srijeda, 30. svibnja 2018.

Besramnost (nekih) zagovaratelja IK

"Ono što su radikalne feministkinje zapravo ostvarile je širenje vizije i agende seksualnog 'oslobađanja' što je kao svoj učinak imalo olakšavanje muževima da napuste svoje žene i djecu. Također su otežale stvaranje novih obitelji, stvorivši napetu atmosferu među spolovima. Na različite načine, u svemu tome izgubili su i muškarci i žene. Djeca su, naravno, najviše izgubila u propadanju obitelji. Unatoč tome, feminacistkinje su proglasili 'siromaštvo djece' jednim od svojih političkih vapaja. Besramne su."

Spomenutog citata sam se sjetio kada sam čuo aktivisticu koja ja na radiju izjavila da se radi o pobjedi nad nasiljem koje će sada prestati. Nisam pratio vijesti i tek sam uključio radio pa sam zaključio da je izjava zasigurno rezultat ratifikacije IK.

Zaboravio sam konkretno kako je glasila njena izjava, ali svakako je bila poanta da ostvarivanjem njene vizije društva - odnosno time što ćemo njoj dati veću moć i financijska sredstva, nestaje nasilje i pate nasilnici.

Možete se zapitati u čemu je problem, damo novac toj gospođici i riješili smo nasilje, nije li to poželjno? Pa, prilično je besramno tvrditi da više neće biti nasilja i da je samo to bilo potrebno. (Posebno jer njena vizija podrazumijeva promoviranje ponašanja i oblika življenja u kojima postoji veća stopa nasilja i siromaštva.)

Općenito, često možete čuti različite aktiviste, birokrate, stručnjake, političare i suce koje se žale na loše rješavanje problema žena. Ipak, tko je do sada rješavao te probleme? Upravo ti isti ljudi.

Slični su političarima i ekonomskim stručnjacima koji nas uvjeravaju da imaju rješenje za sve "ekonomske probleme" iako ti isti političari i ekonomski stručnjaci oduvijek i popravljaju naše probleme odnosno nude rješenja koja ne djeluju. Često se baveći stvarima koje nisu "problem" odnosno koje nije moguće "riješiti" na toj razini.

Gradonačelnik velikog hrvatskog grada predstavlja primjer posebno besramnog političara. Ustvrdio je da je jedini razlog (zaključak) zašto bi se netko protivio IK taj što se protivi zaštiti žena – bio je dosta oštriji u optužbama; Ali on sam pripada stranci koja je svojevremeno propustila ratificirati konvenciju, je li i tada razlog bio taj što se protive "pravima žena"?
 
***

Prije par dana jedne dnevne novine objavile su članak o prosvjedu vezanom uz nasilje i potrebu uvođenja mjera iz IK. Kako bi nas uvjerili naveli su desetak priča zlostavljanih žena. Priče donose mučne detalje koje je teško uopće čitati. Zapitate se kakvi ljudi su uopće sposobni činiti takve zločine?
 
Isto tako, zapitate se kakva se to osobe mogu protiviti IK?

Ipak, brzo se javi novo pitanje. Kakve to osobe iskorištavaju priče tih nesretnih žena da bi ostvarile svoje političke ciljeve? Pod krinkom zaštite žena uvode stvari koje s time veze nemaju.

Navest ću nekoliko primjera iz navedenih priča; partner ju je ubo nožem, fizički nasrnuo na nju dok je bila trudna, šamarao ju dok je dojila, zabranio joj da gleda djecu, prijetio ubojstvom, prijetio ubojstvom djece. Itd.

Čuvši te primjere, sigurno se zapitate kakva se to osoba protivi IK?

Ipak, kada se sjetimo što sve (potencijalno) donosi IK javlja nam se ponovno pitanje kakva to osoba iskorištava priče tih nesretnih žena za svoje političke ciljeve?

Hoće li tim ženama pomoći radionice za djecu u kojima uče o nestereotipnim rodnim ulogama ili pisanje eseja o patrijarhatu? Duh kojim je prožeta IK ne odgovara na probleme tih žena.

Jedan od ciljeva IK je borba protiv "rodnih uloga" kao izvora nasilja. Mislite li stvarno da nasilnik koji stalno vrijeđa i prijeti svojoj partnerici i svojoj djeci ispunjava "rodno ulogu" muža i oca? Odnosno da će ženama i djeci biti bolje kada više neće biti muškaraca koji će se ponašati kao "muževi" i "očevi"? Bi li tim ženama i djeci iz svjedočanstva bilo bolje kada bi njihov partner zapravo i ispunjavao ulogu muža i oca?

Hoće li svijet biti bolje mjesto za život ako dječake podučavamo da budu dobri muževi i dobri očevi ili ako ih podučavamo apstraktnim učenjima feminističke teorije o povijesnoj dominaciji muškog nad ženskim i patrijarhalnom ugnjetavanju?

Ne samo da priče nemaju veze sa IK, odnosno da ih (popratne stvari) IK neće spriječiti, nego upravo stvari protiv koje se bori IK su one koje sprečavaju takve zločine.
 
***
 
Prepoznajući da je nasilje kompleksan fenomen, neki od zagovornika tvrde da je IK jednostavno takav dokument koji se bavi nasiljem vezanim uz rodne uloge. Neka druga konvencija će se možda baviti drugim izvorima i razlozima nasilja.
 
Primjerice, jedan od najčešćih sukoba u vezi su vezani uz financije. Zamislite konvenciju koja tvrdi da je novac izvor nasilja nad ženama i da ćemo uklanjanjem novca i tržišta riješiti problem nasilja. Možemo ukinuti novac, možemo predati sve odluke o novcu u vezi nekom odboru, ili što već. Uglavnom osmislimo neki sustav (možda nalik sustavima iz prošlosti). Strogo gledano, uklonivši novac više ne bi bilo sukoba oko novca. Problem riješen, zar ne? Jedino objašnjenje zašto bi se itko protivio takvoj konvenciji bio bi taj što opravdava nasilje nad ženama. Dovoljno je navesti svjedočanstvo zlostavljane žene, i ustvrditi da je potrebno uvesti te promjene.
 
Ipak, nije teško vidjeti da bi razlozi protivljenja takvoj konvenciji bili opravdani. Ne bi se radilo o tome da se netko zalaže za nasilje nego da prepoznaje problematičnost stvari koje se pokušava opravdati borbom protiv nasilja. Nastalo bi mnoštvo novih problema u društvu, a rješenje bi dovelo i do pogoršavanja situacije u vezama.

Naravno, možete reći da postoje ljudi koji se zalažu za različite društvene promjene, ali da je to odvojeno od njihova rješavanja nasilja. Uzmimo za primjer aktivisticu Tolle koja je svjevremeno izjavila;
"Nedavno sam bila pozvana da budem kuma na krizmi i ono što sam čula od župnika nije mi se svidjelo, tako da je to kumstvo i propalo. Župnik je bez ustručavanja rekao kako očekuje da žene na krizmu dođu pristojno odjevene, što podrazumijeva obaveznu dužinu suknje do ispod koljena. Mislim da je time sve rečeno."  
U čemu je problem, što je to "rečeno"? Svećenik je rekao da bi se žene – a to uključuje četrnaestogodišnje djevojčice - trebale pristojno odjenuti u crkvi, što je tu toliko šokantno? Problem je sljedeći; radi se o vrsti o patrijarhalnog ugnjetavanja. Muškarac vrši psihičko nasilje nad ženama, on ih kritizira i komentira njihovo ponašanje, određuje im kako će se odjenuti. Stvar je još gora jer je ovog puta muškarac župnik - predstavnik Crkve, a samo postojanje Crkve je protivno IK. Prema Tolle, "Crkva [je] već davno trebala reformirati svoje stavove oko ravnopravnosti spolova".
 
(Da je kojim slučajem neki drugi muškarac rekao ženama – i djevojčicama, da bi trebale obući kratku suknju opet bi se našli u sličnoj situaciji. Ukoliko bi pak muškarac izbjegavao komentirati odijevanje uz komentar da je to ženski posao onda bi vjerojatno također bio kriv jer širi stereotipe o rodnim ulogama ili što već. Zanemarimo sad detalje implementacije principa, poanta je da sve postaje problematično.)
 
Nedavno je izbila afera vezana uz zakon o našoj najvećoj kompaniji; ispostavilo se da su isti ljudi pisali i provodili zakon. Drugim riječima, problem je što isti ljudi - navodno - osmišljavaju rješenje imajući na umu vlastitu korist koju ostvare provođenjem.

Počeo sam Sowellovim citatom kojeg se često sjetim slušajući feminističke rješenja; prije no što nastavim ispričati ću jednu crticu iz njegova života koja je utjecala na njegov daljnji rad (čuo sam je prije više vremena pa detalji nisu precizni). Sowell je bio inteligentan mladi ekonomist koji je prepoznao da su određene stvari poželjne u društvu i smatrao je da je država ta koja ih može ostvariti. Bio je marksist. Odlučio je raditi u američkoj verziji zavoda za zapošljavanje (ministarstva rada) odnosno raditi na programima kojima je cilj razvijati tržište rada i osposobljavanja ljudi. Nakon par mjeseci iskustva u tom sustavu, Sowell je počeo napuštati svoja prethodna uvjerenja. Prepoznao je da ljudi koji rade na tim programima imaju neke druge ciljeve. Ne samo da nisu sposobni ostvariti takve stvari, nego im često nije u interesu ostvariti ih. To bi značilo da oni sami ostaju bez posla, moći i pozicija.

Kakve to veze ima s našim aktivistima i IK? Mislim da je analogija prilično jasna. Različiti aktivisti nisu u stanju riješiti problem; Ili ne rješavaju probleme ili rješavaju probleme bez rješenja. Zapravo još gore, stalno osmišljavaju nove probleme koje onda "rješavaju". Na kraju svega, nakon uvođenja svojih programa, sami sudjeluju u procjeni uspješnosti rješavanja problema i dodjeljivanju novih ovlasti. Što bi tu moglo biti pogrešno?

Nedavno je izašao izvještaj o porastu ksenofobije, seksizma, rasizma, homofobije, transfobije i ostalih modernih grijehova u Hrvatskoj. Zašto je bitno govoriti o tome? Zato što postoje ljudi koji žive od toga (i za to). Nije im teško stalno pronalaziti nove probleme, proširivati postojeće kako bi javnost uvjerili u neizbježnost vlastitog rada.

Poznati aktivisti su javno uznemireni "alarmantnim" podacima, ali privatno su prestrašeni nestajanjem (navodnih) razloga svog djelovanja.

Naravno, uz dovoljno široku definiciju i manipulaciju podacima nije teško tvrditi da je "nasilje" sveprisutno; Da su nam potrebni novi zakoni i programi, novi planovi, novo obrazovanje i odgoj koje će donositi "društvenu promjenu"; koji će ukloniti sve što se ne sviđa takvim aktivistima.

(Jedno domaće istraživanje je pokazalo da je 75 posto žena na selu žrtva obiteljskog nasilja. Isto istraživanje pokazalo je da prosječna žena na selu ima 3.8 djece. Jedan eu dokument tvrdi da je pet posto žena u posljednjih godinu dana netko vrebao– slijedio. Zvuči puno, ali definicija vrebanja uključuje bivšeg partnera koji vam piše na društvenim mrežama poslije prekida. Itd.)

Uglavnom, izmisliti novu vrstu ugnjetavanja i novi prostor borbe nije teško. Makar se radilo o sadržaju dječje pjesmice, literaturi Zapadne civilizacije, ili cijeni ulaznice na koncert koju plaćaju žene.
 
***
 
IK govori o nasilju nad ženama, ali tko je počinitelj i kako ćemo ga spriječiti?

Domaći tjednik predstavio nam je nedavno Ann Oakley kao znanstvenog genija u rangu Kopernika i Darwina, osobu bez čije ideje "roda" današnji svijet ne bi bio shvatljiv, a društvene znanosti bi bile beskorisne. Nisam upoznat s njenim radom – nekako pretpostavljam da su ljudi i prije nje bili svjesni da žena može obaviti "muški" posao i obratno, ali pročitao sam njen članak The culture of masculinity costs all too much to ignore koji mi je bio zanimljiv. U njemu se Oakley bavi troškom i demografskom strukturom zatvorskog sustava. Točnije, tvrdi da bi uklanjanje štete koju čine muškarci kroz zločine bila dovoljna za sve druge troškove države. Matematika nije točna, ali poanta nije promijenjena; kada bi se muškarci prestali ponašati kao (nasilni) muškarci svijet bi bio bolje mjesto.
 
Zanimljivo je primijetiti da nitko u ovome području ne govori o seksizmu. Devet desetina zatvorenika za nasilne zločine su muškarci. Obično demografske razlike aktivisti vole objašnjavati različitim izmima. Nitko ne tvrdi da je zatvorski i pravni sustav protiv muškaraca ili nešto takvo, da se radi o diskriminaciji.

U prometu su također muškarci ti koji većinom čine prijestupe, pogotovo vezane uz brzinu, što rezultira brojnim smrtonosnim nesrećama Još jedan primjer da, prema Oakley, muževnost "može biti" opasna za zdravlje. Razlike između rodova dovode do manje kvalitete života na što je potrebno odgovoriti tako što ćemo se pozabaviti "kulturom muževnosti" koja ih podržava. Oakley tvrdi da je ponašanje muškaraca i žena društveno oblikovano. Iako je bitan utjecaj "testosterona", njega je moguće regulirati kroz određena ponašanja, okolnosti i prehranu. Naime, taj hormon je povezan sa "statusom" odnosno traženjem "pozicije" u društvu.

Zaključuje Oakley; određene muške osobine i ponašanja opasna su i za pojedinca i za društvo. "Na kulturu muškosti može se, i treba, odgovoriti kroz politiku [javne programe]."

Svi ćemo se složiti da je potrebno "kontrolirati" muževnost. Morate odgojiti mladiće da kontroliraju svoje "muške osobine".

Ipak, izgleda da je pogrešno govoriti o kontroli muških osobina. Prema tradicionalnijem shvaćanju, morate odgojiti mladiće da svoje muške osobine kontroliraju - dakle postoji nešto u dječacima što morate kontrolirati, potencijal za dobre ili loše stvari. Prema Oakley u ovom članku i njenim istomišljenicima, muške osobine zapravo ne treba kontrolirati jer te osobine niti ne postoje, one su tek društveni konstrukt. Muške osobine su rezultat "kulture muškosti", a ne biološke stvarnosti. (Razlika između spolova su proizvod kulture.)
 
Kako bi umanjila – uklonila - utjecaj biologije, tvrdi da se razina testosterona mijenja. Dječake (i muškarce) možemo poticati na one aktivnosti (i hranu) koje će rezultirati razinom testosterona zbog koje će se muškarci ponašati onako kako to smatraju poželjnim aktivisti rodnih studija.

U pravu je da se razina testosterona mijenja, njegova je uloga kompleksnija od popularne predodžbe, ali testosteron je bitan za motivaciju i napredovanje. (Općenito, postoji niz bioloških razlika između muškarca i žena.)

Aktivisti koji žele promijeniti ljudsku prirodu nude pogrešnu sliku čovjeka. Mladiće možete odgojiti ili da budu sposobni muškarci koji se kontroliraju ili ih možete odgojiti da ne budu uopće muškarci – jer je biti "muškarac" navodno društveni konstrukt. (Svi znamo koliko su ženama takvi muškarci privlačni i poželjni za partnera.)

Tko zna, možda je korisno dječake podučavati da budu muževi i očevi? Možda je korisno za njihovu buduću djecu? Za njihove buduće partnerice? Možda je pozitivno za društvo kada se muškarci ponašaju "muževno"? Možda društvo nije "oslobođeno" nego je lišeno muškaraca? Možda postoje opasnosti kada negirate biološku stvarnost muških osobina? Tko zna, možda su muškarci i njihovi testosteroni učinili i nešto dobro u povijesti? Možda im je čak testosteron bitan za normalno funkcioniranje organizma? Ili su ipak rodni studiji u pravu i muškarci – inače društvena konstrukcija - su izvor svog zla?

Probleme vezane uz rodne uloge, žene i muškarce, možete riješiti tako što ukloniti rodne uloge, ukinete žene i muškarce; ali to nije stvarno rješenje. Probleme čovječanstva ne možemo riješiti tako što ćemo iskorijeniti čovječanstvo.
 
***
 
Postoje ljudi koji se bave obiteljskim nasiljem, upoznati su s užasnim situacijama i traže najbolji način sprečavanja istog. Nadajmo se da će u tome biti što uspješni, želimo im svi puno uspjeha - nisam još nikada pročitao ijednu izjavu gdje bi netko branio nasilje. (Treba im dati veće ovlasti u izricanju kazni za najgore oblike zločina.)

Ipak, daleko je to od medija koji stvaraju propagandu umjesto vijesti. Daleko je to od neodgovornih radikalnih feministica koje koriste tuđu nesreću za širenje paranoje i ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Daleko je to od političara koji se zbog glasova pokušavaju predstaviti zaštitnicima i onima koji su na strani žena.

Neprihvatljivo je sve zakone prožeti shvaćanjem ljudske osobe i društva prema kojem su sve demografske razlike rezultat povijesnog ugnjetavanja odnosno društveni konstrukt. Možda određene razlike reflektiraju određenu nepravdu ali postoje stvarne razlike između dječaka i djevojčica, mladića i djevojaka, muškaraca i žena; te razlike nisu izvor nasilja. Još bitnije, same te razlike nisu oblik nasilja.

 
PS

Post koji je trebao biti nekoliko citata se nepotrebno odužio. (Sowell je inače nedavno izdao novu knjigu pa je održao više javnih nastupa. Stariji postovi koji prenose neka njegova razmišljanja -U braku s ideologijom, "Rat protiv žena" - pobjeda Obame, Vizija Odabranih i uvođenje spolnog odgoja, primjer SAD-a  , općenito kategorija Sowell.)

Izgledno je da ne postoji argument koji bi uspio uvjeriti sve da protivljenje onima koji iskorištavaju "borbu protiv nasilja" za druge ciljeve i interese ne znači protivljenje kažnjavanju nasilja.

Slušajući razne političare i aktiviste ovih dana koji koriste osjetljivu temu i žrtve kako bi stekli političku, ekonomsku i društvenu moć stvarno se zapitate o njihovoj besramnosti.

 
 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove