednog dana mora ostvariti. Radi se o iluziji, koja bi bila fantastična da nije tako poznata.

U mirnoj zemlji, u kojoj se poštuje zakon, poput Engleske, možda nije odmah očito da vladari moraju narediti nasilje sve do borbe na smrt protiv onih koji mu se protive; ali kratko promišljanje pokazuje da je to tako. Oni koji se protive sili koja podržava zakon se neće uvijek prestati boriti do smrti, i ne može ih se uvijek zaustaviti bez takve borbe. "

---

Postoje i mnogi drugi faktori koji su povezani s politikom i ekonomijom.

Manje države znači da postoji veća konkurencija, ako jedna od država uvede previsoke poreze i preveliku regulacija bit će nekonkurentna; ali u slučaju velikih centraliziranih carstava takve konkurencije nema. Država može raditi što god želi. Masovna otvorena imigracija ima efekt uništavanja lokalnih lojalnosti i širenje birokracije, svi postajemo izolirani pojedinci, bezlična masa; sve to potpomaže centralizaciji. (Upravo onoj centralizaciji koja nas i uvjerava da moramo primati imigrante.) To sve ima veliki utjecaj na ekonomiju i društvo. Kada vas tjeraju da živite uz ljude koji se ne žele (ili ne mogu) integrirati dolazi do problema.

Tu su naravno i svi oni koji promatraju pojedince tek kao potrošače i zaposlenike; nije bitno tko kupuje i tko radi. (Lako je pronaći i druge ljude/organizacije koje imaju različitih interesa i koristi od imigracije.)
---
Ipak, zašto imigracija nije nikakav problem za eubirokrate. Zašto nisu svjesni razlike u nacijama koje čine tu uniju, činjenicu da neke od njih cijene svoju kulturu. Iz posta EU, Grčka i važnost kulture;

"Zašto arhitekti eura nisu znali ove stvari? Odgovor možete pronaći duboko u sklopu europskog projekta; radilo se o projektu sa skrivenom agendom, a ta agenda je uništenje, te istodobno, nijekanje, realnosti nacionalnosti. S obzirom da su nacije nosioci kulture, to je značilo nijekanje činjenice da je kultura bitna. Kulturne činjenice su jednostavno nezamislive za eurokrate. Dopustiti sebi da percipiraju kulturu bilo bi ravno priznanju da je njihov projekt nemoguć. To ne bi bilo toliko bitno kada bi imali drugi projekt s kojim bi ga mogli zamijeniti; ali - poput svih radikalnih projekata– onaj Europske unije je osmišljen bez plana B. Stoga je osuđen na propast i, tijekom svog propadanja, na povlačenje cijelog kontinenta za sobom. Nevjerojatan skup izlika je osmišljen u središtu projekta, dok se po rubovima politička klasa bori u pokušajima da se obrani od stalnih napada stvarnosti. Ali taj skup krinki je inficirana rana u srcu same stvari, i jednog dana će se rasprsnuti i zasipati nas otrovom.

Tako se moramo pretvarati da razlike između protestantskog sjevera te katoličkog i pravoslavnog juga nemaju nikakvog ekonomskog značaja. Radi se o kulturnoj činjenici što znači da je nepojmljiva. Razlike između kulture engleskog zakona i Code Napoléon, između rimske i otomanske pravne ostavštine, između država u kojim je zakon siguran, a suci nepotkupljivi i mjesta u kojima je zakon posljednje utočište sustava mita – na sve te razlike je potrebno zaboraviti. Vrijeme i tempo rada, te ravnoteža rada i odmora, što predstavlja srce svake zajednice s obzirom da definiraju njezin odnos prema vremenu, treba ignorirati, ili odrediti uzaludnim ediktima iz središnjice. I sve je potrebno urediti tim zastrašujućim sudovima – Europskim sudom Pravde i Europskim sudom Ljudskih Prava – čiji neizabrani suci nikada ne plaćaju troškove svojih odluka, i čija agenda "ne-diskriminacije" i "sve-bliskije unije" ima za cilj ukloniti svaki trag lokalne lojanosti, morala utemeljenog na obitelji te ukorijenjene načine života. Ne iznenađuje što, kada izgradite carstvo na takvim masovnim izgovorima, ono vrlo brzo postane nestabilno."

---
Koji je problem s primanjem velikog broja ljudi koji nema nikakvih lojalnosti prema državi u kojoj dolaze? U postu Nacionalne države ili transnacionalne tvorevine još jednom je ukazano na probleme umjetnih carstava;

"Demokracije duguju svoje postojanje nacionalnim lojalnosti – lojalnostima koje bi trebala dijeliti vlast i oporba, sve političke stranke, i izborno tijelo u cjelini. Tamo gdje je iskustvo nacionalnog slabo ili nepostojeće, demokracija nije uspjela pustiti korijen jer bez nacionalne odanosti, opozicija je prijetnja vlasti, a političke nesuglasice nemaju ništa zajedničko. Unatoč tome, ideja nacije je pod napadima – prezrena kao atavistički oblik društvenog jedinstava, ili čak osuđena kao uzrok rata i sukoba, potrebno ju je razbiti i zamijeniti prosvjećenijim i univerzalnijim oblikom vlasti. No, što bi točno trebalo zamijeniti nacije i nacionalne države? I kako će novi oblik političkog poretka uvećati ili očuvati našu demokratsku baštinu? Čini se kako je malo ljudi spremno dati odgovor na ta pitanja, a ponuđeni odgovori su ispunjeni šupljim frazama, tipično putem eunijinog usvajanja doktrine "supsidijarnosti", kako bi oduzeli moć državama članicama pod izlikom da čine upravo suprotno.

Stojimo na povijesnoj prekretnici. Naši parlamenti i pravni sustavi još uvijek imaju teritorijalni suverenitet. Još uvijek odgovaraju povijesnom uzorku koji je omogućavao Španjolcima, Nijemcima, Francuzima, Britancima i Talijanima da kažu "mi", a da pritom znaju na koga misle. Još uvijek imamo priliku obnoviti pravnu moć i izvršne postupke koji su formirali nacionalne države Europe. U isto vrijeme, pokrenut je postupak koji bi izvlastio preostali suverenitet naših parlamenata i sudova, koji bi pretvorio nacionalnosti europe u povijesno besmisleni kolektiv, koji nije ujedinjen niti jezikom, niti religijom, niti običajima, niti naslijeđenom suverenošću i zakonom. Moramo odlučiti hoćemo li ići prema novom stanju ili ćemo se vratiti isprobanoj i poznatoj suverenosti teritorijalnih nacionalnih država. Naše političke elite govore i ponašaju se kao da ne postoji takav izbor – baš kao što su to radili komunisti u vrijeme Ruske Revolucije. Pozivaju se na neizbježne procese, nepovratne promjene; i iako su ponekad spremni razlikovati "brži" od "sporijeg" puta u budućnost, u njihovom glavama jasno je da oba puta vode do istog cilja – transnacionalne vlade, pod zajedničkim pravnim sustavom, u kojem nacionalna odanost neće biti ništa značajnija od podržavanja lokalnog nogometnog tima.[...]

Mislimo na osjećaj zajedničkog interesa među onima koji žive pod istom vlašću, i koji se nalaze unutar iste prirodne ili povijesne granice. Mislimo na, dio zajednice koji se ne smatra stranim s obzirom na drugi dio; osjećaju vrijednost svoje povezanosti – osjećaju da su jedan narod, da su njihove sudbine povezane, da je nesreća njihovih zemljaka i njihova nesreća, i ne osjećaju želju sebično se osloboditi svog djela zajedničkih poteškoća tako što bi raskinuli povezanosti.[...]

Da ukratko pojasnim: nitko nije dao ispravnu argumentaciju protiv nacija, a argumentacije za transnacionalne alternative nisu uopće niti dane. Zbog toga vjerujem da smo na pragu odluke koja bi se mogla pokazati katastrofalnom za Europu i za svijet; imamo još samo nekoliko godina da zadržimo našu baštinu i da je obnovimo. Sada, više no ikada, odzvanjaju istinom stihovi iz Goetheova Fausta:
Was du ererbt von deinen Vätern hast,
Erwirb es, um es zu besitzen.

Ono što si naslijedio od svojih predaka, zasluži, kako bi to mogao posjedovati. Moramo ponovno zaraditi suverenitet koje su prijašnje generacije mukom oblikovale od naslijeđa kršćanstva, imperijalne vlasti i rimskog prava. Zasluživši to, posjedovati ćemo, a posjedovajući, imat ćemo mir unutar svojih granica."

***

Za kraj nekoliko komentara o nasumičnim izjavama i događanjima vezanim uz imigraciju. Komentari bi se mogli urediti i proširiti, ali za sada ukratko. (Inače bi bilo potrebno objasniti kako konzervativci promatraju društvo i različite vrijednosti.) Problem je to veći jer se, posebno u Hrvatskoj, ne radi o održavanju postojeće situacije nego obrani trajnih vrijednosti – neke od njih su oslabljene tako da je konzervatizam više reformatorskog tipa. Za konzervativca, prostorna imigracija je problematična, ali važni su i vremenski imigranti. Svaka nova generacija kao mali barbari koje je potrebno civilizirati prije nego što potpunu razruše našu civilizaciju – ili u ovoj fazi, barem ono što je preostalo.

Kao što vjerujem pretpostavljate, ovo pišem motiviran nedavnim događanjima koja su ponudila i nekoliko iznenađenja. Optužbe zbog rasizma, fašizma, islamofobije, ksenofobije, govora mržnje i sličnog nisu nikakvo iznenađenje. (Svatko tko se ne slaže je izopačen, radikalni desničar, pronacist itd.) Ipak, očekivao sam višemjesečnu propagandu koja će prethoditi svemu ovome. Nešto poput; potrebni su nam imigranti za mirovine, oni će nam pomoći da nastavimo naš način života. Činjenica da u pokušaju očuvanja našeg načina života zovemo imigrante koji ne prihvaćaju naš način života izgleda ne predstavlja poseban problem. Zadnjih godina prisutna je sramežljiva kampanja za imigraciju u različitim medijima, ali ništa što bi navjestilo ovakva događanja.

Potpuna servilnost političke klase prema europskoj uniji također ne predstavlja posebno iznenađenje. Već su se i najveći optimisti navikli da ne trebaju očekivati odluke naših političara koje bi bile protivne njihovim birokratskim kolegama. Prisutno je "signaliziranje vrlina" na razini unije između političara, novinara, NGO aktivista i sličnih profesija. Supriorni su svima drugima jer su predaniji postizanju egalitarizma i multikulturalizma.

Hrvatska će postati multikulturalno društvo. Uvjeravaju nas da što je društvo multikulturalnije to je bolje i sigurnije. Ono što je zanimljivo, kada god se u svijetu govori o opasnostima multikulturalizma spominje se jugoslavija; Tragični kraj jedne multikulturalne priče kao upozorenje za čitavo čovječanstvo, ali ne i kod domaćih ljevičara. Kod nas se jugoslavija spominje kao uspješan primjer multikulturalne priče. Sve je bilo sjajno, ali onda su došli zločesti antimultikulturalisti. Propast, nepovjerenje i rat samo znači da nije bilo dovoljno multikulturalizma. (Slično tome, u svijetu ekonomija jugoslavije predstavlja primjer neuspješnosti, nepogodan rezultat kao upozorenje što se događa pri kolapsu, ali kod nas ljevičari misle da je jugoslavija bila uspješna. Sve je bilo sjajno sa socijalizmom, ali onda je došao zli kapitalizam. Dio odbijanja sagledavanja stvarnosti je rezultat toga što su aktivno sudjelovali u tome sistemu, ali ne radi se samo o tome.)

Nisam očekivao ovakav razvoj događaja, ali moje opravdanje je da ja nisam niti zadužen za takve stvari. Oni koji jesu, oni koji moraju štititi granice ove države nimalo ne brinu za njih. Oni nas uvjeravaju kako će pokazati solidarnost. Ministar policije umjesto da brine o sigurnosti brine o solidarnosti. Njegov posao nije da provodi zakone nego da ponavlja sentimentalne fraze naprednjačkih aktivista. (Bilo bi previše očekivati da se ministar brine o interesima ljudi koji su ga izabrali.) Tako su i u Roterhamu policajci više brinuli da ispadnu multikulturalni, sve je dopušteno samo da se izbjegne optužba za rasizam.

Odjednom je i kršćanstvo postalo aktualno. Ljudi koji promoviraju sve suprotno kršćanstvu odjednom se pozivaju na njega. Kažu, ipak smo mi kršćani – a kada promoviraju ubijanje ljudskih bića u prvim mjesecima razvoja, izmišljaju različite zajednice protivne pravdi i prirodi, provode svakakve antikršćanske programe onda smo "sekularni". Očito, ne morate biti kršćanin da bi se tome protivili, ali obično se uvođenje i obavljanje takvih stvari pokušava opravdati "sekularizmom". (A i nekako mi je čudno da zagovaramo prihvat i onih koji su na putu pobacali kršćane u more.)

Svi su oni odjednom veliki multikulturalisti. Zaboravit ćemo kakav je njihov odnos prema dijaspori. Premijer je čak napadao konkretne povratnike kao one koji "ne poznaju" državu; zamislite što bi bilo kada bi netko sa suprotne strane spektra krenuo optuživati (naseljene) imigrante za istu stvar. Izjave usmjerene protiv drugih naroda kod naših vodećih ljevičara su isto vrlo česte; bizantinci, srednjoazijci i što sve ne. Da ne spominjem odbojnost prema pripadnicima svog naroda. Mogli ste se susresti s komentarima da što neki hercegovac izbjeglica ima pravo komentirati imigraciju, on je tu došao i treba biti tiho. (Izjednačavanja nekog iz Afganistana s nekim iz Vukovara je vrhunac manipulacija osjećajima ljudi, ali mislim da će većina shvatiti razliku.)

Naravno, postoje povijesni razlozi zašto se mrzi dijaspora. Isto tako, postoje razlozi zašto bi netko želio naseliti zemlju s ljudima za koje pretpostavlja da će mu dati glas. Kada to popratite već postojećim iseljavanjem nezadovoljnika, dobijete zamjenu onih koji su nezadovoljni vlašću s onima koje ta ista vlast planira financirati u zamjenu za glas. Sigurno netko u našim ljevičarskim strankama razmišlja sav užasnut; "joj ne, iseljavaju se nezadovoljni ljudi iz regija koje ne glasaju za nas, a doseljavaju novi koji će glasati. Kada bi barem to nekako mogli spriječiti." (U SAD-u su aktualne rasprave o tome da je kasnija imigracija planirano provedena kako bi ljevičarska stranka dobivala izbore; a u Britaniji čak i postoje izjave da je to namjera otvorene masovne imigracije. Možete se tješiti da takva motivacija kod nas ne postoji jer su sve stranke to spremne učiniti pa se radi o pat poziciji.)

Različiti naprednjački aktivisti zajedno s islamistima, ruku pod ruku, možete se zapitati što ih povezuje. Tako i kod nas poznati feministi i lgbttqqfagpbdsm aktivisti uvjeravaju javnost da je imigracija sjajna stvar.

Iako nije usko vezan uz spomenute; sjećam se nastupa mladog "filozofa" koji nas je uvjeravao da arapi (u "arapskom proljeću, bilo je to prije par godina) od društva žele isto što i mi - odnosno on. Odmah sam se zapitao s kime je on to pričao, sumnjam da govori francuski i arapski, i sumnjam da je posjetio lokalne džamije. Vjerojatno je pričao sa nekolicinom iz bogatije srednje klase koja zna engleski, i koja posjećuje ista događanja kao i on. Razvoj događaja poslije revolucije pokazao je da postoje ljudi koji ne žele od društva iste stvari kao on. (I da je društvo presloženo da bi ga samo tako mijenjali.)

U svakom slučaju, nisam očekivao ovakve reakcije naše vlasti; Nisam očekivao niti ovakvo medijsko izvještavanje – naivno od mene, koje je možda utjecalo i na ljude od kojih to ne bi očekivao. Kada vodeći lgbt aktivist, koji sa strane ima još nekoliko srodnih djelatnosti - jedna od njih "integracija" imigranta (više imigranta više para za udrugu) - napada Orbana jer ograda neće riješiti problem, očekujem da će se prosječni građanin zapitati o čemu on to priča. Ne znam je li ograda tehnički najbolje rješenje; ali problem s kojim se Orban – izabran i odgovoran mađarskom narodu - suočava je problem ilegalnih prijelaza granice. Orban ne rješava ekonomske probleme milijuna ljudi iz afrike i azije. Naravno da ograda neće dovesti do mira u Somaliji ili Siriji, ali to joj nije niti uloga. Cilj joj je obraniti granice i sprečavati kriminalnu aktivnost.

Demagozi spominju da ograda podsjeća na neka zla vremena. Ali ova ograda se postavlja iz suprotnog razloga. Njen cilj nije nikoga zatočiti, spriječiti mu odlazak. Cilj je zaštiti one koje si tu, osigurati provođenje zakona i sigurnost društva. Ne postoji nikakvo ponavljanje pogreški iz prošlosti.

Vlast, aktivisti i mediji ne trebaju previše čuditi. Čak ne čudi ni nadbiskup koji nije siguran treba li on nagovještavati trojedinog Boga ili muhamedove zablude; ne čudi ni kažnjavanje fratra koji upozorava na laži islama. Ono što me iznenadilo je manipulacija osjećajima vezanim uz nedavnu ratnu prošlost. Prvog dana ulaska jedna televizija izvještava i uspoređuje kako su na tim prostorima ljudi prije dvadesetak godina sve ostavili i morali bježati, a sada dolaze drugi ljudi poput njih – ovako ispričano nisam dočarao patetiku tog priloga. (Ako ništa drugo, sigurno je barem netko nesklon imigraciji poželio da posao te novinarke preuzme netko od imigranata.)

Jesu li Vukovarci u naponu snage vikali idemo u njemačku i samo njemačku, hoću u njemačku, zašto me ne puštate. Jesu li nesretni vukovarci inzistirali da ih se otpremi baš u njemačku i samo u njemačku, a na svako zaustavljanje žestoko reagirali?

---

Različiti ljudi različitih uvjerenja imaju svoje motivacije za oduševljenje (masovnom otvorenom) imigracijom. Naravno da nisu svi ljevičari ili naprednjački aktivisti kojima je cilj što brže uništiti postojeće društvo i sve lojalnosti u njemu. Primijetio sam da komentari na nekolicinu medijskih članaka koje sam pročitao pokazuju drugačije razmišljanje ljudi od prevladavajuće propagandne. Ipak, to ne mijenja činjenicu da se mnogi sasvim prosječni ljudi ne protive ovakvom razvoju događaja. Kako to objasniti? Nisam siguran.

Čini se da kod ljudi u našem društvu, a to vrijedi i za ostale probleme, postoji neka odvojenost od stvari koje im se događaju. U takvoj atmosferi, čak i oni koji ne žele da se doseli nekoliko stotina tisuća imigranata, neće imati ništa protiv – zašto se ne bi doselili?

Postoje ljudi s čijim vrijednostima bi se u mnogočemu složio, i u prvi mah njihova motivacija za prihvaćanje imigracije bi se mogla učiniti pohvalnom, ali radi se o naivnosti. Chesterton objašnjava o čemu se radi.
"Moderni svijet nije zao; na određeni način moderni svijet je zapravo predobar. Prepun je divljih i potraćenih vrlina. Kada se religiozna shema raspadne (kao što je to slučaj s Kršćanstvom u Reformaciji), poroci nisu jedini koji su pušteni. Istina, ti poroci su pušteni, lutaju i stvaraju štetu; Ali također su puštene i vrline; I te vrline još luđe lutaju, i stvaraju još goru štetu. Moderni svijet je prepun starih kršćanskih vrlina koje su poludjele. Vrline su poludjele jer su odvojene jedna od druge i lutaju same."

Suosjećanje prema bližnjima može biti pohvalno, ali ne smijemo zaboraviti na razboritost, istinu i pravdu.

Da sažmem; Podržavanje ovakve imigracije je za neke dio promišljene taktike stvaranja Novog Društva (od kojeg očekuju direktnu korist za sebe ili smatraju da je takvo društvo idealno), a kod nekih se jednostavno radi tek o naivnosti.

A poslije kola ...
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove