subota, 28. lipnja 2014.

Klasični teizam, "najbolje objašnjenje" i "kumulativni slučaj"

[...] Nadalje, glavni argumenti za Božju egzistenciju u tradiciji klasičnog teizma nisu puki "argumenti najboljeg objašnjenja" ili argumenti "kumulativnog slučaja", a razlog za to je povezan s onime što je Bog za klasični teizam. Aristotelijanski pristup za argumentiranje Božje egzistencije tvrdi da ono što je mješavina potencijalnost i aktualnosti – a time i manje od potpuno aktualnog, i u potrebi za aktualizacijom – može principu biti objašnjeno samo referenciranjem na ono što je već čista aktualnost, što znači da ne treba i ne može biti aktualizirano od strane nečega drugog. Neoplatonski pristup tvrdi da što god da je na neki način kompozitno – a time u potrebi za nekim principom koji bi objasnio kombinaciju dijelova – se može u principu objasniti samo referenciranjem na ono što je apsolutno jednostavno, što znači da ne treba i ne može imati ikakve dijelove kojima treba kombinacija. Tomistički pristup tvrdi da svaka stvar čija je esencija različita od njene egzistencije – a time je mogla ne postojati i zahtijeva nešto što bi joj dalo egzistenciju – se može u principu objasniti samo referenciranjem na ono što je egzistencija sama, što znači da nije trebala i nije mogla imati dodijeljenu egzistenciju.

Ukratko, Bog je upravo ono u čemu sve ostalo participira radi aktualnosti i postojanja. Reći da ono što je čista aktualnost ili sam bitak nije jedino moguće objašnjenje egzistencije drugih stvari nego je "najbolje objašnjenje", za koje možemo dati "kumulativni slučaj", je donekle poput izjave za određeni trokut da njegovo instanciranje trokutnosti-kao-takve nije jedino moguće objašnjenje zašto je to trokut, nego je "najbolje objašnjenje" za koje možemo dati "kumulativni slučaj." Time jednostavno fundamentalno pogrešno shvaćamo prirodu i explanans-a i explanandum-a. Odnos između određenog trokuta i trokutnosti-kao-takve nije potencijalan, i nije nešto što znamo via emprijske hipoteze i vaganja vjerojatnosti. Isto vrijedi i za odnos između svijeta i Boga – između onoga u čemu participira egzistencija i onoga što jednostavno je samopostojeće ili neparticipirano biće.

PS

Nadam se da je, unatoč prijevodu, otprilike jasno o čemu je citat. Radi se o izdvojenom ulomku iz Feserova posta Nagel and his critics, Part X. U tom postu se bavi Nagelovim teističkim kritičarima i primjećuje razliku između kritika odnosno komentara koje daju teistički personalisti i onih koje daju klasični teisti.

Ukoliko ste upoznati s nekim suvremenim popularnim filozofima i apologetima mogli ste primijetiti takvu razliku, pristup kojeg imaju teistički personalisti značajno se razlikuje od onog kojeg imaju klasični teisti.
_____

Inače, kad smo već kod Fesera, nedavno je objavio recenziju knjige The Enlightenment: And Why ItStill Matters, prenosim zaključak:
[Za autora] Prosvjetiteljstvo znači imati pravi senzibilitet, izgovarati prave slogane, i, možda iznad svega, mrziti prave ljude. Biti Prosvijećen znači zaljubiti se u ideju bivanja Prosvijećenim, nikada ne ušutiti koliko je divno biti Prosvijećen, nikada ne prestati inzistirati koliko su strašni i neprosvijećeni oni koji ne vole Prosvijetiteljstvo. Radi se o isključivanju takvih ljudi iz sve šireg kruga uključivosti, i izbacivanju njihovih ideja s neograničenog menija opcija slobodnih mislioca.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove