Kirk, raspravljajući o J. Adamsu koji je smatrao da je postojanje grijeha neoboriva činjenica, a to znači da je potrebno balansirati strastima i interesima u društvu - nasuprot Emersonu koji je (naivno i štetno) to negirao, zapisuje u svojoj knjizi The Conservative Mind;
Prepoznavanje trajne sile
grijeha je glavno načelo konzervatizma. Lord Hailsham, u svojoj
knjizi The Case for Conservatism, ponovno naglašava nužnost
tog uvjerenja. Konzervativni mislioci vjeruju da je čovjek
iskvaren, da njegove apetite treba ograničiti, i da su sile običaja,
autoriteta, zakona i vlasti, baš kao i moralna disciplina, potrebne
kako grijeh ne bi izmakao kontroli.
Možete pratiti to
uvjerenje kroz Adamsa do kalvinista i Augustina, ili kroz Burkea do
Hookera i [...]
Čitava društvena
tendencija emersonianizma je bila ili zagovarati neku radikalnu
mjeru - Solomonski sud bez njegove spasavajuće lukavštine,
ili (ako to nije dovoljno) negirati da problem postoji. Malo je
naroda bilo toliko samozadovoljno oko postojećg zla u njihovu
društvu kao što je to slučaj s amerikancima poslije građanskog
rata, i nijedan narod nije toliko negirao samo postojanje zla.
Amerika predstavlja prizor nacije koju muči zločin,
urbani poroci, politička korupcija, raspad obitelji, i sve veća
proleterizacija; a sred tog prizora je korpus sociologa, psihologa i
neo-pozitivista na propovjedaonicama, koji proglašavaju da grijeh ne
postoji i da će "Prilagodba"
izliječiti svaku društvenu bolest. [...]
Kao društveni optimist
ignorirajući činjenicu grijeha, Emerson je bio radikalni mislioc,
možda najutjecajniji od svih američkih radikala. Vjerujući, poput
Rousseaua, u premoć dobronamjernih instikata, žustro je zagovarao
odbacivanje svih starih društvenih običaja kako bi napravili mjesta
novoj strukturi emocija.
