Lijepo vrijeme je sigurno izmamilo
mnoge zagrepčane da prošetaju uz omiljenu zgradu Muzeja Suvremene Umjetnosti.
Ako Vas lošije vrijeme priječi u
ugodnim šetnjama i pogledu na samu zgradu, onda slobodno uđite u
MSU. On je ovih dana napokon otvorio svoja vrata javnosti. Naišao
sam slučajno na vijest o izložbama pa sam odlučio vidjeti što se
nudi. Jedna od izložbi je "Tomo Savić-Gecan: Retrospektiva
2020."
To je "prva veća samostalna
izložba u Hrvatskoj jednog od zacijelo najradikalnijih umjetnika
srednje generacije", "predstavlja 30-tak godina
njegova stvaralaštva."
Čim
sam pročitao da se radi o jednom od najradikalnijih umjetnika morao
sam saznati više. Izgleda da je prije par godina imao izložbu u
Rijeci. Na yt možete pronaći reportažu o tadašnjoj izložbi;
MojaRijeka.hr - Bez naziva 2017. Tomo Savić Gecan.
Pogledajte reportažu. Nemojte propustiti reportažu ako želite
shvatiti suvremenu umjetnost.
***
HRT je popratio otvaranje izložbe u
MSU, više u reportaži; Nevidljiva izložba u Muzeju suvremeneumjetnosti. Primjetite samo razliku izjava učenih
kustosica i povjesničarki umjetnosti nasprem običnih posjetitelja.
Tomo, koji desetljećima živi van
Hrvatske, izlaže diljem svijeta, sudjelovao je i na velikim
međunarodnim manifestacijama. Dobitnik je nagrade "accelerate"
koja mu je donijela boravak na CERN-u, vodećem laboratoriju za
fiziku čestica, gdje je i nastao njegov rad kojeg nam ovih dana
predstavlja. (Okružen najnovijim znanstvenim dostignućima,
pronašao je inspiraciju za najveća umjetnička dostignuća. Što je
akcelerator ako ne prostor s par čestica.)
Nažalost, ovo nije "retrospektiva
u tradicionalnom, klasičnom smislu riječi" tako da smo
ostali zakinuti za mnoga njegova ranija djela.
Tomo ne promovira svoju umjetnost i ne
govori o njoj za medije jer želi ostati nedodirljiv, ostavlja svojoj
umjetnosti da govori za njega. Poštujući njegovu želju da bude
nevidljiv, ali ipak prisutan jer umjetnici moraju biti prisutni u
svijetu, neću komentirati nego ću Vas ostaviti da sami dođete do
svojih zaključaka.
***
Moram ipak izraziti žaljenje jer smo
ostali zakinuti za prijašnje radove. Njegova djela su kvalitetom uz
bok Duchampovih (čak su se djela našla na istim izložbama).
Svojim radom nadograđuje djela velikih umjetnika, poput Martina
Creeda i Michaela Craig-Martina.
Pritom mu naravno ne fali
originalnosti, svojom inovativnošću i transgresivnošću razvija
umjetnost u novim smjerovima, dodatno dekonstruira takva poznata
djela. Za razliku od Craig-Martina ("An Oak tree"), on
ostavlja posjetitelju da sam odlučio što je prezentirano. Za
razliku od Creeda ("Work No. 227 The lights going on and off"),
on dodatno dekonstruira i ogoljuje stvarnosti. Postiže ono što
umjetnost pokušava već sto godina.
Jedno od djela koje ne smijemo ne
spomenuti su; čase na stolu koje je izradio od staklenog izloga
galerije.
U njegovom radu uvijek pratimo prostor
kao medij. Pretvarajući izlog galerije u izložak galerije on unosi
novu dimenziju, poigrava se idejom prostora, sam galerijski prostor
doslovno postaje dio izložbe.
Iako upečataljiva i snažna umjetnost,
on u svojem radu samo postavlja pitanja o svijetu, ostavlja
posjetiocu slobodu da sam pronađe odgovore.
Transformirajući staklo u čaše
suočava nas sa sve aktualnijim pitanjem održivog, pitanjem
ekologije i globalnog zatopljenja. Radi se o moćnoj kritici
kapitalizma i konzumerističkog društva. Uporaba stakla navodi nas i
na razmišljanje o "staklenom plafonu" i ugnjetavanju žena,
o svim nevidljivim manjinama.
Sve to prati tema prostora. Ljudi se
rađaju i umiru u prostoru. Prostor nikada nije samo prostor.
Prostor.
Najveća umjetnička djela uvijek su
nanovo aktualna. Mislimo da vidimo sve što je u prostoru, ali ne
vidimo da je prostor ispunjen virusima. Ispunjen je opasnošću koja
prijeti našem društvu i našem planetu.
U osvijetljenom prostoru vidimo sve
kutke, ali ne vidimo uvijek svu nepravdu, ne vidimo sve viruse. Ne
vidimo virus rasizma, ksenofobije, transfobije, homofobije, fašizma,
nacionalizma, tradicionalizma. Skrivaju se naočigled svih nas.
Okruženi smo njima, a niti ne primjećujemo ih.
Prazan prostor upozorava nas na
budućnost bez života, budućnost u kojem je kapitalistička i
patrijarhalna pohlepa uništila svu prirodu.
---
Je li čaša suvremene umjetnosti
poluprazna ili polupuna možemo saznati u MSU.
